Kad se spominju kultni punk gigovi u Jugoslaviji, uvijek se nekako ostaje na potezu Ljubljana – Zagreb – Beograd, dok se ostala mjesta slabije spominju, među njima i Sarajevo. Sami Amebix su rekli da im je zadnji službeni gig prije prekida bio u Sarajevu 87. godine, svirali su dolje između ostalih i Negazione, Disorder i Jesus Lizard, a NOFX se na zahvalama na “Ribbed” albumu ispričavaju zbog propalog sarajevskog giga, da ne pričamo o redovitim gigovima domaćih bendova od Quod Massacre preko Borghesie do Mizara. Ovaj put pokrivamo koncert benda All u Sarajevu u sklopu evropske turneje 1990. godine. Sugovornici su nam bili Samir Čustović, jedan od ljudi iz organizacije giga i Scott Reynolds, tadašnji All vokal.
All je te 1990. godine izdao svoj treći album “Allroy Saves”, pa u jesen krenuo na dvomjesečnu evropsku tuneju koja je uključivala i tri grada u Jugoslaviji, redom Zagreb, Sarajevo i Ljubljanu. Glavni organizatori jugoslavenskog dijela turneje bili su pokojni Dražen Krsnik, koncertni promoter i Ante Čikara, jedan od ljudi iza labela Search & Enjoy. Mada je koncert bio najavljen u Pjotru(?!) kako je i štampano na tour majicama, ustvari je održan prostorima Akademije, gdje su se i inače održavali koncerti stranih bendova. Iako je All bio relativno nov bend, publika je znala tko su bili ljudi u bendu, “neka frakcija Descendentsa”, kako kaže naš sugovornik, “a i scena je tad bila u usponu, alternativna muzika se često vrtila na Omladinskom radiju koji je imao širok krug slušatelja, tako da su ljudi bili upoznati s bendom i kakvu muziku sviraju. Posjećenost je bila odlična, cijela sala je bila krcata, iako nije bila velika, a primala je otprilike 350 ljudi. Bilo je tu publike iz cijele Bosne i Hercegovine, ne samo Sarajeva, čak i iz ostalih republika, došlo je ljudi iz Hrvatske i Srbije. U istoj su sali nastupali i Jesus Lizard, koji su rekli da im je to bio najbolji koncert na turneji, a par mjeseci kasnije i Mega City 4.”
Sama cijena nastupa nije točno zabilježena, sugovornici kažu da je bila oko 1500 tadašnjih njemačkih maraka, ali da se vjerojatno platilo nešto manje zbog same činjenice da se sviralo u Jugoslaviji, koja je bila prva (ex) socijalistička zemlja u kojoj su All svirali, pa se na račun toga vjerojatno dobio i neki popust. Upad na sam koncert je bio u protuvrijednosti 10 njemačkih maraka, što je otprilike i bila cijena karte za strane bendove.
Što se tiče predgrupe, navodno je netko svirao prije zvijezda večeri, ali se ime benda nije uspjelo pronaći do završetka ovog teksta. All su prvenstveno predstavljali novi album “Allroy Saves”, pa je s njega lista uključivala “Prison”, “Freaky”, “Frog”, “Cyclops”, “Ratchet”, “Sum” i “Crawdad”. Svirali su se i hitovi s prošlih albuma poput “Fool”, “Pretty Little Girl”, “Man-O-Steel” i “She’s My Ex”, a dobar dio set-liste su dalje zauzimali Descendents klasici kao “I’m Not A Loser”, “Kabuki Girl”, “Myage”, “I Don’t Want To Grow Up”, “I Like Food”, a u pravilu se na ovoj turneji na bisu izvodio “Suburban Home”. Nitko iz organizacije ni benda ne pamti nikakve probleme na samom koncertu ni prije njega, redarska služba je bila na nivou, bez napetosti i nasilja kakva su ponekad pratila punk/hc gigove, a bend je upamtio koncert kao jedan od boljih na samoj turneji. Jedini problem je bio taj što je put od Zagreba do Sarajeva trajao više od planiranog zbog magle na bosanskim cestama, zbog čega bend nije stigao u neki ozbiljniji obilazak samog grada. Nije se uspjelo obići grad ni drugi dan jer se moralo nazad prema Ljubljani, u koju se stiglo gotovo pred sam nastup. “U nekom trenu smo krivo skrenuli i zalutali negdje u Bosni na putu prema Ljubljani, ali su nam lokalni murjaci pritekli u pomoć i pokazali u kom smjeru dalje. Bili su neočekivano ljubazni, kao da im je bilo drago da mogu pokazati izgubljenim Amerima pravi put!”
