Prije dva mjeseca, za online izdanje ovog fanzina, pisao sam o pokretu Black Lives Matter i o tome kako možemo podržati borbu protiv rasizma. Čitajući tekst opet, moram reći da se slažem sa većinom stvari koje sam napisao. No ne uzimajući kontekst trenutka u kojem živimo, moram priznati da sam pogriješio u jednoj stvari. Pišući o “aktivnim i organizovanim intervenisanjem u sadašnjost” rekao sam da borbu protiv rasizma možemo pomoći, između ostalog, “organizovanjem protesta, okupacijom cesta i drugih javnih površina”. Proteste i slična javna, masovna okupljanja u ovom trenutku – kada broj zaraženih i umrlih od SARS-CoV-2 raste – ne treba organizovati niti podržavati. Možda se nećete složiti sa mnom, ali insistirati na slobodi (izlaska iz četiri zida) prije sigurnosti (kao zdravlja) je opasan i nesolidaran čin. Opasan jer, slijedeći teze Benjamina Franklina, Giorgia Agambena i proeugenističke stavove Miljenka Jergovića i Faruka Šehića – prema kojima je sloboda ispred sigurnosti – prihvatamo da, kako je odlično primjetila Maja Krek[1], “nemamo taj luksuz da mislimo o svom zdravlju i životu, jer su to pitanja rezervisana za vladajuću klasu” i da moramo/trebamo izaći van, vratiti se u “normalni” život. Naravno da karantin i slične mjere ograničavaju našu slobodu, ali najblaže rečeno – kako ističe Slavoj Žižek[2] – greška je refleksno interpretirati sve oblike modeliranja kao „nadzor“, a aktivno upravljanje kao „društvenu kontrolu“. Nesolidaran jer, insistirajući na nastavku društvene interakcije, ne primjećuje se paradoks: ne rukovati se, držati distancu, izolirati se – je današnji oblik solidarnosti. Tako se pokazuje poštovanje prema drugima, jer svako od nas može biti potencijalni nosilac virusa. Također se pokazuje solidarnost sa svim obespravljenim, potlačenim i pogođenim sadašnjom krizom – svim radnicama i radnicima, zdravstvenom osoblju i zdravstvenom sistemu koje je na prvim linijama fronta od samog izbijanja virusa i koji nas mjesecima mole da budemo odgovorni, zaštitimo sebe i druge, jer ćemo tako najbolje pomoći njima i sebi, pa i samoj zajednici.
Ovdje bi trebali slijediti Immanuel Kanta (Žižek, 2020) koji je, pišući o zakonima države, rekao: “Pridržavajte se, ali mislite, održavajte slobodu misli!” Danas, više nego ikad, nam je potrebno ono što je Kant nazvao „javna upotreba razuma“. U trenutku u kojem živimo, to znači – suprotno naslovu ovogodišnje kampanje Bh. povorke ponosa[3] – četiri zida znače život! “Neučinkovite simbolizacije” koje nas izlažu nepotrebnim rizicima – kao poziv da se rizik ignoriše i vrati se u “normalan” život – puno su gori od sjedenja kući.
Na tom tragu sam napisao kritiku protesta koji su se desili u Beogradu, nakon što je Vučić najavio ponovno uvođenje policijskog sata. U tom tekstu sam, kao i iznad, objasnio zašto ljevica – iako je bijes prema autokratskom režimu Aleksandra Vučića opravdan – ne bi trebala podržati proteste. Po preporuci drugarica i drugova iz Beograda, tekst sam poslao uredništvu Peščanika, Svetlani Lukić i Svetlani Vuković Mesarović. Uredništvu Peščanika, kao medija “građanske orijentacije” koji je podržao proteste, moje mišljenje/kritika je izgleda bila previše za njih, pa sam tako par sati poslije dobio odbijenicu u vidu najkraćeg i najbezobraznijeg odgovora koji možete vidjeti na slici ispod:
Naravno, nije da ja ovdje podržavam politike Aleksandra Vučića i njemu sličnih autokrata. Protiv virusa diktature se treba boriti, ali na ovaj način, sada jednostavno nije ispravno i društveno odgovorno. Šta onda da se radi?
