Artcore #40, proleće 2021, A4
Artcore ovim brojem obeležava 35 godina postojanja. Imao je uspone i padove, nekad je izlazio i ne toliko često ali je uvek bio tu. Fanzin je jedinstvenog dizajna sa intervjuima koje uglavnom radi jedna osoba. Welly, nekadašnji vokal bendova 4 Letter World, odnosno novijeg datuma pevač Violent Arrest i Signal Crimes. Tekstovi variraju kvalitetom od solidnih do dosta dobrih i čine 70% materijala. Kolumni nema ali zato su tu recenzije koje su dosta kratke i konkretne. Ono što ovaj broj izdvaja je intervju sa akterima legendarnih švedskih bendova iz 80ih koji nam otkrivaju kako su se navukli na punk, šta ih je držalo i zašto su neki, i dan danas tu. Dakle, pored Strike Anywhere, The Chisel, bubnjara Septic Death, Jawbreaker i Iconoclast ovde su intervjuisani i članovi Totalitär, Mob 47, Anti Cimex, Crude SS, Rövsvett, Avskum, Protest Bengt. Ovaj ozbiljan jubilej fanzina obeležen je reizdanjem jednog klasika. Više o tome u recenzijama izdanja.
(Nemanja)
The Blood And The Sweat – The Story of Sick Of It All’s Koller Brothers (Post Hill Press)
„You can’t have hardcore unless there’s punk in there. If someone says you can, that’s wrong, and they don’t know hardcore. They know nothing about the roots…“, Pete Koller.
Možete ih voleti ili ne, ali jedno je sigurno, Sick Of It All je najkvalitetniji aktivni hardcore bend koji je bez pauze prisutan na sceni od 1986. godine. Iza njih je 12 albuma (nijedan loš, uz nekoliko ozbiljnih remek dela), još otprilike toliko singlova, živih i kompilacijskih izdanja i nebrojeno koncerata i turneja. Pošto pratim bend od prvog albuma koji je izašao 1989. imam osećaj kao da su non stop na turneji. Sećam se fotke te prve postave ali su se ubrzo zatim braći Koller priključili Armand Majidi i Craig Settari i to je taj SOIA koji je zajedno od 1992. Nikada se nisu mrštili, nisu se furali na mačo fazon, na fotkama su gotovo uvek nasmejani… Gledao sam ih, svega, pet puta, a nisam već dugo da sam ih poželeo, i sigurno ću vrebati prvu priliku da ih vidim uživo ponovo jer sa njima nema promašaja, imam osećaj da oni ne mogu da odsviraju prosečan koncert. Kada sam video objavu da izlazi ova knjiga, odmah sam alarmirao Davora koji ju je pazario u pretrpodaji i poslao mi je poštom iz Kanade čim je izašla. Čekao sam je više od mesec dana, a potom je usledio šok jer mi je pošiljka stigla uništena, natopljena vodom, knjiga slepljenih stranica bila je neupotrebljiva… Evo je, suši se na terasi već tri meseca, sva se rascvetala… U međuvremenu sam poručio drugu, iz Engleske, koja mi je stigla brže nego što je često bio slučaj sa pošiljkama iz Srbije.
Uglavnom, knjiga formata čitanke, koju potpisuju Pete, Lou i Howie Abrams (In-Effect, Roadrunner…) ima 330 strana i čita se bez po muke u jednom dahu. Vrlo je pitka jer se braća Koller sve vreme nadopunjuju, deluje kao da ih neko intervjuiše, odnosno da su napravili koncept, ispisali naslove poglavlja i delova i krenuli da pričaju u diktafon, prisećajući se raznih momenata i sitnih detalja iz svojih i života benda. Sve vreme uleću i brojni drugi akteri (od bivših članova do likova sa scene i članova bendova sa kojima su delili binu) čime sjajno upotpunjuju priču. Sve je počelo tako što dva brata, klinca, metalca dolaze u dodir sa hardcore muzikom u srednjoj školi kada su upoznali Armanda, budućeg bubnjara. U samom uvodnom delu knjige, u kojem objašnjavaju odakle su, sećaju se svog prvog koncerta u Hrvatskoj gde su ih ljudi saletali i govorili im „uuu, vi ste iz Njujorka, tamo je Bruklin, mora da je jako zajebano“, što Lou komentariše u svom stilu: „…to nama, koji nemamo veze s Bruklinom, govore ljudi kod kojih je do nedavno bio rat…“ Opisuju se razne anegdote sa ranih turneja sa Napalm Death, Sepulturom, DRI… Tuče sa fašistima (između ostalih i u čuvenom Gillmanu u Kaliforniji), otimanje majica od preprodavaca i deljenje istih klincima za džabe… Ima dosta reči o samom nastanku pesama, gde su snimali koji album, kako su stigli u Evropu… Zanimljivu priču ispričao je i Marc (MAD) koji je polovinom 80ih proveo dosta vremena u Americi. Išao je po koncertima, upoznavao ljude, bio je na obe obale, a prilikom posete redakciji Maximum RnR, upitao ih je: „zašto toliko prozivate bendove sa NY scene da su fašisti a na polici vam stoje ploče Skrewdriver…“
On je prvi doveo SOIA u Evropu i to u momentu kada su ih pljuvali da su se prodali jer su otišli sa underground etikete. „Prvu svirku imali smo u Berlinu u memljivom skvotu koji je bio prepun, preko 400 ljudi je došlo da nas vidi. Kad se sve završilo jedan naduvani lik nam je prišao i počeo da nas proziva da smo prodane duše, on koji je posle svirke otišao kući u čist krevet, nas koji smo spavali na podu u zadimljenom raspalom skvotu…“ prisećaju se akteri knjige. Voleo bih da je bar neki set fotografija odštampan na masnom papiru. To mi je možda i jedina zamerka. Uglavnom, knjiga vredi… svako ko voli bend, trebalo bi da je nabavi, nakon pročitane knjige voleće ga još više.
