Jedna od Instagram stranica koju posjećujem, a da nisu polugole influenserice i preskupe punk ploče je punkrockmemerchy. Kao što joj i samo ime govori, punkrockmemerchy isključivo objavljuje punk memeove. Iako stranica nije najažurnija i najsuvremenija po pitanju trendova, sa štihom kasnih devedesetih/ranih dvijetisućitih i posebnim simpatijama za ska punk i folk punk, stav i srce su im na mjestu. Demografski gledano, uz dovoljno starih prdonja mojih godina, prosjek posjetitelja prvenstveno spada u milenijalce i postmilenijalske generacije, uz povremene rasprave o duhovitosti NOFXa ili angažiranosti Leftover Cracka, pa čak i o vječitim punk pitanjima, jesu li bili bitniji Ramones ili Sex Pistols. I dok se u navedenim raspravama obje strane natječu u diskutiranju ili trolanju, jedna punk ikona izaziva gotovo unisoni prezir i mržnju – GG Allin. “Silovatelj”, “nasilni psihopat”, “bacao je govna u publiku”, “gore od Sex Pistolsa”, “koliko nisko možeš pasti da slušaš TO”, “netalentirani kreten” su uobičajeni repertoar komentara koji se pronađu uz svaki GGijev meme. I u svojim najboljim (najplodnijim? zlatnim? najuspješnijim? znate na što mislim) godinama, GG Allin je uvijek imao i solidan broj ljudi koji ga nisu podnosili, ali je većina undergrounda i njegovih bitnih protagonista blagonaklono gledala na GG-ija. Kako je došlo do toga da većina publike na punk Instagram profilu ne podnosi jednu od najznačajnijih i najprepoznatljivijih punk ikona?
Iako sam dugogodišnji GG-ijev fan (što će reći od ranih devedesetih), ne mogu točno reći kad se ta percepcija počela mijenjati. U novom mileniju, GGijeva ostavština je postajala sve dostupnijom, pa bi završavao u raznim odabirima “najluđih momenata u rocku” ili “najopasnijim rock’n’roll njuškama” u mainstream medijima, najčešće bez ikakvog uvidu u samu muziku. U undergroundu su se neke ustaljene percepcije ipak počele mijenjati. U nekom trenu su s dolaskom nove naglašenije feminističke uprave u MRRu dobili pedalu i George Tabb i Mykel Board, obojica bliski prijatelji i suradnici GG Allina (Tabb je dobio otkaz zbog recikliranja starih kolumni, a Board je u nekoj kolumni trolao s pedofilijom, pa je dojadio redakciji), koje su zamijenile nove queer punk generacije, senzibilnije za pitanja seksizma i homo/transfobije nego za muzički dio scene. Sa starom školom je izbijedila i ta uobičajena percepcija GGija kao autentičnog rock’n’roll divljaka još iz vremena Tima Yohannana, a više afirmiralo viđenje GGija kao opasnog psihopata, i u ovom slučaju izostavljajući GGijev muzički opus.
U čemu je dakle problem s GG Allinom?
“GG je silovatelj.”
Ajmo odmah s najgorim. Ne tvrdim da se doista nešto takvo nekad nije dogodilo ili da nije bilo stvarnih ili fingiranih pokušaja, ali nema jasnih i nedvosmislenih dokaza da je GG Allin ikoga silovao. GG je pjevao o tome, hvalio se time, postoje priče i glasine o tome i imam na umu da je u pitanju zločin koji se teško može dokazati, ali svaki sud bi u GGijevom slučaju ovog strpao u zatvor nakon 15 minuta suđenja. GG je završio na robiji, ali zbog napada i ozljeda, za koje je odslužio godinu i 4 mjeseca. Informacije o tom incidentu su pomalo proturječne, ali čini se da je sporazumni odnos otišao ukrivo i završio nasiljem. I da se razumijemo, ne opravdavam fizički napad, samo radim distinkciju između silovanja i fizičkih ozljeda.
“GG je bacao govna i mlatio publiku.”
