Da nam živi, živi rad!

Postoji muka življenja koju dožive svi oni koji prožive život radeći posao koji ne vole. A lijepo nam je rekao Konfucije da pronađemo posao koji volimo i ni jedan dan naših života nećemo morati raditi. Da, skoro zaboravih napisati da ovaj tekst neće biti utopističko sranje s primjesama anarhističkih misli, niti će biti tekst koji zagovara bilo koji oblik neradništva. Upravo suprotno, ovo će biti tekst djevojke koja s dvadeset i četiri godine otkriva svijet odraslih, zaposlenih i nesretnih ljudi. Nebitno, no imam potrebu naglasiti kako nisam ljubiteljica Gorana Bareta, ali sjetila sam se jedne njegove rečenice u kojoj je, nažalost, opisao najveći broj ljudskih sudbina: „Rodimo se – idemo u školu – radimo – umremo.“ That’s it.

Za početak bih voljela ovu nadasve surovu rečenicu okarakterizirati, kako bih samoj sebi razbistrila stvari na koje sam u košmaru zvanom život naišla jer tko me bolje razumije od mene same. Dakle, rodimo se. Nije neki big deal. Svakoga dana na Majci Zemlji rodi se otprilike između sto i dvjesto tisuća ljudi, i mišljenja smo da kako nam padne grah kada se rodimo, takav ćemo život imati. Volim vjerovati da to nije tako i da grah ne pada nego se isključivo kuha, unosi u organizam u krutom i iz njega izlazi u plinovitom stanju. Bez nadnaravnih moći. Volim vjerovati da je to samo još jedan u nizu Baretovih zajeba kao onaj kada osječku publiku pozdravlja sa: „Dobra večer Varaždin i laka noć Rijeko“. Jer ako je u pravu onda jedna tipična životna priča čovjeka rođenog u radničkoj obitelji izgleda ovako: roditelji mu teškom mukom priušte osnovnoškolsko, srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje nakon kojega ta osoba i sama postaje radnik. Samo sada se radi o snalaženju bez nadnaravnih moći graha pa ta osoba ima priliku postati i šef ili ipak ne, ako nema oca, strica ili kuma koji gura stvari. U slučaju da sam ne stvori priliku, također ostaje radnik.

I tu započinje najduži i nekima najbolniji period života. Uzmemo li u obzir prosjek u kojemu počinjemo raditi sa osamnaest i završavamo sa šezdeset i pet godina, ispada da najduži period našeg života traje otprilike četrdeset i šest godina. Ne bi to bilo toliko sjestiplakajuće da nakon toga mnogi jednostavno ne čekaju sljedeću stanicu – umiranje. Hiperboliziram, dakako, ali činjenica jest da naša tijela bivaju potrošena, a mozgovi isprani. Radimo poslove u neadekvatnim uvjetima, radimo poslove u kojima dušu ostavljamo pred vratima, radimo poslove u kojima preko tuđih leđa stižemo do vlastite dobiti, poslove na kojima smo samo broj, i za kraj – radimo poslove na kojima smo u potpunosti zamjenjivi. Čast izuzetcima. Lomimo se na poslovima na kojima budemo zamjenjeni već drugoga dana. Kada nećeš ti, ima tko hoće. Kratko i jasno, politika svakoga poslovanja. S jedne strane pošteno, za sve one jebivjetre koji jaja hlade na poslovima uzimajući priliku drugima. S druge strane nepošteno jer uvijek će postojati oni koji će se bojati rečenice: kada nećeš ti, ima tko hoće i zbog nje provesti četreset i šest, deset, dvadeset ili trideset godina radeći posao koji ne voli, jesti tuđa govna za gablec nesjvesni toga da su zamjenjivi kao baterije u daljinskome. Oni koji junački prežive i dočekaju mirovinu, imaju direktan put s posla za neki od bolničkih odjela u kojima provode ostatak svoga životnoga vijeka. Novac od mirovine dovoljan je za prvih nekoliko dana u mjesecu. Ostatak mjeseca ljudi postaju kemičari. Neki čak i vrhunski.
Na kraju ispada da mi je Bare poslužio kao predložak za ovaj tekst, ali izvući će me Tribuson koji kaže, hah, ne dao bog većeg zla! No, ono što sam svime željela reći, kao netko tko upravo otkriva ovakav svijet, jest da nam sudbina nije predodređena rođenjem i da rođenje u radničkoj obitelji, čiji sam primjerak i ja sama i koje izrazito poštujem te ih smatram temeljem svih građanskih društava, ne mora značiti težak i mučan životni put. Time ne želim reći da trebamo postati neradnici, već da se ne trebamo držati ostavštine malograđanskoga društva u kojemu se radni vijek provodi šuteći, i radeći poslove koji nas čine nesretnima, anksioznima, depresivnima i vezanima za bolničke hodnike i ljekarne, sve zbog straha da nećemo pronaći drugi, bolji posao. Mi smo ti koji odlučujemo koji ćemo posao raditi, što ćemo postati i koliko ćemo poslova i zanimanja promjeniti. Život je prekratak da bismo radili jedan posao četrdeset i šest godina. Prekratak je da bismo šutili. Prekratak je da bismo pucali u svoja četiri zida, bolovali od stresa i odlazili u prijevremene mirovine kako bismo izbjegli rad. Ali je zato dovoljno dug da baš danas krenemo ispočetka. I sutra ponovno ispočetka. Nađemo posao koji volimo i sjebemo Bareta. Rodimo se – idemo u školu – živimo – umremo!

Leca Toronjski

 

 

Kolumna originalno objavljena u “Out Of The Darkness” #5 , 10/2018

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top