Kako smo postali beli medvedi

Do pre samo nekoliko godina, spominjanje klimatskih promena, globalnog zagrevanja i topljenja polarnih kapa kod šireg auditorijuma budilo je jednu asocijaciju – bele medvede. Ova podla banalizacija bila je podloga za podsmeh prema onima koji zagovaraju radikalne civilizacijske promene radi nekih tamo dalekih, nebitnih zveri… Što izgladnele tumaraju sve manjim arealom polu-otopljenih santi arktičkog leda, koje nemilosrdno otapa sve toplije more.

Međutim, naučnici su odavno upozoravali da je vidljiva patnja ugroženih vrsta tek vrh ledenog brega. Da nas čeka neselektivan, besomučan rast prosečnih temperatura, a da “globalno zagrevanje” znači i suše, ekstremne oluje, promene morskih struja, čak i ekstremne zime… Dakle, katastrofalnu opštu klimatsku nestabilnost, koju zaključuje krah ekosistema i krah sveta kakvog ga znamo. A zbog toliko različitih lica klimatskih promena se u zajednici klimatologa i proširila ideja da ga ih je možda pre trebalo predstaviti kao “global weirding” nego kao “global warming”.

Ipak, čitava višedecenijska naučna diskusija ostala je dovoljno daleko od očiju medijskog mejnstrima. Nikako nije uspevalo (ili nije dopušteno) da nastane celovita slika koja pokazuje da sudbina belih medveda i drugih unesrećenih vrsta može nešto da znači i za “nedodirljive” ljude.

Prethodne dve-tri decenije globalno smo bili zaokupljeni našim “zasebnim” ljudskim fenomenima – ekonomijom, ratovima, migracijama, slepo verujući da su oni zaista nekako odvojeni od prirodnog sveta. Nerazumevanju su svakako pomogle dezinformacije i banalizacije servirane od strane širokog dijapazona ljudi finansiranog od strane različitih biznisa, a pre svega naftaša. Koji god da je razlog, vrlo kratkovido nismo razumeli širu dinamiku šatro eksluzivno ljudskih problema.

I onda odjednom, negde od prošle godine, ljudi su počeli da spajaju kockice i klimatske promene su postale sveprisutna tema. Nemanja mi je jednog dana predočio svoje zapažanje da odjednom i ljudi sa scene pričaju o klimatskim promenama, što ranije nije bio slučaj i zapitao se u čemu je stvar. Da li je Nemanja slučajno naleteo na nekog dobro obaveštenog pojedinca, ili se nešto promenilo? I šta?

Kao prvo, klimatske promene napokon su zakucale na vrata razvijenog sveta. Oboreni temperaturni rekordi, suše, šumski požari, sulude oluje praćene pijavicama i gradom veličine teniskih loptica u proteklih par godina postali su skoro pa svakodnevna stavka u medijima.

Ovo je već druga godina nezapamćenih letnjih vrelina u Evropi, koje su oborile dotadašnje temperaturne rekorde u gotovo svim centralnim evropskim zemljama, kao i u Velikoj Britaniji. Sibir gori svakog leta, i svakog leta sve više.

S druge strane Atlantika, SAD su takođe ključale, a sezona požara u Kaliforniji praktično ne prestaje. Amerikanci su imali i poljoprivredni peh zbog preobilnih padavina na Srednjem zapadu, gde ih inače nema toliko, a dok ovo pišem uragan na steroidima Dorijan poprimio je enormnu snagu, doslovce iskidao Bahame, i očekuje se da se makar očeše o američko kopno.

Međutim, uticaj klimatskih promena na ljudske zajednice tu je već dugo, samo što smo odbijali da sagledamo celu sliku. Recimo, “tvrđava Evropa” zgražava se, tuguje i trese pred naletima migranata iz Afrike i sa Bliskog istoka. “Strah od varvara” je najjači vetar u jedra desnom populizmu.

Ali koji su razlozi za priliv ljudi u Evropu? Ratovi, siromaštvo i ekonomska propast se po automatizmu nameću kao odgovori. Ali, krenimo dalje i dublje – šta je izazvalo očajnu društvenu situaciju u tako velikom delu sveta?

Prošle godine, Svetska banka prva je pokušala da uradi model klimatskih migracija. Po ovoj proceni, do 2050. godine 143 miliona ljudi u podsaharskoj Africi, južnoj Aziji i latinskoj Americi moraće da napusti svoje domove zbog klimatskih promena. Ipak, ovakva predviđanja još je teže izmodelovati nego samu klimu. Lično cenim da će broj klimatskih izbeglica biti još veći.

