Beta Vulgaris #13 i #14
Split – to je Afrika sa strujom. Tako je najveći grad Dalmacije najverojatno lucidno prije koju godinu opisao nigerijski biznismen u prolazu. Dalmacija je najzaostaliji kraj Hrvatske, s najvećim postotkom vjernika i ljudi koji vjeruju u duhove, s najmanjim brojem doniranih organa, outane LGBTIQ ekipe, kako li se već mjeri zaostalost krajeva. Za svaku kretensku ideju koja se pojavi u RH najplodnije tlo je Dalmacija. Korupcija je na razini afričkih država, a organizirani je kriminal, ako ne na najvišim razinama, onda barem na najvidljivijim, dok je cijela regija poharana stranačkim bezakonjem. Kao centar tog zaostalog i poludivljeg kraja, Split je provincijska palanka koju jedino strani turisti ljeti donekle izvlače iz močvarnog čemera u kojem inače prebiva, zbog kojih je pak centar grada postao turistička ispostava u kojoj je lakše naći sushi bar nego poštu, sav samozadovoljan bez pokrića, mjesto gdje se po najboljima pljuje, a slavi redikule i debile. Moglo bi se o Splitu nadugačko i naširoko, ali nemam prostora ni volje za ozbiljne analize, pa ću probati to ukratko generalizirati – grozno mjesto, grozni ljudi. Jasno, ima izuzetaka, ali u gomili sranja iz Splita i okolice čovjek zaboravi i na one bisere koji se povremeno pojave otamo i podsjete na bolju stranu Splita, od Smoje do domaćeg hip hopa.
U tu bolju stranu Splita spada i Beta Vulgaris, fanzin koji je već dogurao do broja 14, iako ga dosad nisam primjećivao na distribucijama punk gigova, što ne znači da ga nije bilo, nego možda nisam dobro gledao. Naslonjen na Feralsku tradiciju i anarho-progresivnu literaturu, DIY cut’n’paste dizajn i lokalni sleng, Beta Vulgaris nije (isključivo) punk fanzin (jer Split nije ni imao prepoznatljivu punk/underground scenu poput Zadra ili Šibenika), ali s dovoljno tema bliskih toj sceni. Tako u broju 13 imamo tekstove i kolumne o policijskoj brutalnosti, LGBTIQ životu u Splitu, lokalnoj politici, ljetu u gradu, Food Not Bombs, anarhizmu, splitskom antifašizmu, Jamesu Baldwinu, klasnoj solidarnosti, Šarlu Akrobati i M.I.I. (tamilskoj pjevačici, ne o kalifornijskom punk bendu, “Paper planes” hit), dok 14 nudi teme o protestima, novom sazivu Sabora RH, Good Night Macho Pride queer kolektivu, stanovanju u Berlinu, Tomi Bebiću, mornarskim čvorovima, Lauryn Hill, španjolskoj revoluciji, engleskom anarho punk bendu The Mob i koječemu drugom. Ako čitate fanzine na jutarnjem prijestolju, svaki broj će vam trajati barem deset dana! A možda razbijete i koju predrasudu o Splitu. Kontakt: Beta Vuglaris, Sukojišanska 19, 21000 Split, Hrvatska // bvulgaris@riseup.net
(Florian)
Chelsea’s Choice #7, jun 2020, A4
Kao i do sada ovaj austrijski fanzin/časopis izgleda jako napucano. Kolorna naslovna, sve šljašti od boja unutra i naravno gratis picture flexi disk koji je donirao Pirate Press. Ko je ispratio OOTD seća se da smo i mi imali tu akciju pre par godina. Što se tiče sadržaja, većina stvari koja se nalazi u ovom broju je ili van radijusa mog interesovanja ili nešto za šta prvi put čujem. Ali neka kategorizacija fanzina ne postoji jer je ovde i street punka i oi zvuka i hardcora. Dakle, mešano meso. Pored klasičnih intervjua sa bendovima piše se i o tattoo artistima dok je sve ispresecano tekstovima o muzici ali i onih sa ne muzičkom tematikom. Unutra su The Divided, Oxo 86, Only Attitude Counts, The Devil’s Rejects,The Dicks, Angry Samoans… I staro i mlado. Ne kapiram i dalje da li ovo sve radi jedna osoba ili se radi o timu ljudi. Zanimljivo je to da autora fanzina koji inače živi pored Beča retko ko i viđa, čak je i paket sa fanzinima ljudima iz Beča slao poštom. Reklo bi se da je lik totalni anonimus. Fanzin ima jaku cenu, zapravo onoliku koliku na Balkanu niko nikad ne bi izdvojio (5 eur zin ili 10 ako uzmeš sa singlicom). Meni je ovo najbolji priručnik za učenje jezika. Štampa se u neverovatnih 5000 primeraka i kao uvek do sada tu je i singlica sa austrijskim bendovima.
