3. Generacija #2 i 3, 2019.
U kratkom vremenskom periodu Luka je objavio dva broja fanzina, prilično malog obima, odnosno sa malo materijala. Ipak, tu su izveštaji sa koncerta britanskih bendova u Budimpešti i nastupa Negative Aproach u Puli koji su dobro napisani. Intervju sa Total Chaos i Kani Bastardi takođe su dobri kao i tekst o nedostatku prodavnica nosača zvuka u Puli. Imajući u obzir da je ovo jedva punoletna ekipa samo kontinuitetom mogu da postanu još bolji. Videćemo kako će se sve dalje odvijati jer su neki već izašli iz priče, otišli na fakultet, pojedini se distancirali od svega… Držim fige Luki da nastavi sa radom, rezultat će doći.
(Nemanja)
Maximum Rock’n’Roll, #432, maj 2019.
Došao je i taj momenat da se oprostimo od štampane forme legendarnog fanzina. Jebi ga, slaba prodaja, poštarina, cena štampe i jednostavno cela akcija je za neizdrž. Nisam se nešto ekstremno potresao ali jeste mi krivo. Najviše zbog toga što se sve svodi na internet koji mi je neopipljiv format. Kao da ne postoji. Da li sam staromodan ili teram kontru sadašnjem funkcionisanju stvari ne znam, ali meni je ovaj fanzin odigrao vrlo bitnu ulogu početkom ovog milenijuma. Nabavljao sam ga na mesečnoj bazi i bunario brdo infosa o svemu. Kolumnisiti su tada bili odlični. Posle par godina uhvatio sam se i u koštac distribuiranja istog ali je interesovanje bilo slabo (6-7 istih ljudi i svi preko 25). Nakupio sigurno 60tak različitih brojeva koje je keva bacila pre godinu,dve. Od svog tog obaveznog štiva koje sam gutao danas nemam ništa. Fanzin sam nabavljao ponovo redovno i poslednjih nekoliko godina. Bilo je primetno da fali tu dosta toga. Kolumnisti su, sem starijih i jednog ili dvojce novajlija, uglavnom bili žešće dosadni.
Bendovi koje su forsirali su dosta naginjali ka nekoj ultra pc priči i muzici koju ja uopšte nisam razumeo. No pružale su se prilike i ja sam ga nabavljao. Retko kad mi je držao pažnju duže od sat, maksimum dva. Jednostavno, nije išlo. Majski broj je ipak jedan od boljih u poslednje vreme. Da li se jednostavno tako podesilo ili su oni ciljano malo više poradili na ovom broju ali je ovo dosta dobro. Deblji je nego prethodni, mislim da je ovoliki bio nekad. Neki stari kolumnsti su se aktivirali za oproštaj, a ni ostali nisu podbacili. U jednoj od kolumni je i intervju sa Martinom, nekada koordinatorom fanzine, pevačem Los Crudosa i Limp Wrista. Razgovor se svodi na njegovo inače glavno zanimanje jer je profesor u školi. Objašnjava kako je uspeo da pored interneta od svojih studenata sakrije da je član bend. U još jednoj koluni pominju se Solunski front i Distress. Naš Apsurd je takođe intervjuisan. U ovom broju Srbija je baš fino zastupljena. Ostatak čine intervjui sa slabije poznatim bendovima, fotke sa gigova…
Poseban deo posvećen je onome zbog čega je fanzin bio napadan u poslednje vreme. Naime, imali su politiku da ne intervjuišu nikoga ko ima veze sa Izraelom. Razlog je njihov višedecenijski odnos/konflikt sa Palestinom i dešavanja u pojasu Gaze. Lepo je imati taj kritički stav, uvek ispitivati, ali ne možeš generalizovati i ceo narod staviti pod isti koš. Ne znam odakle sad cela akcija sa par stranica obrazlaganja svog stava uz to ubacili su intervjue sa par bendova. Jedan od njih je i bend Jarada koji ima solidan album na zagrebačkom “Doomtown Records”. Do kraja fanzina sve je klasika. Recenzije su šture i nikako ne mame da obratim pažnju na bend. To je to, Maximum R’n’R priča je gotova. Čitam da se u potpunosti sele na net. Sva sreća pa nemam naviku da čitam duge tekstove preko ekrana. Maximum R’n’R – RIP.
