Nekoliko opaski, čisto zbog lakšeg razumijevanja.Pažljivija grupa čitatelja primijetit će da kroz tekst čas pišem o BiH, čas o Sarajevu. Nipošto nemojte pomisliti da stavljam znak jednakosti između ta dva geografska pojma, već je nemoguće ignorisati uzajamna djelovanja dvije sredine, zajedničkim elementima i mom postojanju unutar njih. Svjestan sam da je priča koju planiram ispisati svojevrsno šutanje mrtvog konja i da će od dijela mahom mlađih čitatelja iz Sarajeva, ukoliko isti uopće tekst budu čitali, zbog mojih godina i “scenskog staža i karaktera” biti ocijenjena kao hejterska. No život me naučio da je prva izgovorena riječ osnova svakog dijaloga. Ovaj tekst je ta riječ. Razgovarajmo.
U februaru, djevojka i ja smo potegnuli za Novi Sad. Bijeg iz Sarajeva se učinio kao predugo odgađan i samim tim savršen, jer krenuli smo na višednevno cuganje i druženje u grad u kojem žive mnogi moji prijatelji, a neke od njih nisam vidio dugi niz godina. Po rijetko implementiranom principu, bilo nam je i bolje nego smo očekivali. Pridružila nam se ekipa iz Beograda, a bilo je još raje iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Većinu vremena (i novca) smo stukli u lokalnom bircu Crni ovan. Za neupućene, Ovan je modno napucano okupljalište pankera, korera, ANTIFA ekipe i inih. Kućni ljubimci i sve dvonožne životinje dobre volje su dobrodošli, a da bi slika bila potpunija, pića toči sXe barmen Šolja koji izgleda kao hodajući katalog neotradicionalnog stila tetoviranja (hvala za Odžačar na odlasku!). Mljela su pankerska usta o svemu i svačemu, pa je neizbježno došlo i do poređenja scena i pomalo gerijatrijskog drvljenja o tome kako je prije sve bilo bolje. Većina nas je manje-više uperila optuženički prst u smjeru posljednje dekade i okarakterisala je kao tobogan koji je podzemni rock’n’roll u zemljama Jugoslavije strmopizdio u kanalizacijski odvod.
Ipak, koliko god bio uvjeren u katastrofičnost situacije, dok sjedimo u klubu u kojem možeš kupiti ploču Mitesersa, CD-ove lokalnih hardcore bendova, Bad Religion posteri vise sa zidova, Graffinov glas tuče sa razglasa svaku treću, a minijaturni WC je kompletan oblijepljen hardcore/punk/ANTIFA naljepnicama (između ostalog, i naljepnicama ove publikacije), teško mi je staviti jednakost između težina raspada scena Srbije i Bosne i Hercegovine, pogotovo ako nategnemo do te mjere da ono što je postojalo/postoji u BiH možemo ikako nazvati scenom.
Dok sam sjedio u Ovnu, prsti sjećanja su mi neminovno vrludali i povukli ručku škripave ladice u kojoj su spremljene slike sarajevskog punk rock bara-galerije Ramones. To malo mjesto puno duše živjelo je svega nekoliko mjeseci, smješteno u pasaž ruinirane zgrade pijace sarajevskog naselja Dobrinja. Ramones je, pretpostavit ćete po imenu, bilo mjesto u kojem si mogao popiti kafu i pivu, ali i saznati nešto o bogatom historijatu jednog od najvažnijih punk sastava svih vremena.
Koliko sam shvatio, Ovan je okupljalište navijača FK Vojvodina, a u Ramones su zalazili većinom Manijaci, zahvaljujući činjenici da je mjesto bilo pod vodstvom Gorana Kujundžića Bimbe, jednog od najvatrenijih navijača Želje, redovnog čitatelja ovog fanzina i direktnog krivca za povratak hardcore punk zvuka u Željin univerzum, kada je Bimbo počeo koristiti muziku bh. grupa na videima objavljivanim na 1921 TV Youtube kanalu. I kako je moguće da kafana veoma slične namjere i funkcije nije barem sporije propala u Sarajevu?