U Africi su kampovi već prepuni interno raseljenih lica koji beže od gladi i žeđi, ili pak nasilja, čija su pozadina klimatske promene i/ili konflikt oko resursa. Evo samo jednog primera. Veliko jezero Čad, koje se nalazi na granici 4 zemlje – Čada, Nigera, Nigerije i Kameruna od 60-ih smanjilo se za čak 90%. Od jezera koje presušuje direktno zavisi 25 miliona ljudi. Za sada se procenjuje da 7 miliona ljudi nema siguran izvor hrane, a najmanje 2,5 miliona napustilo je region. Rog Afrike još je jedna kritična tačka koja produkuje masu izbeglica, već godinama zaglavljen u začaranom krugu suše, gladi i nasilja.

Kad smo kod konflikata i klimatskih promena, ratu u Siriji prethodilo je nekoliko godina vanredne surove suše koja je raselila veliki broj ljudi iz ruralnih područja. Upravo su ove interne ekološke izbeglice – ljude čiji su poslovi nestali, a zemlja postala neupotrebljiva, koji su se našli na nepoznatom bez podrške vlade – poslužile kao baza za regrutaciju boraca buduće Islamske države .

Ukratko – krahu ljudskih zajednica gotovo uvek prethodi krah klime i ekosistema. Da li nam to govori o novim političkim zbivanjima u Evropi, u paru sa sve jačim klimatskim potresma?

To nas dovodi do druge stavke o iznenadnom osvešćivanju prosečnog čoveka o klimatskim promenama. Došlo je do ekstremne političke polarizacije. Sada je praktično u obavezi levo ili liberalno orijentisanog pojedinca da je svestan klimatskih promena i da se u svom domenu njima bavi. S druge strane, za one koji inkliniraju desno, postalo je obavezno poricati klimatske promene, makar i potpuno suludim konspiracijama (od HAARP-a do toga da naučnici za svoje “projekte” o “izmišljenim klimatskim promenama” dobijaju brdo para… Sigurno mnogo više od naftaša za trgovinu fosilnim gorivima, ha, ha, ha).

Ali s koje god strane političkog spektra da se pogleda, izgleda da su ih sada svi svesni.

Nauka nije naučna fantastika. Sve ovo je odavno predviđeno, proračunato, izmodelovano, iako ne savršeno. Ispostavilo se da gnev prirode po brzini pretiče i čak i pesimistične projekcije. I baš kada smo se u minut do 12 malo razbudili, kao nekom holivudskom akcionom đubretu ili treš hororu, armija zlikovaca se pojavljuje u pokušaju da nas zbuni i uspava, i potrudi se da svet ipak ode dođavola. Za šaku dolara.

Ali, ma koliko to otrcano zvučalo  – nade još uvek ima. Bolsonaro potpiruje vatre amazonskih požara, ali čuje se i oluja glasova koja se protiv toga buni. Svaka bitka koja se naizgled gubi je poziv na buđenje i mobilizaciju. Borba traje sada i svakog trenutka, i svaki naš izbor ulazi u računicu. Dok god se ljudi bore, biće i nade.

Ova borba je teža od prosečnog sukoba, jer uključuje rat na dva fronta – ličnom i društvenom. Naši raskalašni zapadnjački životi (da, čak je i život na Balkanu raskalašan u poređenju sa Afrikom i dobrim delom Azije) ispunjeni dizel motorima, klimama, plastikom, jeftinom elektronikom, jeftinim letovima, mesnom ishranom iz neodrživog poljoprivrednog sistema uzimaju svoj danak. Međutim, ako uz promenu navika ne udarimo i na sistem koji indukuje ove “bespotrebne potrebe” i na pojedince koji ga podmazuju, nećemo aždaji odseći sve glave i ona će ponovo oživeti.

Kako se boriti? E, to je ono što svako mora da otkrije za sebe. Svako ima dar, samo treba da ga pronađe. A otkrivanje počinje uviđanjem da smo oni “beli medvedi” sa početka postali i mi, ljudi. Zapravo, oduvek smo to bili, ali u našem prosvećenom antropocentričnom univerzumu promakla nam je ta “sitnica” – da naša sudbina ne može biti razvezana od sudbine našeg izvora, biosfere. Sudbine naše životinjske braće, i magično darežljivih biljaka, i čitavog mikro- i makrokosmosa naše planete nad kojim smo se uzdigli. Funny how falling feels like flying, for a little while…

Kolumna objavljena u “Out Of The  Darkness” #7,  10/2019

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top