Robert Fistrić Fistra je lifer na hrvatskoj/regionalnoj underground sceni još od ranih devedesetih, vokal bendova Verbalni delikt, AK47, Ljubiša Samardžić, trenutno na poziciji vokala benda Sukob, relativno novijeg HC punk benda iz Zagreba, podjednako naslonjenog na tradiciju 80-ih i žestinu hardcore bendova prošlog desetljeća. Sukob čine Bobo na bubnjevima (ex Black Gust i Declaration, trenutno Nailed In), Đani na basu (ex Passive Aggressive i Ljubiša Samardžić, trenutno AK47), Bodega na gitari (ex Daily Trash i Divided Minds, mastermind Doomtown Recordsa) i Fistra na vokalu. Iako su iza njih više nastupa na gigovima i festivalima poput Monte Paradisa, Distort Zagreba i zadarskog Intermezza, pandemija im je pokvarila planove i malo odužila izlazak prvog albuma i promotivnu turneju koju spremaju u nadolazećim mjesecima. Sjeli smo s Fistrom da nam ispriča nešto više više o Sukobu, AK47, DHP izdavaštvu, ranim danima hrvatske DIY underground scene i o svojoj ulozi u svemu tome.
Razgovarao: Florijan
Počnimo s ovim najnovijim. Imaš novi bend Sukob, pa nam reci malo više o njemu. Kako ste se okupili, kako je svirati s novim ljudima, mlađom ekipom, što je s najavljenom pločom? Teško mi je pitat za konkretne planove jer se zbog postojeće situacije vjerojatno mijenjaju prema prilikama.
Fistra: Pa dobro, novi ljudi, mi smo u principu svi već duže godina u kontaktu i povezani, što u bližem, što u širem društvu. S Markom, koji me pozvao u Sukob, sviram u AK47, svirali smo skupa i u Ljubiši, tak da je sve to isprepleteno. Njih troje se skupilo, pozvali me za vokala, a kako sam imao slobodnog vremena jer AK otprilike svira 3-4 probe u 5 mjeseci, pa sam uletio. COVID je sjebao dosta toga, od svirki do snimanja materijala, ali dobra je vibra. Ploča izlazi u četvrtom mjesecu, 10 pjesama, snimamo sad nove stvari za Karlovu kompilaciju na Doomtown Records, bitno da se nešto radi.
Dakle, AK i dalje svira? Pretpostavio sam da je zbog COVID ograničenja to stalo s obzirom da Toni, bubnjar, živi u Ljubljani, pa su probe postale teško održive.
Fistra: Mi smo se iz AK47 okupili taman malo prije COVID-a, snimili 5 pjesama novog materijala, praktički to zapakirali, ali je krenula pandemija, pa nas je to zakočilo u radu. U dvije godine smo imali par probi, ili bi Toni došao ovdje ili mi tamo, ali smo onda odlučili da nećemo imati svirke dok ne izdamo novi materijal, već nam je dosadilo stalno svirat isto. Imamo sad dogovorene neke probe kroz vikende, ne trebaju više sve te potvrde na granici, pa je lakše naći se.
Koliko se Sukob razlikuje od prijašnjih bendova? Verbalni Delikt mi je bio klasična 80’s hc punkčina, AK47 crust s jednom razinom jače angažiranosti od Verbalnog, Ljubiša više trashcore crossover, malo više metal, kako vidiš Sukob u tim punk kategorijama?
Fistra: Sve stoji, ali dosta toga ovisi i o ljudima koji čine bend, nije da sjednemo i jasno definiramo koji pravac sviramo. Ne ulazim toliko u definicije, bitna mi je dobra spika. Dobro se zabavljamo na probama, gigovi koje smo imali su super, recimo ovaj u Zadru je bio odličan. Ustvari čekamo da izađe ploča, pa ćemo valjda nabaciti neku kraću, po mogućnosti ex-Yu turneju. Glavni cilj je svirat, nismo se zamarali kako će to točno zvučati, bitna je muzika i ekipa, siđeš dolje i peglaš. Super mi je i energija mlađe ekipe u bendu kojom se zaraziš nakon sto godina bavljenja time, ali i vidjet Karla gura Doomtown etiketu i distribuciju i koliko se posvetio tome. Nije ona situacija da si misliš kako si lud jer si solo u tome, nego vidiš i druge ljude koje to inspirira, to međusobno nadopunjavanje u zajedničkom radu je dragocjena stvar.