(Nemanja)
Crossover The Edge – Where hardcore, punk and metal collide, Alexandros Anesiadis, 425 strana, B5
“Što možes danas ne ostavljaj za sutra” – kaže poslovica. E ovog puta sam omašio i sa knjigom rastegao druženje na dobrih šest meseci. Jednostavno naručio sam je u pogrešnom trenutku, par puta kretao sa čitanjem pa stao, pravio pauze, pa je recenzija došla na red tek u ovom broju. Knjiga je dugo najavljivana, a ono što je zanimljivo je da iza nje stoji Grk, veliki navijač Paoka i poznavalac prilika i u srpskom sportu. Izuzetno prijatna osoba u svakom slučaju. Svaka mu čast što se upustio u avanturu sa ovom knjigom iz nekoliko razloga. Pre svega, priču oko crossovera niko do sada nije pokrio. OK, jesu provučeni brojni bendovi poput Cro Mags ili Agnostic Front ali samim žanrom kao celinom niko se nije pozabavio. Druga stvar je da je on tim činom pružio priliku nekim bendovima koji su u to vreme bili jako bitni, ali se nisu održali ili ih je, jednostavno, vreme pregazilo.
Na primer u knjizi je posvećena pažnja odličnom bendu Norman Bates and Showerheads. Zaboravili ste ih? Preslušajte ponovo kultnu kompilaciju NYHC – Where the Wild Things Are. Nepravedno zapostavljen bend koji sam i ja dosta kasno provalio. Par stranica je dobio i NYC Mayhem u kojem je bila ekipa koja je posle svirala u Youth Of Today, Straight Ahead, Leeway, već pomenutom Agnostic Front, dok je recimo Craig jače od 25 godina u Sick Of It All. Od izvođača sa istočne obale zastupljeni su i Lethal Aggression (poznati po onoj turneji sa Youth Of Today kada su svirali u Zagrebu i Ljubljani) te SOD, Billy MIlana. Svakako vredni pomena su i Leeway, jako dragi Crumbscukers, bostonski Gang Green i FU’s/ Straw Dogs, Carnivore koji je bio preteča Type O Negative, i Lilkerov Nuclear Assault. Knjiga je podeljena na 6 poglavlja, pokriveni su gotovo svi meridijani (minus Azija/Afrika). Sa zapadne obale američkog kontinenta tu su Attitude Adjustment (hvala k.. da se neko setio da im posveti pažnju), Sacrilege BC – bend za koji kažu da je naipotcenjeniji bend iz cele Bay Area crossover scene. Tu su i Final Conflict (!), Septic Death, Suicidal Tendencies i mnogi drugi. Od Evropljana izdvojio bih English Dogs, Sacrilege, Concrete Sox, Broken Bones, Raw Power, Jingo De Lunch…
Iz Brazila naravno Ratos De Porao kao i Lobotiomia. Iako knjiga ima pet stotina stranica mislim da je nemoguće zadovoljiti svačije apetite. Sigurno ima boljih poznavalaca od mene koji bi u celu priču gurnuli još neka imena a ima i brdo izvođača koje svi znamo i slušamo a koje nisam nabrojao. Jednostavno, ako nekog zanima ovaj pravac obavezno neka nabavi knjigu. Poslednji deo je iscepkan po državama i gde je ukratko rečeno ono što je autor sakupio od informacija. Pomenuta i i Jugoslavija i bendovi poput Crist, Amnesia, Pneumonia, Condition Critical kao i beogradski Kerozin. Suma sumarum, kao što rekoh na početku, knjizi se nisam fanatično posvetio koliko zaslužuje, kao nekim drugim, ali je sasvim OK. Pored teksta upakovano je brdo slika i flajera koji su sakupljani godinama.
