Dischord Records i Minor Threat su još uvijek, više od 40 godina nakon osnivanja, prvi sinonim za Washington D.C., tamošnju muzičku scenu ali i jedinstvenu DIY estetiku i filozofiju rada na kojoj su osnivači labela i benda Ian MacKaye i Jeff Nelson izgradili svoj fair deal credo koji je i danas glavno mjerilo za pošten odnos između izdavača, izvođača i fanova. Na postulatima te filozofije nastat će i djelovati i Fugazi, koji će u periodu od 1988. do 1999. na prostorima Jugoslavije a potom i bivše Jugoslavije odsvirati ukupno 6 koncerata koji su tema ovog Out of the Darkness specijala.
I’M ON A MISSION TO NEVER AGREE
Do kraja 1983. godine prvi talas D.C. / Dischord bendova prestao je sa radom – raspali su se Minor Threat ali i Faith, Void, Deadline, Artificial Peace i drugi bendovi sa lokalne D.C. scene. Brza muzika, brzo izgaranje i brzo zasićenje nije bilo jedini razlog novonastale praznine na sceni. Po rečima MacKayea scena je postala, naročito sa pojavom velikog broja street punk/skinhead bendova, izrazito mačo, rasistička, nasilna, jednostavnim rečima – potpuno sjebana. On i ekipa okupljena oko Dischord Housea želeli su svirati i dalje ali po svojim pravilima. Tomas Squip koji će kasnije osnovati Beefeater rekao je kako je u D.C.-u bilo vrijeme za novi punk ethos koji će umjesto dotadašnjeg “agressive thing” postati “the heartfelt thing”. U samo godinu dana, počevši od ljeta 1985. godine pokret „Revolution Summer“ će postati nova D.C. stvar.
MacKaye zajedno sa članovima Faitha osniva Embrace, dok Guy Picciotto i Brendan Canty (Deadline) osnivaju danas kultni Rites of Spring. Oni će, uz Beefeater, Gray Matter, Lunchmeat i Mission Impossible, postati rodonačelnici zvuka koji će kasnije dobiti etiketu emo hardcore, sa čime se članovi bendova uglavnom nisu slagali, no zvuk Revolution Summer bendova do danas će ostati sinonimom za emo, uz sve dobre i loše pojmove koji će kasnije vezivati za taj podžanr. Embrace neće trajati niti godinu dana, Rites of Spring će se ubrzo transformirati u One Last Wish a potom i u Happy Go Licky da bi do kraja 1987. godine i oni prestali sa radom. Zahvaljujući predanom radu Iana i Jeffa, većina ovih bendova zvučno je dokumentirana kroz različita izdanja na Dischord katalogu. I tu, u 1986. godini, krajem Revolution Summer ere nastaju Fugazi koji će aktivno djelovati sve do 2003. godine pritom odsviravši više od hiljadu koncerata širom svijeta.
I BREAK THE SURFACE SO I CAN BREATHE
U ljeto 1986. godine, po raspadu Embrace-a MacKaye je želeo nastaviti sa sviranjem, no u tom trenutku bez želje za formalnim bivanjem u bendu – više zbog zabave. Uz ideju da mu nova zvučna okosnica bude „like the Stooges with reggae“ Ian na preporuku pomenutog Tomas Squipa dolazi u kontakt sa basistom Joe Lallyjem koji je do tada bio Beefeaterov roadie. Na bubnjevima im se pridružuje Colin Sears iz Dag Nasty i to je prva postava benda koja je djelovala od septembra 1986. do februara 1987. godine. Po Searsovom odlasku na bubnjevima će im se pridružiti Brendan Canty, a bend će nakon prvog koncerta održanog 3. septembra 1987. (Willson Center, D.C.) u redove primiti i Picciottoa, Cantyjevog najboljeg prijatelja – prvo kao roadiea i pratećeg vokala da bi do snimanja prvog albuma „Repeater“ Picciotto u ruke uzeo i svoju prepoznatljivu gitaru Rickenbacker 330 i sa Ianom u jednakoj mjeri djelio vokalne dionice. Fugazi će kroz 15 godina rada objaviti 6 albuma, 2 ep-a, 2 singlice i soundtrack za film Instrument. Ono po čemu će ostati upamćeni jeste njihov izrazito čvrst DIY stav i odnos prema muzičkoj industriji. Uz legendarno niske cijene albuma (u vrijeme objavljivanja prva dva 12“ EP izdanja koštala su samo 5$ (postpaid from Dischord Records) a cene ulaznica nisu smele da prelaze, bar na početku karijere, više od također 5$ (uz obavezu da su svi njihovi koncerti „all ages“ – bez dobnih restrikcija za posjetitelje). O uticaju koji su ostvarili čak i na mejnstrim rock scenu govori činjenica da mnogi poznati bendovi, od Nirvane i Pearl Jam pa do RHCP-a, navode upravo Fugazi kao svoje velike uzore te su u brojnim prilikama i svirali obrade njihovih pjesama.