(Zgro)
Do What You Want – The Story Of Bad Religion (Hachette Books)
Trend pisanja biografija punk rock bendova nije obišao ni Bad Religion. Iako Greg Graffin iza sebe već ima par knjiga, ovo je prva biografija o njegovom bendu. Nema ovde nekih ludačkih priča kao što je slučaj kod NoFx, već je ovo klasična sažeta biografija jednog legendarnog benda. Knjiga je hronološki prelaz rada i cele diskografije tokom 40 godina. Rađena je u saradnji sa Jimom Rulandom koji je
intervjuisao sa Gregom, Brettom i Jayom kao trojcem koji je tu od prvog dana. Naravno, tu su i intervjui sa Brianom, Hetsonom kao i nekolicinom bubnjara koje je bend promenio do sad. Sam početak smepten je u San Fernando Valley, middle class deo Los Angelesa gde se pomenuti trojac prvi put sastavio i snimio demo snimak pa nakon toga i prvi album “How Could Hell Be Any Worse?”, i održao prve svirke sa Circle Jerks, sa kojima su kasnije podelili člana. Detaljno su opisani i procesi snimanja svih albuma,
od kojih je definitivno najzanimljiviji “Into The Unknown”, prog-rock pokušaj koji se neslavno završio i na kraju postao uzrok raspada benda na par godina. Nakon toga došao je legendarni “Suffer” a potom “No Control”, “Generator” i “Against The Grain” u par godina za redom, i taj period važi za najproduktivniji tokom karijere, nakon čega dolazi do razlaza sa Brettom kojem su dosadile turneje, i umesto kojeg uleće najbolja moguća solucija u vidu Briana Bakera. Kroz par stranica opisan je i uspon Nirvane koji je uticao i na popularnost Bad Religiona, i navodi se kao jedan od razloga zašto su potpisali za Atlantic Records.
Detaljno je i opisan i sam proces pisanja pesama. Od prvog dana to su zajedno radili Brett i Greg, pa je Brettov odlazak jedan od razloga za par slabijih albuma tokom devedesetih. Nakon toga stižu “The Empire Strikes First” i “New Maps Of Hell” čime je Bad Religion uplovio u malo mirnije vode. Četiri decenije karijere teško je do detalja opisati i staviti sve u jednu knjigu, ali su se dobro potrudili da na zanimljiv način opišu najveće zanimljivosti, pa se knjiga čita prilično brzo.