(Nemanja)
Močvara i priča o URK-u, (UPI2M Books, 2018)
Zar sam zbilja bio na Defeateru kad su svirali kao predgrupa Comeback Kidu, kako se toga ne sjećam? U kom sam trenu zaboravio da su Vision svirali u Zagrebu? I zašto nisam bio na njihovom koncertu? Zar nisu Varukers i Cripple Bastards svirali u Zagrebu 2003? Za zaboravnog mene, evo mi podsjetnika, Močvarina biografija.
Kad pred sobom imate ovakvu knjižurinu od gotovo 500 strana, teško je isprva procijeniti radi li se o monografiji, biografiji, memoarima ili nečem desetom. Čak se i sam sadržaj obično rezerviran za prve stranice, našao tek na trideset i sedmoj, a predgovor na četrdeset i trećoj stranici.
Ukratko, ovo je knjiga o Močvari, njenim prethodnicama i počecima, njenim programima i koncertima, suradnicima i akcijama, ilustratorima i plakatima, bendovima i programskim knjižicama (koje u obiteljskom domu još imam negdje naslagane u vječitom iščekivanju rekonstrukcije mojih koncertnih izlazaka u Močvaru). I tek kad uzmete u ruku ovih pet kila papira s amblematskim ilustracijama Igora Hofbauera na coveru shvatite koliku je važnost imala Močvara za kulturni život Zagreba. Niz domaćih muzičara, umjetnika, autora, kulturnjaka, DJ-a, kritičara, kazalištaraca, novinara, ilustratora i tehničara počelo je ili dalo svoj obol u programima Močvare, što stavlja Močvaru u najuspješniji hub zagrebačke kulture i šire, sva ta lica koja iz današnje perspektive izgledaju kao who-is-who na kulturnoj sceni Zagreba. Imena i programi koje sam godinama posjećivao ili bar primjećivao tek sad dobijaju svoje jasne konture i značaj koja prije nisam primjećivao ili sam ih uzimao zdravo za gotovo. Stotine plakata i fotografija u knjizi me podsjećaju na koncerte koje sam gledao, koje nisam gledao, za koje sam zaboravio da su uopće bili i za koje nisam ni znao da su se dogodili.
Teško je ovako pobrojati sve ljude i programe koji su obilježili Močvaru, ali Otokultivator, Zli Bubnjari, Ivica Baričević Bara, Mance, Deja Voodoo, Začarana Močvara, KUM – Kazalište u Močvari, Igor Hofbauer, Johnatan Richman (u Zografovom stripu), Shellac, Residents i mnogi drugi su samo neka od poglavlja u ovoj knjizi. Uz svaki upis postoji i kraći sažetak na engleskom, kao osnovni uvid u samu temu, većinu ostalog ionako govore fotografije i plakati. Uz bogatu kulturnu ostavštinu, primjetan je i rast same Močvare, od embrionalnih početaka kroz Galeriju ESCE i početka rata, preko prvih squatiranja u Zagrebu i sličnih inicijativa, koja je od labave koalicije raznoraznih alternativaca i nevladinih udruga kroz godine i sama postala jedna od institucija grada.
Ključni udar na Močvaru bila je privremena zabrana rada od 2008. do 2009. godine zbog sukoba sa gradom (ili vjerojatnije gradonačelnikom) oko dozvola za prostor, koja je na svojevrstan način prekinula zlatno doba Močvare, jer je razorila kontinuitet kluba i njegovih programa, ali i okrenula ljude u drugim smjerovima zabave. Isto tako, neki programi su s dolaskom suvremene tehnologije i medija postali zastarjeli i manje zanimljivi, tako da se Močvara nakon ponovnog otvaranja nije više uspjela vratiti na prijašnju razinu utjecaja koju je imala u prvom desetljeću 2000-tih, iako je i danas funkcionalan prostor i relativno uspješan klub. No knjiga ne dotiče previše te teme, nego se fokusira na ono bitno i pozitivno u cijeloj priči. Možda to nije fer reći, jer nemam ozbiljnija iskustva iz ranijih zagrebačkih klubova, ali nakon što samo prelistate ovu knjigu,prođe vam kroz glavu da nije bilo značajnijeg kluba i prostora u gradu Zagrebu glede urbane kulture. Pitanje je hoće li ga ikad biti na ovaj način kako je to radila Močvara prije 10-15 godina. Zato ostaje ovo svjedočanstvo na prostor bivše tvornice Jedinstvo, jedna od rijetkih priča sa (relativno) sretnim završetkom u posttranzicijskom prediodu Hrvatske.