Kako si uopće uletio u punk?
Fistra: Odrastali smo u vrijeme kad su likovi s gitarama bile face, pa ti je to nekako imponiralo ko klincu. Bili smo okruženi ekipom koja bi u parku svirala Gunse, neki metalci, već tad sam dobijao ploče poput Hüsker Dü ili Dinosaur Jr, bendove koje danas više slušam nego tada. Kvart iz kojeg potječem, na zapadnom dijelu Zagreba, Špansko, je praktički bio grad u gradu, tako da je uvijek bila prisutna neka muzika. Da ne pričam da smo uvijek na raspolaganju imali skloništa, u kojima smo radili prve rampice za skejtanje, da možemo preko zime negdje bit. Imali smo 14-15 godina, nismo toliko ni išli u grad, nego se većina toga odvijala u kvartu, pa te to nadahnjivalo. Uletio nam je bend Rattleheads, nastali iz punk benda Sve po spisku, na školskom igralištu gdje smo skupa hengali i skejtali, pa su nas oni pitali jel bi mogli prebacit svoje probe u sklonište i ponudili nam da sviramo tamo ako želimo, pokazali nam neke sviračke finte, tako se to zakotrljalo. Počeli smo obrađivati Hladno pivo, Toy Dolls, Ramones, bendove na kojima smo tad odrastali i polako počeli radit svoje stvari. Onda smo se počeli polako povezivati, prvo s Deafness By Noise, jer smo dosta išli u Samobor na neke svirke, kako je bio rat, nismo mogli puno birati, bila je 1992. godina. Prvi gig Verbalnog delikta je bila Nova godina 92/93. u skloništu, najavljeni su bili bendovi Ambush – koji na kraju nisu došli zbog pizdarija na granici – i Antifrik, ali to nas je fakat nabrijalo, evo imaš tu u kvartu mjesto gdje možeš svirati s punk/hc bendovima. Bilo je toga, svirala je Enklava iz Pule, Antitude iz Požege, znali smo se šaliti – Paradiso u malom.
Sjećam se tog skloništa, tamo sam prvi put gledao Verbalni delikt kao predgrupu Boot Down The Door iz Njemačke i imao feeling “ovo je pravi underground punk”, a opet, nije bilo klubova koji su imali gigove underground bendova, tako da su gigovi u skloništu postali kultni. Znači to su počeci Verbalnog delikta? Koje stvari pamtiš iz tog vremena?
Fistra: Tu je počelo ozbiljnije povezivanje sa scenom. S Antifrikom je došla Sveta Oobitelj, punksi koji su hengali oko Crkve Svete obitelji u Trnju, pa ekipa s Trešnjevke, tako se koncentrično širilo. 1993. smo squattirali neku birtiju u Vrapču, pa smo tamo odradili par gigova pod geslom “Skvotiraj, pa sviraj”. Pa smo se povezali s 5 Minutes To Steve, najdaljom ekipom iz grada, iz Sesveta, kvarta na krajnjem istoku Zagreba. Jednog dana sam na “Klupici”, emisiji s demo bendovima na lokalnoj tv stanici vidio Nulu, pa sam zapisao njihov kontakt i tako došao do njih. Čuo sam nešto o njima, ali nisi ti mogao to nigdje nabaviti, šerao si s ekipom UK Subs i takve bendove, domaćih izdanja još nije ni bilo. Mi smo s Nulom već krajem 93. svirali u Šibeniku, još je bio rat, putovali smo do tamo preko Rijeke, pa preko pontonskog mosta na Maslenici, pod zračnim uzbunama, putovali smo do tamo 20 sati. Gig Sveto Dalmatinski, Nula, Stratus i Verbalni, bilo je super, došlo je i ekipe iz Zagreba na gig, ali praktički ratno stanje, mi smo na Maslenici čekali da prestanu detonacije da bi mogli proći dalje.