(Lomić)
Hardware Hardcore Fanzine Anthology 1993-1997 (Shining Life Press)
Te neke 1994-5 godine recimo, drugar Vanja je uleteo u fazu manijakalnog naručivanja fanzina. Bilo je tu raznih opskurnosti, koliko me sećanje služi pod ruku su mi stizali Rational Inquirer, Adventures of the Stickman i slicne publikacije, i bile su u neku ruku osveženje jer nije bio your standard run-of-the-mill hardcore punk repertoar, mogao si da pronađeš desetine suludih isečaka iz ruralne američke štampe, neverovatne lokalne priče i sve ostalo što je golicalo moj mladi straight edge mozak. Međutim, jedan fanzin me je opčinio i kako sam došao kod Vanje, seo na kauč i on mi dobacio Hardware #5, samo sam zaćutao, utonuo u stranice i nisam progovorio ni reč dok ga nisam progutao od prve do poslednje strane. U pitanju je bio u neku ruku “retro” broj jer je sadržaj bio sastavljen od intervjua koji su čamili neobjavljeni par godina. Za mene je to u tom trenutku bio hardcore Holy Grail: Youth of Today i Alone in a Crowd intervjui from back-in-the-day, plus Dave Smalley i Youth Brigade koji su urađeni u tadašnjem vremenu. Gomila predrkanih fotki, plakata, plus standardne recenzije i članci gde su autori fanzina Dave Koenig i Brett Beach uvek imali šta da kažu. I u to vreme mislio sam da je to TO, napokon fanzin koji ima super fotke, super intervjue, dobre bendove, i nisu u fazonu da podilaze bendovima koje intervjuišu/ recenziraju. Još uvek pod utiskom onog što sam pročitao tog popodneva nije prošlo mnogo i dolari su stavljeni u kovertu i otišli put New Jerseyja. Kad je fanzin stigao (sad me više sećanje toliko ne služi, ne znam da li je sa njim možda, samo možda, stigla i famozna Jade Tree nalepnica i još možda Bouncing Souls ili neka druga koja je pokazivala taj čuveni NJ pride) prelistavao sam ga kao Bibliju, i, iako sam ga već pročitao, čitao iznova i iznova.
Ko god je želeo da ga pročita ili prelista bilo je “SAMO IZ MOJE RUKE”, jednom sam ga dao na fotokopiranje naslovnice koja je iskorišćena za Unison/Falldown plakat za cert u Trenu, i u sebi se molio da se fanzin vrati čitav. I vratio se, samo što sam o istom trošku ostao bez REV kataloga sa prvih 10 izdanja koji je ukrašavao unutrašnjost Wishing Well izdanja YOT “Break Down the Walls”. Srce mi je slomljeno jer su tu bile fotke omota ploča za koje sam mislio da nikad neću imati (neke i dalje nemam, za neke me zabole, neke sam nabavio) a postojao je i trade spisak REV kolor vinila koje je Jordan nudio za GI Joe figurice. No, dosta kurčenja i kolekcionarskog nejmdropovanja, vratimo se fanzinu. U godinama koje su nailazile mislim da sam u najboljem slučaju pročitao još jedan ili dva broja, ali HW mi je i dalje bio tu negde među top fanzinima ikada.
Sviđala mi se blaga nadrkanost koja je provejavala kroz fanzin, pokupio sam neke bendove čitajući recenzije, dizajn i layout fanzina je bio punk as fuck a opet sve je super izgledalo. I premotajmo par desetina godina, vidim na Ugly & Proud distru iz Sofije da stiže Hardware kolekcija (pre ihaj haj godina Dave K. je najavljivao da je u planu da se uradi HW knjiga ali kako to biva u svetu hardcore punk izdavaštva nešto se desi pre, kasnije ili nikada) te sam pokrenuo veze i vezice i zahvaljujući Rajku Rajkardu koji je ljubazno to preneo preko granice napokon sam bio ponosan vlasnik kompletne kolekcije. Neću vas lagati, jer generalno ne lažem makar u recenzijama, nisam je nikad pročitao. Preglomazna je, ja volim da legnem i podignem noge na zid dok čitam a sa ovim štampanim mamutom to nije opcija. Pa onda strah da će se stranice odlepiti, pa ovo pa ono… Preostale brojeve Hardware zina čitam na https://archive.org/details/digitalfanzinepreservationsociety koga zanima, ima fin izbor fanzina iz 90ih. Možeš da zumiraš ako si starac Fočo poput mene i vid te izdaje, npr. Elem, knjiga. Da. Šta reći? Godine su prošle, odavno više nisam straight edge, odavno su neke stvari prestale da me oduševljavaju, ali i dalje čauvam onaj moj primerak Hardware #5 i nije mi žao što sam kupio knjigu. Ne previše, makar. Čitajući ponovo recenzije izdanja, koncerata, članke i mišljenja, skapirao sam da su autori, tada približno mojih godina, bili skoro isti kao i ja, samo sa mnogo boljim kolekcijama i mnogo više pristupa dobrim pločama i koncertima.
