Nisam za ovaj broj planirao kolumnu, jer je moj originalni plan bio da odem na jedan od dva punk festivala ovo ljeto na Jadranu. Kako mi je Empeduja kod Rijeke upala u partnerski dio godišnjeg, preostala mi je Martinska, ali zbog porasta broja zaraženih koronom, planirana ekipa se raspala, a ni ja nisam bio isuviše oduševljen odlaskom na punk fest u pandemijsko vrijeme. Kako na kraju nisam otišao, ostalo mi je nešto prostora da se osvrnem na pojave unutar cyber punk scene, kojoj sam posvetio nešto više pažnje nego obično, s obzirom na karantenu u RH ovog proljeća. I ja sam isprva mislio kako će mi neočekivana količina slobodnog vremena biti ispunjena novim znanjima i vještinama, ali sam se ubzo prepustio uobičajenoj i zadovoljavajućoj rutini youtube klipova, video igrica i trave, uz poneki vegetarijanski ručak za moju partnericu. Kako su sva druženja bila prolongirana za par mjeseci, više sam vremena provodio na raznim punk/hc portalima, blogovima i stranicama, da nadoknadim uobičajene izlaske na gigove. Jedna od stranica koju pratim je i Kraykulla webzine. Glavni urednik ovog websitea je Davor, dugogodišnji veteran hrvatske punk/hc scene iz Čakovca, sa sjevera Hrvatske. Kraykulla se prvenstveno drži skate punka i varijacija na temu, iako tu ima i psychobillyja, crusta, metala i donekle srodnih pravaca, a zine sadrži uobičajene teme, vijesti, recenzije, reporte s koncerata i kolumne. Iako Davor posve izbjegava politiku, ne može mu se poreći entuzijazam dok piše i prati scenu na stranicama Kraykulle, pa mi je tijekom karantene Kraykulla bio zanimljiv izvor bendova na koje obično ne obraćam pažnju otprve. Kako je karantena završila, prvotna histerija polako počela jenjavati, a krenule prve oprezne najave ljetnih gigova i festova, očekivao sam da će se Kraykulla najviše pozabaviti lokalnim festovima uz granicu Hrvatske i Slovenije. Umjesto toga, hladan tuš! Negdje početkom sedmog mjeseca, Davor je na Facebook stranici objavio da se misli na neko vrijeme umiroviti sa Kraykullom. Otkrio mi je da mu se zdravstveno stanje pogoršalo, zajedno s nekim osobnim problemima i da trenutno nema više volje baviti se intenzivnim praćenjem punk scene. Iako iznenađen, nisam mu ništa prigovorio, iz vlastitog iskustva znam da nije lako uskladiti fanzinaški rad s dnevnim i radnim obavezama, tako da mi burnout nije nepoznat pojam. Bilo mi je drago vidjeti poruke podrške od raznih bendova koji su završili na stranicama Kraykulle do samih čitatelja. Nakon nekoliko tjedana, Davor je očito pregrmio najgori period i ponovo se vratio za kormilo svog webzina, iako se i dalje povremeno jadamo jedan drugom o manjku događanja i koncerata. Uglavnom, želim reći da postoje ljudi koji troše svoje slobodno vrijeme da bi podržali i održali punk/hc/metal scenu bez ikakve nadoknade, koji to rade bez ikakve opipljive naknade ili zadovoljštine, zato što to vole, cijene i zbog želje da više ljudi dozna za neki novi bend. Kako se zbog postojeće situacije dio komunikacije nužno seli na društvene mreže, ne morate biti uvijek toliko cool i vagati na što ćete lupiti svoj like ili komentar. Zapratite neke blogove, stranice i fanzine poput Kraykulle koji pišu o muzici koju slušate. Lupite poneki like i heart, ostavite komentar o bendu koji vam se svidio, pohvalite dobar video. Ili obratno, napišite nešto o bendu za kog mislite da je blijeda kopija nekog drugog benda. Javite se kratkom porukom urednicima i urednicama da respektirate njihov trud ili da su vam se svidjele fotografije s festa. Pokažite tim ljudima da cijenite ono što rade, njima će često upravo takvo što biti podstrek da napišu nešto novo. Komunicirajte. Preporučite im neki vama dobar bend. U ovim neizvjesnim danima kad ne možemo jasno predvidjeti budućnost, pružite podršku ljudima koji pomažu scenu koju pratite i volite. Dajte do znanja ljudima koji to rade da njihov trud nije uzaludan. Znam da ovo zvuči kao pecanje komplimenata i za ekipu oko OOTD, ne laje pas zbog sela, ali tu su još sigurno neke stranice koje pratite, podcaste koje slušate i fanzine koje čitate. Upravo su nam ovi dani pokazali kako smo uzimali gigove zdravo za gotovo, u vremenima kad tek očekujemo povratak normalne koncertne sezone ili ono što tek treba postati “normalno” – popisivanje posjetitelja, zaštitne maske i dezinfekcije na ulazima, razmak i odstojanje, limitirano radno vrijeme i ostalo. Nemojte da se to dogodi i našim medijima sa scene koje često uzimamo zdravo za gotovo, kao nešto što ne iziskuje preveliki trud, vrijeme i volju. Kao što je glasio underground poklič iz devedesetih koji i dalje vrijedi – Support the scene that supports you!
