Uspjela sam pobjeći iz Zagreba netom prije nego su uveli propusnice i zabranili kretanje među županijama. Otišla sam na more, pa se tako evo već tri tjedna smucam po Rijeci i Puli. Negdje više vremena, negdje manje. Kako god okreneš, svugdje je tapija. Ne radi ništa, ekipa se buksa po stanovima. Ima sunca i mora, a u Istri još i ful briju da su najbolji u ratu i suzbijanju covid -19 virusa, pa ako se bojite virusa dođite u Istru.
Srećom, osim katastrofe pandemije nije me ovaj puta zadesila ponovno katastrofa potresa kao prošlo proljeće. Zagreb se opet tresao, po fejsu sam uočila da je navodno bilo gadno, kao u 3. mjesecu. Ne znam što mi je sa stanom, nadam se da mi se boce vina nisu razbile, al ako nisu prošli puta neće valjda ni sad. Ne tražim puno, samo da su boce na mjestu. Zagreb kao centar svega u Hrvatskoj lakše se izvuče iz svih katastrofa, no ovaj puta epicentar je bio na Baniji u gradovima i selima koje su svi zaboravili još davno u prošlom stoljeću. Kako ništa kod nas ne funkcionira kako treba, tako ni reakcija za pomoć ljudima, nije naravno, bila na vrijeme, od onih koji to trebaju napraviti – sustav i svi mehanizmi istoga, odnosno oni kojima je to profesionalna služba. Dobra je stvar što su se automatski u ostatku države aktivirale grass root inicijative, bez nekog hijerarhijskog i formalno pravnog okvira. Odmah isti dan krenuli su ljudi prema Baniji sa različitom vrstom pomoći koja se skupljala po drugim gradovima i mjestima, a veliki broj se aktivirao dolskom na sam teren kako bi pomogli u sanaciji, dijeljenju hrane, kuhanju, dijeljenu odjeće… Dakle, veliki broj ljudi našao se na terenu potpuno volonterski, odrađivajući poslove za koje je trebala odmah naći rješenja država i njihove produžene ruke u obliku Civilne zaštite ili pak hrvatskog Crvenog križa. Da se razumijemo ne vjerujem u državu niti je zazivam, ali ako moji porezi idu u tu kasu, onda ta ista ekipa treba odrađivati bar nešto, jer i tako samo prodaju demagogiju. Da se obični ljudi nisu volonterski organizirali, stanovništvo ovog prostora bilo bi ostavljeno samome sebi, bez vode, mjesta za spavanje i hrane. Osobno nisam bila sad na terenu, no ne pišem o nečemu sto mi nije poznato.
Godina 2015. Taman sam odradila dva festivala – Outlook i Dimesions, provela mjesec dana na lokaciji u centru razudane zabave za englesku srednju klasu. Kad sam se vratila u Zagreb, započela je tzv. emigrantska kriza na balkanskoj ruti. Namjerno koristim tzv. jer tu humanitarnu katastrofu, koja nikad nije proglašena pravim imenom, tako su nazvale države u kojima se ona odvijala, ali i one druge koje pripadaju EU. Zbog nadmudrivanja zapadnih sila, deblji kraj je izvukla, naravno sirotinja – ovaj puta to su bile izbjeglice iz Sirije i iz svih drugih zemalja u kojima je preživjeti postalo nemoguće. Angela Merkel je pozvala žrtve rata iz Sirije da dođu u Njemačku i da će im osigurati uvjete za ostanak. Nije Angela njih zvala jer je velika humanitarka, nego zato što su Sirijci, za razliku recimo od drugih zemalja na istoku poput recimo Afganistana, većinom dobro obrazovani. Njemačkoj je u tom trenutku bila potrebna jeftina, dobro obrazovana radna snaga. Turska je otvorila granice i desio se domino efekt koji je prolazio i kroz Hrvatsku. U jednom trenutku po prvi puta u Zagreb dolazi veći broj ljudi uglavnom s bliskog istoka i okolnih zemalja koji na razne načine pokušavaju što prije prijeći granicu kako bi stigli do Austrije i Njemačke dok su granice otvorene. Lešinari od taksi vozača naplaćuju velike cifre ljudima kako bi ih prevezli do Bregane ili Harmice. No, tada se ljudi samoorganiziraju i uspostavljaju model prijevoza privatnim automobilima s autobusnog i željezničkog do granice sa Slovenijom. Drugi pak donose hranu na te punktove i naravno, nigdje nema velikih nevladinih organizacija koje ja volim nazivati korporativnim nevladinim organizacijama (jednom ću napisati tekst o njima). Odmah je oformljena Inicijativa Dobrodošli koja je tada okupila niz različitih organizacija nezavisne kulture, ljudskih prava, mladih, socijale, ali i veliki broj individualaca/ki koja preuzima na sebe koordinaciju aktivnosti na terenu. Uskoro se sve seli na granicu sa Srbijom, gdje naravno odlazimo provjeriti situaciju u Tovarniku. Nosimo šatore, odjeću i hranu, ali zapravo nam je najvažnija misija da provjerimo postupanje države prema ljudima koji su u pokretu i kojima je potrebna zaštita. U Tovarnku zatičemo kaos, veliki broj ljudi koji prelazi granicu i traži neki oblik prijevoza prema Sloveniji. Istovremeno skuplja se mafija krijumčara koji obilaze okolo i pokušavaju prodati svoje usluge. S druge strane „korporacijske“ nevladine organizacije, među