Još jedan bitan dio ove priče desio se ljeta 1986. godine. Irena Povše, članica ljubljanskog HC Kolektiva bila je na proputovanju kroz USA i u redakciji fanzina Maximum RockNRoll u San Franciscu upoznala je njemca Dolfa Hermannstadtera. Osim uređivanja fanzina Trust, Dolf je organizirao i evropske turneje za Fugazi, NoMeansNo, Scream, S.N.F.U., Government Issue, Verbal Assault, Victims Family… Veza je uspostavljena i Irena je sa Davidom Kržišnikom i ostatkom ekipe HC Kolektiva u Ljubljanu u periodu od 1988. do 1990. godine dovela pomenute i brojne druge US hardcore bendove (dokumentirano na kasetnoj kompilaciji Živi v Ljubljani – VSI ŽIVI, FV Založba, 1990). Od 1990. godine Irena nastavlja samostalno djelovati kao Buba Booking i raditi sve ljubljanske Fugazi koncerte, do onog posljednjeg – 1999. godine.
I’M GOING TO SET MYSELF ON FIRE
Ubrzo po odsviranom prvom koncertu, Fugazi su krenuli sa intenzivnim turiranjem. Godinu dana kasnije iza sebe su imali već 50-ak koncerta odsviranih širom USA i dogovorenu dvomjesečnu evropsku turneju koja je startala u Rotterdamu u oktobru 1988. godine. Ono što je Fugazi također učinilo jedinstvenim nisu samo ranije pomenute niske cene karata i albuma i insistiranje na potpunoj nezavisnosti, već i mnogobrojne turneje jer, kako sam MacKaye u intervjuu za Out of the Darkness kaže – želeli su da sviraju bilo gde, bili su gladni sviranja i putovanja. U traganjima za novim mestima gde će nastupati, tokom prve evropske turneje Fugazi su odsvirali i svoj prvi jugoslovenski koncert koji se održao 12. novembra 1988. godine u Maloj dvorani Študentskog naselja u Ljubljani. Ian kaže: „Mislim da je Dolf iz Nemačke, koji je živeo u Augsburgu i radio fanzin “Trust”, predložio da sviramo u Jugoslaviji na šta smo mi, naravno, pristali. Na tu odluku je dodatno uticala naša poznanica Irena, koja je sa dečkom Davidom jedno vreme provela u SAD. Tokom svog boravka u Americi bili su u prilici da nas gledaju, oduševili su se kako smo zvučali i bili su jako entuzijastični da nas dovedu u Ljubljanu. Kako su zajedno sa prijateljima vodili HC Kolektiv tako je i organizacija bila jednostavnija.”
Zanimljivo je da pre prve evropske turneje Ian nije imao prilike da ozbiljnije upozna Evropu, osim što je posetio Veliku Britaniju koju godinu ranije, tako da nije znao što kao bend mogu očekivati. Posebno im je bilo fascinantna podela na veliki broj malih (iz američke perspektive) država, mnoštvo graničnih prelaza (“imali smo čak dva ATA karneta – američki i holandski”) nacionalnih novčanica, kao i razlika u vremenskim prilikama. Na sve to treba dodati činjenicu da su, po prvi put, nastupali u jednoj, još uvek zvanično, socijalističkoj državi o kojoj nisu znali puno osim toga da je predsednik te republike bio izvesni drug Tito, kao i ponešto o njenoj istoriji.
Zato je dolazak na austrijsko-jugoslovensku granicu za njih bio svojevrsni šok. Ian nastavlja: “Mislim da smo svirali u Beču (svirali su ipak u Linzu op.a.) i da smo se vozili preko neke velike planine, a u to vreme su bile neke tenzije u Jugoslaviji i kada bi pomenuli da sviramo u Ljubljani, svi su komentirali u stilu “tamo se svašta može desiti”. Ne sećam se imena prelaza, ali bio je neki tunel, sa jedne strane je bila Austrija, sa druge Jugoslavija. Sećam se da su ljudi izlazili iz automobile, što je nas zbunilo – nismo znali da li se tunel, tj granični prelaz, možda zatvara ili šta se već dešava na drugoj strani. Ispostavilo se da je problem bio taj što je ulazak u Jugoslaviju u tom trenutku bio jako jako spor, graničari su bili jako spori i kao da im se nigde nije žurilo. Pošto su bili spori, u tunelu se stvorila ogromna gužva, ljudi su bili izmoreni, a graničari su onda počeli da otvaraju i zatvaraju granice na svakih pola sata kako se ne bi stvarale tolike gužve. Ono što ćemo shvatiti kasnije je da su graničari zapravo jurili Jugoslovene kojima su oduzimali kafu, banane i ostalo što bi pronašli kod njih, pa su ovi morali da ih podmićuju. Nas nisu ništa pitali.”
