Bilo je to ljeto ‘93, u situaciji s ograničenim brojem dostupnih jadranskih destinacija, nažicao sam roditelje da odemo desetak dana u Pulu na ljetovanje. Računao sam da dolazimo tamo točno na A&M Festival, da imam još neku zabavu osim sunca i mora, ali se u međuvremenu festival odgodio (ili je bio pogrešno najavljen), pa sam tu subotu pred klubom Uljanik blejao u plakat koji je obavještavao javnost da se vidimo za tjedan dana. Srećom, bio je tu i neki Slovenac koji je rekao kako bend njegovih prijatelja, G.M. Experience sviraju tu večer na nekom underground koncertu na Vidikovcu, nekakav Paradiso, pa smo pošli zajedno pronaći to mjesto. Nakon gotovo dvosatnog tumaranja Pulom – dvaput su nas poslali do diska Piramide na rubu grada – došli smo u nekom trenu do stare austrougarske tvrđave ispred koje su se rojili lokalni punkeri i metalci. “Uskočite tu kroz rupu i unutra ste” – savjetovao nas je pijani punker dok smo obilazili utvrdu tražeći službeni ulaz, pa smo tako i napravili. Unutar svog dvogodišnjeg punk staža, do Monte Paradisa nisam nikad vidio toliku koncentraciju punkera na jednom mjestu, pa sam otvorenih usta i očiju upijao sve te irokeze i meni dotad nepoznata imena bendova poput Poison Idea ili Verbal Abuse na njihovim majicama, a dok je na stageu neki od bendova dovršavao svoju svirku, pažnju mi je privukao stage banner na kojem je pisalo – NULA pobjedimo laž ostvarimo anarhiju. Nikad prije nisam vidio takav banner, niti sam točno razumio što je to, ali je slutilo na nešto zajebano, pogotovo kad su mi punkeri na gigu objasnili da je u pitanju šibenski hardcore punk bend koji nastupaju sljedeći. Na stageu se nakon pola sata pojavila Nula, sa dva orto punkera na vokalima s kakvima su nas plašili kad smo bili klinci, na radost blokalne publike. A kad je počelo, činilo se kako trenutno nema boljeg benda od te šibenske Nule za koju sam prvi put čuo 15 minuta prije. Surfajući tako za materijalima i dokumentima vremena za ovaj tekst, naletio sam i na Youtube snimku Monte Paradiso festivala iz 1993., na kojoj se vidi kako se pentram po stageu, mašem stisnutim šakama po zraku i skačem s ostalima, opijen atmosferom na mjestu na kojem sam slučajno dolutao tu večer. Pamtim i svoju naivnu pomisao kako zasigurno i u ostalim krajevima Hrvatske postoje takvi i slični punk bendovi, samo ih treba otkriti, nesvjestan da je preda mnom bend koji će u godini dana promijeniti paradigmu hrvatskog punka. Nisam im čak ni zamjerio kad sam nakon Nulinog nastupa otrčao sam do jednog od vokala i rekao nešto tipa “Zakon ste, morate doć svirati u Ivanić!”, što je bio dosta budalast poziv s obzirom da Ivanić Grad ustvari još nije imao regularno mjesto za svirke, a vjerojatno ni publiku za nešto takvo, da bi mi ovaj uzvratio: “A di je to?” Nema veze, došli smo do toga 9 godina kasnije. Za tjedan dana, počeo je i Art & Music Festival na kojem sam gledao Kud Idijote i nešto alternativnih nada kojima su predviđali uspješne karijere, ali nakon koncerta na Monte Paradisu, sve to se činilo nekako nedovoljno uvjerljivo, pomalo blijedo i dosadnjikavo, sa stručnim žirijem i stanovitom dozom profesionalnosti, bez onog istinskog hardcore žara kojem sam svjedočio svega tjedan dana prije.
Vrativši se s ljetovanja, uzbuđeno sam starijoj ekipi s lokalne scene objašnjavao što sam i koga sve vidio u Puli, ali moje priče su se slabo lijepile za stariju ekipu kojoj su Kud Idijoti, Overflow i Analna Psorijaza bili vrhunac domaćih bendova. Stvar su donekle promijenile kazetne kompilacije na kojima se pojavila Nula, “Monte Paradiso live!”, zvučni zapis sa samog festivala i “Out of control” Ill In The Head etikete, pa je to široj publici bio često prvi dodir s Nulom. A onda je izašao “Pobjedimo laž”.
