Sick of stupidity

„A zašto si ti otišao, pa ti si imao OK posao ovde?“ – pitala me je komšinica dok smo čekali da se završi čas baleta.

Prošlo je godinu dana, od kako sam na aerodromu poljubio ženu i decu i za sobom ostavio 40 godina života i svoje najmilije. Da, imao sam posao u školi, žena mi ima, za srpske uslove, dobro plaćen posao i od naših primanja mogli smo da živimo tako da se sve svodilo na isplati račune, priušti deci neka zadovoljstva, a svaka investicija veća od 100 evra podrazumevala je ozbiljno planiranje.

Ekonomski razlog uvek je najjednostavniji. Otišao sam jer se nadam da ću moći jednog dana da i decu i ženu povučem i da će mi deca odrastati u nekom drugom okruženju. To je glavni razlog. Atmosfera u Srbiji guši. Sva ta mržnja, netolerancija, bahatost, nekompetentnost… Znamo kako je, ne moram da ponavljam.

Počeo sam ponovo da sanjam. To dole više nisam radio. Ubica moga sna. Dobar naziv pesme mojih sugrađana Six Pack. Daleko od toga, da me je dočekalo med i mleko. Da mi nije brata, mogao sam komotno da se spakujem i da se vratim. Obavezno pohađanje škole jezika tri puta nedeljno u toku radnog vremena onemogućilo mi je traženje nekog stalnog posla, tako da sam bio primoran da radim svakakve poslove. No, imam nadu da će se nešto promeniti i da će biti bolje.

Ja u Srbiji nikada nisam radio kao klasični šljaker – modro plavo radno odelo, ali ovde sam imao to iskustvo rada kao monter na naftnim tankovima. Pa bih hteo da iznesem par opažanja. Prva stvar: ogroman akcenat stavlja se na bezbednost radnika. Da bi uopšte mogao da radiš, prvo moraš da položiš ispit o bezbednosti na radu, a zatim prilikom ulaska na pojedinačne terminale takođe polažeš njihov ispit o bezbednosti. Upotreba lične zaštitne opreme je obavezna: a ona podrazumeva zaštitno odelo (koje ne sme biti pocepano), zaštitne cipele, šlem, zaštitne naočare, rukavice, prilikom rada u tanku obavezni su i čepići za uši, po potrebi se koriste i zaštitne maske za disanje. Ukoliko radiš na visini većoj od dva metra, obavezan je i zaštitni prsluk sa sigurnosnim kanapima… Na poslu se radi polako, nigde se ne žuri, nakon dva i po sata rada ide pauza od pola sata. Ukoliko se treba ostati prekovremeno, poslovođa te pita da li možeš da ostaneš prekovremeno, to se naravno dodatno plaća. Rad vikendom je retkost, a satnica je onda još veća.

Kako otići? To je ono što većinu ljudi interesuje? Svako je otišao na neku drugu foru tako da vam tu ne mogu pomoći, ali moj savet vam je da probate da se domognete pasoša neke od susednih zemalja koje su članice EU (Mađarska, Rumunija, Bugarska, Hrvatska), jer će vam samim tim i odlazak, a i boravak biti mnogo lakši.

Ne znam kako na vas deluju sva ova ultra-nacionalistička ludovanja u našim krajevima, ja totalno pizdim od toga. U Srbiji, na žalost, nikada nije podvučena crta i nije izvršeno suočavanje sa onim što se dešavalo tokom 90ih. Nije ni u drugim zemljama, ali ajde da se držimo svoga dvorišta. Postoji nesporazum da li je nešto ovako ili onako. Sve je danas relativno. Licitira se sa brojem žrtava – ne, ne, nije ih ubijeno 6.000, ubijeno ih je znatno manje. Kao da će se time smanjiti ili izbrisati zločin. Alo ljudi, strašno je da je ubijena i jedna jedina osoba samo zato što je pripadala nekoj drugoj etničkoj ili verskoj zajednici.

Kao odgovor najčešće se može čuti ono: A šta su oni nama radili? Opravdanje sopstvenih zločina tuđim zločinima nije rešenje – time se ništa ne postiže. Da li je režim u Srbiji tokom 90ih bio odgovoran za hiljade nevinih žrtava u Hrvatskoj, Bosni, Kosovu i u samoj Srbiji. Da, bio je. Da li su vršeni zločini nad srpskim stanovništvom. Da, vršeni su. Zločinci imaju ime i prezime. I na žalost, većina se izvukla i dalje nam kroje sudbinu.

Nacionalizam je najgora prevara koja nam je uvaljena, prevara zbog koje su stotine hiljada ljudi na ovim prostorima unesrećeni, dok sa druge strane su stajali šleperi oružja, cigara, goriva, droge i enormno bogaćenje određenih pojedinaca u ime tih visokih nacionalnih ciljeva. I ovih dana smo svedoci gde bi neki ljudi opet da crtaju neke granice, gde su svima usta puna nekih mitova, patriotizma, nekih vrednosti. A pri tom niko ne govori o interesu pojedinca. Interes svakog pojedinca jeste da živi u miru, da se ni na koji način ne oseća ugroženo, da podiže svoju decu (ako ima decu) u miru, da može da radi i da zaradi dovoljno da može da živi život dostojan čoveka. To je ono što je važno.

Nemojte pogrešno da me shvatite. Ja nemam problem sa time ako si ti ponosan na Srbiju, njenu kulturu, tradiciju, veruješ u Boga, poštuješ crkvu i pravoslavna učenja – tebe to definiše i ti si srećan, i ja to poštujem. Imam problem, kada neko želi da to nametne kao jedino ispravno. Da ne pričam o tome ako bi se sa neistomišljenicima bavio primenom metoda – prebij, proteraj, pobij.

Napisao sam kolumnu posle desetak godina. Kupujem ploče koje su mi značile nešto u životu (lečim komplekse iz mladosti). Online se sećam svojih punk dana (Minijatura @priceopunkodrastanju). Prolaze mi kroz glavu još svakakve punk ideje. Dobro je. Sutra idem kući.

 

Kolumna originalno objavljena u “Out Of The Darkness” #5 , 10/2018

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top