Za razliku od lolakaca koji su često morali podmićivati graničare, Fugazi su prošli relativno lako tako da nisu imali tu nesreću da se upoznaju sa manirima ovdašnjih carinika. Stigli su u slovenačku prestonicu gde su se ubrzo našli sa domaćinima Irenom i Davidom koji su ih odveli na žurku dobrodošlice. O svojim ljubljanskim impresijama Ian kaže: “Stvarno nisam znao šta možemo očekivati. Do tada smo već nedeljama bili na turneji, prošli kroz mnoge evropske države, pa smo svakog dana viđali nešto novo. Prva impresija je bila da je Ljubljana skroz drugačija od Nemačke ili Austrije, bilo je pomalo romantično, jako loše i kišovito vreme, pao je već mrak, grad je imao taj mračni osećaj, ali kada smo stigli na žurku sve je postalo drugačije, puštala se jako dobra jugoslovenska muzika i nekako mi je baš bilo lepo i prijatno. Dodatno mi se dopala činjenica da je istovremeno to bila žurka dobrodošlice za jednog njihovog prijatelja, radijskog DJ-a, koji je upravo izašao iz pritvora gdje je bio zbog tada još aktivnog verbalnog delikta. Inače, sam koncert je bio odličan.”
Da koncert stvarno jeste bio odličan svedoči izveštaj u zagrebačkom fanzinu “I što sad” (#1). Prije koncerta video sekcija HC kolektiva puštala je video projekcije (Fate, Negazione, Spermbirds…). da bi “u 22 i 30 na pozornicu izašle 4 kratko ošišane glave predvođene legendarnim Ian MacKayeom (ex-Minor Threat). Naoružani punim bocama mineralne vode i sokova krenuli su žestoko i bez preseravanja. Priuštili su nam sat i pol kvalitetnog, angažiranog “college” hardcore-a. Očito je MacKaye glavni u bendu jer osim dobrog vladanja gitarom, obavlja i 50% pjevačkih dužnosti. Pjevač je pokretljiv i aktivan, a za dugo pamćenje ostaje trenutak kada je uleteo u publiku razdvajati usijane glave koje su očito zalutale na koncert. Ritam sekcija je izvrsna, a bolji član je basist koji se posebno isticao prilikom nerijetkih izleta benda u jazz ili reggae. Publika je znala nagraditi poštenu svirku što je rezultiralo sa tri bisa.
Koncert je završen prigodnom pesmom “Ljubljana, good night” i na kraju su svi oni koji su Fugazi primili otvorenog srca i čistih glava, mogli biti zadovoljni, jer u ova vremena malo straight edgea-a je dobrodošlo, a kad ga prati i kvalitetna svirka ispada da se isplatilo zaleteti u Ljubljanu”. O utiscima sa koncerta Ian je tom prilikom popričao sa Joškom Zecom, autorom izveštaja: “O koncertu… Moj glas je potpuno uništen. Dobra publika, stvarno u redu ljudi (većina), nešto tuča što je… U principu se ljudi ne tuku na našim koncertima. Neugodno mi je bilo što sam se morao suprostaviti nekom dečku. Ja nisam nasilan, ne nalazim ništa u tučnjavi, pa sam se osjećao jako neugodno. Ipak, sinoć smo došli ovamo, u Ljubljanu i ljudi su bili nevjerovatno prijateljski raspoloženi i bilo je stvarno lijepo. Želio bih se nekako zahvaliti, odužiti svima jer je to bila krasna predstava sa dobrim zvukom i ljudi koji su organizirali koncert – Irena, Katra i svi ostali stvarno su dali sve od sebe. Da, to je bio dobar show, jedan dio… Zadnje četiri pjesme što smo otpjevali, napravili smo usput… Nismo znali da će svirali samo jedan bend, mislili smo da će ih biti dva, pa smo trebali odsvirati više stvari, ali mi nemamo toliko pjesama, znaš…”.
Ono što je još fascinantnije u slučaju Fugazija je da su cijelu dvomjesečnu evropsku turneju odsvirali kao bend bez zvaničnog izdanja. Početkom 1988. godine snimili su prvi demo (koji je tek 2014. godine objavljen kao zvanično izdanje) da bi tek po završetku evropske turneje Dischord objavio prvi EP benda (7 pjesama). Na turneji su ih uglavnom najavljivali kao „ex members of Minor Threat / Rites of Spring“ što je bilo daleko od zvuka koji su Fugazi stvarali. Jednako, bend je odbijao svaku povezanost sa tada sve popularnijim straight edge pokretom koji im se pripisivao zbog Ianovog Minor Threat backgrounda. Vjerovatno zbog toga će već nakon prvog albuma „Repeater“ iz publike sve više nestajati 80‘s harcode punk tvrdokorci – bilo je jasno da se Fugazi zvukom ne klanjaju prošlosti. Prije nego u martu 1990. godine objave pomenuti prvi album „Repeater“ na Dischordu su 1989. godine objavili i drugi EP “Margin Walker”, koji će se zajedno za 7 pjesama sa prvog EP-a pojaviti i kao CD izdanje “13 Songs”.