(Nemanja)
Down For Life #9, proleće 2020, A4
Engleski HC/punk magazin redovno mi stiže zahvaljujući Đoletu. Ovaj broj dobio sam sa blagim zakašnjenjem zbog aktuelne situacije, a naredni je najavljen negde za jesen i verovatno će biti u prodaji dok ovo budete čitali. Standardnih sto strana, gomila meni dobrih stvari (NRSV, Circle Jerks, DYS, Adolescents, Discharge…) ali i mnogo više za nove naraštaje (Higher Power, Candy, Cutthroat, Antichrist Demoncore, Code Orange…). Skapirao sam da je, kako vreme odmiče, sve više bendova koji po nekim mojim standardima, odnosno kriterijumima, imaju veze sa metalom pre nego sa HC-om a tako se deklarišu. U delu gde se predstavljaju uslovno manji bendovi celu stranu dobio je makedonski Hardfaced. Sa ocenama većine od pedesetak recnezija se slažem (naravno, od naslova koje sam slušao), a najveću su dobili: Chubby & The Gang, Change, Take Offense, povratnički NRSV, te novi Body Count. Posebno zanimljiva mi je rubrika koju piše Chris, nekada urednik kultnog fanzina „In Effect“, o aktuelnim dešavanjima na NY/HC sceni. Popriličan skenj dolazi sa poslednjih nekoliko stranica koje su rezervisane za najave festivala i koncerata jer je sve i jedan događaj otkazan.
(Zgro)
E! #4
E! je fotofanzin s fotkama bendova koji su nastupali u Zagrebu 2017. Lumpy & The Dumpers, Exit Order, Generacion Suicida, Youth Avoiders, U.B.T., Eke Buba, The Truth, The Celetoids, Eagle Has Landed, Kadavar, Apsurd, Forca Macabra, Mantar, PMS 84, itd.. Fotke su efektne, papir nešto bolji od prosjeka, ali ne znam ništa više o samom fanzinu, kako su izgledali prošli brojevi ni gdje ga se uopće može nabaviti. Ja sam svoj primjerak (25/30) ubo na Doomtown distru, pa probajte tamo. Naravno da nema nikakvog klasičnog kontakta jer čemu, fotografi su kreativci i umjetnici, impulzivne prirode, nemaju se oni vremena gnjaviti s tako priprostim stvarima poput slanja fanzina uokolo, a uz ovakav skroman broj primjeraka, vjerojatno je već razdijeljen prijateljima i bendovima. Nek od ovih fotki se mogu vidjeti na stranici dolje navedenoj, vjerojatno može poslužiti i kao kontakt, nisam išao sam istraživati. vjetroslavprdinski.wix
(Florian)
Razorblades And Aspirin #8, zima 2020, A4
Mike Thorn je dobro poznata njuška u punk svetu. Pre deceniju i malo jače bio je urednik, sada već pokojnog, Maximum RNR-a. Tu je bilo nekon pičkaranja među ekipom pa je on dobio šut kartu sa mesta koordinatora. Nakon višegodišnje stagnacije vrtio se sa svojim fanzinom (mada ovo više izgleda kao magazin jer ima dosta kolora i sve je napucano na masnom papiru) koji je pre bio u formi photo zina da bi se sada aktivirao i krenuo da ubacuje dosta teksta. Pored fotki, koje su mu prva strast, tu je par odličnih intervjua. Prostor je dobio Dwid koji još jednom dokazuje (pretpostavljam da ste čitali intervju u OOTD) da je sjajan sagovornik i da je Integrity pakleno dobar bend koji iza sebe ima dosta širu priču od same muzike. Posle njega tu je sjajni artist Mark McCoy koji je vizuelno ukrasio brdo izdanja, stoji iza Youth Attack labela i pevač nekadašnjih bendova Oath i Charles Bronson.
Potom, tu je bend za koji prvi put čujem, Regional Justice Center kojem je Mark radio omot za jedno od izdanja. Vođen je razgovor sa mozgom benda, bubnjarem Ianom Sheltonom. Zanimljivo je kako se obojica bave fotografijom (mislim na Thorna i Iana) a opet kako im se pogledi potpuno razlikuju. Ian je dosta oštar ka telefonima i blicevima na koncertima, posebno je raspalio po instagram kutluri i besmislenosti konstantnog postavljanja fotografija čiji je cilj samo da se skrene pažnja a ne i nešto da se kaže. Drop Dead je do sada već objavio album a u ovom intervjuu autor fanzina je zadao domaći zadatak mnogima. Oni jesu sjajan bend koji i danas nakon 30 godina sviranja ima šta da kaže i kojem je to jako bitno, ali je Thorn ovde postavio desetak sjajnih pitanja na koje je dobio vrlo zanimljive odgovore. Kao šlag na torti tu je intervju sa odličnim labelom koji je specijalizovan za delux reizdanja stvari iz 80ih, Radio Raheem Records. Brdo recenzija ostavljeno je za kraj mada su mnoge, na žalost, dosta šture što odaje utisak da je Maximum RnR sindrom i ovde ipak zastupljen.
