Fanzini su među nama

Pre izvesnog vremena, za jedan internet portal, pisao sam recenziju prvog broja „Out Of Darkness“ fanzina, i tamo sam postavio pitanje, parafraziraću samog sebe: „Da li je, u eri internet i društvenih mreža, potrebno praviti fanzin?“ Možete i nagovestiti u kom pravcu je išao moj odgovor ali da vam olakšam – smatrao sam, a i dalje isto mislim, da je itekako potrebno, ako ne, čak, i neophodno. I to ne samo zbog nas, „staroškolaca“, zaostalih u vremenu i prostoru, koji ne žele da se pomire sa sudbinom da su „zlatna vremena“ davno prošla, već i zbog mlađih naraštaja, kojih na svu sreću i dalje ima. Prvi broj je imao sasvim dobar odjek, vidim da se čita, i govori o njemu, tako da je ovo definitivno pravi trenutak da se fanzine vrate na velika vrata scene. Na kraju krajeva, punk scena i fanzine su neraskidivo povezani, u šta se možete uveriti čitajući naredne redove.

Sama reč fanzine je potekla od dve engleske reči, fan – obožavalac, sledbenik i magazin. Najjednostavnije objašnjeno u pitanju su “privatna izdanja, koja, u ograničenom tiražu, izdaju sledbenici muzičkih grupa, ljubitelji filmskih zvezda, stripova ili članovi neke umetničke grupe ili pokreta”. Ne može se sa sigurnošću utvrditi kada su fanzini počeli da se objavljuju, ali već početkom 20. veka pojedine umetničke grupe izdaju svoje poluprivatne novine, poput Dadaista, da bi sredinom šezdesetih došlo do njihove sve češće pojave. Prelomni trenutak za fanzinašku scenu bila je pojava punk pokreta i sa neskromnošću se može reći da tek tada fanzine postaju sve prisutni. Gotovo preko noći pojavilo se na desetine novih fanzina, koji su tokom vremena evoluirali i postajali sve raznovrsniji, prilagođavajući se promenama na rock sceni, ili prelazeći na tematiku koja više nikakve veze sa rock muzikom nije imala. Među prve fanzine spadaju Punk, pokrenut daleke 1973. u Americi i engleski Sniffin´ Glue iz 1976.godine. Fanzini se rade, uglavnom, u fotokopiranoj cut & paste (seci&lepi) tehnici, ali u skladu sa napredovanjem tehnologije, ubrzo se pojavljuju i štampani fanzini, koji svojim izgledom ne zaostaju za magazinima. Ne postoji forma ili oblik koji se može smatrati univerzalnim. Sve je prepušteno volji i mašti urednika fanzina. To podrazumeva i izbor tema, te tako postoje muzički (onikoji se bave isključivo muzičkim informacijima), nemuzički, personalni, politički, artfanzini, vegeterijanski, itd; ili pak, kombinacija nekih od ovih tema. Svoj vrhunac fanzinaška scena u svetu (i kod nas) doživljava tokom 90ih godina prošlog veka, ali se sa razvojem tehnologije i pojavom internet broj fanzine drastično smanjio. Mnogi od njih nastaviće postojanje u elektronskom obliku u vidu internet sajta, bloga ili nekog drugog formata. Međutim, uvek će biti entuzijasta koji će prednost davati štampanom uradku jer time dobijaju nešto opipljivo.

