Srpski san 20 godina posle

Ukoliko se bude pravila top 10 lista najboljih srpskih (jugoslovenskih) pank albuma svih vremena, ne sumnjam da će album „Srpski san“ kraljevačkog trash hardcore benda Hoću? Neću! zauzeti visoku poziciju. I da me ne shvatite pogrešno, ne govorim ovo kao fan benda ili lokal patriota, daleko bilo. Činjenica je da su pesme nastale pre dvadeset i kusur godina i dalje aktuelne i rado slušane, te je ovo sasvim dovoljno da ovaj album tako visoko pozicioniram. Ako se ne slažete sa mnom imam jednostavno pitanje – koji to album bolje opisuje ’90-te godine prošlog veka od ovog?

 Za one koji su prespavali te famozne godine ili se možda nisu ni rodili, Hoću? Neću! počinje sa radom 1990. godine nakon što su se drugari iz komšiluka okupili i rešili da naprave autorski pank bend za razliku od velikog broja lokalnih „cover“ bendova. Ostaće upamćeni po svojoj beskompromisnosti i predstavljaće pionire DIY scene u tada okrnjenoj Jugoslaviji, ali i čitavog ex-Yu prostora. Takav stav ih je često dovodio u probleme ne samo sa pripadnicima ekstremno desničarskih grupacija i neonacista, već i sa predstavnicima tadašnje pank scene. Možda i najpoznatija scenska „afera“ bila je ona sa Vujom (Češnjak studio, KBO! – prim.aut) kao i pojedinim predstavnicima beogradske scene (povodom pesme „Beograd je jedno veliko selo”). No, uprkos skandalima bend je ostavio dubok trag na nezavisnoj DIY sceni na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Njihove pesme, ali i delovanje van benda kroz distribuciju, fanzine, antiratne i antifašističke kampanje, uticale su na hiljade mladih pankera sa ovih prostora. Jedan od njih je i potpisnik ovih redova, koji je upravo ušao u celu priču nakon otkrića jednog albuma koji je promenio sve. Pogađate – u pitanju je „Srpski san“.

 Prvi put sam se susreo sa ovim albumom, i bendom uopšte, sredinom 1998. godine kada sam kao mlađani panker otkrivao da postoje bendovi i van mejnstrim scene. Ne znam kako sam došao u posed kasete, naravno nasnimljene, ali sećam se da me je muzika prosto oduvala. Međutim, jedna stvar mi je još više privukla pažnju. U pitanju su bili semplovi izveštaja sa ratišta negde u Hercegovini, kojim počinje „Antiratna pesma“. Do tada nikada nisam čuo nešto slično, a atmosfera koju je stvarao miks ratnog izveštaja i muzike u meni je izazvao izvesnu nelagodu. Naterala me je da se zamislim. Rat u bivšoj Jugoslaviji tada je već bio gotov, nazirao se nastavak na Kosovu, Milošević je pojačavao represiju, atmosfera je i dalje bila napeta, a ja sam se pitao šta nam je sve to trebalo. Ovaj momenat je, na nivou lične istorije, jako bitan, jer je uticao da se opredelim za određenu ideju, za koju sam smatrao, i i dalje smatram, da je humana. Bio je to samo početak jer kako sam, u narednim danima i nedeljama, nastavio sa slušanjem albuma dolazilo je do dalje promene, pre svega na personalnom nivou.

 Album „Srpski san“ završen je u oktobru 1995. godine, sniman je u studiju „Češnjak“ u Kragujevcu, mestu gde će većina kraljevačkih, ali i srpskih pank bendova, snimati tokom tih godina. Momci nisu bili zadovoljni saradnjom sa Vujom, iako je prema njegovim rečima uvek bio maksimalno korektan pružajući mogućnost bendovima da za relativno male pare dobiju sasvim solidne demo snimke. Problem je bio u vezi sa magnetofonskim trakama koje je Vuja koristio za snimanje. Kako su trake bile prava retkost na tržištu bio je prinuđen da iste presnimava i koristi i po nekoliko puta. Ovakav proces izaziva tzv. dropove, odnosno može se desiti da na pojedinim mestima dođe do izvesnih oštećenja snimka. Prema rečima članova benda to se upravo dogodilo na snimanju ovog albuma pa su dve pesme („Antiratna pesma“ i „Nula“) bile oštećenje. Korišćenje istih magnetofonskih traka nije bio jedini problem već se pojavilo i pitanje Vujinog koketiranja sa predstavnicima neonacističke scene. Kako su tih godina usluge studija „Češnjak“ koristili i ultra desničarski bendovi, poput jagodinskog Savršenstva kroz patnju, Vuja se našao na meti kritika čitave pank scene, a posebno kraljevačke predvođene ekipom okupljenom oko benda H?N!