Istina, na koncertu GG Allina se moglo dobiti šakom i drekom u glavu. Na sreću za sve zabrinute, lik nije među živima već preko 25 godina, nema straha da će itko nastradati zbog toga. GG Allin je bio transgresivni umjetnik i performer, neovisno o tome kakvo je vaše mišljenje o toj vrsti umjetnosti. Njegova misija je bila “vratiti opasnost u rock’n’roll”, tako da su govna i udarci bili sastavni dio njegovih nastupa. Sumnjam da je itko sa punk scene slučajno zalutao na nastup GG Allina, pogotovo u njegovoj fazi iz devedesetih, kad je bio najekstremniji u svojim performansima. Možemo mi sad raspravljati sviđa li se to nekome ili ne, ali nije da publika na njegovim gigovima nije znala u što se upušta niti joj je bilo zabranjeno da se odupre takvom ponašanju. Besmisleno je vaditi stvari iz konteksta kad su u pitanju umjetničke forme. Primjerice, Marina Abramović je devedesetih na Venecijanskom bijenalu nastupila s performansom “Balkan Barok”, u kojem je strugala i glancala gomilu goveđih kostiju. Neupućenom oku bi se na prvu učinilo kao luda baba mesožderka, a moguće da bi se danas ukazao i kakav gnjevni vegan da protestira zbog stradalih krava, ali kad ga uklopimo u kontekst, imamo snažan umjetnički statement o balkanskim ratnim traumama. Ili ako ste skloniji nečem ekstremnijem, pogledajte performans “Solarni anus” Rona Atheya. Zašto bi se GGiju odricao umjetnički legitimitet kojeg imaju ostali, uvjetno rečeno “ekstremni” umjetnici? Ako je njegov statement opasnost i nasilje na koncertu, nije bilo na njemu da ublaži svoj performans, nego na nezainteresiranima da se maknu s njegovih nastupa i odu na neki twee indie pop gig, a ne da poslije ciče zbog crvenog i smeđeg. Nasilje na gigovima ima puno veću i dužu tradiciju kad su u pitanju recimo Suicidal Tendencies, a možda najupečatljiviji prikaz nasilja na LA punk sceni osamdesetih možete pročitati u knjizi “The Hepatitis Bathtub & Other Stories”, biografiji NOFXa. Ni blizu neredima na GGijevim nastupima.
“GGjeva muzika je sranje.”
Česta uvreda koja dolazi od ljudi koji su tek ovlaš čuli GGjeve dvije-tri pjesme. U svojoj karijeri, GG Allin je imao faze garažnog punka, hardcore punka, outlaw countryja, spoken worda i akustičnih sessiona sve do metalizirane faze njegovog zadnjeg albuma “Brutality & Bloodshed For All” kojeg je producirao znameniti NY producent Don Fury, poznat po radu s Agnostic Frontom, Gorilla Biscuits, Born Against i ostalim značajnim imenima NYHC scene. I dok će neki čistunci reći kako vole “samo prvi album” (kao i kod stanovitog benda iz Blackpoola), činjenica je da je GG Allin (kao i spomenuti blackpoolski bend), najbolji kad je najgori. Prvi album “Always Was, Is And Always Shall Be” je sjajan album, nadrkani mišung garage punka i novovalnog power popa ranih osamdesetih, iz vremena kad je GG Allin sretno oženjen, školski domar i još uvijek mentalno stabilan, što je vjerojatno i razlog relativno pitomog zvuka u odnosu na daljnju karijeru. Sa sljedećim albumom “E.M.F.” GG ulazi u fazu po kojoj ostaje najpoznatiji , a spomenuti album i ROIRova kompilacija “Hated In The Nation” ključni su albumi GGijevog stvaralaštva osamdesetih, mahniti zapisi njegovog scumfuck punk izričaja. U to vrijeme, sa GG Allinom sviraju Kramer i Thompson iz MC5, J Mascis, Dee Dee Ramone, Gerald Colsoy, šef Homestead Recordsa za kojeg je GG izdao svoj sljedeći album “You Give Love A Bad Name”, a među fanove se ubrajaju i njuške poput Jella Biafre, Thurstona Moorea i već spomenutog Tima Yohannana, čiji je Maximum Rocknroll uglavnom bio dobrohotan prema GGijevim izdanjima. Pjesme iz sredine osamdesetih (1984-87.) su po mom sudu najjači GGijev materijal, iako je dobar dio njih razasut po raznim singlovima, EPijevima i raznim snimkama koje su svjetlo dana vidjele tek nakon njegove smrti, pa ih nije uvijek najlakše locirati. Najmanje sam sklon njegovom posljednjem albumu pred odlazak u zatvor “Freaks, Faggots, Drunks & Junkies”, ali čak i na ovom albumu, dosta sirovijem, lošije produciranom i više hardcore od predhodnika ima odličnih pjesama i klasika poput “Die when you die” ili “Caroline & Sue”. Nakon izlaska iz zatvora, GGijevo psihičko stanje dodatno deteriorira, ali i dalje izdaje bitne i zabavne albume poput “Muder Junkies” sa Antiseenom. Vjerojatno najveći otklon od svoje uobičajene muzike dolazi s Criminal Quartetom i nevjerojatno muzikalnim (u odnosu na klasičnu buku ranijih izdanja) albumom “Carnival Of Excess”, definitivnim klasikom outlaw country žanra, iako je album izdan 1995., nakon smrti GG Allina. Posljednja, “metal” faza s Murder Junkies mi nije omiljena, ali na svim svojim izdanjima GG Allin zadržava konzistentnost kojeg punk bendovi u pravilu izgube nakon trećeg albuma.
“GG nije punker.”