(Florijan)
Na All u Sarajevo iz Srbije su putovali Stevan Gojkov (Bolji život fanzin) i Oliver Paunović (U mojim očima). Po završetku koncerta dok su članovi benda pakovali binsku opremu uradili su sa njima intervju koji je objavljen u osmom broju kragujevačkog fanzina UMO. Razgovor je bio spontan, o svemu i svačemu, a ovo je kraći deo koji se ticao njihovog boravka u Jugoslaviji:
Karl: Volim da sviram sa Cardiacs iz Engleske. Mislim da je to najbolji bend na svetu. Plato bih kartu, putovao bih pet sati da bi ih video…
Oliver: Mi smo putovali sedam sati…
Karl: Oh, Isuse…
Bill (izraz krajnjeg zaprepašćenja na licu): Putovali ste sedam sati da biste nas gledali?!? Pu, jeeebooo te! I mi smo danas putovali sedam sati dovde.
Karl: Eto, sad smo na istom.
Mamlaz (neki novinar koji se umešao): Da li ćete ponovo doći?
Bill: Da voleli bismo. Mislim da je bilo dosta dobro. Voleli bi da je ozvučenje bilo bolje.
Oliver: Juče ste svirali u Zagrebu…
Goja: Da li ste svirali iste pesme?
Bill: Ne, svako veče sviramo različite. Imamo izbor od 55 stvari, tako da svako veče sviramo drugačiji set.
Dan pre Sarajeva All je svirao u Zagrebu, što je bio njihov trideseti koncert u sklopu evropske turneje u jesen 1990. na kojoj su promovisali album „Allroy Saves“, drugi na kojem je pevao Scott Raynolds. Da se podsetimo, All je tri godine ranije osnovala sviračka ekipa Descendentsa: Bill Stevenson, Stephen Egerton, Karl Alvarez. Na prvom albumu glavni vokal bio je Dave Smalley (DYS, Dag Nasty Down By Law). Njega je 1989. zamenio Scott Reynolds koji će pevati na naredna četiri da bi se od LP-a „Breaking Things“ (objavljen 1993) ustalio Chad Price. Na njihov zagrebački koncert, 5. novembra održan u Kulušiću, putovalo je, prema pisanju trećeg broja fanzina „Return Of Sledge Hammer“, čak 17 ljudi iz Beograda. „All je svirao oko sat vremena, bez predgrupe, i izlazio je dva puta na bis. Većinom su bile zastupljene pesme sa njihovog poslednjeg albuma, koji im je možda i najslabiji do sada, ali je bilo dosta stvari i sa Allroy’s Revenge, koji je biser, što su i sami članovi benda potvrdili kada smo ih pitali koji im je najlošiji a koji najbolji album.“
Među brojnom beogradskom ekipom koja je stigla u Zagreb bila je i redakcija časopisa „Ritam“ predvođena Draganom Ambrozićem, koji je takođe objavio intervju naslova „Svi za sve“ sa članovima All-a. S obzirom na to da je u veoma kratkom vremenskom periodu bilo dosta koncerata stranih bendova u Jugoslaviji (Fugazi, Nomeansno, Active Minds, DOA, MDC…) ova svirka u Zagrebu bila je nešto slabije posećena a za dobru atmosferu pobrinula se upravo beogradska hardcore ekipa. U izveštaju objavljenom u ROSH Marko Korać je zabeležio par zanimljivosti, osim što ga je iznenadio izgled basiste sa tetoviranim mrtvačkim lobanjama „zanimljivo je bilo i ponašanje pevača koji bi na svakih pet sekundi rukama zapušio uši.“ Bend je prodavao dve vrste majica, jednostavnu crnu za tadašnjih 100 dinara kao i plavu sa kompletnom turnejom na leđima za 140. „Vrag da ga nosi, svi koji su došli pokupovali su majice, tako da ih sada ima pola Beograda.“
Pred samo zaključenje broja uspeli smo da kontaktiramo Antu Čikaru koji dugo živi u Amsterdamu a bio je zadužen za jugoslovenski deo All turneje. Zatekli smo ga na odmoru, što nije bila nikakva prepreka da sa nama podeli svoja sećanja, na čemu smo mu beskrajno zahvalni.
