Još godina, dvije i bit će 25 godina kako sam počeo ozbiljnije slušati pank. Jebote, četvrt stoljeća, ovo – ono, obljetnica, šta ja znam. Svašta se, naravno, dogodi u 25 godina. Kako me Nemanja ulovio da napišem nešto za OOTD, sjeo sam u nekoliko navrata pisati o raznim temama, ali nekako sam uvijek zapeo negdje na dnu stranice. Imam sad već nekoliko započetih kolumni i sve su mi sranje na ovaj ili onaj način. A ne želim podbaciti. Kaže, čekaju još samo da ja pošaljem svoje i fanzin ide u tisak. To mi je ujedno i dodatni pritisak pa se sad već nekoliko dana ozbiljno znojim nad ovim pokušajima kolumne. Iz nekog razloga ne želim razočarati Nemanju i javiti kao čovjek – gledaj, sjebo sam i ne ide mi nikako, ne mogu ja ovo. Razočarati.
Kakva odlična riječ, zapravo. Raz – očarati, jer podrazumjeva da je netko bio očaran nečime, a zatim se to nešto dekonstruiralo, podbacilo, rastvorilo se, pokazalo neko siromašno naličje. Očaranje sugerira nekakvo izmaknuto stanje, odmak od racionalnog, a razočaranje je zapravo povratak o zbilju. Pisat ću, dakle, o razočaranju u panku. U ovih 25 godina, nakupilo ih se. Bio sam očaran a onda upoznat sa stvarnosti koju nisam volio.
Novac je tabu pank scene. Ekipa sa street credom ne smije imati novac, ekipa sa ideološkim pedigreom ne smije imati novac, bendovi ne smiju svirati za novac, ništa ne smije koštati, jer novac je na neki čudan način valuta kojom mjerimo naš poraz. Ali taj je poraz oduvijek ovdje i s nama i kola pank scenom tim nekim skrivenim, tabuiziranim kanalima koje smo sami stvorili, iz nekog licemjernog srama i straha da ćemo izgubiti i to malo privida koji stvaramo o sebi.
Prije deset tisuća godina skupio sam sav street cred koji sam mogao: koncerti više puta tjedno, izlasci s ekipom, pijanke, spojeni dani, spavanja po mjestima i ostali folklor. Odlični dani. Užasno malo para se trošilo u svemu tome, naravno, i uvijek sam gledao da imam za upad i za cuganje prije giga. Unutra obično nisam pio, nisam imao pare za cugu na šanku. Attack u podrumu Jedinstva imao je neku kombinaciju sa vraćanjem praznih boca u zamjenu za pivu, to je bila prilika za popit tu legendarnu cugu sa šanka. Ali uglavnom se nosilo svoja pića, ponekad skrivalo u grmlju za kasnije.
U tim intenzivnim druženjima s vremenom sam upoznao te nepoznate ljude s kojima sam provodio vrijeme. Upoznao bih, u konačnici, i tu skrivenu financijsku konstrukciju koja stoji iza određenog načina života. Kod hrpe mlađih panksa u pozadini je stajao roditeljski novac. Bilo je tu i studentskih poslova i različitih kombinacija s lovom, ali zajednički je nazivnik bio manje više sličan. Tada sam i prvi puta naletio na ekipu koju sam držao za svojevrsne ideološke svjetionike anarho panka, a koji su i u zrelijim godinama divanili na dugačkoj uzici roditeljske brige, uvijek egzistencijalno osigurani negdje na kraju avanture produžene mladosti. Bio je to svojevrstan šok ali i gorivo za tihi prezir, pa čak i osjećaj razočaranja i izdaje. Zar tako? Jer upravo je ta financijska infrastruktura ono što se posebno pomno i marljivo skrivalo od ostalih. Dijete bogatih roditelja, taj privid lagodnog života i klošarenja, i skriveni pojas za spašavanje uvijek nadohvat ruke. Urušila se sva ta intelektualna potencija, ideološka čistoća i sveobuhvatna pank uzoritost, ako to mogu tako nazvati, čim se ukazalo naličje, pozadina nahranjena i oblikovana klasom iz koje osoba potječe, dok zapravo obijesno laje i reži na vlastitu sjenu.