Kad sve sabereš i oduzmeš, Sarajevo ni u Jugoslaviji nije imalo zavidnu i hvale vrijednu hardcore/punk priču. Može biti da je do mentaliteta Sarajlija, određene geografske odsječenosti ili nečeg sasvim trećeg. Istina je da se tada, kao i sada, sve svodilo na nekolicinu individua koje su vremenom izgubile volju da aktivno učestvuju u izgradnji jedne veće priče. Ne zanemarujem rat kao faktor destabilizacije kulture u cijeloj zemlji, pa i u Sarajevu. Ali od rata je prošlo skoro trideset godina. Iole normalnoj osobi je jasno da rat više ne može biti izvlakuša ni za šta. Štaviše, ako ćemo pričati o ratu – bio je to jedan od najplodonosnijih perioda sarajevskog undergrounda, onaj koji poštujem, ali nipošto ne fetišiziram kao generacija koja je tad bila aktivna.
Ono što naš nerad nije lično sravnio sa zemljom, učinila je pandemija koronavirusa. Ionako desetkovani redovi bh. autorskih bendova postali su sve rjeđi, klubovi su se gasili, a meni možda najteži udarac je bilo gašenje zajedničke prostorije za probe. Računica je bila jednostavna i užasavajuće teška za progutati – Sarajevo nema 12 ljudi okupljenih u bilo kakve kombinacije bendova, koji bi mjesečno plaćali 10 eura po osobi, i imali prostoriju sa opremom i najmanje dva termina za probe sedmično na raspolaganju, uz mogućnost besplatnog uzimanja svih ostalih slobodnih termina.
Nedugo prije pandemije prestale su sa radom (iako ne službeno) i booking organizacije BHxHC Booking i Sarajevo Metal Fest Promotions, odlaskom čelnih ljudi trbuhom za kruhom. Sarajevo je na dnu. I ne zaslužuje biti nigdje drugo dok ne shvati u čemu je problem. A rješenje… pa trebat će nam godina i godina, i možda ga okupljeni oko ovog fanzina neće ni dočekati za svojih života.
U današnje doba, ni nadzemna ni podzemna kultura se ne gradi iz dva razloga. Do smjene generacija nije došlo; šibicu (ne baklju) podzemlja iz drhtavih ruku izmorenih aktera prošlosti nije preuzela nova generacija koja je dilanje CD-ova iz ruksaka zamijenila idejama instant pop slave, bez obzira na žanr i (ne)kulturu djelovanja. Omladini u Sarajevu jednu stvar ne možemo zamjeriti – moja generacija im nije ostavila ništa supstancijalno u nasljeđe. U Sarajevu ne postoje hardcore punk legende. Postoje oni koji su legendarno stremili i još legendarnije zalegli u kaljužu beznačajnosti i anonimnosti, dok diskografije i ostvarenja onih koje danas određeni nazivaju legendama jednostavno ne govore u prilog tim tvrdnjama.
Ne možemo kriviti ni nas koji smo ulagali znoj, živce, krv (doslovno, ali to je priča za neku drugu kolumnu) i novac, i bez ikakve niti vodilje osim vlastitih ideala pokušavali uraditi mnogo više nego što današnja generacija može i namaštati. No jednu stvar nismo učinili, nismo generaciji koja sad vodi glavnu riječ u amanet ostavili najveći kancer bh. kulture – Mitsko Sarajevo. Satkano od upiranja Sarajlija da budu nešto što nisu i pop-kulturološke germe koja služi kao podizač očekivanja gostiju grada, Mitsko Sarajevo je crna rupa u koju propadnu mladi ljudi koji nisu dovoljno svjesni okruženja u kojem žive niti savjesni i spremni da racionaliziraju svijet oko njih.
