Bolje izdati prijatelja nego sranje reizdanje

Još od malena, muzika mi je jako bitna stvar u životu i doživljavam je daleko više od pasivnog slušanja. Počelo je sve u prvom/drugom razredu osnovne kada sam preko spotova na televiziji zavoleo komercijalne metal bendove. Cimao sam roditelje da me vode do Bezistana da mi kupe majicu ili prišivače, tetka mi je kupovala Ćao, Heavy i Hard Metal časopise. Jednom prilikom bio sam sa kevom u Beteksu na Banovom Brdu i u prizemlju u muzičkoj prodavnici video ploču Creeping Death i cimao je da mi kupi. Njen odgovor bio je da su ploče zastarele i da ih više niko ne kupuje (nikada im neću oprostiti što su njihove ploče sve završile u kontejneru pre nego što su me zainteresovale). Ušla je u radnju i kupila mi PGP izdanje te kasete. Bio sam oduševljen, slušao sam je neprestano i bio sam toliko dosadan (keva je pravila rođendansku tortu u obliku Hetfildove gitare) pa sam već 1992. godine na poklon dobio duplu kasetu „Black“ albuma, a unutra slike i tekstovi. I ako u tim godinama nisam znao engleski, mogao sam barem da pratim šta se peva i da vidim imidž/atmosferu samog benda. Sreći nikad kraja.

Sredinom devedesetih preko popularnih MTV crossover bendova čuo sam za hardcore, a par godina kasnije već sam kapirao undeground hardcore punk i tu sam se zadržao do danas. Ratovi, sakcije i sveopšta beda, i na originale se brzo zaboravilo. 99% muzike bilo je na kasetama, kupljeni butlezi kod SKC-a od lika koga smo znali kao Bosanac ili presnimavanje od malobrojnih vršnjaka koji su slušali istu muziku. Kada mi se prvi put orvorila prilika da nabavim nešto na originalu preko ortakove tetke iz inostranstva a kasnije i popularnih i kratkotrajnih krađa preko neta, naručivao sam diskove, jer sam smatrao da su ploče zaista neka davna prošlost. Sve dok nisam počeo da se družim sa starijim ortacima sa scene. Kod njih sam izvalio hardcore ploče, i bio sam fasciniram da vidim izdanja mnogih meni omiljenih bendova u velikom formatu, sa većim fotografijama, tekstovima, sve je nekako bilo gotivnije. Imao sam originalni CD „Break Down The Walls“, ali kada sam video ploču, smorio sam se koliko je moj disk vizuelno i u svakom pogledu inferiorniji. A i dešavalo se da dosta toga što sam želeo da presnimim, drugi nisu imali na kasetama i diskovima pa su mi pozajmljivali ploče. I tada se kod mene stvorila ljubav prema vinilima. Ubrzo sam svoju mini-liniju sa ugrađenim gramofonom zamenio pojačalom i gramofonom i počeo sa kupovimom svega i svačega sto se zvalo hardcore. U narednim godinama, dok sam živeo sa roditeljima, dok sam bio straight edge i nisam trošio pare na izlaske, svaki dinar se štedeo, pa u indigo, koverat i čekić dok ne stigne paket.

Kao dete iz radničke porodice koje nikada nije bilo u kešu, nisam ni davao velike pare za ploče. Nikada ne bih mogao ni da skupim kintu za neku raritenu, a i kada bih uspeo, radije bih kupio više jeftinijih ploča nego jednu skuplju. Kupovao sam aktuelna izdanja ili ako nešto matoro iskopam u inostranstvu ili na Ebay za male pare. Nije mi bilo bitno koji je pres ili izdanje, samo da je album koji volim, bez obzira da li je najnoviji repress ili bootleg. Bilo je i težih perioda u životu kada se kuburilo sa parama a kod kuće dete i računi pa su ploče morale da čekaju neke bolje poslove i vremena. Ali ljubav prema slušanju istih nikada nije prestala. Bile one skupe ili jeftine, retke ili uvek nabavljive, nikada ih nisam prodavao, pa ni kada je bilo gusto.

I to mi je i dan danas politika. Ali u nekom trenutku, prvo retko a zatim sve češče, iznervirao bih se kada kupim neko reizdanje koje je loše urađeno. Sećam se još početkom dvehiljaditih, video sam u nekom fanzinu da je Ugly Pop reizdao Raw Power – „Screams From The Gutter“, naručimo nas par sa nekog distra ploče, ja se nalazim sa Kuzmanom da uzmem svoju, kad on iz kese vadi neki katastrofa crno-beli omot sa nekakvim pit-bulom. Šta je koji kurac ovo, zašto su reizdali album sa ovako lošim omotom pored onokvog crteža­? Ako me sećanje ne vara, mislim da čak i nema najgotivnije fotke gitariste u onim šimikama. Zašto je uopšte rađena bilo kakva ozbiljnija promena omota?