Stari moj, u busu nas 4 iz benda, 5 punkera s nama i neka policija, specijalci, ne percipiraš da je rat i da bi mogao najebati, nego ideš upoznati tu ekipu dolje jer veze su slabe i neredovite s Dalmacijom. Nula je taman tad snimala svoj materijal, imam osjećaj da bi otišli dolje da je ne znam kaj bilo, a kamoli to malo pucnjave po putu, haha! Kaže mi frend da napišem knjigu o tim danima, mislim da pol ekipe ne bi vjerovali kak je tad bilo! Išlo se u Francusku na neke gigove i squattiranje, prvo shoping busom do Trsta, a onda švercanje u vlaku do Pariza i to 3-4 puta. Verbalni je imao dva izdanja “Za bolje sutra” i “Od verbalnog protesta do otvorenog sukoba”, plus neki splitovi, kasnije smo to reizdali na DHP-u, bilo je tu i nekih nikad službeno izdanih stvari, tipa cover Partisansa “Police Story”, otišlo je to u nekih 300-tinjak komada. A loše stvari, tad je bilo dosta izbjeglica, iz Slavonije i Bosne, pa je s njima bilo nekih kačenja, srali bi ekipi s čirokanama i slično. U Španskom je bilo dosta Vukovaraca, pa bi oni stalno imali nekih problema s nama, nikad mi s njima, što je donekle bilo povezano i sa sranjem u Samoboru (zloglasni neodržani gig 1995. kad je specijalna policija isprebijala i privela preko 100 punkera, tkz. “Krvava noć vještica” op.a.) i tim isključivim mentalitetom tog vremena. Uleću ti gardisti i seru otkud ti vojničke hlače, bolje su nego njihove i takva sranja, oni odrasli likovi s oružjem, a ti klinac, tinejdžer, kupio ih u American Shopu. Ali s druge strane, možda si zato jače grizao i trudio se nešto stvoriti izvan tog društva.
Tražio si komunikaciju, slao si hrpu pisama, mislim da smo se s Totalnim promašajem i Hoću? Neću! čuli još prije “Oluje”, preko Mađarske jer nije još bilo direktne komunikacije, pa su onda prvi njihovi tejpovi distribuirani preko Humanite nove, preko Menige iz Nule i Vukovića iz Bijesa zdravog razuma. I bilo je malo gigova, svelo se na Zagreb, Varaždin, Čakovec. Ali imalo je to vrijeme neku svoju čar, možda baš i zbog tih problema. Negdje 97. su se pojavili nazi skinsi, nakon što se na videu pojavio “Romper Stomper”, pa su krenula sranja i sa njima. Bilo je skinsa i prije, ali nikad nije bilo tog desničarenja, a ovo je baš stvorilo hype.
U kom trenu se pojavljuje AK47? Meni se to nekako činilo kao pretapanje Verbalnog u AK, podizanje ljestvice, par stepenica više po pitanju angažiranosti i aktivizma u odnosu na prijašnji bend?
Fistra: 1997. smo gitarist Zere i ja odradili vojsku, 10 mjeseci, tako da je to bila pauza u radu, a nakon toga je bubnjar otišao svojim putem, pa smo jedno vrijeme svirali sa članovima Radikalne promjene. Onda je u bend stigao Toni koji je svirao u Građanima drugog reda, pa smo počeli raditi nešto novo, opet ekipa s kojom smo se družili. Htjeli smo raditi ozbiljnije kao bend, a i kritičnije preispitivati prema stvarima oko nas, rat je završio, ali je išla privatizacija, integracija, približavanje NATO i EU, novi narativi. Išli smo u Biserku, poznatu tvornicu igračaka sa “Food Not Bombs”, nosili hranu radnicima koji su tamo zabarikadirani štrajkali, prvo je bilo “ajde klinci doma učit”, pa su nas prihvatili da bi na kraju klub Attack imao tamo svoj prostor, neplanski, jer je tvornica jednostavno propala. Točno se vidjelo da ne postoji kultura prosvjeda, kasnije i Kamensko, tako da smo tu praktički izbrusili taj angažirani model, pa je to i nadahnulo AK47. Jasno, tu je bilo i stotinu novih bendova koje si čuo I koji su te inspirirali, došao je Kugla iz Dissected Human Brains s kojima smo skupa svirali, pa smo krenuli dalje.