(Zgro)
Moćno i dirljivo
Na trajektu sam od Hvara do Splita i taman imam vremena za tipkanje ovih “memoara”.
Doktor Ćusto se sjeća mene i Krsnika kao organizatora turneje. Situacija je bila malo kompliciranija. Naime turneju je bukirao momak koji se zvao Tomi i koji je u duetu sa Krsnikom radio na organizaciji gigova. Otprilike u isto doba kad i oni (kraj 1989) Sale Dragaš i ja smo počeli raditi istu stvar. Većina manjih američkih bendova je u Evropu dolazila preko nizozemske agencije “Paperclip” i Tomi je bukirao tri datuma za Jugoslaviju za jesen 1990.
On je bio istinski HC grassroots momak, dobro umrežen lokalno i internacionalno a Descendens/All je jako volio. Ispalo je da mu je to bio zadnji ugovoren posao jer nije za sebe vidio perspektivu u Jugi a bio je ozbiljnoj vezi s djevojkom koja je imala rodbinske veze u Švedskoj. On se u tom trenutku bio razišao sa Krsnikom i ustupio je All meni i Saletu bez dodatnih troškova. Htio je samo da on ode na tour sa njima, s čim se Sale i ja nismo složili jer se sve “radilo” gotovinom, pa sam na kraju otišao ja. Sad mi je žao što smo mu to uskratili jer je par meseci kasnije emigrirao. Prezime sam mu nažalost zaboravio ali ga pamtim kao vrlo pozitivnog lika, puno pozitivnijeg nego što je bio pokojni Krsnik.
Desilo se slučajno da je “moj” band Studeni Studeni imao ugovorena dva giga (Beograd i Novi Sad) točno dva dana prije All turnejice. Sjećam se da nas je nakon giga u Žutoj kući pokojni Edi luđačkom vožnjom prebacio do Rume ali smo stigli na noćni vlak za Zagreb. Možeš mislit u kakvom stanju smo bili. Elem, nakon što sam odspavao nešto, krenuli smo se pripremati za All gig. Najveći dio priprema je ustvari bilo kuhanje kave i naljevanje iste u termos boce jer u Galeriji SC u to doba nije bilo aparata za kavu a u rideru je potcrtano bilo “pls provide lot’s of coffee”.
Trebam spomenuti da je negdje u to doba Dino Milić (bivši pjevač Studenog, danas DJ na zagrebačkom Yammatt radiju) sa pokojnim Kostom iz Studenog (kasnije Novembar u Nišu) iz zezancije pokrenuo bend koji je svirao obrade bendova koji smo u to doba intenzivno slušali i volili poput Husker Du, Misfits, Descendents, Wipers itd. Bend se zvao Diesel i potrefio se sa probojem tog branda na Jugo tržište. Treba podsjetiti čitaoce da je taj brand bio totalno šminkerski u to doba i da je tek u devedesetima pridobio konotacije koje većina ljudi ima na spomen Diesela i dizelaša. Ovo sve pričam zato što se za vrijeme tonske Dino sprijateljio sa All i spomenuo im da pjeva Descendents stvari u cover bandu, pa mi je netko iz banda, mislim Bill, prišao i pitao da li je OK da Dino s njima na bis otpjeva par Descendents hitova. To je unatrag gledano bio momenat po kom puno ljudi pamti taj gig jer Dino je pjevao te stvari jednako dobro kao i Scott.