Uz knjigu dolazi i Manceov singl – logično, jer mi je prva asocijacija na Mancea Močvara – ali Mance, kultni zagrebački kantautor, nije punk, pa je ne mislim recenzirati. 😛
(Florijan)
Nesvrstani – zbirka rock intervjua 2008-2018, Đorđije Njunjić (samizdat)
Ima sigurno dve godine kako mi je Đorđije (bubnjar nikšićkog Punkerasa) poslao radnu verziju nezavršene knjige s molbom da napišem rezenciju koju će ubaciti u svoje izdanje. Konačno, “Nesvrstani” se pojavljuje u prvoj polovini ove godine a ja sam je dobio od autora tokom To Be Punk-a. Bio sam upoznat sa konceptom same knjige i većim delom sadržaja jer sam 80% rukopisa pročitao. Na 200 strana lepog fanzinaškog dizajna, kvalitetnog papira i odlične štampe spakovano je stotinak intervjua sa velikim svetskim imenima, uglavnom punk orijentacije, koje je autor radio za mulj.net. Kompletan line up Rebelliona i Punk Rock Holidaya je tu. Mislim da nema imena koje je Đorđije preskočio. Svaka čast na trudu i upornosti. U recenziji koju sam njemu pisao istakao sam da su mi najinteresantniji intervjui sa meni nepoznatim bendovima Trip Wire iz Mumbaja i Al Nimrod, black metalcima iz Saudijske Arabije. Dobri su razgovori sa Dave Dictorom (MDC), Cardinalom (The Blood), Barryijem (Demob) kao i sa urednicima festivala The Mighty Sounds, The Sound Of Revolution odnosno Rebellion Introducing Stagea. SNFU, odnosno Chi Pig, je čista majstorija, kao uostalom i bend. Autor u uvodu objašnjava kako je uopšte došlo do realizacije intervjua obzirom da gospodin Ken Chinn nema komp niti telefon i da ga i sam menadžer dobija preko komšije. Ono što mi nedostaje jeste više intervjua sa malim, anonimnim, underground imenima. Bilo bi takođe lepo da ima više razgovora sa ostalim akterima scene, osim samih muzičara: organizatorima, menadžerima, producentima, snimateljima, fanzinašima, aktivnistima, fanovima… Ono što još bode oči je to da je 80% razgovora obavljeno tokom 2017. i 2018. godine i da pojedini intervjui liče jedni na druge. Realno, jako je teško sam smisliti različita pitanja i za tri a ne za trideset intervjuisanih lica koji se kreću u istim krugovima, osim naravno ako nisi doktorirao na svakom bendu posebno. Zato se u ovom fanzinu i trudimo da raspodelimo posao na nas nekoliko, da bude zanimljivije za čitanje, odnosno da ne bude suvoparno. Tehničkih grešaka ima minimalno a autor u skorijoj budućnosti najavljuje još sličnih izdanja i poduhvata. Znam da je intervjuisao i gomilu regionalnih imena pa je možda i to neki naredni korak. U svakom slučaju knjiga mi već tri meseca stoji na dohvat ruke, malo, malo pred spavanje uzmem je u ruke i pročitam neki intervju na blef.
(Zgro)
Rise Up! #1, 40 strana, A5
Da se sprema ovaj fanzin saznao sam ono veče u CK13 kada je svirao Slapshot. Dvoje simpatičnih omladinaca iz Sombora razgovarali su sa Chokeom i uradili kraći intervju s njim koji se pojavio par meseci kasnije u prvom broju ovog zanimljivog izdanja. Interesantan mi je odgovor na njihovo pitanje da li je čuo da su Reagan Youth imali frku sa nekim nacistima na nedavno održanom koncertu na šta im je ovaj rekao: “Koga zabole ona stvar za njih. Nisu bili bitni ni tokom 80ih a ne danas!”