Ne smijemo normalizirati “švedski model” na steroidima[4] u koji smo gurnuti početkom maja, ne želeći ga mijenjati. Aktivno i organizovano intervenisanje u sadašnjost sada znači misliti rekodiranje[5] naših društava, stvaranje parodije njihovim konzervativnim geometrijama. Drugim riječima, borba protiv jedne “normalnosti” koja sada mora postati integralnim dijelom oblikovanja “nove normalnosti”. U ovom trenutku, imperativ svih nas nije podržati slobodu (kao izlazak iz četiri zida) već sigurnost (kao zdravlja) te misliti promjenu cjelokupnog ekonomskog i društvenog sistema. Jer sloboda bez sigurnosti je – da parafraziram Bakunjina – privilegija i nepravda.
S obzirom da je najveći izazov epidemije “poravnanje krivulje”, kako ionako mali i slabi kapaciteti ne bi bili preopterećeni, ispravno je podržati mjere ograničavanja i zatvaranja. Koliko god loše i nepopularno zvučalo, mjere zaštite stanovništva – koje nisu trebale niti su smjele biti uklonjene – su možda jedino dobro što su zemlje Zapadnog Balkana uradile, spašavajući mnoštvo života[6] i suzbijajući epidemiju, zbog toga čak dobivši pohvalu Svjetske zdravstvene organizacije.[7]
Ne smijemo hrliti u slobodu uz postojeće mjere koje ne daju rezultate, već ako treba zahtijevati nove, striktne mjere. Ako treba, moramo insistirati na zatvaranju kafića, nargila barova, restorana, kladionica, kao i na zabrani okupljanja i zabrani održavanja svadbi i sličnih masovnih skupova. Ne smijemo staviti “zaštitu” ekonomije ispred zaštite stanovništva. Uradili smo to već jednom, i možemo opet. Pogledajmo samo primjere Novog Zelanda, Australije, Vijetnama, Palestine.
Naravno, znam da će prvi komentar biti: “Od čega će ljudi živjeti?” ili “Umrijećemo od gladi”, ali dilema “zaraza ili siromaštvo i glad” je lažna. Novca ima[8] – samo ga treba rasporediti. Umjesto što tražimo kozmetičke promjene u obliku provođenja postojećih mjera, budimo realni, tražimo nemoguće! Tražimo progresivno oporezivanje milionera i multimilionera, nacionalizaciju i eksproprijaciju. Tražimo ukidanje rada[9] i uvođenje osnovnog minimalnog dohotka (UBI). Nema ničeg lošeg i nepravednog u tome. To je mehanizam da se ponovo uspostavi makar i privid društvene pravde.
Jer Covid-19 nije “obična” gripa, pa nam ni obične mjere neće pomoći. Potrebna nam je promjena cjelokupnog ekonomskog i društvenog sistema, a sve to u vezi s promjenama u odnosu spram prirodnog okoliša. Pandemija korona virusa je, kako navodi Alain Badiou, svojevrsni interludij, prilika da se saberemo pred nove bitke koje će i nakon nje uslijediti. Ukoliko svoju borbu svedemo samo na borbu za slobodu – bez sigurnosti – ta borba će ostati svedena na pro-sistemsku, borbu nekih, a ne svih obespravljenih ljudi.
Kolumna objavljena u Out of the darkness #9, 10/2020
[1] Maja Krek, Švedski model – kritika s leva, Elektrobeton, 1.5.2020
http://www.elektrobeton.net/cement/svedski-model-kritika-s-leva/
[2] Slavoj Žižek, Pandemic!: COVID-19 Shakes the World (Polity, 2020)
[3] Ovogodišnja, druga Bh. povorka ponosa, otkazana je radi epidemiološke situacije. Niz aktivnosti održao se u online formatu, a na dan kada se Povorka trebala održati, održan je performans Ponos na četiri točka
[4] Emil Kovač i Jelena Veljić, Klasni biološki rat – elite i kovid protiv stanovništva, Elektrobeton, 20.8.2020
http://www.elektrobeton.net/mikser/klasni-bioloski-rat-elite-i-kovid-protiv-stanovnistva/
[5] Jasmin Hasanović, Društveno vandaliziranje političke tradicije, Prometej, 1.9.2019
[6] Lockdown and school closures in Europe may have prevented 3.1m deaths, Imperial College London, 8.6.2020
https://www.imperial.ac.uk/news/198074/lockdown-school-closures-europe-have-prevented/
[7] Pohvale iz Svjetske zdravstvene organizacije: BiH je provela mjere na vrijeme, FMZ, 8.4.2020
[8] Minel Abaz, Novca ima – samo ga treba oporezovati, Prometej, 16.07.2020
http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/novca-ima-samo-ga-treba-oporezovati-4484
[9] Bob Black, Ukidanje rada, Anarhistička biblioteka
https://anarhisticka-biblioteka.net/library/bob-black-ukidanje-rada