Srali su tada i pravili se pametni, neke stvari sada kad čitam bukvalno se pitam nisam li i ja bio napaljenko koliko i oni. Cela ta halabuka u člancima, konkretno česta kuknjava na one koji su se “prodali” i nisu više straight edge (iako su tada bili kudikamo artikulisaniji od klasičnih prepaljenih straight edge likova i fanzina) sada je toliko smešna, patetična i neverovatna, iako u neku ruku smatram da ipak nisam izdao većinu ideala koje vučem već godinama. Osim možda tog “no drugs, alcohol, cigarettes or sex” dela koji je ruku na srce vrlo lako bilo usvojiti kada si teen klipan. Kada se izuzmu sve te zamke tinejdžera u teranju koje provejavaju kroz mišljenja autora koji opet i nisu više bili tinejdžeri, moj zaključak je da je HW u tom periodu bio savršen fanzin za nekog kome je HeartattaCk bio too much sa artsy emo holier than thou pristupom, dovoljno hardcore a opet ne teretana i basket dresovi, sralo se bez milosti i nije se podilazilo ali na kraju krajeva, kad mu se vratiš posle 20+ godina nema istu vrednost. Što je dobra stvar, valjda. Ne dotiču te, nekada oh tako bitne, “scenske” priče pa ti ostavlja prostora da se malo nasmeješ i na sopstveni račun.
I dalje fanzin fino izgleda, gotivan je za putovanje niz memory lane, ako ste ikada voleli da listate fanzine koji su nekako fino izbalansirani između muzike i mišljenja (HW je uvek bio izričito protiv “personal” fanzina tako da toga nećete naći ovde, kao ni politike) kliknite na onaj link gore i prelistajte pa ako vam se svidi toliko da ga želite i u papirnoj varijanti, naručite. Muzički je pokriven relativno širok spektrum, od Crudos i Spitboy do Catharsis pa sve preko Ignite, Sick of it All, Deadguy, Dropdead, Ressurection, Leeway, Heroin, Antioch Arrow, Chain to Thread, Bleed, Downcast, Infest ili možda Assfactor 4 ili Devoid of Faith. Recenzije su bile dijametralno suprotne jer je Dave K. bio prilično naložen na riot grrrl bendove a Brett B. bio tipični NJ straight edge pametnjaković koji je ponekad začuđujuće voleo da zaluta u Ignition ili tako neke “non-baseball hat” bendove. Kako ste već navikli, izgubio sam se u svojim nabacanim lupanjima i ne znam gde sam krenuo sa ovom mišlju, a pošto strpljenja nemam za proofreading ovde ću nekako i završiti. Nije za sve i svakoga, ali ako vam moje mišljenje (što se tiče muzike) iole “znači”, nećete se zajebati ako naručite. Ako ste duplo mlađi od mene. I ako se i dalje previše lozite na hardcore. Za mene je već kasno.
(Brodsky)
OOPS #5, 20 strana, A5
Sjajna vest da mladi Istrijan Luka i dalje uporno gura svoje. Kao rezultat toga je i peto izdanje Oštrom olovkom protiv sistema, sjajnog fanzina u najboljoj old school DIY tradiciji. Kao već iskusan fanzinaš u novom broju Luka uvodi novu rubriku. Krenimo redom. Fanzin otvara priča sa italijanskim HC bendom Reset Clan. Odličan detalj je to da je razgovor sa bendom prezentovan i na hrvatskom i na italijanskom jeziku. Zatim idu kolumne koje na momente dobijaju formu reportaže a bave se pregledom stanja na lokalnoj sceni (podrška), priča o lokalnom pankerskom okupljalištu, razmišljanja o politici, punk vs. pandemija, vesti o novim izdanjima i sličnim pankerskim stvarima. Uz mnoštvo trivija vezanih za punk i punk bendove u ovom broju uvodi rubriku Punk lektira. To su praktično recenzije izdanja ali, kao što samo ime kaže, ne radi se samo o novim bendovima i albumima već se tu nalaze stvari koje on voli i znače mu. Orijentisan u smeru koji punk filozofija i nalaže, odličan dizajn i sjajan sadržaj – podrška za Luku, koji za razliku od najvećeg broja njegovih vršnjaka ispoljava svoja interesovanja na kreativan i koristan način, zalažući se za prave stvari dokazujući da pojedinac ako je nezavisan i preduzimljiv (radi i štampu majica, pa drugari iz Hrvatske ako treba maja znate kome da se obratite) može da bude veoma značajan za ljude koji dele njegove vrednosti. Tu jaz u godinama ne postoji. I da, zin je besplatan. Čekam šesticu.