Uglavnom, Rise Up! (radnog naziva “So you want to be a slave – Welcome to Malta”) je pokrenuo Igor koji je nekada pevao u Pestarztu a koji se pre dve i po godine preselio na Maltu. Skontao je lokalnu ekipu i sa njima porazgovarao o sceni na ovom ostrvu. To mi je i najzinimljiviji intervju pošto, da se ne lažemo, pojma nisam imao šta se dešava tamo. Istih pet pitanja postavljeno je dvojici likova, jednom domorocu i jednom Fincu koji živi na Malti poslednjih osam godina. Obojica su članovi aktuelnih bendova i svaki je iz svog ugla sagledao situaciju i dao lep prikaz dešavanja na Malti. Dobar je intervju i sa mostarskim Crustalno jasno kao i sa Redbait. Tu su još i ROIR, Smrt razuma, Closet Witch, United And Strong, potom tekst o protestima 1 od 5 miliona, nekoliko urednikovih kraćih životnih priča, preporuka za igrice i muziku… Umesto “recenzije”, rubrika se zove “music recommendations”, što ima logike… pišeš o onome što voliš i što preporučuješ i drugima da poslušaju ako nisu. Od sedam komada koliko ih ima, za jedan bend nisam čuo (Bila sa Malte), jedan nisam slušao (Harley Poe), jedan je prastari album iz 2003. (Streetlight Manifesto) ali zato četiri potpisujem od reči do reči (Short Days, Chain Cult, Kriva istina, CC).
Uglavnom, Rise Up! je fanzin zanimljivog preloma/dizajna, sa minimum fotografija i ilustracija, pisan na engleskom, nabavljiv na Rebuild merch štandu, u Crnom ovnu, kao i preko somborske ekipe. Za prvi broj i više nego dobro. Kontakt: dedaigor@gmail.com
(Zgro)
The Spitboy Rule – Tales of Xicana in a Female Punk Band Michelle Cruz Gonzales, (PM Press, 2016)
Nomen est omen? U ovom slučaju doista jest, jer sam naslov objašnjava o čemu se radi u ovoj knjizi. Spitboy, all-female angažirani hc/punk bend iz San Francisca s početka, danas nekako najpoznatiji po split albumu s Los Crudos, početkom devedesetih bili su jedan od najznačajnijih novonastalih punk bendova u američkom undergroundu i šire, s izdanjima na Lookoutu!, Ebullitionu i Alliedu, iznikli iz Bay Area scene zajedno s bendovima poput Neurosis i Econochrist. Michelle, u to vrijeme poznata kao Todd, bubnjarka Spitboya, u knjizi opisuje svoje formativne godine i vrijeme provedeno u Spitboyu. Većina knjiga koja opisuju punk scenu i dalje se najviše bazira na sedamdesetima i osamdesetima, tako da je zanimljivo pročitati knjigu koja radi otklon i otkriva nešto više od uobičajenih tema i scenskih legendi. Iako knjiga otprilike slijedi karijeru benda, priča nije ispričana posve linearno, pa već odmah na početku kreće poglavlje o tome kako se Spitboy pred koncert u DCiju izjasnio da nije riot-grrrl bend, kako bi bolje razumjeli tadašnju poziciju benda, što je u ono vrijeme izazvalo stanovite kontroverze i nesporazume prema bendu. Prva izdanja i coveri, turneje po Americi, Kanadi, Evropi i Japanu i pravila koja su išla uz to, svirke s Citizen Fishom, sve to ruku pod ruku sa specifičnim temama poput pitanja identiteta, rase, klasnih razlika unutar benda, pogrešnim pretpostavkama i seksizmom na gigovima. E sad, ne mogu reći da je knjiga dosadna, ali… Znate koji je najčešći problem s političkim/anarcho bendovima? Nisu baš epitom zabave. Tako i Todd, odnosno Michelle konstantno piše o svojim nesigurnostima kao Latina, unutar benda i prema van, o feminističkim stavovima i nerazumijevanju dijela publike, klasnim odnosima i sličnim identitetskim pitanjima, koja mi kao bijelom cis muškarcu s jugoistoka Evrope nisu pretjerano zanimljiva. Iako daje kompleksnu i iskrenu sliku benda, ostavlja dojam da je zabavni dio bivanja u bendu, kao i opis tadašnje iznimno vitalne Bay Area punk scene, ostao po strani od svih tih briga oko seksizma muške publike, drugačijih i zbunjujućih običaja na drugim stranama svijeta, truda da se bend čim bolje predstavi i propuštenih prilika za bolje razumijevanje. Nedvojbeno bitna knjiga, ali pisana na suvremen način i provučena kroz današnje paradigme ženskih prava, neće baš svakom biti po volji, posebno na ovim prostorima koji ionako kasne za trendovima ravnopravnosti.