Svoj primjerak sam nabavio tako da sam proslijedio kazetu ekipi oko zagrebačkog Ho-Ho-Ho fanzina, a zauzvrat dobio presnimljenu kazetu s coverom i primjerkom Glans Penissisa, fanzina koji je sadržavao i sve Nuline tekstove i komentare. Naslovnica je prikazivala hordu punkera, skinsa i anarhista u napadu na nazi zombije i svinjolike bankare, a unutar omota se nalazio i crtež benda kako na drvetu pokazuju srednjak psini koja je sličila na Franju Tuđmana. Možda se varam jer nisam vidio svaki demo svih punk bendova na području Hrvatske devedesetih, ali ono tuđmanoliko pseto je bilo jedno od rijetkih prikaza tadašnjeg predsjednika na punk omotima. Na samom albumu se našlo 37 pjesama, s live materijalom s Monte Paradisa i bonusom – dvije pjesme šibenskog anarho punk benda Stratus. Muzički gledano, i dalje imam podjednak stav prema albumu kao i prije 25 godina. Produkcijski sirov, tehnički jednostavan i neprecizan, ali nadasve energičan snimak parolaškog anarho punka, negdje na razmeđi između dema i albuma, sa nekoliko fillera i slabijih stvari koje nisu nužno trebale završiti gore, ali sa barem 6-7 napatvorenih punk klasika domaće scene – “Pobjedimo laž”, “Kurvini sinovi”, “Nazi ragazzi”, “Žrtve”, “Tupilo”, “Pandurska idila”, “U vinu je spas” – Nulin prvijenac je običnom promatraču tek ponešto iznadprosječan punk album. No ako pogledamo društveni kontekst devedesetih, “Pobjedimo laž” je jedan od najvažnijih punk albuma s ovih prostora jer je postavio temelje hrvatske punk scene u novonastalom postjugoslavenskom vakuumu.
Kao prvo, “Pobjedimo laž” je već kao samo izdanje bilo revolucionarno. Materijal koji je nastao i uvježbavan u ratno vrijeme kad je Dalmacija bila u polublokadi i pod redukcijama struje i vode (Šibenik je ujesen 91. bio jedno vrijeme pod opsadom Ratka Mladića), snimljen u lokalnoj konobi, nije se niti muzički niti lirički mogao nositi sa usviranim riffovima i sardoničnim rimama Kud Idijota i Hladnog Piva, ali se činio puno životnijim i autentičnijim, značajno bjesnijim od prosjeka, i kao takav bliži izgubljenim i nadrkanim punk tinejdžerima devedesetih. Poznatiji punk bendovi su se činili kao pudlice pred pitbulovima u odnosu na Nulin snimak koji se prilično brzo proširio među mladom publikom. Činilo se kao da Nula doista živi svoju anarhiju i bijes prema državi. Bilo je i prije žestokih hc/punk bendova, ali Nula se činila kao neka viša razina, iako je nastala pod uvjetima koji su bili vjerojatno stepenica niže u odnosu na prijašnja hc/punk izdanja. Na kraju, taj opori zvuk i produkcija na razini ne baš uvježbane punk probe su samo davali više kredibiliteta cijelom izdanju. Ako je jedan punk bend uspio snimiti ovakav album u takvim nezahvalnim uvjetima, onda to nije više nemoguća misija ni za koga.
Drugo, “Pobjedimo laž” je unio jasan DIY princip na underground punk scenu. Distribucija preko prijatelja s praznim kazetama i simboličnom svotom za cover i fanzin. Isključivo DIY underground klubovi (teško je u to vrijeme govoriti o pravim klubovima, riječ je bila o društvenim domovima i sličnim mjestima) i festivali, bez razvikanih komercijalnih mjesta za svirku. Jedino medijsko pojavljivanje Nule je bila emisija sa demo bendovima Željka Vukmirice na lokalnoj zagrebačkoj televiziji koja se više prepričavala među ekipom nego što su je klinci doista i vidjeli. Dobar dio mlađe generacije punkera se prvi put susreo s fanzinom tek kad su u ruke primili šesti broj Glans Penissisa koji se dijelio zajedno sa albumom. Unutar godine dana, domaća punk scena je krenula proizvoditi fanzine, sklapati bendove, snimati se po garažama i podrumima i počela pronalaziti prostore za gigove svojih bendova. Iako na taj trend nije uticao samo “Pobjedimo laž”, njegov utjecaj je bio jedan od najvidljivijih i najprepoznatljivijih na hrvatskoj punk sceni. Novi punk bendovi poput Stratusa, Verbalnog Delikta i Radikalne Promjene dobijali su etikete Nulinih klonova, koje, istine radi, nisu baš rado nosili u to vrijeme, a cijeli anarho narativ donio je i neke nove teme poput veg(etarij)anizma, civilnog služenja vojske, feminizma, squattiranja i ostalih utjecaja dotad malo spominjanih na punk sceni. Klinci koji su do jučer slušali Offspring su odjednom počeli citirati Kropotkina, izmjenjivati recepte za vege čorbe i presnimavati Crass i Flux Of Pink Indians albume zainteresiranima.