(Đole)
Proklet bio Rock ‘n Roll Branko Kranjčević, samizdat
Postoji taj krasni izraz u srpskom jeziku koji nema svoju inačicu u hrvatskom, a kojeg sam prvi put čuo u Žikinoj Dinastiji 2, u sceni kad dedi Milanu krepa auto negdje na magistralnom putu prema Kosjeriću, pa Žika osposobi vozilo taman da stignu do odredišta. Skarabudžiti, kažu internet rječnici, znači napraviti nešto na brzinu, aljkavo i nepažljivo, zbrzati nešto navrat nanos i zbrda zdola, da drži vodu dok majstori ne odu. Upravo se o tomu radi u knjizi “Proklet bio Rock ‘n Roll”, nazvanoj po pjesmi K.O.O., koja je nominalno povijest punka/hc-a/metala u Kutini, ali najčešće vrluda između priče o klubu Baraka, autorizirane biografije Razloga Za i opsežnih litanija o preslagivanjima u bendovima za koje nikog izvan Kutine nije bilo briga. Da se razumijemo, podržavam knjige o punk sceni iz pera i tipkovnica ljudi sa te scene, jer tko će to bolje znati napraviti od ljudi koji su sudjelovali na toj istoj sceni, ali napisati knjigu nije isto kao i sklepati fanzin ili snimiti demo s tri vesela pajdaša preko vikenda. Ni sam Fric iz Kud Idijota, danas novinar, nije se najbolje snašao u ulozi biografa svog nekadašnjeg benda, a gdje neće Branko, koji je počeo pratiti kutinsku scenu kad je ona već prošla svoj zenit, početkom 2000-tih. No prije same recenzije, dužan sam pojasniti svoju poziciju pri recenziji ovog djela.
Kutina i Ivanić Grad, mjesto u kojem sam odrastao, najveći gradovi mikroregije Moslavine, udaljeni su međusobno 40-ak kilometara, a prvi (post)ratni susreti kutinske i ivanićke punk scene su se dogodili već početkom 92. godine. Kutina je tad službeno bila u zoni ratnih djelovanja, što je značilo suspenziju svih društveno-kulturnih događanja, pa je nedostatak domaćeg mjesta za henganje doveo kutinske punkere u Ivanić Grad. Kutinski punkeri, s dužom tradicijom i reputacijom lude ekipe, bili su važan dio našeg upoznavanja sa svekolikom punk scenom (upravo sam preko KT punkera prvi put čuo Agnostic Front, Op Ivy i N.O.T.A.), bio je tu i jedan nastup tadašnjih KTHC bendova, a poznanstva i prijateljstva koja smo stekli ranih devedesetih potrajala su sve do danas. S prvim druženjima, počela se usporedo razvijati i IG punk scena, pa smo već 1993. imali koncert Kud Idijota u Maloj sali Doma kulture, a koju godinu kasnije i prve underground koncerte, radio emisije i fanzine u koje smo rado uključivali kutinske bendove. Kako u to vrijeme nije bilo klubova u Zagrebu koji bi organizirali takve gigove, novije generacije “alternativaca” su vikendima redovito putovali vlakom na gigove takvog tipa diljem Hrvatske, često i Slovenije, tako da su u Ivanić dolazili i ljudi iz Zagreba, Velike Gorice i Samobora, ali prvenstveno ljudi iz Čazme, Popovače, Siska i Nove Gradiške, koji su donekle gravitirali prema Ivaniću. Jedino koga nije bilo ni blizu gigova koje smo organizirali, osim dva-tri festivala i valjda Integrity koncerta 97., bila je nova kutinska scena. U ono nevino doba HR undergrounda devedesetih i parola o podržavanju scene “think global – act local”, te nedolaske smo doživjeli kao podcjenjivanje našeg truda i time je počeo naš beef s Kutinom.
Kad je 97. klub Baraka otvoren, bili smo tamo redoviti gosti, iako su nas živcirale priče o “sjajnom klubu za cjelokupnu RH scenu” jer se više puta dogodilo da je na tim koncertima bilo više ljudi iz okolnih mjesta nego iz same Kutine. Dok su naši gigovi redovito imali prosjek od stotinjak posjetitelja, Baraka je bila na 50-ak ljudi, ponekad s jedva desetak kutinskih domoradaca, ali jebiga, oni su imali klub, dok smo mi za svoje gigove morali tražiti dozvolu gradskog sveučilišta da koristimo Malu salu. Uz nevoljkost Barake da poziva ivanićke bendove i nategnutu famu o straight edgeu kutinskih youth crew perjanica Razlog Za i jednog dijela scene, već tada nam je sve to skupa izgledalo više kao hc elitizam i gizdavost u majicama s Lost & Founda nego “iskreno podržavanje scene”. Dok smo mi više bili “drink, fight & punk as fuck” spika, Kutinjani su nam izgledali kao primadone sa svojim biranim gigovima, “positive” tekstovima i porukama u koje, kako nam je tad izgledalo, nisu ni sami vjerovali, s obzirom na podijeljenu kutinsku scenu između hc omladine i “rockerskije” punk scene iza koje je stajao Tomislav Pelin, radijski voditelj i urednik “Adijo Pamet” fanzina.