I dok su Zagreb, Beograd, Novi Sad, Pula, Šibenik, pa i manje sredine poput Županje i Požege u Slavoniji godinama gajile i održavale plamen rock’n’rolla, svako u skladu sa vlastitim mogućnostima, Sarajevo se busalo titulom kulturnog centra regije, a zapravo je nepostojalo u brisanom prostoru u kojem vrijeme stoji. Rezultat toga je generacija koja se počela raspadati i prije nego se sastavila, a među njima “pankeri” koji sa idejama panka nemaju ama baš nijednu dodirnu tačku osim lupetanja gluposti u mladalačkom zanosu.
A kako bi i mogli imati, kada se pank bendovi osnivaju zaneseni zvukom i idejama Zabranjenog pušenja, Brkova ili njima sličnih meme atrakcija? Moj nekadašnji radijski kolega Preza volio je reći da jednostavna kalkulacija određuje zašto je Sarajevo mrtvo (iako je te 2005. i 2006. bilo izuzetno živahno u odnosu na danas): da bi imali jak underground, treba nam jak mainstream. Mi nikad nismo imali jak mainstream (Jugoslavija jeste, ali ne mi), a u undergroundu, umjesto da se rađaju ideje, obitavaju poluproizvodi kojima je jedini cilj nemušto emulirati polovičan mainstream, u nadi da će ih obasjati kakav reflektor. Nikad nijedna ocjena nije zvučala sve relevantnije kroz godine i dekade!
Sarajevo sasvim legitimno njeguje šizofrenije, pa recimo metalci bez pardona iskaču iz oguljene death metal kože u vesele učesnike karaoke noći gdje se sa posebnim emotivnim nabojem dočekuju kurvaluci ukradenih rock ritmova i folk sentimenta. Da samo čujete kako Deeds of Flesh bratija voli zaorati “Lipe cvatu” i posebno iritantan stih “krvi mojom plavom seljačkom”! Ovdje se ne igramo scenske policije i ne ocjenjujemo da li su Brkovi, pored toga što su jedan od najuspješnijih DIY eksperimenata Balkana, „dovoljno punk“, već samo primjećujem da se u Sarajevu već godinama bezuspješno pokušava isključivo emulirati određeni zvuk, bez vizije i ideja, smjera i mehanizama koji pridonose sveukupnosti i poboljšanju kulturnog izražaja.
Ako uzmemo u obzir da danas vlada kult “što brže i više, odmah!”, teško je da prosječan klinac može pomisliti da sastavlja volonterski tekstove za jedan fanzin poput Out Of The Darkness jer mu pristup, cilj i ideja jednostavno nisu bliski. U ovakvom stanju raspada i tišine, neminovno je da će se roditi izvjesni bunt u pojedincima. U slučaju ISK, portala koji ja vodim, to se prvo očitovalo kroz saradnju sa OOTD ekipom po pitanju distribucije njihovih materijala u BiH. Nastavilo se pisanjem i reaktivacijom portala na jednom nivou na kojem se godinama nije radilo.
I kako je urednik Bošković u jednoj od naših privatnih prepiski rad na OOTD-u nazvao “nonsensom” jer ga pišu “iste matore drtine od 35+”, i redove ISK većinom ispisujem ja sve ove godine. Zašto to radim? Jer je zabavno. Jer ne očekujem ništa. Jer sam oslobođen pritiska moje generacije koja je mrtva i pokopana, te abortirane nakupine besmisla koja je trebala biti generacija nakon naše. Samo radim, baš kao što i pripadnici Sōtō zen škole – samo sjede. Sve ove godine mene u ovoj priči vodi iskrena ljubav i jedna rečenica koju mi je na nekom od izdanja mostarskog Antifa Festa uputio Mental, frontmen novosadskih Brickheadsa. Na moje žaljenje sarajevskom scenom u ranu zoru, dok su Mostar obasjavale prve zrake sunca, on je rekao: “Zajebi to, gari. Nigde nema scene. Mi ovde na krovu, ova šaka ljudi iz Srbije, Hrvatske, Bosne, mi smo ta scena koju ti ’oćeš.“
Iskreno, nikad nijedan odgovor nije zvučao smislenije.
(Arnel Šarić Sharan)
Tekst je objavljen u Out Of The Darkness #12, maj 2022.