Očito da je punk vrlo heterogeni pojam i obuhvaća vrlo šarolike i različite pravce i aspekte, ponekad i suprotstavljene. GG Allin sigurno nije bio PC peace punker ili obzirni straight edger. Ali neke temeljne punk vrijednosti su bile očite u njegovoj karijeri. DIY, autentičnost, nekonformizam, “fuck the system & no rules” sukob s autoritetima, predanost svojoj misiji. Ako se prosječni straight edger hvali sa stvarima koje nije napravio u životu do svoje 24. godine, što bi tek GG trebao reći za svoj trud?! Uz sve legende o GGijevom nasilju, često se zaboravlja da je bio najnasilniji prvenstveno prema sebi. Razbijanje boca na glavi, zabijanje mikrofona u lice, posjekotine od žileta, valjanje po staklu, udarci koje bi primio od publike, razne upale, infekcije i rane kao posljedica njegovih nastupa su GGiju nanosile gotovo svakodnevnu bol. Ljudi vole izvođače poput Toma Waitsa ili Johnnyja Casha dobrim dijelom i zbog “autentičnosti” njihovog glazbenog izričaja i “luzerske” poezije. U tom slučaju, ima li itko autentičniji od GGija, čovjeka koji je doslovno prolijevao krv i živio na ivici za svoju umjetnost? Za razliku od punk/hc legendi na koje se nadobudni bendovi vole pozivati, poput Bad Religion, 7 Seconds, All, Bad Brains, Sick Of It All, Quicksand ili Jawbreaker, GG Allin je ispoštovao sva pravila punk undergrounda i nikad nije završio na major labelu. Doduše, mislim da bi to ionako bila nemoguća misija.
“GG Allin ima glupe i nasilne tekstove.”
I da i ne. Istina je da dio njegovog repertoara ima relativno jednostavne i blesave tekstove, obično ovi tipa “I wanna fuck myself” ili “I wanna fuck your brains out” ali isto tako njegov glazbeni output sadrži nevjerojatno iskrene, a često puta i dirljive storije s margine društva, gdje vrijede drugačija pravila od uređenog društva i gdje je, kao u razdoblju prije društvenog ugovora, čovjek čovjeku češće vuk. Pjesme poput “Hangin’ out with Jim”, “Sluts in the city”, “Pick me up (on your way down)” ili “Rowdy beer drinking night” su samo neki od primjera GGijeve poetike inspirirane životnim situacijama s ruba, dok su “Bite it, you scum”, “Kill the police” ili “You hate me & I hate you” tipični buntovni punk stihovi kakvih je ispjevano na stotine, samo su ovi nešto uvjerljiviji od standarda. Naravno, tu su i bijesne nihilističke tirade poput “Die when you die”, “I live to be hated” ili “Violence now”, dok su “Kill the children, save the food” – sprdnja na Live Aid – ili “Expose yourself to kids” – koja zvuči kao himna katoličkih biskupa pedofila – toliko pretjerane da spadaju u sam vrhunac ironičnog i duhovitog dumb punka u najboljem mogućem smislu. Osim toga, lako je smetnuti s uma da je GG Allin vjerojatno prvi muzičar koji je otvoreno koristio psovke, uvrede i ostale 4 letter words na svojim albumima u vrijeme kad su se prvi “fuck”-ovi tek probijali na albume i dizali kosu na glavi ženici Ala Gorea i njenim drugaricama. A kad smo već kod blesavih punk stihova, postojao je taj bend iz Queensa, NY koji je na svom prvom albumu pjevao o nazi Schatzijima, snifanju ljepila i premlaćivanju derišta bejzbolskom palicom, pa ih se smatra najutjecajnijim punk bendom.
Ima li zaključka?
Ima. GG Allin ima bogatu riznicu odličnih i suštinskih punk pjesama koje su nastale u vremenima kad punk nije bio toliko senzibiliziran kao danas. Danas, kad društvo drugačije i kritičnije gleda na fizičko i seksualno nasilje, dobar dio tog materijala bi se na prvu ruku i olako mogao ocijeniti kao problematičan, kao što se vidi po današnjim reakcijama na društvenim mrežama. Ali kad se zagrebe iza te fasade, može se pronaći ozbiljna kolekcija nevjerojatnih pjesama. One nisu ni lijepe ni s hitoidnim potencijalom za široke mase, ali ostaju kao istinsko svjedočanstvo života na dnu jedne izmučene duše kakav je bio GG Allin. Činjenica da se i 25 godina nakon njegove smrti vode polemike oko njegove glazbene ostavštine govore da tu ima mnogo više od krvavog i usranog derviša koji juriša na vlastitu publiku. GG Allin očito nije bio ugodna osoba za družiti se i njegovi postupci su bili daleko od prihvatljivog ponašanja za ondašnje i današnje standarde, ali nije da vam treba kum za svadbu kad se radi o GGijevom opusu. Ali ako volite punk i ono što u svojim ra(z)nim inkarnacijama predstavlja, GG Allin je nezaobilazna gromada američke outsiderske poetike, ne igrajte na sigurno i slobodno se prepustite njegovom barbarogeniju u miru vlastitog doma. Mogli bi se iznenaditi.
Kolumna objavljena u “Out Of The Darkness” #7, 10/2019