Gledano iz današnje perspektive i jezikom suvremene komunikacije, kutinska scena nas je dobila u PR-u, koliko god mi smatrali da ih se hajpa više od njihovog realnog dosega i utjecaja. Naša zamjeranja nikad nisu prerasla u prave sukobe, i dalje smo često dolazili sa 3-4 auta na gigove i festove ne mareći nužno za same bendove, jer smo se vodili onom da je bilo kakav punk gig vikendom bolji nego nikakav gig, par godina kasnije sam bio i redar na Organiziranom Kaosu – na kojem sam bar 10 ljudi iz IG-a pustio za dž, kad već otvaram dušu – ali tu inzularnost i samodostatnost KT scene, kao i određeni tip bendova kakve su preferirali ponekad smo doživljavali kao blaziranu umišljenost i šuplje pozerstvo. Tako je i moja prva reakcija na ovu knjigu 20 godina kasnije, s nezaobilaznim daškom zlobe, bila: “Knjiga o Baraci? Okej šupčine, da vidimo kakav ste si to spomenik sad podigli!”
Ajmo prvo o dobrim stranama knjige. Za početak, dobro je da postoji barem nekakva knjiga o mikro underground scenama poput ove kutinske. Kako knjiga počinje kronološki od novovalnih vremena krajem sedamdesetih do današnjih dana, a završava rušenjem Barake/inicijativom za povratak Barake, u njoj je sadržan detaljan presjek bendova iz Kutine i kao takva je zasigurno bitan dokument urbane kulture u svojoj zajednici. Razlog Za, najznačajniji kutinski bend, u njoj ima centralnu ulogu i njihova priča je temeljito ispričana, uz niz anegdota i crtica preko kojih se isprepliće i priča o Baraci, kao i njihovih suvremenika K.O.O., Bakanala i La Kurtizane. Zanimljiv dio je i onaj o Nezavisnom kazalištu Barake, koji me podsjetio na trend krajem devedesetih kad je imati kazališnu trupu bilo više cool nego biti u bendu i festival Girls Are Weird, tada značajan feministički iskorak izvan uobičajenih kulturnih središta. Tu su još i detaljne storije o sudjelovanju Nezavisne liste mladih u kutinskoj politici, Branku Uvodiću kao voditelju jednog od domaćih alternativnih festivala, te povijest festivala Organizirani Kaos uz kraće portrete novijih kutinskih bučnih bendova.
A ono drugo? Počinje već anegdotom na početku prvog poglavlja, u kojoj neki tip u nekom shopu na Floridi priča s nekim prodavačem koji zna gdje je Kutina jer je tamo svirao sa nekim bendom. Prodavaču se na spomen Kutine zacakle oči, ali koji tip, koji grad, koji bend… to se ne otkriva ni na kraju knjige, pa se čitatelj automatski upita je li ovo uopće istina ili je dodano zbog većeg efekta na slučajnog čitatelja. Takav nedorečeni pristup traje kroz cijelu knjigu. Iako uvod i početak navodi na ideju kako je ovo priča u Baraci, knjiga ustvari pokriva cjelokupnu kutinsku punk scenu i šire. Što nije loše, ali je dio bendova predstavljen na nekoliko strana, dok su drugi ostali na razini fusnote. Naročito je to vidljivo u prvom dijelu knjige u kojem su nezanimljivi bendovi poput Butcher’s Bill i Pić obimno popraćeni, uključujući i razne medijske komentare iz tog vremena, dok su zaboravljeni lideri kutinskog punka ranih devedesetih, Delirium Tremens, bend s velikim underground hitom tog vremena “Beži šminker”, koji je sudjelovao 93. na onom ključnom Monte Paradiso festu, a čak i dobacio do internacionalne vinilne kompilacije “Punk will never die!” na njemačkoj Höhnie etiketi – možda se iz ove vremenske distance sve to čini kao ništa posebno, no tada je to bio big deal! – završili na tri rečenice. Glavna zamjerka ovoj knjizi je izostanak doslovno hrpe ljudi sa kutinske scene koji su imali nešto za reći, a da nisu ni upitani. Umjesto toga, imamo praktički samo dvije strane koje su uključene u razgovor o zlatnim danima kutinske scene, Iku iz Razlog Za plus nešto ekipe iz Barake na jednoj strani i Tomislava Pelina na drugoj. Članovi ostalih bendova, tehnički dio kluba, niz ljudi koji su sudjelovali u stvaranju, uređivanju i etabliranju Barake, ništa od njih samih nismo čuli.
