“Dubstep je novi punk!” – trijumfalistički su zaključivali glazbeni trendsetteri s početka desetljeća, uvjeravajući nas kako je glazbeni trend sezone ustvari novi revolucionarni pravac nakon kojeg više ništa neće biti isto. I kako je to završilo? Pitajte nezaposlene dubstep DJ-e koji su se u četrdesetima vratili roditeljima. OK, lako za dubstep. Možda se zbilja nekom učinilo da dubstep ima neke sličnosti s punkom, nisam potkovan u dubstepu pa ne bih znao izvesti pravu komparaciju. Puno blesavije je čuti kad neku neočekivanu ili šokantnu pojavu u društvu dijametralno suprotno punku proglašavaju za (novi) punk. Recimo, prije 7-8 godina je Dino Uršić, nekadašnji dizajner punkerskih Božesačuvaj! i Fiju Briju ekipe, napravio cover za Thompsonov tadašnji album i to proglasio punkom jer je establishment protiv Thompsona i obrnuto, kao da je anti-establishment stav jedino i isključivo mjerilo punka. Nešto slično su počeli izgovarati i politički punditi i medijski influenceri s američke desnice u vrijeme Trumpovog uspona, ljudi kojima je vrhunac punka u životu bio Blink 182 u “Američkoj piti”, objašnjavajući Trumpov anti-establishment stav kao najnoviji i najsuvremeniji oblik punka, računajući valjda na rebeliozne milenijalce bez previše pameti kao na potencijalnu bazu budućih glasova. Na tome i danas egzistira omanja skupina trumpoidnih i libertarijanskih punkera po facebook stranicama koji se onda počnu pozivati na Johnnyja Ramonea, Bobbyja Steelea, Davea Smalleya i još ponekog “konzervativnog” punkera kao potvrde svojih teza i teorija o tome kako “punks not red”, “punk je uvijek bio antiautoritaran i anti-establishment”, “PC kultura uništava punk” ili “današnji milenijalci nemaju pojma kako izgleda punk” i “snježne pahuljice plaču za socijalizmom”, prebacujući dominantni narativ američke politike na razinu rasprava u punk grupama s društvenih mreža. Činjenica da su ti likovi vidjeli Chucka Biscuitsa kako lupa bubnjeve u Black Flagu i Circle Jerksima je dovoljan legitimitet za takve tipove. “Gdje si ti bio kad sam ja bio” moment, posve isključeni iz suvremenih gibanja i bez interesa za bendove poput G.L.O.S.S. ili Haram, trollovi koji su prije 30 godina slušali punk danas objašnjavaju što bi i kako trebale današnje generacije. I dok mi je to još i razumljivo, jer barem donekle razumiju teme punk scene, pravi misterij mi je kad se neki medij posve nevičan punku lati propovijedati o tome, pa me od takvih tekstova redovito obuzme cringe, na hrvatskom susramlje, na srpskom transfer blama. A upravo mi je susramlje prva emocija koja me obuzme od tekstova o punku na političkom webzinu liberal.hr.
Liberal.hr je, za neupućene, hrvatski politički web fanzin u vlasništvu stanovitog Maria Nakića, sina dobrostojećih požeških poduzetnika, businessmana, web developera i autora većine tekstova. Iako ime na prvu sugerira na liberalnu politiku kao na ishodišnu točku, sam webzine je više naslonjen na libertarijansku priču, nabrijan prvenstveno na slobodu tržišta i manje poreze, a tek onda na ljudska prava, ne posve nesklon alt-right pristupu i trolanju, s obaveznim izjednačavanjem totalitarizama i zločinačkih režima te kuknjavom za fantomskom građanskom klasom jučerašnjice, uhljebi blabla… kako to već ide kod nas. Sam Nakić nije nikakav novinar, kako se predstavlja, jer osim vlastitog fanzina nije pisao ni u jednom bitnom mediju, prije piskaralo na svom terenu, skloniji liberalnom sofizmu i svađalačkom stilu nego ozbiljnijoj raspravi, bez