Kao organizator gigova na prijelazu stoljeća, pamtim taj ozbiljan, “profesionalni DIY” pristup AK47. Kad bi neki bend odustao 3 dana pred svirku, znao sam vas nazvati da uletite kao zamjena i u pravilu bi bilo “daj mi dva sata da se čujem s bendom” i dva sata kasnije “dolazimo”. Pouzdani, usvirani, bez komplikacija i natezanja oko uvjeta, ako se u nekog možeš pouzdat – zovi Fistru! Bend s programom, planom i idejom, koji ne odstupa od svojih okvira. Kako je bilo na gigovima vani? I konačno, vinilna izdanja, što te automatski svrstava u ozbiljan bend.
Fistra: Bilo je tako, išlo se s idejom da inspiriraš ljude, ali da i oni inspiriraju tebe, da daju smisao onom čime se baviš. Recimo Davor iz Csihas Beno, s kojim je Ljubiša imao split, mi se javio valjda 15 godina prije toga da napravi vju s AK47 za fanzin i napisao otprilike “javljam se jer sam čuo da svima odgovaraš” i onda hrpu godina kasnije zajedno radili split vinil. Bilo nam je uvijek isto, bio to Monte Paradiso ili gig u Voloderu, idemo se družiti s ljudima koji nas zovu, idemo reći što mislimo, komentiramo. Volio sam “Živjeti kvalitetnije” fest u Požegi, tu bi se super zabavljali i družili, jer si na takvim mjestima upoznavao nove ljude, za razliku od danas kad možeš svakog znati čak i ako ne ideš na gigove. Mogao si doći u Kutinu, odsvirati, pa prespavati, doći u Požegu i imati neku bazu i cugati s lokalnom scenom dva dana, stići u Šibenik 5 dana prije i pomoći lokalcima u organizaciji festa na Martinskoj.
Doći tamo normalno, a ne nakon 20 sati, sjećam se da su tamo imali neku akciju “Gotovina heroj, a ne zločinac”, pa smo s lokalnom ekipom to zašarali i križali, dakle druženja i mimo gigova, stvorila se underground mreža. Nama je prvo izdanje na kazeti “Gdje umire autoritet, rađa se sloboda” otišao u preko 2000 komada, tako da nam je to omogućilo da radimo pet izdanja paralelno. Prvo je došla ponuda za split singl s bendom Račak iz Njemačke, onda nam je taj čovjek sredio evropsku turneju, Francuska, Njemačka, Španjolska, Portugal, u Poljskoj na touru smo upoznali November 13th pa smo s njima izdali split singl. U međuvremenu se pojavila Senata Fox, a s njima je bio plan otpočetka da napravimo split album, stvari su se praktički kotrljale same od sebe. Turneje vani nisu bile loše, ali znalo se dogoditi da nas netko ko nas je gledao prije nahvali organizatorima ili ekipi, pa mi dođemo i žicamo činelu na gigu, sve te gledaju ispod oka, vidi ih tu sa vinilima, a nemaju ni svu opremu. Ili kad smo svirali s Imperial Leather, pa njih gleda 1000 ljudi, a nas 150, al to tak ide.
Meni to nikad nije bio problem da bih se opterećivao s tim. A svugdje si upoznavao ljude s kojima si onda surađivao na drugim stvarima, pogotovo u Njemačkoj, na izdanjima, fanzinima, išli skupa na demonstracije, od Genta i Berlina do Genove protiv G8. Imao si već neke kontakte od ljudi i squatova gdje si nastupao. Doduše, bila je situacija s Ljubišom kad smo gotovo imali problema zbog pjesme “Oči širom zatvorene” gdje kritiziramo to suludo toleriranje izraelskih zločina, da bi onda antifa ekipa koja je ful židovski nabrijana to krivo protumačila. Tip u Nizozemskoj nam je skoro isključio struju zbog toga, ej čekaj, nismo protiv Židova nego protiv apartheida države Izrael nad Palestincima i okupacije Palestine. Više smo gledali da ostvarimo neku suradnju i inspiraciju nego nekakav r’n’r lifestyle.