Kad smo kod društvenih mreža i grupa, upravo se u ovim nenormalnim vremenima ukazala i druga strana medalje kad su u pitanju virtualni mediji. Možda neki od vas prate facebook grupu “Croatian PUNK scene“. Sama stranica se uglavnom bavi koncertnim najavama u Hrvatskoj, postanju novih domaćih izdanja i ponekim novostima vezanim uz hrvatsku punk scenu. U zadnje vrijeme, preciznije cijelu ovu godinu, na stranici su se počele pojavljivati neuobičajene najave, koje su više kudile i osuđivale određene bendove nego što su se bavile najavama, pa je tako koncertna promocija novog EP-ija Kurvi prikazana kao poligon za seksizam i transfobiju, što se onda nastavilo prozivanjem Monte Paradiso festivala za istovjetne predrasude. Malo čudno da je većina scene preko noći postala silno seksistička, zar ne? Ne nužno kad se malo bolje sagleda kontekst. Urednica Croatian PUNK Scene FB stranice je Sonja Hranjec, liderica benda Abergaz i (uvjetno rečeno) transrodna aktivistica. Sonja je preko desetak godina prisutna na hrvatskoj punk sceni, prije poznata kao Njec, pa ni njeno ponašanje nije nepoznanica širem krugu ekipi koja prati domaću punk scenu. Dosta teška osoba koja teško može razlučiti kritiku ili šalu od osobne uvrede, Sonja ima cijeli niz “ljudi sa scene” s kojima je u nekoj zavadi ili problemu više godina, a najnovija metoda defamacije njenih “protivnika” (ne uzimajte ovu riječ preozbiljno) je proglašavanje svakog tko se ne slaže ili verbalno sukobi sa Sonjom transfobom i seksistom. Ne kažem da su sve Sonjine optužbe neutemeljene i svjestan sam da ima seksizma na punk sceni, ali Sonja je u poziciji onog dječaka iz priče koji je puno puta vikao “Vuk!” kad vuka nije bilo, pa ju se sve manje uzima zaozbiljno. Možda i najveći problem u svemu tome je taj da se Sonja postavlja kao neupitni arbitrar hrvatske punk scene za pitanja seksizma i transfobije na svojoj stranici, pa nakon svojih komentara obično ne dopušta otvorenu komunikaciju nego cenzurira, blokira i briše postove koji dovode u pitanje njene tvrdnje i klimave argumente. Naravno, svatko može otvoriti facebook grupu u kojoj može pisati što i kako želi, ali s takvim imenom koje pretendira na pokrivanje cijele hrvatske scene, nepravedno je i nepotrebno prozivati bendove na višoj razini od osobne facebook stranice i dovoditi u pitanje kredibilitete bendova i ljudi koji to uglavnom nisu zaslužili. Što u ovom slučaju želim reći? Tek da ne uzimate sve što pročitate na “Croatian PUNK Scene” kao neupitnu istinu, vjerojatno se radi u povrijeđenom drama queen egu nego o nekom ozbiljnom problemu. Srećom, na hrvatskoj sceni zasad još nema punk TERFova s kojima bi se Sonja mogla pobiti, pa joj preostaju uobičajeni primjerci bijelih cis balkanaca kao dežurnih krivaca za sve.
Kolumna objavljena u Out of the darkness #9, 10/2020