YOU SAY I NEED A JOB – I’VE GOT MY OWN BUSINESS
Nakon još nekoliko američkih i evropske turneje iz 1989. godine, u tom trenutku sve popularniji Fugazi ponovo vraćaju u Evropu i 1. septembra 1990. u Holandiji počinju novu turneju sa ukupno 60 koncerata – od kojih su se dva održala u Jugoslaviji. Irena ljubljanski koncert (21. oktobar) ovaj put radi u Velikoj dvorani Študentskog naselja zbog sve većeg interesa za bend (na koncertu je prodano cca. 800 ulaznica) dok prije Fugazija sviraju It’s Not For Sale, u tom trenutku sve popularnija hard core atrakcija okupljena oko laškog fanzina Platfuzz kojima je tih dana objavljen i prvi singl “Nikdar nazaj”. Fugazi su u tom trenutku postajali sve veći bend, osim u fanzinima dobili su prostor i na omladinskim radio stanicama i štampi te ne treba čuditi da su brojni fanovi iz Novog Sada, Beograda i Sarajeva hodočastili ove koncerte. Na koncert se iz Sarajeva solo uputio Goran Perišić – Peša, autor fanzina Epitaph, za to vrijeme, klasičnom cjelonoćnom linijom vozom prema Ljubljani. Peša kaže: “Fugazi me je već oduševio s prva 2 ep-ja a onda sam baš pred svirku dobio Repeater koji me bukvalno pomeo – potpuno emocionalno pražnjenje. Slušajući ih uopšte razmišljao o Minor Threat i straight edge filozofiji već o Dischord zvuku sa kraja osamdesetih – meni je taj emo core bio fantastičan i gledati ih live je bilo pod must. Pred Veliku dvoranu Menze študentskog naselja srećem mnoga poznata lica ljudi sa scene.
Na samom ulazu u dvoranu pomažem utovariti opremu bendu i nakon srdačnog razgovora s Ian-om kažem da sam počastvovan što lično upoznajem legendu a on meni odgovara da je njegova čast da sam prešao 500 kilometara da gledam njega i bend. Poslije sam godinama od mnogih ljudi čuo potvrde koliko je normalan i dobar čovjek – od gostoprimstva u DC-u, do slanja free diskova, stavljanja na guest liste za svirke do javljanja razglednicama sa dalekih putovanja. Fugazi je odsvirao fenomenalan set – ritam sekcija Joe Lally i Brendan Canty je dizala i spuštala tempo a izmjene na vokalima gitarista Iana i Guyu su držale potrebnu tenziju koncerta na maximumu. Vizuelno smirenost MacKayea i mahnitost Picciotta su oduševile krcatu dvoranu. Kao i uvijek kad Fugazi svira na najmanji znak incidenta u publici ili neke tučnjave,bend prekida svirku i zahtjeva da agresivni debili napuste dvoranu na opšte oduševljenje raje. Znači, svirke su im bile moćnije od albuma što je bio težak zadatak. Poslije giga odlazim do željezničke stanice gdje se u holu pokušavam se odmoriti na podu do prvog jutarnjeg voza za Sarajevo ali lokalni alkosi, beskućnici i kurve se stalno svađaju pa nas murija sve komplet izbacuje u hladnu ljubljansku noć.
Ugledam slučajno preko ceste ispred grila poznate i drage ljude – Irenu Povše i Nigera, organizatore koncerta koji me veselo trpaju u kombi i s njima i bendom i idemo u Studentski dom gdje Fugazi spava. Završim na podu sobe Ianovog brata Aleca koji je super friendly i ćaskamo o njegovim bendovima Faith, Ignition te o njegovom udesu sa motorom i nesreći koju je jedva preživio. Sviće jutro i hvatam prvi bus pun radnih ljudi da stignem na voz za Sarajevo”.
Dan nakon Ljubljane Fugazi dolaze u Zagreb i susreću se sa ekipom legendarne ali kratkotrajne Galerije ESCE u Studentskom centru koju je Ian opisao kao „arty – i odmah po dolasku je postalo jasno da su vrlo nekonvencionalni i neobični“. Ian nastavlja: „Grupa koja je bila zadužena za naš koncert u Zagrebu je imala baš lude performanse, bili su jako radikalni, pokazali su nam snimak jedne od tih njihovih akcija – imitirali su kidnapovanje na ulici. Tako su se na snimku mogli videti likovi obučeni u crno sa fantomkama kako ubacuju nekog u auto pred zbunjenim prolaznicima, uz to su pucali iz lažnih pištolja. Bilo je baš ludo, izgledalo je skroz ludo”. Galeriju ESCE u tom kratkom periodu od jeseni 1990. do proljeća 1991. godine vodila je ekipa okupljena oko teatarske grupe Kugla glumišta te članovi benda Sexa i u svega par mjeseci stvorili su najagliniji zagrebački koncerti prostor. Od jeseni 1990. do proljeća 1991. kroz Galeriju su prošli All, Mega City Four, The Jesus Lizard, MDC, The Dead Milkmen, Victims Family ali i domaći KBO!, Motus, Kud Idijoti, Overflow, Studeni Studeni…
U intervju za beogradski Novi Ritam (#3), Bic, gitarist Sexe navest će baš Fugazi kao jedan od najboljih novih bendova koji se ne boje otkrivanja praznog prostora ispred sebe. U istom broju Dragan Ambrozić će, recenzirajući zagrebački koncert ustvrditi kako su se „ne kopirajući ništa ni sa noise ni sa hard core strane Fugazi razvili u kvalitetan i originalan bend, kakvih je danas malo“, pritom proglašavajući koncert Fugazija najboljim koncertom jesenje sezone u Jugoslaviji. Sezone u kojoj najboljih koncerata doista nije manjkalo. Prije Fugazija u Zagrebu su (kao i na još desetak datuma te turneje) nastupali Urge, hardcore punkeri iz Hannovera. Na koncertu je bio i Marko Korać iz Beograda koji je u recenziji u svom fanzinu Revenge of Sledge Hammer (#3) kasnije napisao: “Zanimljivo je da sam na ovaj gig krenuo sam a na All, koji je sledio nekoliko nedelja posle, krenulo nas je 17-oro. Svašta, a Fugazi po meni spadaju u jedan od najboljih bendova na svetu (uz još neke, da ih ne spominjem). Kao predgrupa sviraju Urge iz Hannovera koji su me prijatno iznenadili.