Sledeća razočarenja počela su kada su mi stizale ploče bez tekstova. Ne znam da li mi veći bes stvara kada postoji insert nekakav ali eto neko je smatrao da tekstovi nisu bitni, ili da u ploči nema ništa osim vinila i omota. Posle Youth Brigade koncerta u Amsterdamu 2010. godine, kupio sam dve njihove ploče direknto od Šon Sterna. Kako sam ostao još u klubu da slušam muziku i pijem, iz radoznalosti otvorim ploče na licu mesta i instant se ubedačim jer nisu imale nikakav insert. Pomislim, možda sam dobio felerične i vratim se za merch sto, a Šon mi odgovara da oni već godinama ne štampaju tekstove jer postoje na internetu. Jebote koja glupost! To je njihov bend, njihova ploča koju je izdao njihov label i oni je prodaju na njihovom koncertu. Znači potpuna kontrola svega i ti smatraš da je to nebitno da se nalazi u tvojoj ploči jer ima ne netu. Pa i muzika odavno postoji na netu, a ploču sam kupio jer želim da imam komplet fizičku formu albuma. Malo mi je falilo da mu ih vratim i da mu kažem da ću skinuti mp3 koliko sam se smorio, ali kao ‘ajde iskopiraću već insert od nekoga. Koliko si uopšte para uštedeo što nisi odštampao jedan crno-beli papir, ako je štednja uopšte razlog?

Ploče sam upravo zavoleo zbog tog fizičkog/vizuelnog momenta, gde sam album doživljavaš potpuno drugačije čitajući tekstove, gledajući fotke, držeći omot u rukama, okrećući ga i zagledajući sve detalje. Valjda je bitno šta pank bend ima da kaže. Čak i kada su glupi tekstovi, daj barem da može da se pevuše te gluposti. I realno nebitne zahvalnice sam uvek smatrao zanimljivim i čitao ko se kome zahvaljuje i koga pozdravlja, jer to je ta naša mala zajednica, koja i kada je internacionalna, toliko je mala da znaš da prepoznaš gomilu ljudi po tim spiskovima i u glavi povezuješ ko je sa kim dobar i slično.

Ali postoje još veći užasi kada su u pitanju loša reizdanja, ploče urađene toliko preko kurca da poželiš da nađeš onoga koji stoji iza toga i da ga udariš motkom po zubima. U pitanju su ploče koje zvuče kao govno. Zvanična reizdanja skinuta sa nekih tipa 128kbps mp3 fajlova, bez mastera, predistorzirane, ploča koja pucketa kao da je nožem grebana i da je služila da se na njoj tresu pljuge, a ona nova, netaknuta.

Krajem prošle godine naručimo preko Nemanje reizdanje The Freeze – „Land of The Lost“, 19 evra, direkt od izdavača, plus poštarina, narandžasti vinil, „record store day“ izdanje. Stiže ploča, prvo primetim da zvuk nije baš najsrećniji, zatim izvalim da raspored pesama na omotu i onome što čujem nema veze a onda ludilo, poslednja pesma na A strani se prekida na pola, vidim ručka na gramofonu se vraća na početak, kraj ploče. Pustim ponovo, isto. Kako pesma na pola? Pustim B stranu, ta ista pesma kreće od pola. Pritisak 1000. Da li ste zaista izbacili ploču gde je pola pesme na A a druga polovina na B strani? Da li je moguće da neko pusti u prodaju par stotina ili hiljadu primeraka nekog izdanja i naplaćuje sasvim solidnu cifru a da se nije potrudio ni da presluša šta prodaje?

U proteklih par godina rešio sam se nekih ploča koje nisam mogao da podnesem i još imam nekoliko koje planiram da zamenim originalnim izdanjima, ne zato što mi je bitno da imam prvi, drugi ili bilo koji „bitan“ pres, niti mi je drago da dajem ne mali novac za nešto što već imam, nego što želim da imam ono zbog čega i skupljam ploče, dobar zvuk koji prati vizuelni deo izdanja.

U vremenu kada su cene ploča i poštarine skočile duplo u odnosu na period od pre nekih 10 godina, nabavka istih je postala skup hobi za die hard fanove i zaluđenike. I smara činjenica da očigledno ima mnogo ljudi/izdavača koji rade izdanja bez grama truda i da ih nije sramota, znajući da će se ploča prodati ako je bend slušan a oni će uzeti lovu. A to što je ploča kurton, nije im bitno, jer su i oni kurtoni.

Dario

 

Text objavljen u Out of the darkness #11, 09/2021

Scroll to Top