Antirasizam i mi – kako podržati Black Lives Matter?

When the cops and the courts refuse

To confess the sins of the few,

What is there left to do?

The answer’s there right before your eyes: rise.

(Propagandhi, Note to Self)

Da parafraziram Marxa – bauk kruži svijetom, bauk antirasizma. Već sedmicama, od brutalnog ubistva Georgea Floyda, antirasistički protesti su odjeknuli globalno, prvo u SAD-u, a zatim i u zemljama širom Evrope. Na sistemsko – skriveno, kako ga naziva Slavoj Žižek – nasilje, odgovoreno je nasilnim protestima, okršajima sa policijom, razbijanjem trgovina, razbijanjem i rušenjem statua raznih ličnosti povezanih sa robovlasništvom i trgovinom ljudima. Ovakvi postupci su naišli na negodovanje liberalnih i konzervativnih mislilaca i političara iz Evrope, ali i na solidarnost i podršku širom svijeta. Između ostalog i od naroda i građana sa prostora bivše Jugoslavije. Kako dobro primjećuje novinar Ozren Kebo, gore navedeni su najbrži kad treba osuditi tuđi rasizam, naročito američki. Pa su mreže bile pune postova i slika solidarnosti sa antirasističkim protestima (pokretom Black Lives Matter), porukama i pozivima na borbu protiv rasizma. Jedna od njih je bila: Ako šutiš, znači odobravaš. Komentar druga i kolege Borne na ovo je bio: Šta ja imam odobravat’, vidim crnca jednom u po godine.

Ali kako onda možemo podržati borbu protiv rasizma tj. kako se mi, koji “vidimo crnca jednom u po godine” možemo solidarisati sa pokretom Black Lives Matter?
Kratka priča koja slijedi će nam dati najbolji odgovor:
Za vrijeme Drugog indokineskog rata, u Vijetnam je došla delegacija talijanske komunističke partije kako bi posjetila Ho Ši Mina. Nakon dugotrajnog sastanka, Talijani su vijetnamskog vođu upitali kako im mogu pomoći u njihovoj borbi. Ho Ši Min nije oklijevao, već je automatski odgovorio: „Najbolji način da nama pomognete jeste da započnete revoluciju u Italiji“.

Odgovor na pitanje iznad se nameće sam: Najbolji način da pomognemo borbi protiv rasizma i pokretu Black Lives Matter je da započnemo revoluciju u našoj zemlji. Ako je sistem konstruisan tako da funkcioniše u interesu manjine nauštrb većine, onda se borba mora voditi protiv sistema, u korist većine, tj. svih potlačenih i obespravljenih tzv. tranzicijom. Sistemi u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj su (etno)nacionalistički, konzervativni, patrijarhalni, homofobni, pa stoga borba mora biti antinacionalistička (ujedno i internacionalistička), antifašistička, antiklerikalna, feministička.

Moramo se boriti za drugačije društvo tako što ćemo se boriti za “drugačije” od nas: za svoje komšije, susjede i njihova prava. Za ne-Srbe u dijelu BiH koji se naziva Republika Srpska, za Srbe u dijelu BiH koji se naziva Federacija BiH, za Albance, Bošnjake i druge ne-Srbe u Srbiji, za Srbe i druge ne-Hrvate u Hrvatskoj, za Rome, za LGBITQ populaciju, za žene, za djecu sa poteškoćama, za radništvo, nezaposlene i penzionere, za izbjeglice i migrante. Ukratko – za sve ugrožene i potlačene sistemskim (skrivenim) nasiljem i tzv. tranzicijom.
Ali ne kačenjem besmislenih postova i slika na društvenim mrežama (tzv. Slacktivism), već aktivnim i organizovanim intervenisanjem u sadašnjost. Organizovanjem protesta, okupacijom cesta i drugih javnih površina i organizovanjem građanki i građana u direktno-demokratske plenume u naseljima, na radnim mjestima, sindikatima, školama, fakultetima. Također i sa okupacijama i blokadama javnih površina i institucija, jer one su javne i pripadaju nama. Uz to, borbu treba proširiti te pokretati (generalne) štrajkove i tražiti nove oblike samoorganizacije koji bi mogli postati temeljem nove demokratije. I naravno, kako nam pokazuje drug Mile Kekin, priključiti se radikalnoj, progresivnoj stranci. Jer tek kroz kooperaciju i kombinaciju uličnih protesta, plenuma, okupacija, te stvaranja novih radikalnih stranaka, može se dovesti u pitanje trenutni status quo.

Tek tako ćemo demokratizovati naše zemlje i društva i pomoći (globalnoj) borbi protiv rasizma, ali – opet da se sjetim Marxa – ta demokratizacija mora biti djelo same većine potlačenih. I sad se možemo vratiti gore spomenutoj poruci i reći: Ko šuti, znači odobrava. Jer samo kačenje slika ne pomaže;

So much for your hopes and your dreams and your children.

You just sat there believing in this bullshit system.

Just wishing the mob would magically come to its senses.

How does it make you feel to know you just stood by and watched it?

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top