(Florijan)
Život s Idi(j)otima, Nenad Marjanović dr. Fric (Ujedinjeni nakladnici 2019)
KUD Idijoti – najvoljeniji punk bend bivše Jugoslavije – ove su godine hype sezone. Uz dokumentarni film samoobjašnjavajućeg naziva “Tusta”, pojavila se i prva biografija KUD Idijota “Život s Idi(j)otima” iz pera nekadašnjeg basista benda dr. Frica, pa imam osjećaj da sam cijelog ljeta naletavao na priloge o KUD Idijotima u domaćim i regionalnim medijima. Možda biografija i nije najprecizniji izraz, jer se Fric bavi Idijotima do svog i Pticinog izlaska iz benda, i to do te mjere da u diskografiji benda na kraju knjige kao zadnje izdanje stoji “Gratis Hits Live!” iz 1999. godine. Ne smeta, Fric je bio član Idijota u njihovim ključnim godinama (1985. do 2000), tako da knjiga pokriva sve bitne dijelove njihove historiografije, od “Legendarni živo” i pobjede na YURM-u u Subotici, pa sve do “Cijene Ponosa” i “Gratis Hits Live!”, pa čak i nešto više od toga.
Sama knjiga očekivano počinje s ranim danima dr. Frica i njegovog odrastanja u Puli, njegovim prvim bendovima (Loša veza i Besposličari) i cijelom genezom scene iz koje će izrasti KUD Idijoti. Detaljno su opisani prvi koncerti, probe u Vili Rizzi, ekipa i prijatelji oko benda, sa mnoštvom detalja i ljubavi prema ljudima koji su bili uz bend na samim počecima. Subotica, neredi u Italiji, prvi singlovi na Slovenija etiketi, turneje po Evropi, “Mi smo ovdje samo zbog para”, s nizom dosad neviđenih fotografija, svi oni legendarni momenti iz rane faze KUD Idijota o kojima su se godinama raspredale priče konačno su podrobno opisani i stavljeni na jedno mjesto, pa je već zbog toga ova knjiga nezaobilazni i dragocjeni dokument za svakog fana i arhivista YU punka. Opisana su tu i snimanja ostalih albuma, suradnja s Francijem Blaškovićem, cenzuriranja reklama na Radiju Velikoj Gorici i Puli, s neminovnim podsjetnikom na duh vremena devedesetih, a posebno me razveselilo kad se negdje na sredini knjige spomenuo i koncert u Ivanić Gradu, moj drugi punk gig u životu.
Rock biografije uglavnom imaju istu strukturu, pa se ni “Život s Idi(j)otima” ne razlikuje previše od ostalih žanrovskih knjiga, ali zadržava interes kroz većinu svojih stranica. Sama činjenica da postoji knjiga o KUD Idijotima će velikoj većini publike biti dovoljna da je nabave i pročitaju u hipu, ne obazirući se na recenzije i kritike, ali valja upozoriti i na neke propuste i nedostatke. Prvo, bolno je očito da je knjiga trebala jednog ozbiljnog i iskusnog urednika koji bi je bolje i sistematičnije uobličio, istaknuo bitne dijelove, a izbacio nepotrebne. Fric dobro drži priču kad piše o Idijotima, ali kad prelazi u kroničara jednog povijesnog trenutka, postaje neprecizan i preopćenit, ponekad sklon uobičajenim floskulama o ratu i poslijeratnom razdoblju, skače s teme na temu i odlazi u nebitne rukavce priče, zanemarujući vremenski slijed, pa tako primjerice nakon poglavlja o osamostaljenju Hrvatske 1992. slijedi poglavlje o promociji albuma “Mi smo ovdje samo zbog para” 1990. godine. Posebno iskaču dva poglavlja, ona Fricovih izjava i izjava drugih o KUD Idijotima, koja u drugom dijelu knjige bezrazložno i nepotrebno lome kontinuitet priče o bendu. Fricove izjave se dobrim dijelom odnose na vrijeme nakon KUD Idijota, a anegdota o slanju Zdravka Mamića u kurac, koliko god autoru valjda bila osobno draga kad je već bila spomenuta u “Pressingu”, ispada prvoloptaška i pomalo birtijaška, te ničim nije zaslužila završiti u knjizi. Možda se iz istarske perspektive čini kao veliki bunt razgovarati s Mamićem na njegov način, ali svaki zagrebački kvart (i šire) je išaran grafitima protiv Mamića s puno gorim uvredama, a ništa blaža nisu bila ni skandiranja po stadionima.