To otprilike sažima sve što su All u tom trenu bili a to je jedan otvoren “narodski” band bez prenemaganja i poziranja. Sjećam se da su mi rekli da takve stvari poput pozivanja lokalnih fanova da sviraju/pjevaju s njima rade cijelo vrijeme. Sva tri giga su bili solidni a vozikanje s njima do Sarajeva i sutradan od Sarajeva do Ljubljane vrlo ugodno jer su bili izvrsno uhodani, organizirani i disciplinirani. Jutro nakon giga u Zagrebu zakasnio sam oko pola sata na dogovor. Zatekao sam ih potpuno spremne u kombiju, uz komentar da su mogli još dvadeset minuta duže spavati. Uz to bili su izvrsni i pažljivi vozači. U kombiju nisu slušali nikakvu muziku niti su puno razgovarali ali je atmosfera bila vrlo opuštena. Videlo se da se radi o ljudima koji su navikli na duge turneje. Imali su npr. nešto što nisam vidio kod ni jednog drugog banda a to je da su imali improviziran krevet za dvije osobe u prtljažniku kombija tako da su uvijek dvojica spavali u tamnoj komori dok je za druge onda bilo više mjesta u kabini. Iz današnje perspektive to se doima suludo i sad to ne bih nikom preporučio ali kad imaš 20+ godina to je potpuno prihvatljivo.
Na turneji osim band bio je njihov roadie s nadimkom Bug, bivša cura Billa Stevensona (zaboravio sam joj ime ali pjesma „She’s My Ex“ je bila o njoj) te nesnosan nizozemac koji je bio tonac i koji je svima išao na živce do te granice da su me poslije giga u Ljubljani, kad smo se bolje upoznali, zamolili da faxiram Paperclip agentu žalbu zbog ponašanja dotičnog, što sam rado učinio. Osam mjeseci kasnije sam i ja emigrirao u Nizozemsku/Amsterdam i nedugo zatim počeo raditi u Paradisu. Dotičnog tonca sam vidio samo jednom i to nasred amsterdamskog Leidseplein-a kako potpuno odsutnog pogleda balansira na žici razapetoj između dvije ulične svjetiljke. Street art, valjda. Nisam mu se javio.
All nisam nikad poslije vidio. Uvijek su svirali u manjim mjestima a ne u Amsterdamu. No kad su se Descendents reaktivirali otišao sam na prvi gig i javio sam im se poslije toga.
Posljednji put sam Billa i basistu Tonija vidio na ulazu u Paradiso. Išli su gledati Monster Magnet, band koji meni nikad nije legao. Tony je u to doba bio oženjen za djevojku iz Nizozemske (ili možda iz flamanskog dijela Belgije) pa je govorio i nešto nizozemskog.
Doimao se jako sretan, nadam se da je još uvijek. Bill je imao presudnu ulogu u dobroj ploči Lemonheadsa od prije desetak godina.To je zadnje što sam o njemu čuo. Čini mi se da još uvijek živi u Kansas City-u. Sjećam se kako su mi u busu govorili da su se upravo kolektivno preselili iz L.A. zbog pretjeranog nasilja u Kaliforniji.
Što se tiče love od mercha, ja sam inzistirao da ih prodaju za dinare. To je bilo doba Markovića i dinar je bio konvertibilan ali je te jeseni, kad je bila turneja Markovićeva reforma polako počela blijediti. Dok smo došli do Ljubljane, potpuno sam zaboravio da se dinari ne mogu više tek tako zamijeniti u 11 navečer u mjenjačnicama već se moraju polagati u banku pa onda eventualno konvertirati. Ponudio sam im da ja uzmem novce i pošaljem im bankovnim transferom na željeni račun. Bili su naravno skeptični ali me spasio Marjan Ogrinc koji je nabavio odnekud dojčmarke. To je jedan od razloga zašto je puno ljudi završilo sa majicama Allroy Saves upečatljive tirkizne boje.
Dva dana su proveli uglavnom jedući bureke od sira (OK, pite od sira, burek je samo od mesa). Gig u Sarajevu na sceni Obala je organizirao Dr. Ćusto. U Ljubljani su organizatori bili pokojna Irena Povše i njen dugogodišnji momak David. Sve redom divni ljudi.
Strašno puno ljudi spomenutih u ovom tekstu nije više sa nama. Ovo dođe kao nekakav potpuno spontan spomen njima u čast. Zaključujem da najboljim opisom All muzike koju je dao moj prijatelj Juraj Šiftar kad sam mu posudio „Allroy Saves“ nekoliko tjedana pred koncert: “Moćno i dirljivo”. Eto ti odma’ naslova za tekst… Evo ukazuje se Split na obzoru.
(Ante)
Tekst je originalno objavljen u 11. broju fanzina Out of The Darkness u septembru 2021. godine