ozbiljnije potkovanosti u općoj kulturi, pa unatoč pokojem zanimljivom tekstu gostujućih komentatora liberal.hr nije u stanju izdići se iznad žalosnog prosjeka političke podcast/webzine scene s ovih prostora. Od poznatijih faca hrvatske liberalne i libertarijanske misli tu je tek Thomas Bauer, u zagrebačkim sukobljenim navijačkim krugovima ironično prozvan Ješua Grizli – bivši BBB lider sa štokholskim sindromom i marketinškom agencijom čiji je najpoznatiji klijent stranka MOST, jalova nakupina vlaških konzervativaca asketa iz Dalmatinske Zagore slizanim s katoličkom crkvom – ali s obzirom da je tom tipu koji je redovito gostovao kao predstavnik Boysa u emisijama o huliganskom nasilju vrhunac argumenta bio otprilike “Mi navijači smo sad prikazani kao najgori šljam u ovoj državi, a ko je pokrao tvornice pitam ja vas?”, njegov spisateljski domet je podjednako zaboravljiv. Jedino tko donekle ozbiljno doživljava taj webzine je LGBT portal CROL, koji si jedini daju truda argumentirano kontrirati nakupinama riječi s liberal.hr-a. Kad smo već kod liberalno-libertarijanske scene u Hrvatskoj – rastezljiv pojam, znam, ali razumijete na što mislim – možda je zanimljivo da je to jedna od rijetkih društvenih skupina gdje je primjetan broj urbanih Srba iz Hrvatske. Doduše, o njihovim pravima nisam od njih nikada ništa čuo, nego se svi drže ekonomskih tema i facebook rasprava s Radničkom Frontom, strankom krajnje ljevice. Je li u pitanju, kako bi to nazvao profesor Dejan Jović, po meni jedino eminentno pero hrvatskog liberalizma, etnototalitarizam svakodnevice u kojem se nalazi Hrvatska ili srpski autošovinizam, kako bi rekao kolega Neman, ostaje vam da sami zaključite. A šta je to liberal.hr napisao?
Tužnu priču kako je najveća punk ikona izdala anarhiju i slomila srce fanovima, naprimjer. Osjećate kako vam susramlje već lagano struji niz kičmu? Još ne? A kad pročitate da bi Johnny Rotten trebao biti uzor mladima, a ljevičari bi iz njegove priče mogli izvući pouku? Svatko od vas je sigurno doživio situaciju u kojoj vas neki obiteljski prijatelj ili kakav drugi stariji autoritet pitao volite li više Sex Pistols ili Ramones jer je po vašoj Discharge ili NOFX majici zaključio da volite punk, da pokaže kako se kužite, a ti si misliš “daj krepaj, stari!” Nije to daleko od ovih naslova. Ovdje nije uopće pitanje što je John Lydon rekao ili napravio (koji se još ranih osamdesetih distancirao od punk scene), a ide od pretpostavke da je Johnny Rotten bio anarhist, iako prvo pravo punkersko tumačenje anarhizma kreće od benda Crass, kao što znaju svi koji imaju ikakve veze s punk scenom, nego prilično budalasta ideja da bi on trebao predstavljati nekakvog poster boya punk scene, posebno 35 godina nakon zenita svoje kreativne karijere, po kome bi se valjda većina scene trebala ravnati. Punk je iznjedrio toliko heterogenih pravaca, DIY, anarcho/peace punk, oi, DC hardcore, Texas HC, skate punk, straight edge, NYHC, youth crew, Revolution Summer, crust squatters, riot grrrls, Confederacy Of Scum, Crudos & chicano HC, MTV pop punk, Profane Existence i niz ostalih, da je nemoguće pokazati na ikoga kao na ultimativni role model po kojem bi se ostali trebali ravnati. Gotovo svaki punk pravac iznjedrio je vlastite paradigme u kojima spominjanje Johna Lydona ili Johnnyja Ramonea u slučaju onih trumpoidnih punk podrtina s početka teksta više ništa ne znači. Ono, stari, zašto se sramotiš kad nemaš veze s vezom? Šta mi to objašnjavaš? Komu, čemu?