Jedan od volontera Barake iz ranih dana se spominje tek na 132. stranici, a aktivni član kutinskih bendova je praktički sveden na scenskog švalera, prema navodima reporta iz tadašnjeg fanzina. Zar se do obojice nije moglo doći nakon dva telefonska razgovora? Nema tu sukobljenih mišljenja, komparacija, različitih verzija priča, sve je jedna monolitna predaja o slavnim vremenima Barake. Izostali su i razgovori s bendovima izvan Kutine koji su svirali u Baraci ili publike koja je pohodila koncerte, da čujemo od njih što im je značila Baraka, zbog čega su dolazili baš tamo, da se bolje shvati kontekst vremena i uvjeta u kojima je radila Baraka, samo uobičajene generičke fraze o super plejsu koji je svima puno značio. Kome točno? Ljudima iz Barake? No shit! Taj izostanak šire slike me posebno nasmijao oko koncerta Kud Idijota 1996. u sali kutinskog Narodnog sveučilišta koji se spominje kao “rijetka prilika da je takav bend nastupio u takvom prostoru”, svega tri godine kasnije od “našeg giga” Idijota u identičnom prostoru. Nije se tu puno zagrebalo po površini, pa tako ustvari ne saznajemo puno o samoj Baraci. Kako je Baraka funkcionirala, koji je bio princip odlučivanja, kako su se organizirali koncerti, koja su bila zaduženja članova, kako se raspoređivao budžet kluba, otkud financije i koliki su bili prihodi, koje su bile prednosti i mane prostora, na koji način se animiralo lokalnu zajednicu da posjeti i prihvati klub, sve je to pomalo i premalo razbacano po cijeloj knjizi, bez sistematičnosti kakvu bi tema zahtijevala.
Jednako tako se ne otkriva ni kako ni zašto je došlo do očite podjele na kutinskoj sceni koja se tek naslućuje između redaka niti neredovite posjete domaće publike koncertima u vlastitom gradu. Umjesto toga, čitatelju je servirano još malo patetično-emocionalnih floskula (“mislim da ni jedan klub u Hrvatskoj nema takvu priču”, “jedan od koncerata o kojem se i dan danas priča” yadayadayada) i citata pjesama kutinskih bendova ili fanzina, uz nepotrebno dokumentiranje svake moguće promjene u lokalnim bendovima na način, da malo karikiram, “u bendu se zadržao Miroslav Antić Cuc, koga će zamijeniti Igor Kvrgić, brat Gorana Kvrgića Kvrge iz Razloga Za i Bakanala, pa je naišao Davor Saks Dač iz benda K.O.O., koji se čudio kako Igor Kvrgić, već spomenuti Goranov brat, nema nadimak kao i svi ostali članovi kutinskih bendova, na što se Marijan Pavičić Kriger glasno nasmijao”. Nije se moglo ostati na nadimku ako je osoba već bila predstavljena u knjizi? Zloglasne tučnjave na Igniteu i Strongholdu su obrađene tako da se dobije dojam kako su divljaci iz Zagreba/Siska došli i nabili omiljenog lokalnog punkera, pa se pola kutinskih pravednika skupilo obraniti čast lokalne scene.
Koliko me pamćenje služi, a bio sam na oba giga, nijedan od tih događaja nije tako tekao, ali autor se ni ne trudi ustanoviti što se točno dogodilo. Šteta, nasilje nije bilo neuobičajeno na punk gigovima devedestih i ranih dvijetisućitih, a te epizode su bile puno zanimljivije i upečatljivije od rasprava i dogovora domicilnih političara što i kako s Ćućom, Žućom i Mućom i njihovom željom za funkcionalnim prostorom za mlade u Kutini. Ili recimo potencijalni osvrt na Igora Vukića, nekadašnjeg kutinskog punkera, a danas najpoznatijeg hrvatskog negatora Jasenovca ili Marijanu Petir, tadašnju eko zastupnicu koja je surađivala s kutinskom scenom u projektima oko sprečavanja odlaganja nuklearnog otpada u Moslavini, današnju klerikalnu političarku posvećenu antigay organizacijama i politikama. Zanimljivo, do Igora Vukića i njegovog komentara o kratkotrajnom i nebitnom bendu Otpisani se moglo doći. Postojana metal scena iz Kutine devedesetih, iako brojem i utjecajem manja od HC/punk scene, gotovo da nije ni spomenuta. Fotografije u knjizi su grafički loše obrađene, a većinom se svode na fotke ljudi iz bendova, pa je foto materijal neočekivano siromašan i jednoličan, iako situaciju donekle izvlače ilustracije Krešimira Certića Miša, službenog dizajnera vizualnog identiteta Organiziranog Kaosa. Ignite u Kutini? Eno ih u hodniku s organizatorima. Ja imam bolje fotke tog giga, zajedno s predgrupama i vlastitim stage-divanjem!