Očekivao sam nešto što podsjeća na Sub Pop bendove, valjda zato što je gitarista nosio Soundgarden majcu ali sam se za dosta zajebao jer momci su zvučali potpuno drugačije. Mene su dosta podsećali na Black Flag. Sve u svemu oduševili su me. Posle par minuta drkanja sa premeštanjem opreme Fugazi počinje sa svirkom. Prva stvar koju su odsvirali bila mi je nepoznata i pošto raspolažem sa svim njihovim vinilima odmah ću da kažem da je tamo nema, a koliko se sećam, svirali su još jednu ili dve do sada neobjavljene pesme. Moram da priznam da su sa muzičkim kvalitetama ravni njima možda još jedino NoMeansNo, od bendova koje sam gledao. Jer ovo stvarno treba doživeti. Pored muzičkih kvaliteta i uopšte kvalitete pesama. gde im nema ravnih, vredno je spomenuti scenski nastup gde ću izdvojitu Guy Picciotta koji je celo vreme skakao sa gitarom, valjao se po zemlji, svirao zubima i sam se više ne sećam šta je još radio… Sve u svemu jedan od najboljih gigova jedne od najboljih grupa“.
NOBODY’S HOME – WE’RE ALL OUT TRYING TO FIND ONE
Već par mjeseci kasnije, dok su Fugazi i dalje svirali stotine koncerata po Americi pritom po prvi put posjetivši i Australiju, Novi Zeland i Japan, tadašnja se Jugoslavija nepovratno raspala. U avgustu 1991. godine objavljuju drugi album “Steady Diet of Nothing”, da bi početkom 1992. godine ponovo došli u Evropu. Uvijek agilna Irena za Ljubljanu je uspjela bookirati novi datum – 10. jun bio je rezerviran za ponovni susret Fugazija i slovenske publike. Ponovo u prostoru Velike dvorane Študentskog naselja koja je ovoga puta bila premala za cca 1300 fanova koji su na koncert došli iz cijele Slovenije ali i Hrvatske. Nakon proboja Nirvane sa Nevermindom, cijela je indie scena dobila ogroman medijski prostor i prisutnost i iako Fugazi nikada nisu bili dio sustava mainstream medija njihov ljubljanski koncert 1992. godine bio je i njihov najposjećeniji. Igor Bašin BIGor, u devedesetima novinar slovenskih fanzina/magazina, a danas autor dokumentarnih filmova o Pankrtima, Buldožeru i Laibachu kaže: “U to doba su Fugazi već bili dobro poznati band kod nas, uz to su imali i jako dobre prijatelje u Ljubljani. Na ovom koncertu 1992. u Velikoj Menzi je bilo krcato. U dvorani je bilo toliko vruće i zagušljivo da u jednom trenutku nisam više izdržao, izašao sam na vazduh i naleteo na nešto neponovljivo – u dvorani je bilo toliko vruće odnosno toliko vlage da se kroz otvorene prozore nije samo dimilo, nego je tekla voda u mlazovima“. Koncert je otvorio belgijski crossover bend Junkfish.
Ian kaže da je za ovaj koncert je vezana i jedna jako zanimljiva anegdota. Sledeći nastup su imali u Mađarskoj i ekipa je krenula na put ka Budimpešti, međutim na granici im se desilo nešto nadrealno. “Vozili smo se nekim putem, prema karti, koji je postajao sve uži i uži, da bi u jednom trenutku prešao u zemljani put. Došli smo do ničije zemlje i stigli do mađarske strane. U kombiju smo imali smo jednog koji je govorio malo italijanskog, drugi je znao francuski, a ja sam bio “zadužen” za nemački jer sam ga učio u srednjoj školi. Mađarski graničar nas je ugledao i na mađarskom nas očigledno pitao ko smo i gde ćemo. Probali smo sve moguće jezike ali nijedan nije razumeo i onda sam počeo nešto u fazonu “amerikan muzik”.