 Bez obzira na izvesne probleme koji su pratili snimanje ovog albuma (snimanje pank albuma sredinom 1995-te godine samo po sebi predstavljao je veliki uspeh), doživeo je tri izdanja i sasvim je dobro primljen od strane DIY scene, ne samo u krnjoj Jugoslaviji (Srbiji), već i širom bivše zajedničke države. Tokom ’90-ih godina prošlog veka komunikacija je bila otežana, SR Jugoslavija je bila pod sankcijama, veze sa svetom, a posebno sa bivšim republikama,  bile su prekinute što i nije ništa neobično ukoliko se uzme u obzir da je u nekima od njih trajao rat. U takvim okolnostima da biste nekom poslali pismo, recimo u Zagreb, ono bi putovalo preko Mađarske, pa bi se dešavalo da odgovor, ako ga uopšte i bude, stigne sa par meseci zakašnjenja. Interneta nije bilo ni na vidiku, tako da nije bilo lako razmenjivati informacije. No, zahvaljujući entuzijastima veze se nisu prekidale tokom ovog haotičnog perioda, pa su kasete i fanzini nalazili svoj put do konzumenata. Sasvim sigurno je i ova kaseta našla svoj put jer su zahvaljujući hajpu koji se digao oko nje Hoću? Neću! otišli na mini turneju po Sloveniji i Italiji u maju 1997. godine.Treće izdanje je možda i najupečatljivije jer je urađeno sa kartonskim omotom i pratećim bukletom u obliku malog fanzina gde su se, pored ostalog, nalazili tekstovi pesama. Vizuelno je sve odrađeno jako dobro, a posebno je prepoznatljiva naslovna strana koja objašnjava suštinu termina „Srpski san“ na kojoj je Novica Urošević, narodnjak, sa dve flaše piva, razgoropađene face, ispred koga se nalazi prase na ražnju, što je bila prava slika i prilika Srbije. Musava, prljava, masna i zadrigla.

 Album sadrži deset pesama, počinje uvodnim semplom „Ah evo i nas, najzad smo stigli mada je potrajalo“ iz crtanog filma Duško Dugouško, a zatim sledi kanonada u obliku pesme „Pogrešno kanalisano nezadovoljstvo“. Pucanje po šavovima nastavlja se sledećom, naslovnom, pesmom „Srpski san“ da bi se u istom ritmu nastavilo do kraja. Ne znam ko je sastavljao raspored, ali je uradio neverovatan posao. Ili su jednostavno sve pesme tako dobre, da raspored i nije toliko važan. Ono štorazlikuje H?N! od ostalih bendova sa ovih prostora su vrlo inteligentni tekstovi, u kojima su se bavili temama kojima niko do tada nije. Tako na primer, po prvi put se neko bavio pitanjem prava životinja pa je tako nastala „Pas moj prijatelj”ili seksizmom („Nogom u muda“) ili anti ratnom tematikom („Antiratna pesma“). Upravo su tekstovi glavni adut benda i njih je uglavnom pisao bubnjar i osnivač Pop. Ideja je bila da oni budu jednostavni, lako shvatljivi sa refrenima koji teraju da se sing-a-longuje, a pre svega da se zapamte. Recimo na poslednjem koncertu u Zagrebu (3.5.2014) preko dvesta ljudi je u jedan glas pevalo sve ove pesme.

 Kada se razmišlja o ovom albumu, uvek bi na umu trebalo imati kontekst i vreme u kojem je nastao. Ratovi na jednom prostoru bivše Jugoslavije samo što su se završili, a istovremeno se otvarao novi front na drugom kraju, na Kosovu; potpuna izolacija zemlje i stvaranje represivnog režima; ogromna ekonomska kriza i beznađe; bujanje nacionalizma i raznih ekstremističkih pokreta; etičko i moralno srozavanje celokupnog javnog mnjenja i zaglupljivanje putem medija… mogao bih ovako u nedogled, ali shvatili ste poentu. O tome šta predstavlja ovaj album najslikovitije govori tekst na omotu: „Ovaj album još jednom ističe naš čvrst DIY stav, i ujedno dokazuje kako i koliko jedan bend bez kvalitetne opreme koji sve što je postigao duguje strpljenju, istrajnosti, entuzijazmu, ali i pomoći svojih prijatelja, može da postigne. Ali, što je još važnije, on predstavlja protest i poziv na borbu protiv sistema, države, rata, nacionalizma, neonacizma, seksizma, zlostavljanja životinja, malograđanštine, ratno huškačke propagande i ispiranja mozgova putem TV limunada kojima nastoje da nas odvoje od realnosti i pravih problema koji direktno utiču na kvalitet naših života. Upravo na taj način hipnotisana je čitava nacija, i na silu gurnuta u snivanje „srpskog sna“ o Velikoj Srbiji, što je imalo za posledicu krvavi građanski/verski rat, sna koji se ubrzo pretvorio u noćnu moru“. Prosto se nameće jednostavno pitanje – da li smo izašli iz ove noćne more?

 Dvadeset i jednu godinu kasnije pesme sa ovog albuma su aktuelne, kao da su pisane pre dvadeset i jedan dan. Poražavajuća činjenica je da se nismo mdrnuli ni pedalj, osim što je rat, bar za sada, definitivno završen. To ne znači da njegovi akteri nisu nastavili sa zveckanjem oružja kad god se za to ukaže prilika. Danas benda Hoću? Neću! više definitivno nema, ali njihove pesme ostaju da žive jer im se svako malo vraćamo. Glavni akteri benda su se raštrkali na razne strane, a jedan od njih, Sićko, pevač i osnivač benda, otišao je trbuhom za kruhom u Nemačku, gde je otvorio novu stranicu u svom burnom životu. Ironija ili ne, ali poput junaka pesme otišao je u inostranstvo da radi k’o rob, da bi se kasnije vratio u rodno selo i podigao kuću na sprata tri, da mu komšije crknu od zavisti.

Text. Vojkan Trifunović

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top