Treće, Nula je u to vrijeme bila vjerojatno najradikalniji otklon od ideala novostvorene hrvatske države. Samo dvije godine prije, Psihomodo Pop je imao parolu “I punkeri brane Hrvatsku”, a Satan Panonski davao intervjue u kojima govori kako ubija zarobljene četnike. Nula je vjerojatno bio prvi bend koji je izjavljivao kako je Republika Hrvatska promašeni projekt, kako je od jednog sranja nastalo šest novih i predviđao samo još gora vremena. Čitajući intervju Nule u fanzinu Warhead i njihove britke i beskompromisne odgovore, činilo se kao da Nula doista planira srušiti državu čim nađe pravu priliku i malo slobodnog vremena za to. Nikad prije, a vjerojatno ni poslije nisam pročitao nešto toliko anarhoidno i usmjereno protiv same države, posebno u trenutku kad državotvorne bajke ispadaju sa svih strana, od većine medija do poznatih faca. Osim ponešto kritički intoniranih izjava nezavisnih intelektualaca, jedino se Nula usudila istupati na takav način. I dok ipak nije nadahnula ljude da sruše državu, Nula je utjecala na mlade buntovnike da se pozabave anarhističkim literaturom, antifašističkim stavovima, upoznaju s nevladinim udrugama i pronađu svojevrsnu alternativu postojećem sistemu. Ako pogledamo situaciju iz današnje perspektive, čini se da je “Pobijedimo laž” imao i stanovitu proročansku notu u svojim tekstovima i predviđanjima.
Zanimljivo da je Nula izričito odbijala sudjelovati na CD izdanjima, jer je u to vrijeme na underground/anarho sceni prevladavalo mišljenje da je riječ o mediju koji – ne držite me točno za riječ jer i meni to već pomalo bijedi iz sjećanja – ima previsoku cijenu, zagađuje okoliš, a njegova prodaja posredno financira industriju oružja. Koliko god se to danas možda činilo komično, Nula te tjerala da stvari ne uzimaš zdravo za gotovo, nego da ih propituješ i sagledavaš iz drugačijeg ugla, posebno onog vlastitog, iako se možda ne bi nužno slagao s izrečenim.
Zadnje i najbitnije, Nula i “Pobjedimo laž” su otvorili vrata undergrounda, anarho punka, DIY filozofije, fanzina i najznačajnije utjecali na izgradnju potpuno nove underground hardcore/punk scene u Hrvatskoj. I dok je dio alternativne publike je ostao na razini “Fiju Briju” koncerata, novi naraštaji punkera iz devedesetih odrastali su na bendovima pulskog “Monte Paradiso” festivala. Nula, Apatridi, Frontalni Udar, Fakofbolan, Deafness By Noise, Bijes Zdravog Razuma, Debeli Precjednik, SMC, Bez Panike, FNC Diverzant, AK 47, Razlog Za i Analena samo su neki od bendova koji su postali dio te scene započete Nulinim nastupom 93. na tvrđavi puljskog brežuljka Vidikovac. Nula je na kraju postala jedan od domaćih bendova ispisanih po kožnim jaknama i torbama hrvatskih punkera devedesetih, pozicija koja se nije mogla samo tako zaslužiti.
I dok je na kasnijim izdanjima Nula bila produkcijski i svirački puno uigranija, onaj početni primalni impuls i bijes se više nije mogao ponoviti na onakav način kao na albumu “Pobjedimo laž”. Tekstovi su postajali sve složeniji i manje refrenski orijentirani, muzika je postajala sve metaliziranija, a i novo stoljeće je donijelo nove trendove i favorite. U pisanju ovog teksta sam pokušao pronaći punkere koji se sjećaju albuma i vremena kad je izašao da mi ispričaju svoje tadašnje impresije na “Pobjedimo laž”, ali moram priznati da nisam bio pretjerano uspješan u tome. Nakon 25 godina, neke suvremenike nisam uspio pronaći, neki su se davno maknuli od punka, pa im ni ta prisjećanja nisu više toliko bliska, neki nažalost nemaju bogzna što zanimljivo za reći, a neki su izbjegavali priznati da je Nula neposredno utjecala na njih, odgovarajući nešto tipa “na mene su ti tad više utjecali Resist, Oi Polloi i Profane Existance“. Meni osobno je Nula nakon početnog oduševljenja postala preozbiljan bend sa napornim temama, pa sam u to vrijeme prebacio svoj muzički interes na oi i USHC bendove, ali je utjecaj koji je izvršila na hrvatsku punk scenu posredno definirao i dobar dio mojih sadašnjih stavova i vrijednosti koje sam pokupio s nje. Neovisno o različitim gledištima i mišljenjima o muzičkom utjecaju albuma “Pobjedimo laž” – reizdanom nakon 25 godina, ovaj put na vinilu za PDV Records – njegov značaj je prvenstveno kao historijsko svjedočanstvo i kamen temeljac hrvatskog punk undergrounda devedesetih. Hvala im na tome.
Tex objavljen u Out of the darkness #8, 4/2020
