Iskrzano slovo M, nalik na nevješto izrezan komad metala, istetovirano je na mojoj podlaktici. Uspomena utkana u meso je stalni podsjetnik na grupu Motherpig osnovanu 2004. i sahranjenu 2016. godine. Počevši kao noise/grindcore projekt, Motherpig je u početku služio kao akt djetinjeg, ali iskrenog protesta. Zadatak je bio da disonantnom bukom uznemirim lokalne scenske policajce. Takvi su prezirali Motherpig, a ja se nisam trudio da im promijenim mišljenje. Motherpig prestaje biti projekt iz spavaće sobe formiranjem prve postave 2006. ili 2007. godine, na inzistiranje Aleksandra Alcantare Mulaosmanovića koji se nameće kao bubnjar grupe. Motherpigov put kroz žanrove donekle podsjeća na onaj Malignant Tumoura – na noise je dodan punk, na punk rock’n’roll, na rock’n’roll je nakalemljen metal. Pravila nisu postojala jer se grupa idejno razvijala kako sam ja plovio morima ekstremnog zvuka.
Godina 2009. je možda i najvažnija u Motherpigovom postojanju; dobijamo čast da otvorimo za Napalm Death u Sarajevu, a onda i obilazimo Evropu u sklopu trosedmične turneje sa bendom Rapa Nui u kojem sam također svirao bas gitaru. Upravo za potrebe ove turneje, mjesto gitariste Motherpiga zauzeo je Igor Atlija kojeg sam upoznao u Sarajevu tri godine ranije, za vrijeme nastupa njegovog benda Infernal Hemoroid. Igorov dolazak je početak revolucije na polju razvoja Motherpigovog zvuka. Već na turneji otkrivamo da među nama teku hektolitri kreativnih sokova, pa smo napisali dvije pjesme kojima je donekle određen i naš “finalni” oblik, onaj crust punk benda. Vrijedi pojasniti da se ne radi o mračnijoj verziji hardcorea iznimno popularnoj u Skandinaviji, već kombinaciji elemenata heavy metala i anarho punk ideologije. Najlakše opisano, Motherpig je stremio da bude bosanskohercegovački-hrvatski odgovor na Amebix, sa zerom Motorheada.
U novembru 2010. ulazimo u studio Ostali gdje uz pomoć Ensara Džubura i Mirze Šišića snimamo album koji će ponijeti naziv “Nojev let”.
Snimanje albuma teklo je kao većina snimanja malih bendova – mnogo nervoze, krpljenja i posuđivanja opreme, suhe hrane i lošeg piva. Nešto magije je evidentno postojalo, pa čak i ostalo zatočeno među frekvencijama. Da bih uopće pomislio na pokušaj dostizanja Amebixovog statusa, znao sam da ću morati biti intimno ogoljen u tekstovima zbog pariranja teškim riffovima i ritmovima iz Atlijine i Alexove kuhinje. Tako su na albumu mjesto pronašli neki od najsablasnijih tekstova koje sam napisao, kakvi su oni za pjesme “Krv jeste voda” i “Nojev let”. Olakšavajuća okolnost je bila naša odluka da album objavimo u koprodukciji češkog Zero Budget Productionsa i novoformirane sarajevske izdavačke kuće Beyond The Sun Records koju smo vodili Amir Izmirlija i ja. Vidjeti naše prvo profesionalno odštampano izdanje bio je uspjeh ne samo Motherpiga, već i ideje da ponudimo BH bendovima platformu koja je i nama samima trebala. Sanjali smo sne, rasprodati tiraž, uložiti novac u nove projekte…
Prodaja nažalost nije išla onako kako smo planirali. Dvije kolosalne prepreke spriječile su da “Nojev let” dođe do većeg broja slušatelja. Prva je naša ishitrena odluka da objavimo album u CD formatu, koji je već te 2011. bio mrtav medij. Da smo se okrenuli ka izdavanju vinila ili čak kasete, možda bi album došao do većeg broja kolekcionara. Falila su, naravno, finansijska sredstva. Drugi problem je predstavljala činjenica da su članovi grupe živjeli u dvije države, te da je samim tim svako okupljanje zarad žive promocije predstavljalo finansijski fijasko. Nije da jašete na vrhu popularnosti među organizatorima kada znaju da za nastup moraju dati duple putne troškove. Nije pomogao ni otužni izostanak Sarajeva iz svih važnijih tokova muzičkog podzemlja na području bivše Jugoslavije.
Evo nas danas, skoro deset godina od izdavanja albuma “Nojev let” u julu 2011. godine. Kupivši jubilarno izdanje vašeg najdražeg fanzina, na poklon ste dobili primjerak “Nojevog leta”. Postoji mogućnost da će barem nekolicina od dvije stotine i kusur diskova doći u ruke ljudi koji će na okruglom komadu plastike pronaći mrvu sonične zadovoljštine. “Nojev let” predstavlja iznimno važnu, možda i najvažniju tačku u muzičkom sazrijevanju Motherpiga, sirovu emociju koju nikada više nismo uspjeli ekstraktovati iz naših umova i instrumenata. Kada danas čujem svoju osmogodišnju kćerku kako pjevuši “Kartonske ljude” i pita me da joj pojasnim šta znači ‘nekronomija’, osjećam se blagoslovljen. Muzika je tu da se sluša, dijeli, osjeća i da nas inspiriše. Sad kada nam je pružena prilika da još jednom iskočimo iz plitkog groba, nadam se da ćete osjetiti barem dio snage soničnog rituala.
(Sharan)
P.S. Članovi Motherpiga i dalje praše. Gitarista Atlija je pjevač i gitarista u bendu Disbaja. Alex je diplomirao na bečkom konzervatorijumu i trenutno radi na debitantskom izdanju death metal benda Machines of Hate. Ja (Arnel Šarić Sharan) sam basista i vokal u punk bendu Popik.
kolumna objavljena u Out of the darkness #10, 03/2021