Izjave drugih o Idijotima su pak vađene i uzimane bez ikakvog konteksta, od gotovo kurtoaznih odavanja počasti od par rečenica preko osobnih posveta povodom Tustine smrti sve do budalastih analiza plakata na kojima je većim slovima napisano Hladno pivo od KUD Idijota. Ako je baš moralo u knjigu, trebalo je na zadnje stranice da ne remeti tijek knjige. Osim toga, zanimljivije bi bilo pročitati što su režimski mediji govorili i pisali o KUD Idijotima. Pamtim recimo negativnu recenziju “Cijene ponosa” iz katoličkog lista za mlade “MI”, u kojem se pjesma “Rodna gruda” tumačila između redaka kao tuga nad padom Krajine, odnosno oslobođenjem Hrvatske. Nažalost, takvih detalja nema. No sve su to relativno sitne zamjerke.
Temeljni problem s KUD Idijotima u knjizi, ali i široj javnosti, je fama o silno angažiranom bendu s provokativnim tekstovima koji je zbog svojih stavova fasovao u Hrvatskoj, bio cenzuriran i zabranjivan, a da se nikad ne ponude dovoljno validni argumenti za tu tezu. Idijoti su imali cijeli niz odličnih, uvjetno rečeno “političkih” pjesama, isprepletenih metaforama i ironijom, ali na punk sceni nisu bili percipirani kao političko/angažirani bend, kao što su to u devedesetima bili Nula ili Apatridi. Čak i na koncertima KUD Idijota, a bio sam na njih dvadesetak, nije bilo ozbiljnijih političkih tirada, a publika bi najbolje reagirala na “Kad sunce opet zađe” i “Za tebe”, koje teško možemo nazvati angažiranim pjesmama.
OK, imamo situaciju da se zbog planiranog, na kraju otkazanog ljubljanskog koncerta “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija” 1993. KUD Idijote nagazilo u medijima, a prema neobavezujućoj preporuci Hrvatske Glazbene Unije otkazani su im oglasi za novi album na dvjema radio stanicama, ali to je manje-više sve što se spominje u knjizi. Istina je da KUD Idijota devedesetih nije bilo previše u eteru, ali to je više zasluga ratnih i postratnih trendova, prvo domoljubnih budnica, a zatim tamburica i cro-dancea, kao i apsolutna nezainteresiranost domaćih radio stanica za hrvatski “alternativni” rock u to vrijeme – pogotovo za neki punk bend iz Pule – o čemu se pokojni hrvatski rock kritičar Ante Perković već naplakao u svojoj “Sedmoj republici”, blijedoj knjizi o jugoslavenskoj i post-jugoslavenskoj glazbenoj sceni. Kroz većinu devedesetih se u Hrvatskoj nisu mogli čuti klasični rock bendovi kao Azra, Bijelo dugme ili rano Zabranjeno pušenje izdani na Jugotonu (što znači da su morali biti u fonotekama ozbiljnijih radio stanica) da ne bi valjda nekog podsjetili na Jugoslaviju, a kako bi se vrtili KUD Idijoti koji nisu do potpisa za Dancing Bear 1997. ni imali hrvatskog izdavača.
Iako se nakon “Cijene ponosa” situacija donekle popravila u medijskom smislu, KUD Idijoti nikad nisu uboli dovoljno jak hit koji bi ih prebacio dalje iznad uobičajene “alternativne” publike, za razliku od tadašnjih kolega sa “Fiju Briju” scene, Hladnog piva, Majki, Pipsa ili Kojota. Mislim da prije tu krije razlog zašto KUD Idijoti nisu dobacili dalje, nego tihi bojkot državnih medija. Uostalom, nije na punk bendu da ih se vrti u “Željama i pozdravima” vikendom popodne, uz Mišu Kovača i Olivera Dragojevića. S jedne strane cenzurirani, s druge naslov poglavlja “1994. rekordna koncertna godina”, osobno ne pamtim da su im koncerti bili onemogućavani ili zabranjivani, pa mi je žao što se taj dio nije malo podrobnije opisao. S druge strane, možda je i bolje ne dirati u legendu.
Kako god bilo, “Život s Idi(j)otima” je zanimljiva, važna i značajna knjiga koja rasvjetljava niz točaka iz karijere jednog od najznačajnijih ex-jugoslavenskih bendova, ali je očito da ćemo morati pričekati i Saletovu verziju ovih događaja da bi dobili, ako ne cjelovitu, onda barem potpuniju sliku o KUD Idijotima.
(Florijan)