Pretpostavljam da je najgore iskustvo s toura bila krađa kombija u Beogradu. To su vam popalili cijeli kombi ili samo opremu?
Fistra: Cijeli kombi, ostali samo ključevi i registarske pločice. Sama murija nam je rekla da WV kradu i klinci i da će se to teško pronaći, eventualno ak im treba za neku pljačku, pa ga ostave ak ga ne zapale. Ostali smo Mićo i ja nakon toura još desetak dana u Beogradu, za svaki slučaj. Al u svemu tome je super koliko su nam bendovi tamo pomogli i izašli u susret. Posudili opremu za gig, sredili objavu na radiju, navodno i na tv-u, al to nisam vidio, masa random ljudi je došla na gig koji možda ne bi inače došli, ostavili više love, tipa uzme dva prišivka i ostavi 10 eura, baš prava solidarnost na djelu. Bilo je užasno mučno, ali nakon giga smo bili puni elana zbog svega toga. Drugi dan smo svirali u Kraljevu, potrpali su nas u auto, drugi dio ekipe je došao vlakom, dočekali nas tamo, odsvirali sjajan gig, ista priča kao i dan prije, ljudi davali ekstra lovu da pomognu.
Reci mi više o DHP-u. To je počelo kao etiketa, pa distribucija da bi kasnije praktički izrastao u pravi kolektiv.
Fistra: Možda je u početku bio najveći kolektiv, da bi kasnije izrastao u etiketu. Već prvi benefit tejp koji smo radili se prodao u nekih 200-300 komada, pa smo za to kupili sprejeve, taman je McDonalds došao u Zagreb, pa smo nabacili neku akciju protiv njih, tako da je iz toga izrasla cijela etiketa. Radili smo benefit za Attack, tiraža je isto bila nekih 300 kazeta, financiranje prostora, da se ne uzima lova od grada nego da bude posve autonomno, pokušali smo nabavit neku lovu za financiranje, kako za sebe, tako i za nekog drugog. Nisu to bili neki veliki novci, ali radilo se i dosta ljudi je bilo uključeno. Još kad smo svirali u skloništu, imali smo lika koji je imao sitotisak, pa smo prve majice radili kod njega, onda smo kasnije na touru nabavili još hrpu sita, koja smo osposobili pa proslijedili u Požegu, u Kutinu, Ljubljanu, Kranj, ko god se javio.
Što je kolektiv više radio, to se više ljudi javljalo, za prijevoz, za prijelome na kompu, ekipa koja je bila s tobom na gigovima od početka je došla na faks u Zagreb, pa smo se tu dodatno povezali, Dena iz Požege je bio informatički napredniji od nas sto puta, pa nam je pokazao kako napraviti neke stvari na kompu, odradio covere za Harum Scarum, Gride… Kako su neki odlazili, tako su drugi dolazili. Znači, etiketa, distribucija, praktički underground hub, benefiti, recimo za odlazak na demose u Grčku, organizacija gigova, demosi, direktne akcije, pokrivanje troškova za kazne za ekipu koja je zaglavila na sudu zbog frke sa skinsima u Puli. Izdali smo gomilu bendova na tejpovima, kasnije i na cd-ovima, neke vinile u suradnji s drugim labelima, Aktivna propaganda, Razlog za, Red Union, Vitamin X, F.P.O., Let’s Grow, Hoću? Neću!, Šabani, Vaseline Children, Growing Rats, Homo Homini Lupus, Nakot, Evazija, Final Approach, Junk Messiah, Loš primjer, The Truth i još hrpa ostalih.
U nekom trenu AK47 prestaje s radom, ali se sjećam povratničkog giga u Močvari kad je tamo bilo preko 400 ljudi, imao sam osjećaj da je Močvara krcata. Tu sam tek skužio uz taj vremenski odmak koliko je ekipi AK bitan i drag bend. Kad je to uopće bilo?