U Jugoslaviji pojava fanzina je takođe vezana za punk pokret, premda je nekih pokušaja bilo i ranije.Pre Drugog svetskog rata privatna niskobudžetna štampa gotovo da nije postojala, iako je bilo nekih pokušaja u tom smeru.Već nakon rata, pojedine umetničke grupe počinju sa izdavanjem svojih časopisa, poput grupe Medial iz 1959, da bi već šezdesetih počela da se pojavljuje prava “underground” štampa. Prvi jugoslovenski fanzini nastali su na samom početku osamdesetih godina, a njihovi autori su verovatno bili inspirisani raznovrsnošću svetske produkcije sličnih izdanja. Kao najranija fanzinaška izdanja smatraju se sledeći fanzini: Indigo, Autopsia iz Rume, Pank iz Beograda, kao i pančevački Kreteni Kvazimodo. Ono što karakteriše prve fanzine je loš kvalitet štampe, što je razumljivo ako se zna da su kopirnice bile prava retkost, jako mali tiražali su uspevali nekako da dođu do publike.

Do polovine osamdesetih godina došlo je do pojave novih fanzine širom bivše Jugoslavije, a praktična strana ovog medija je da je zahtevao samo dve stvari: entuzijazam i (solidnu) fotokopir mašinu. Najveći nedostaci jugoslovenske fanzinaške scene u tom trenutku bili su nepostojanje tzv.“tour de force” fanzina i jezička zatvorenost. No, oni su nadomešteni fanzinaškom ekspanzijom. Kao ilustraciju fanzinaškog buma, jedan od urednika novosadskog fanzine Boljiživot Boris Misković navodi:

Fanzini su nicali kao pečurke posle kiše i manje-više svi su rađeni po istom receptu (kao da ih je neki doctor prepisao): intervju s hardcore grupama, recenzije ploča i kaseta, šturi izveštaji s retkih hardcore koncerata, malo flajera, po koja kolumna i udri.

Naravno već tradicionalno po broju fanzine prednjačili su veliki gradovi (Ljubljana, Zagreb, Beograd, Novi Sad) ali su se pojavljivali i u manjim sredinama, pa je takoi Makedonija, najudaljenija republika, početkom 1991. dobila svoje prve fanzine. Raspad SFRJ i ratovi koji su usledili nisu uspeli da zaustave zahuktalu hardcore punk scenu, a samim tim i fanzinašku. Problem sa kojim su se suočili tadašnji fanzinaši je uspostavljanje granica i veće kontrole. Bez obzira što je usled rata postojao period blokade, kontakti između fanzinaša su nastavljeni, posebno u slučaju onih iz Srbije i Hrvatske. Ako se tokom osamdesetih tvrdilo da su fanzini “nicali kao pečurke”, za poslednju deceniju 20. veka može se reći da je pretrpela pravu pandemiju fanzinaštva. Prema nekim informacija, na prostoru Srbije bilo je između 500 i 600 fanzina, različite sadržine i kvaliteta. Fanzini su pokrivali sve vrste punk muzike (hardcore, OI!), kao i sve političke ideologije (levica – anarhizam; desnica – nacionalsocijalizam), ali je bilo i onih koji su se bavili alternativnom muzikom, koja nužno nije morala da bude punk.

Zanimljiv fenomen tog doba je da dolazi do još veće decentralizacije nego u osamdesetima, pa odjednom ne samo veći gradovi, već i znatno manji i, varošice, pa čak i sela, dobijaju svoje fanzine (Ne plati no uzmi, Outsider – Raška; Punk Forever – Veliko Orašje; Štrajk – Velika Plana; Straight in Face – Bajina Bašta; Parking – Požega; Third World – Negotin/Majdanpek; Two stupid dogs –Priština i mnogi drugi). Usled zatvorenosti države, da podsetim tokom dobrog dela devedesetih godina na snazi su bile “ničim izazvane sankcije”, ali i nepostojanja izvora informacija (internet nije ni na vidiku), fanzinaši preuzimaju vodeću ulogu u širenju vesti.
Sve u svemu, fanzini su nekako, na jedvite jade, preživeli tranziciju, internet i društvene mreže, pa je izvesno da će i u buduće nastaviti da izlaze. Nadam se da ovaj naš mali fanzin daje dobar primer ostalima, pa će možda ponovo doći do fanzinaškog buma. Živi bili pa videli!

 

By Punk Profesor

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top