Tražio je da otključamo stražnja vrata kombija da bi mogao da pogleda šta imamo tamo, otišli smo iza i kad smo probali da otključamo nešto se desilo i nismo mogli da otvorimo vrata – probali smo sve moguće ključeve i nijedan nije mogao da ih otvori. Nakon nekog vremena smo shvatili da je, pošto je kombi bio prepun opreme, jedna od torbi zaglavila vrata i da se zato ne mogu otvoriti. Onda smo počeli da razmišljamo šta sad da uradimo i onda mi je nešto palo na pamet i to sam mu objasnio na nekom tarzan nemačko-englesko-štatijaznam jeziku. U suštini moja ideja se zasnivala na tome da krenem velikom brzinom napred, naglo zakočim, a onda će se torba pomeriti sa vrata. I to sam probao da objasnim tom graničaru, na tom izmišljenom jeziku koji je bio u fazonu “šta god”, svi su izašli iz kombija, ja sam se vratio 20ak metara nazad, krenuo velikom brzinom napred, naglo zakočio I nakon toga je sva oprema poskočila i tako smo uspeli da otvorimo vrata od kombija. Na sve to mađarski graničar je rekao “amerikan futbal” i nastavili smo dalje” – priseća se Ian.
WE WANT CONTROL OF OUR BODIES
Proći će tri godine prije nego se Fugazi ponovo vrate u Ljubljanu. U međuvremenu su 1993. godine objavili treći album “In in the Killtaker”. U tom periodu se desila i legendarna epizoda u New Yorku kada im je u backstage nakon dva rasprodana koncerta u Roseland Ballroomu došao Ahmet Ertegün iz Atlantic Records, ponudio 10 miliona dolara i svu kreativnu slobodu u zamjenu za prelazak sa Dischorda na Atlantic. Sa Fugazi su te dve večeri svirali i Jawbox koji su upravo potpisali za Atlantic (i kasnije za njih objavli fenomenalni “For Your Own Special Sweetheart”) no Ian, Guy, Brendan i Joe su odlučili ostati vjerni svojim principima, Dischordu kao izdavaču i vlastitoj nezavisnosti. Za Atlantic su te godine potpisali i Bad Religion i za razliku od njihove stagnacije koja je uslijedila nakon sjajnog albuma “The Gray Race” (kada u bend dolazi Brian “I can sing like a bird” Baker iz Minor Threat), kreativni zanos Fugazija je pod okriljem Dischorda do posljednjeg albuma jednako uzbudljiv i inspirativan, neokrznut interesima marketinga, tržišta i prodajnih izvještaja koji su nakon podvlačenja crte jedino što bi Atlantic vjerovatno zanimalo.
DON’T YOU SENSE MY SENSE OF HUMOR?
U proljeće 1995. godine Fugazi objavljuju četvrti album “Red Medicine” i već nekoliko mjeseci kasnije, 23. juna ponovo se vraćaju u Ljubljanu na koncert, ovaj put održan u Športnoj dvorani Kodeljevo i ponovo uz podršku domaćih It’s Not For Sale. U splitskom fanzinu Lunatic (#2) Darko Prolić je u recenziji koncerta između ostalog napisao: „Opisati ono što ti ljudi rade na bini je zapravo nemoguće. To treba vidjeti i točka. Dovesti svirku na stupanj perfekcije, tim se jako mali broj bendova na planeti može pohvaliti. 23 pjesme, pretežno sa posljednja dva albuma a odličnu atmosferu su zamalo pokvarili kratki incidenti sa padanjem na bubanj… MacKaye se pokazao kao krajnje zanimljiv, ali prije svega iskren frontman, kojemu ne predstavlja problem suočiti se s “divljacima u publici” dok su Guyeve gitare doslovno kričale u njegovim rukama”.
Prolić je recenziju završio citatom Zdeslava Vojkovića – Tese, tada gitariste i pjevača splitskog post hardcore benda No Comment: “Hoće li netko kupiti gitaru i pojačalo? Nema smisla svirati pored njih!”. Dvadeset sedam godina kasnije Teso kaže: „Red Medicine je taman bio izašao u periodu neposredno prije koncerta, a kako se radi o pre-internet eri, piratima su se užarili telefoni. Koncert se održavao u sportskoj dvorani Slovan-Kodeljevo koja baš i nije koncertni prostor ali kad se parter napunio ljudima (Fugazi Live Series kaže da ih je bilo oko 900) to više i nije bilo važno. Nakon MacKayeve neizbježne molbe ljudima da ne skaču jedni na druge, otvorili su s Blueprint i istog trena sam zaboravio dva dana drndanja u raspadajućem stojadinu od Splita do Ljubljane. Sljedećih 90 minuta je bilo najboljih 90 minuta žive glazbe koje sam vidio i čuo u životu. Ok, ja jesam totalno subjektivan, ali Fugazi su bomba uživo – bend za koji se čini da se telepatski kuži, s gitarama koje se sjajno nadopunjuju i razaračkom ritam sekcijom koja sve to nosi. Ima ona fora da su svi ljudi koji su kupili ploču Velvet Underground osnovali band. Mene je ovaj koncert motivirao da se ostavim ćoravog posla”.