Fistra: Jedan od zadnjih gigova prije pauze nam je bio negdje 2004, 2005. s Los Fastidios, a onda je Toni dobio klinca i morao se posvetiti obitelji, pa smo odlučili stati, kad bude opet vremena, da opet krenemo sa svirkama i vozimo dalje. Bitan nam je bio kontinuitet, da se nastavimo družiti, a ne da bude situacija da imamo probu pred gig jednom u 6 mjeseci, a onda dan prije giga odustanemo zbog obaveza. Zato smo stali, dok se ne nađemo u situaciji da zbilja možemo svirati. Prvi reunion je bio u Kranju na Balkanika festu, mislim 2008. ili 2009, a onda Močvara. Super gig, sjajno druženje, važno je da to želiš i da ti je bitno, a ne da to odradiš preko kurca. Pa onda “Buka i otpor” fest, na Savi, još jedan gig kojeg je bilo super za vidjeti, masu klinaca, a sa strane stare face s kojima si tu već godinama i sve to dijeliš s njima. Pa ta ekipa koja pjeva s tobom, a onda vidiš da idu i dalje, nove distribucije, projekti, dublje od klasičnog giga, taj trud da pokrenu nešto svoje u svom gradu.
Jel Ljubiša Samardžić bio bend ili projekt, radiš li i dalje s njima? To mi je bio prvi dojam, AK47 je tad stao s radom, Toni vani, izgledalo mi je više kao projekt između AK izdanja.
Fistra: AK u tom trenu nije svirao, pa je bila slična situacija kao i sa Sukobom. Našla se ekipa, počeli pričati o eventualnim svirkama, novom bendu i korak po korak došli do Ljubiše Samardžića i počeli rokat. Super iskustvo, prošlo jedno desetak ljudi kroz bend, recimo super mi je bilo kad je Oliver iz Bad Justice koji dugo nije svirao ponovo sjeo za bubanj s nama, ful dugo nije svirao i baš mu je bio gušt. Odradili smo par turneja, dva izdanja, vinil, a s druge strane, ljudi su se rasuli, otišli svojim putem, obaveze, kak to već ide. Iako je bilo upita hoćemo li opet zasvirati, pa ne isključujem mogućnost da nabacimo nekad koji gig ako se skupimo, možda više iz vlastitog gušta.
S obzirom na ozbiljnost i posvećenost underground sceni, jel bilo kad prozivanja da ste preozbiljni, preradikalni, militantni ili nešto u tom stilu?
Fistra: Bilo je tu nekih glupih spika tipa s nama na distru bi bile cure iz AnFeme sa svojim nakitom za financiranje fanzina i publikacija, pa ti dođe lik “kaje ovo buraz, kakav nakit, mislio sam da ste vi neki antifa, a vi prodajete đinđe”, ali toga je bilo svega par puta, a i naučiš da netko tko voli isti bend kao i ti ili ima antifa bedž ne mora razmišljati slično tebi. Znali smo kroz antifa stavove gurati i neki pozitivan stav prema LGBT ekipi u vrijeme kad je ta navijačka antifa scena dosta brijala na macho spiku, ali mislim da smo i tu priču nekako ljudima to približili. Ljubiši su ljudi srali zbog teksta “Pervan FOAD” (Željko Pervan je “narodski” komičar najpoznatiji po vicevima o Slovencima u “Večernjoj školi”, konceptu sličnom “Kursadžijama”, inače blizak HDZ-u i još gorim desničarskim strankama, op.a.) jer kao Pervan je legenda, kaj vi brijete. Ono, zajebi takav jadni humor jer se već izlizao i nije više primjeren tom vremenu.
Recimo u AK47 smo u tom periodu pauze razmišljali kako smo ostali nedorečeni jer udaraš po ovima i onima, ali se ustvari ne zapitaš kakva je scena oko tebe i što se sve tolerira na toj sceni koja je kontra mainstreamu, no ipak ima neke obrasce ponašanja iz njega, otud stvar “Zar punk ne bi trebao biti kontra” kod Ljubiše. Mislim da je sad kod AK47 više propitivanje što i kako nešto radiš, neki tvoj osobni prostor slobode i odabira koje biraš za sebe. Znaš, počneš s “Anarchy in the UK”, a onda uđeš u to malo dublje, pročitaš nešto od Bakunjina, malo se bolje upoznaš sa cijelom tom anarhističkom idejom da skužiš o čemu zapravo pjevaju bendovi koje slušaš. Kad mi je stara to vidjela, rekla mi je da sam prekasno rođen, da bi prije desetak godina bio bar neki politički funkcioner u mjesnoj zajednici, haha. Ali otvore ti se kroz punk nekakvi pogledi i ideje koje na prvu ne bi skužio, osobna nadogradnja shvaćanja svijeta oko sebe.