(Nemanja)
Razorblades And Aspirin #9, leto 2020, A4
Devetka je napredovala jer ima više teksta, što je za svaku pohvalu. Nastavlja se niz intervjuisanja fotografa pa je ovde predstavljeno njih četvoro sa svih strana sveta. Jedina mana jesu ista pitanja, što je uslovilo da su svi intervjui dosta slični. Ono što ovaj fanzin krasi jeste i davanje pažnje nečemu što ne srećemo često Naime urađen je razgovor sa Liz, osobom zaduženom za ton u legendarnom kalifornijskom klubu Gilman St. Ono što je dodatno ovde dalo pozitivan šmek je to što se uopšte ne priča o punku, nego o njenom snalaženju u celom tom poslu u kojem dominiraju muškarci kao i važnosti nošenja čepova za uši na svirkama.
Od intervjuisanih sastava tu su dva za koje u životu nisam čuo. Obavljen je i razgovor sa bendom Sial kojeg se sećam sa plakata nekog od Static Shock festivala u Londonu. I za kraj ostavljen je intervju sa Jeremy Deanom čiju ste recenziju knjige o Misfitsima mogli da čitate u prošlom broju fanzina. Na kraju se nalazi ponovo brdo šturih recenzija, koje su pisane kao da se radi reklama kako bi se izdanja što bolje prodala. Objektivnost – zero. Među njih stotinka tu je i recenzija demo kasete berlinskog benda koji predvodi Neša Doomsday Graphics. Krajna ocena je vrlo visoka. Željno isčekujem novi broj.
(Nemanja)
Virus #1
Jedna od rijetkih dobrih stvari koje je pandemijska karentena izazvala je i ovaj fanzin, samorazumljivog imena Virus. U duhu DIY/anarho fanzina devedesetih (sa značajnim twistom na kraju recenzije!) iz Profane Existence škole – na pamet mi pada R’lyeh Rising, ali sumnjam da je to značajna referenca 25 godina kasnije – Virus se u skladu s trendovima više bazira na blackened crustu, grindu, antifa BMu i takvoj krlji, dok se niz tekstova bazira na svakodnevnom životu tijekom corone, od promišljanja o posljedicama pandemije na društvo preko potrage za burekom nakon potresa do playliste apokalipse i autorove konstantne chic depresije.
Intervjui s Doomtown Records, Aligrindtor, Left To Starve, Smrt Razuma, The Celetoids, nekoliko korektnih do sjajnih tekstova o roditeljstvu na punk sceni, krađi, borbi s leukemijom, dok mi je osobno azijski tour report Mališe Bahatog vrhunac fanzina. Tu su još i opsežni gig reporti, recenzije, sjajan makabrično mračan ali čitak i jasan dizajn Atlijinog Koshmar Studia, a na kraju i obavezni spomen za financijsku pomoć Ministarstva kulture RH čijim je sredstvima financirana izrada ovog antiautoritarnog utopističkog glasila. Čitatelj bi vjerojatno očekivao da fanzin koji drami zbog pijanih chaosera koji heilaju ili nasilnog poga ima dogmatičniji stav oko podrške ministarstva koje svjesno guši nezavisnu scenu, ali, hej, ne može se o svemu podjednako brinuti, ne grizeš ruku koja te financira, a i ministarstvu će ovaj fanzin jednom dobro doći kao dokaz da podržavaju najrazličitije inicijative pred komisijama EU fondova koji kontroliraju potrošnju novca. Jeste li vidjeli što je Europska Unija, ima mrvica s državnih jasli i za crusty squatere iz KBŠ Medike!?! Standard je to, EU buraz!
Kontakt: Virus, Petrova 15b, 10000 Zagreb, Hrvatska // grindpunx@gmail.com
(Florian)