OK, ovo su prvoloptaški naslovi, pa ih je lako izdvojiti, ali ni ostale teme nisu za baciti, pa imamo recikliranu temu o kubanskim punk/metal bugchaserima koje je kubanska vlast maltretirala devedesetih. Imam ekskluzivu za svekoliko pučanstvo – vlasti raznih zemalja su oduvijek imale problem s punkerima, od Kalifornije do Jugoslavije, od Brazila do Njemačke, još od kraja sedamdesetih. Ni danas situacija nije puno bolja u ostalim dijelovima svijeta. Punkere iz Aceha šišaju zbog šerijatskih zakona u tom dijelu Indonezije. Pussy Riot anyone? Nije represija kubanskih punkera samo specijalnost zlih Castrovih komunističkih kadrova. Ipak, kraljevski cringe pokroviteljski odnos prema punkerima u tekstu o “Pank poduzetnicima”, poslovnoj inicijativi sa sjevera Hrvatske koji su očitali lekciju o poduzetništvu neukom novinaru iz “Novosti”, inače lista srpske manjine, EU uvjetovane liberalne tekovine hrvatskog medijskog prostora koja je redovito pod napadima hrvatskih libertarijanaca kao navodni opaki sisač proračuna. Punkeri se bacili u poduzetništvo, započinje tekst. Nemoj reći? To je doseg liberal.hr-a? Čemu uopće ti tekstovi u kojima se tematizira punk ako se o punku nema pojma? Cijela punk scena počiva na inicijativi, ekonomiji i poduzetnom duhu njenih članova. Nema nijednog ekonomskog genijalca od cijele liberal.hr družine da nam pokuša objasniti sve ekonomske aspekte punk scene?
Svatko ozbiljnije upoznat s punkom zna da je underground scena stvorila cijeli paralelni svijet bendova, etiketa, izdavača, medija, distributera, promotora, dizajnera, fotografa, novinara, producenata i prostora za svirke nasuprot mainstream institucijama. Oni potkovaniji možda znaju za Dischordov uspješni poslovni model u izdavaštvu, SST-ov financijski krah nakon tužbi i izgubljenih bendova, Alternative Tentacles i njihov gubitak Dead Kennedys kataloga, znaju za milijunski uspjeh nezavisne punk etikete Epitaph, znaju kako se Maximum Rocknroll desetljećima sponzorirao od oglašavanja na svojim stranicama, kako je Revelation izdavanjem albuma u boji kreirao mikro tržište hardcore vinila, kako su Fat Mike i Dexter Holland postali milijunaši, kako se Lost & Found etablirao na piratima i onda iz distribucije prerastao u robnu kuću ili kako se raspala Lookout etiketa i Mordam distribucija, da ostanem samo na ovim velikim i općepoznatim igračima i njihovim poslovnim pričama. Za postati ekonomski pismen većini aktivnih punkera na sceni nije ni trebala poduka iz zemalja prvog svijeta. Svoje prve ekonomske lekcije sam naučio na upadu Kluba Mladih na punk koncertima. Računica je bila jednostavna. Imamo 2000 kuna za organizaciju giga, 1000 kuna je razglas, ostaje nam 1000 za bendove i ostale troškove. Pod uvjetom da smo pokrili sve troškove, znali smo da moramo prodati barem 100 karata za 20 kuna da bi povratili uloženo. Svatko tko je radio fanzin, morao je znati izračunati koliko ga košta printanje i koju cijenu mora staviti da može isprintati još primjeraka. Svatko tko je izdao kazetu ili ploču je morao imati neku ekonomsku računicu koliko će sve to koštati i je li moguće išta zaraditi od toga. Svatko tko je išao na tour, morao je izračunati koji su minimalni troškovi koje treba tražiti da uspije pokriti zadanu rutu. Hrpe ljudi su upravo zahvaljujući DIY podukama sa punk scene postali novinari, dizajneri, fotografi, vlasnici sitotisaka i print studija, organiziraju festivale, vode veganske bistroe, dućane s glazbom i merchom, servise za popravak bicikala, muzičke studije, nezavisne knjižare, craft pivovare, agencije za pisanje projekata, lokalne OPGove, salone za tetoviranje, samo da spomenem one poslove tradicionalno najbliže punk sceni… Punk scena nudi cijelu galeriju poslovnih modela, priča i inicijativa što i kako raditi i biti sam svoj šef ili kako poslovati a da pritom ne zajebeš ljude oko sebe, za one koji su voljni prokopati malo dublje. Tko bi rekao, punkeri su se bacili u poduzetničke vode, neki čak i uspješno plivaju u njima prije nego je to provincijski pizdek na zlatnim jaslama hrvatske kleptokracije uopće registrirao. On je još na lekcijama o Sex Pistolsima i kako postati stari namćor koji druka za Trumpa. Uzalud, trollanje je tek vrlo rijetkima isplativ profesionalni poziv.
Kolumna objavljena u Out of the darkness #8, 4/2020