Kako je biti punk lifer? Možeš li kroz život i dalje držati do nekih stavova koje si imao u životu bez da ih pretjerano kompromitiraš? Odnosno koliko možeš uskladiti svoja uvjerenja sa onim što ti život nosi?
Fistra: Definitivno si sam postavljaš neku ljestvicu vrijednosti u životu, ali radim i dalje po istim principima koje imam na punk sceni. Neke stvari možeš bolje, kvalitetnije pametnije ili brže odraditi, osim toga danas imaš niz alata koji ti omogućavaju da se lakše snađeš, od muzike, komunikacije, pa čak i snimanja. Prije si se snimao na kazić, a danas praktički snimiš album u svojoj sobi s laptopom. Recimo Verbalni je snimao u studiju od Jinxa, oni su prije imali hardcore bend Punished ili tako nekako, pa smo im mi bili fora i bilo im je drago da netko svira punkčinu, Radikalna je isto snimala kod njih, super je ekipa bila, i kad su već postali popularni nisu se grebali za lovu nego je bilo “ajde Fistra budeš dao koliko imaš”, ali nije svako imao tu mogućnost. Danas gledam da što više stvari odradimo solo, da imamo kontrolu nad onim što radimo i da budemo fer prema ljudima koji će to na kraju kupiti, da koristimo kanale koji su nam OK, oko svega tog diskutiramo, kako ćemo je prodavati, gdje će je biti za nabaviti.
A sad vezano za sam život, ja sam uvijek radio neki job i distro ili bend mi nikad nije bio nešto od čeg bi živio. Imam svoj izvor financija, a ovo je samo za gušt. Ono što se promijenilo je to da više nemaš toliko vremena koje možeš posvetiti tome, jer imaš druge obaveze i obitelj. Prije si mogao s posla u Vilu Kiseljak squattirati ili u Mamu na neke tribine, planiraš akcije, kuhaš za Food Not Bombs, baviš se prijevodima, štamparija i slično, sad više nemaš toliko vremena kao nekad. Ali danas imaš ekipu koja se time bavi i nekako nastavlja gdje ti više ne stigneš. S druge strane, ne smeta mi ako neko radi nešto drugačije, tipa glumi po reklamama ili sudjeluje u tim nekim ludim emisijama, svako sam bira za sebe i ja nemam problem s tim. Nikad nisam očekivao da je naša priča najispravnija i da bi svi na sceni trebali raditi stvari kao i mi. Ne kritiziram ljude oko njihovih odabira ako rade nešto drugačije nego mi, pogotovo ako znam da će se odazvati za neke pozitivne inicijative. Mi smo s Ljubišom imali ponudu da sviramo na otvaranju Cinestar kina preko ekipe iz civilnog sektora koji su radili oko toga, ali nismo htjeli svirati na otvaranju mjesta koje je ugušilo hrpu malih kina. Da je netko drugi od naših frendova tamo svirao, ne bih pljuckao po njima zbog toga niti bih lošije mislio o njima.
Klimatske promjene, pandemija, krize, ratovi… Kao da smo očekivali da će svijet postati bolji, a čini se da je postao gori? Ili dobre stvari uzimamo zdravo za gotovo, pa ih i ne primjećujemo na taj način?
Fistra: Ono što mi se čini da su ljudi unazad 50-40 godina možda više bili političniji. Danas postoji neka ravnodušnost, empatija je tu, ali kao ne idemo više u sam problem, imam internet i nešto u frižideru, ne mogu brinut o ostalom. Kao da se ljudi lakše odriču svojih prava u zamjenu za neku iluziju sigurnosti. Ili si za ili protiv, crno-bijelo. Mene zanima treća strana, nijanse, ostale alternative, ako postoje. Da bude bolje svima, koliko je to izvedivo. Ili barem više solidarnosti.
Ovaj intervju je originalno objavljen u 12. broju fanzina Out of The Darkness u maju 2022. godine.