Kasnije sam se maknuo s “ulice” i na jedan način iskopčao s pupčane vrpce zagrebačke pank scene, prestao sam biti uronjen u aktualnosti i događaje i počeo voditi neki svoj život, neku svoju borbu s egzistencijom i svime što to sa sobom nosi. S odmakom mi je zamro taj osjećaj razočaranja ili prezira, pa možda čak i tihog likovanja nad urušenim imidžem pank vertikala. Valjda smo u onim ranijim godinama života više vični romantiziranju okoline i ljudi, pa smo i lakše razočarani, jer stvarnost lakše i češće uruši naše iluzije o drugima, ali i o sebi.
Tamo negdje početkom 2000-ih sam vozio skejt, imali smo odličnu malu ekipu skejtera u zagrebačkoj Dubravi. Skupljali smo pare i kupovali baterije za kazić da možemo slušati pankčinu dok skejtamo na parkiralištu kod knjižnice. Predivne godine, taman još nismo počeli s alkoholom (koji nam je kasnije ubio skejtanje i iz kojeg smo samo krenuli na koncerte). Skejtanje ima užasno puno dodirnih točaka s pankom, jedna količina ljudi se preklapala i na skejt i na pank sceni. Ima u skejtu i u panku DIY-a i beskonačnog klošarenja, puno ulice, različitih kombinacija, određenog nemara, prljavštine, ilegale… Nas trojica prijatelja iz razreda bili smo i pankeri i skejteri u isto vrijeme. Poznavali smo se praktički cijeli život i svašta smo zajedno prošli, najbolji ljudi jedni drugima i sve što ide uz to.
Mi smo u pank i skejt aktivnije ušli u tom nekom razdoblju u kojem su s kvarta pomalo isčezli oni zloglasni naci skinsi kojih je bilo i u Studentskom Gradu i kod nas, na Klaki. Jednostavno smo se mimoišli s njima. Međutim, jedan dio neke random ekipe s kvarta je počeo hodati po utakmicama i zabrijali su da su nekakvi boysi, i počeli se isfuravati da su valjda naci skinsi ili tako nešto. Nastajala nam je ondje nova generacija arhetipskih neprijatelja i bilo je samo pitanje trenutka kad će nas potražiti, iako to nama nije bilo ni na kraj pameti. Sve smo te ljude poznavali iz viđenja s kvarta, da se razumijemo. Znali smo tko su i kako se zovu, gdje žive itd.
Jedan od nas trojice je u međuvremenu postao ‘pravi panker’. Počeo je nositi spitku i uske hlače koje je sjebo s varikinom, marte, irokezu. Počeo je piti u školi, markirati, imati sranja doma sa starcima i slično. Prestao je voziti skejt, prohodao je s pankericom koja je bila dvije godine starija od nas i na neki se način izdvojio iz tog skejt fazona. I dalje smo hengali na tom parkiralištu ali sve se manje skejtalo a sve se više pilo, skejtove smo vukli za sobom iz neke navike. Jednu večer smo sjedili ondje, nas tri cjeloživotna prijatelja i još jedna djevojka s nama. Slušali smo neku muziku, vjerojatno pili, ne sjećam se detalja. Kao i svaku večer.
S druge strane parkinga počela nam je prilaziti grupa ljudi, njih desetak. Nismo obraćali pozornost na njih, a i kad su se približili, prepoznali smo o kome se radi. Bili su to tipovi s kvarta koje smo poznavali, i među njima je bio jedan debeli u spitki, boys i naci skins u nastajanju. Kako su nam prilazili, pozdravili su nas i mi njih, naravno, kao i uvijek. A onda je taj debeli krenuo prema pravom pankeru, počeo je nešto srati i postalo je jasno da ga ima namjeru tući. Počelo je neko naguravanje, i onih deset i nas troje smo stajali sa strane i gledali kako se njih dvojica guraju i jebu si majke.