njima i Crveni križ bave se uglavnom dijeljenjem vode i hrane. Mi smo imali kontakt sa stranim volonterima koji su prije nas došli na teren, iznajmili kuću za svoju bazu, od kojih dobivamo sve potrebne informacije o donosu snaga. Već tada kreće neko prijeko gledanje od strane državnih organa prema ljudima koji su samostalno došli volontirati i ne pripadaju u uniformirane humanitarne organizacije. Najgore je zapravo što neku vrstu netrpeljivosti osjećaš i od osoblja tih humanitarnih organizacija. Da li je to zbog nekog njihovog osjećaja superiornosti jer nose fine uniforme svojih organizacija ili se možda boje da će zbog „običnih“ volontera na terenu izgubiti svoj dio kolača koji se dijeli iz EU, nikad zapravo nisam saznala. Nota bene, s nama tada dolaze i ljudi koji imaju azil i već neko vrijeme žive u Hrvatskoj, a važni su nam bili, između ostalog i zbog toga, jer su jedini pričali arapski, farsi, dari, urdu i tako nam omogućavali komunikaciju s ljudima u pokretu. Svi na terenu smo tamo potpuno volonterski, ali obavljamo sve maksimalno profesionalno. S vremenom, država odlučuje napraviti „sabirni centar“ u mjestu pored Tovarnika – Opatovac. Kamp je dignut na starom napuštenom spremištu INE. Podijeljen je na nekoliko sektora – koji se nazivaju po određenim bojama. Sektori su razdvojeni ogradama i policijom, dok ljudi koji su smješteni tu nisu u mogućnosti kretati se van ograđenog prostora svakog sektora. Objašnjavati muriji koja uopće nije educirana raditi s ranjivim skupinama što znači spajanje obitelji nije ništa čudno, ali objašnjavati nizu ljudi koji su zaposleni tu preko javnih radova, bez da su prošli osnovni trening je zabrinjavajuće. U postupanju prema ljudima u kampu, oni se odnose s pozicije moći, pa zapravo vidiš na primjeru, koliko je jadan ljudski rod, jer čim dobije i mali privid moći, nad nekim potlačenim, to iskorištava u potpunosti. Cijelu tu regrutaciju vodi država preko Crvenog križa u kojem su na najvišim položajima zaposleni podobni članovi/ce određenih političkih stranaka. Zahvaljujući određenim relevantnim organizacijama za ljudska prava, mi preko Inicijative uspijevamo dobiti dozvolu rada u kampu, prisustvujemo svaki dan sastancima, no ostali volonteri koji nisu pravno uokvireni i dolaze iz drugih država, nisu bili u mogućnosti ulaziti u kamp. Kamp postaje neka vrsta koncentracionog logora. Hrana se pretjerano ne dobiva, a jedini obrok je neko vrijeme iz improvizirane kuhinje koju postavljaju strani volonteri van kampa. I tu počinju opet problemi koje izmišljaju zaposlenici na visim položajima u određenim humanitarnim organizacijama. Smetaju im volonteri ispred kampa koji dijele hranu ljudima koji pak s druge strane od Crvenog križa dobiju neki paket u kojem je neka konzerva i kruh. Čak su nas u jednom trenutku pokušali staviti pod komandu od Crvenog križa, jer iz nekog razloga valjda samo oni imaju monopol na humanitarni rad, neću reći i zaštitu ljudskih prava, jer sam svjedočila kršenju istih jedne strane i šutnje od velikih udruga s druge. Kako smo par dana bili pod komandom HCK dobili smo one njihove lajbeke, što nam je omogućilo slobodno kretanje. Jedne večeri dobili smo dojavu ja je kod Strošinaca probijane granica i da tamo ima preko 1000 ljudi koji sjede ili spavaju na cesti jer ih ne puštaju dalje. Istovremeno naša inicijativa dobiva šleper donacija montana sendviča, koju, iz nekog nejasnog razloga ne žele pustiti u kamp i podijeliti ljudima jer sve mora ići preko određenih organizacija. Mi javljamo vozaču koordinate gdje treba doći, dok istovremeno i mi putujemo iz Opatovca kroz slavonsku šumu, ko zna kojim putevima u sred noći. Kad smo stigli do granice, skužimo naš kamion pun sendviča i vozača kojeg murija ne pušta dalje. Srećom, mi smo nekako posudili lajbeke, a ja imam i isto ime kao i tadašnja direktorica HCK. Ulet je bio vrhunski, frend koji je inače novinar, bio je zamijenjen za doktora radi lajbeka, dok za mene misle da sam ravnateljica crvenog križa jer imam isto ime – ne prezime, nego ime. Znači, vrhunac ludila. Kad smo mi skontali šta si ta ekipa na granici brije, automatski smo istovarili 3000 sendviča i podijelili ljudima. Srećom da je bilo u sred noći pa smo uspjeli tako ostaviti u zabludi ekipu s granice, jer se nitko drugi od „glavnih“ nije pojavljivao. Dok su oni dobili prave informacije i dok su shvatili da se ti sendviči ne smiju dijeliti gladnim ljudima mi smo bili već kilometrima daleko a sendviči su bili pojedeni. Ne znamo zašto su sendviči bili neprijatelji sustava tada, ali mi smo naučili da je dobro uvijek posuditi lajbek. Lajbeci su ostali kao suvenir.
Kolumna objavljena u Out of the darkness #10, 03/2021