Ratos De Porao? Jedna fotka malo veća od ikonice na displayu laptopa. Knjige koje su dokumentirale američku punk scenu, poput “Banned in DC” ili “924 Gilman” na kraju sadrže popise svih gigova sa datumima i bendovima koji su tamo svirali. “Proklet bio R’N’R” nema čak ni sistematski popis svih održavanja Organiziranog Kaosa, da ne spominjem gigove u Baraci ili one koje je organizirao Pelin, a nekako mi u glavi zvoni da su u Kutini (trebali) svirali i Blood On The Saddle, Street Walkin’ Cheetas i B-Movie Rats. Nažalost, nemam to gdje provjeriti, a prije ću te podatke doznati od ekipe iz Gradiške nego od kutinske scene koja vjerojatno nije ni bila na tim koncertima, garant je bio četvrtak ili kišna večer. I ova knjiga je kao i Fricova trebala imati dobrog urednika. Stil je razvučen i jednoličan, tekst krcat nebitnim informacijama i općekulturnim podacima, ponekad i teže prohodan od svih tih imena i titula, bez šire slike i s konstantnim feelingom nedorečenosti, a intrigira i učestalost legendi u Kutini.
Kud Idijoti su legendarni, Six Pack su legendarni, do legendarnog stausa su dogurali i K.O.O., a u legendu je ušao i gitarist Franjo Briski. Na kraju, najbolji opis atmosfere na gigu u Baraci u cijeloj knjizi je napisao Marko Vidojković (napisanog u originalu za kutinski web portal), koji je kao frontmen benda On The Run nastupio 2000-ih na stageu Barake. Bio sam na gigu, ne sjećam se točno muzike, ali se sjećam debeljka na ekavici. Nisam imao pojma da sam gledao Vidojkovića sa bendom! Ipak neko otkriće u ovoj knjizi! Ko zna, možda nam se i skrpao na gens ispred kluba.
Sve u svemu, kao što sam na početku već ustvrdio, knjiga bazdi na odrađivanje i natrpavanje svega i svačega vezanog uz kutinsku scenu, od fanzinaških komentara do tabloidnih članaka, s premalo konkretnih odgovora i objašnjenja, a s previše sklonosti mitologiziranju pojedinih situacija, kao da se silom prilika knjiga morala izdati u određenom vremenskom roku, pa smo na kraju dobili ovu svaštaru. Ne razumijem zašto se nije moglo pričekati s datumom izdavanja kad joj očigledno nedostaju barem više svjedoka vremena i boljih fotografija, ali valjda autoru nije tko imao dojaviti na vrijeme. Čini se kao da je ovo djelo prvenstveno usmjereno na nekog neupućenog u punk/HC/metal scenu, da vidi kako su izgledali punkerski dani ponosa i slave na prijelazu stoljeća u Kutini, pritom preskačući ljude i događaje koji bi upotpunili ovu priču i dali joj nešto realniji ton. S obzirom na temu, teško je očekivati da će se u skorije vrijeme pojaviti knjiga srodna ovoj, tako da “Proklet bio Rock’n’Roll” ostaje za buduće generacije kao jedina – nažalost, ispodprosječna, iako je imala potencijal za puno više – knjiga o kutinskoj punk sceni, ali vjerujem da će nezahtjevniji fanovi Razloga Za i kutinski kroničari biti uglavnom zadovoljni.
Nema adrese, snađi se druže.
(Florijan)
Razorblades & Aspirin #10, zima 2021, A4
Sada već pričamo o ozbiljnom tempu izlaska, jer ako ste primetili u svakom našem broj ide i recenzija novog broja ovog fanzina. Svaka čast. Ovde se nastavlja priča u kojoj par intervjuisanih fotografa prezentuje svoj rad. Ko nabavlja knjige i bra malo prati fotke koje se šeruju internetom većina ovih imena mu je poznata. Knjiga fotografija Alison Braun upravo je izašla u Evropi dok je Chris Boarts Larson takođe dobro poznato ime jer je deceniju i jače objavljivala Slug and Lettuce Fanzine. Pored njih tu su intervjui sa Strike Anywhere, Antimob iz Grčke (bend čiji je album završio na mnogim listama najboljih izdanja) kao i Enzyme iza čijeg izdanja stoji ozbiljan izdavač, La Vida Es Un Mus. Ostatak čine odlične fotke i brdo reklama. Vizuelno izgleda jako dobro, ali mi od početka fali lični pečat u vidu kolumni kojih nema nikad i da recenzije budu malo ubedljivije a ne tri šture rečenice. Novi broj je već vani dok ovo čitate.
(Nemanja)