Onda je debeli krenuo sa šakama. Nitko se nije miješao. Pravi panker je primio taj jedan ili dva udarca. On je onaj tip čovjeka koji može primiti udarce. I onda je popizdio i počeo udarati tog debelog. Zgrabio ga je za glavu i nabio ga tom istom glavom u neki parkirani auto na koje ih je borba prevrnula. Zatim ga je udario još nekoliko puta u zube, u nos. Tukao ga je. Debeli se zadihao, nije očekivao ovakav razvoj. I onda je debeli u jednom trenutku počeo vikati ‘ ajde, ajde!’. Netko se iz desetorice izdvojio i krenuo na pravog pankera, a onda je netko treći viknuo ‘ajmo burazi’ i svi su se sjurili na pravog pankera. Počeli su ga udarati, pao je na pod, i oni su krenuli nogama. A nas troje, mi smo razočarali.
Ne sebe, jer kad si kukavica i kad razočaravaš, ionako vidiš samo sebe. Vikali smo nešto sa strane, mislim da smo ih kao odmicali od njega ili nešto jadno i nikakvo, ali nismo niti jednog od te desetorice udarili, nismo se uključili u to sranje i nismo stali na stranu prijatelju kojeg smo poznavali cijeli život. Kukavice, zato što takve okolnosti ne trpe stajanje sa strane. Nema tu pacifizma ni sranja, nema ničega osim minimalnog i nužnog, a to je pomoći slabijem i popiti i batine ako treba. Ali mi to nismo napravili, nego smo razočarali.
Izdvojio sam ova dva primjera ne zato što su posebno značajni, nego kao pokaznu vježbu iz razočaranja i očekivanja. U jednom primjeru kao recipijent razočaranja i čovjek koji nosi ružičaste naočale dok gleda u druge, a drugi put kao akter i razočaravatelj koji nosi ružičaste naočale dok gleda sebe. U tih 25 godina panka bila je hrpa takvih i sličnih situacija razočaranja i raznih izdaja, ako to možemo tako nazvati. Uvijek je to međuigra očekivanja i iluzija u srazu sa nekom stvarnosti. Razočarao sam prijatelje s kojima sam svirao u Šabanima kad sam naprasno izašao iz svega i de facto odlučio da benda više nema. Razočarali su me prijatelji za koje sam mislio da su iskreni i hrabri ljudi, da bih s vremenom saznao kako sitno seru iza leđa i kako nemaju obraza u lice reći što i kako misle. Puno, puno ljudi sam razočarao i u puno sam se ljudi razočarao.
Korona je isto donijela mnoga razočaranja, posebno na internetu. Uvidio sam da je gomilu ljudi ipak bolje poznavati samo kroz koncerte. Jednom kad počnu pisati stvari po netu urušavaju se sve te mentalne slike i očekivanja koja sam imao u vezi njih. Kako sam ipak malo ostario i imam trbuh i djecu, počeo sam slabije doživljavati razočaranja. Ne zato što sam postao neko duhovno zen biće ili slično sranje, nego – upravo suprotno – zato što sam postao neki bešćutniji čovjek kojeg manje-više boli kurac za hrpu stvari.
Nije to sve skupa niti posebno vezano niti rezervirano za pank, niti je pank nekako magično pošteđen razočaranja. Možda su neke situacije bolnije jer pank u mladosti često nosi određenu količinu idealiziranja ljudi sa scene. Ti ljudi u tim godinama jesu neka posebna veza. U krugovima u kojima sam se kretao postojala je i neka tiha težnja za etičkom čistoćom, za biti ispravnom osobom, tu sam se posebno obilno nagledao razočaravajućih događaja. No dobro. Evo, ovdje ova kolumna završava. Pisao sam ni o čemu i ništa u njoj nije bilo posebno vezano za pank. Nadam se da sam razočarao Nemanju, jer barem će u tome imati priliku da me upozna mimo bilo kojeg očekivanja. Iako mi je zapravo svejedno. Pozdrav ekipi!
(Šabo)
Tekst je objavljen u Out Of The Darkness #12, maj 2022.