WE TAKE APART EVERYTHING WE BUILD
U septembru 1999. godine Fugazi su posljedni put posjetili Ljubljanu, tri godine prije nego će u Engleskoj odsvirati svoje posljednje koncerte. Desetak dana pre ljubljanskog koncerta, Ante Čikara (vidi prošli broj i ALL special), u tom trenutku već osam godina zaposlen kao tehničar u klubu Paradiso, nakon koncerta koji su Fugazi tamo odsvirali nekolicini nas poslao je e-mail u kome je samo ogromnim slovima pisalo F U G A Z I. Tih 6 slova dovoljno su pokazivale njegovu ushićenost koncertom no bio je to i jasan poziv da se ne propusti nadolazeći i nama najbliži koncert.
Ljubljana je tih godina imala hroničan problem sa koncertim prostorima kapaciteta od 500 do 1000 ljudi tako da je Irena ovaj put Fugazi smjestila u Gala Halu na Metelkovoj. Prostor kapaciteta 350 ljudi 28. septembra bio je nakrcan sa preko 500 fanova uz još nekolicinu koji su ostali ispred kluba. Godinu dana ranije Fugazi su objavili peti album “End Hits” i uveliko se špekulirano o tome da im je ovo posljednja turneja. U vremenima prije online kupovine, zbog smanjenog kapaciteta, ulaznice je bilo moguće rezervirati u pretprodaji i podići na dan koncerta do 18:00 sati. Nakon toga je Irena ostatak ulaznica pustila u slobodnu prodaju. Nije potrajalo dugo pre nego je koncert bio i zvanično rasprodan. Posljednji ljubljanski koncert ostat će zapamćen i po tome da su Fugazi te godine prvi put nastupili kao petorka – njihov dugogodišnji roadie Jerry Busher pridružio im se kao live član (slično kao Picciotto na početku benda) svirajući drugi set bubnjeva, perkusije i trubu. U svojoj klasičnoj stage postavi – Ian levo, Jerry iza njega, Brendan u sredini, Guy skroz napred i Joe duboko u pozadini, Fugazi su se nakrcali na relativno mali stage Gala Hale i tokom dva sata, bez puno stanki i set liste koju nikad nisu koristili odsvirali sa nevjerovatnih 30ak pjesama obrušili na oduševljenu i preznojenu publiku. U 1992. godini Igor Bašin je bio samo fan benda, no na ovom koncertu imao je priliku otvoriti koncert nastupajući sa svojim bendom Štirje pravi dedci.
O koncertu kaže: „Za predgrupu nas je pozvala Irena. Bilo nam je svakako drago da ćemo nastupiti ispred njih. Fugazi su imali puno prijatelja u Ljubljani sa kojim su se sprijateljili na prošlim koncertima. I nije ni čudo. To su jako prijatni, otvoreni, topli i miroljubivi ljudi. Delili smo si backstage, frižider i hranu i bili smo celo vreme u kontaktu, u priči, u druženju. Koji sat pre koncerta pristupila nam je Irena i prenela moljbu benda da nismo u backstageu 20 minuta pre nastupa Fugazi. Pojavio se nam upitnik kako ćemo to izvesti ako ćemo baš završiti svoj nastup – gde da odemo onako znojni posle svog nastupa jer koncert je – koliko se sećam – bio rasprodan, prerasprodan i dvorana je bila napunjena preko kraja. I onda se desilo nešto što nikad neću zaboraviti – kad smo se mi počeli spremati za nastup smo u backstageu ostali sami, samo Štirje pravi dedci.
Do nastupa niko više nije ušao u backstage – Fugazi su vračali isto što su tražili od ostalih, poštovanje, i pazi, oni su se pomešali sa publikom u dvorani i odslušali i odgledali naš nastup. Kad smo se raspalili je našom gitaristu Matjažu Mančeku pao pojas od gitare sa ramena tako da je morao kleknuti na kolijeno da bimogao svirati dalje i ne znam odakle se je pojavio Ian MacKaye koji je sa mekanim potezom povukao pojas na Mančekovo rame i nestao u tamu. Posle koncerta je pristupio k nama bubnjar Brendan Canty koji nas je pozvao u Washington D.C. da snimamo ploču, hahaha… Ma kakve zvezde, prave ljudine! Bend koji sa ponašanjem, sa stavom, sa muzikom ne sretneš često. Bend sa neverovatnom energijom i karmom. U veliko zadovoljstvo i u ponos mi je da sam ih upoznao i sa njima delio pozornicu.“ zaključuje Igor.
Koliko su Fugazi bili obični i normalni, nakon deset godina sviranja i sa statusom „undergraund“ zvijezda, dovoljno govori činjenica da su noć umjesto u hotelu, proveli spavajući u stanu kod Ireninog prijatelja Gigija. Vladimir Gojun, filmski montažer iz Zagreba također je podjelio svoje impresije sa koncerta, koga će, po vlastitim riječima, pamiti za cijeli život: „Provinicijalac iz Dubrovnika koji igrom slučaja dozna da je koncert za 3 dana u Ljubljani, spakira stvari, uhvati autobus koji 12 sati vozi do Zagreba ne bi li ulovio vlak za Ljubljanu. Stigao sam popodne i ravno sa željezničkog kolodvora u Metelkovu na blagajnu. „Sorry momak, koncert je rasprodan, karte si mogao kupiti jedino ako si na presale listi članova kluba (štogod)“. Bilo je oko 150 karata prodano. Nakon ubjeđivanja cure na blagajni koliki sam put prešao da bih se stvorio tu, smilovala se, prekrižila nekog sa guest liste i prodala mi kartu.
Na koncertu sam se smjestio u prvi red točno ispod Iana, naoružan fotoaparatom i 3 filma, dva u boji i jedan crno-bijeli. Ono što najviše pamtim je Ianov znoj koji je već nakon 3. pjesme, Sieve-Fisted Find počeo natapati njegovu majicu i hlače i uskoro se prelijevao po meni. Obećao sam si da se se neću prati narednih dana. Atmosfera i nabijeni klub s velikim brojem talijana koji su na “Do you love me” vrištali iz sveg glasa refren. Pamtim Brendanovo zvono, Guyev trans, Joeov stoicizam. Nakon koncerta zadnja dva snimka na filmu sam opalio sa Ianom i Brendanom i ponio sa sobom potpisani plakat koji sam u međuvremenu negdje u Dubrovniku izgubio. I dalje me boli. Volio bih da sam još koji put mogao doživjeti takvu večer, ali sam zahvalan svojoj ludosti da sam se usudio na tu avanturu te septembarske noći kad sam pomislio da će mi ostatak života jednako glatko proći kao onda kad sam imao sreće na blagajni Gala Hale“.
Vlado, kao i Teso, Marko, Dragan i Joško (i mnogi drugi iz Zagreba, Splita, Sarajeva, Beograda…) par godina ranije, nisu bili usamljeni u svojim, iz današnje perspektive suludim putovanjima koja su trajala po 15 i više sati samo da bi vidjeli Fugazi uživo. Fugazi su bili cilj, a cilj ne bira sredstva. Sredstva (ceste, automobili, vozovi i autobusi) bili su refleksija raspadajućih 90ih ali magija gledanja Iana, Guya, Joea i Brendana na stageu je sve to činila zanemarivim.
SHUT THE DOOR SO I CAN LEAVE
Posljednjih nekoliko godina Fugazi su djelovali manjim intenzitetom prije svega zbog Brendanovih roditeljskih obaveza. Tokom 2001. godine objavili su posljednji album „The Argument“ kao i singl „Furniture“ i to su ujedno jedini studijski materijali koje su Fugazi snimili u petočlanoj postavi sa Jerryjem. Nakon serije od 14 koncerata u UK i Irskoj u oktobru 2002. godine objavili su da bend više neće nastupati – tj kako su sami opisali fazu u kojoj se nalaze – “indefinite hiatus”.
Ian MacKaye je posljednji put u Ljubljani nastupao 10. novembra 2005. godine – sa suprugom Amy Farinom tada je nastupao u bendu The Evens. Irena im je organizirala koncert u malom intimnom prostoru ljubljanske Galerije ŠKUC gdje su pred entuzijastičnih 100 posjetitelja smještenih na jastuke na podu (!) promovirali istoimeni prvi album benda „The Evens“.
Irena Povše se promoterskim poslom nastavila baviti do 2018. godine. U Ljubljanu je dovela i NoMeansNo, At the Drive In, Queens of the Stone Age, Mudhoney, Girls Against Boys i na desetine drugih, manjih i većih bendova. Preminula je 24. marta 2020. godine u Havani na Kubi gdje je provela nekoliko posljednjih godina svog života.
Ian, Guy, Joe i Brendan su živi i zdravi, na potezu između Washington D.C.-a i Brooklyna. I dalje su aktivni kao muzičari u različitim bendovima i projektima – nakon Evensa, Ianu i Amy se na basu priključio i Joe i osnovali su Coriky, prvi istoimeni album izašao je (naravno) na Dischordu 2022. godine. Joe i Brendan su pod imenom The Messthetics zajedno sa gitaristom Anthony Pirogom u objavili dva albuma. Guy je svirao sa Vic Chesnuttom, producirao Gossip, Downtown Boys i mnoge druge a zajedno sa Jemom Cohenom, redateljom dokumentaraca Instrument, bavi se filmskom režijom. I dalje su fanatično posvećeni radu na arhivskom projektu Fugazi Live Series (unutar Dischord weba) koji sadrži snimke preko 800 koncerata koje je bend odsvirao u periodu od 1987. do 2002. godine. Sa izuzetkom prvog koncerta iz 1988. godine – za download dostupni svi koncerti koje su Fugazi odsvirali u Ljubljani i Zagrebu. Poslušajte neke od njih i proživite iskustva i svjedočenja sa prethodnih strana.
Dischord Records je i dalje neumorno radi na arhiviranju D.C. scene. Uz najavljena nova izdanja (Hammered Hulls, Soulside…) upravo su objavili nevjerovatni box set sa prvih 6 Dischord 7“ izdanja (The Teen Idles, SOA, Minor Threat, Government Issue…) dok većinu back kataloga cijelo vrijeme nadoštampavaju i drže dostupnim u prodaji.
THANKS.
(Darko Kujundžić & Punk Profesor)
Ovaj tekst je originalno objavljen u 12. broju fanzina Out of The Darkness u maju 2022. godine.
