THE NEWTOWN NEUROTICS

 

Često se za punk vezuje i reč iskrenost. Ponekad je to samo izgovor za neumeće i sirovost ali ne i u slučaju Newtown Neuroticsa. Iskrenost i dobronamernost ono je što prvo upada u uši. Mislim da nikada nisam slušao iskreniji bend. Brutalno i totalno otvoreni a muzički originalni. Pop hitovi, pankerski odsvirani. Traju koliko i britanski punk.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                  by Daško

Kako ste se odlučili da ponovo pokrenete Newtown Neurotics? Nije izgledalo da ste previše zainteresovani da nastavite karijeru. Šta se dešava sada sa vašim solo projektima i bendom Indestructible Beat?

Steve: Sve je krenulo od inicijative da se pojavimo na duploj CD kompilaciji “Stortbeat” na kojoj je trebalo da se nađu bendovi iz Harlowa iz 70ih, što sam ja s oduševljenjem prihvatio. Nakon realizacije samog izdanja čovek koji je pokrenuo celu priču došao je na ideju da napravi koncertnu promociju tog izdanja u klubu “The Square” u mom rodnom Harlowu. Ideja je bila da se pojavi nekoliko bendova iz 70ih i 80ih i da svako spremi kratak set. Ja sam u sve to ušao veoma ozbiljno iako je organizator insistirao da ne pravimo veliku nauku oko toga već da odradimo probu, dve pa kako ispadne, sve je trebalo da bude u duhu 70ih i da bendovi zvuče onako kako su tada zvučali. Ja nisam hteo tako. Kad sam već okupio bend, nisam želeo da skarabudžim. Ako su bendovi pokazali želju i bili spremni da se okupe tim povodom, već sama ta akcija dovoljno je bila u duhu panka. Takođe, imao sam želju da moja mlađa ćerka prvi put vidi svog oca na bini. Pozvao sam Simona koji je odmah odgovorio potvrdno i predložio svog prijatelja Don Adamsa da svira bas pošto Colin nije bio zainteresovan. 16 godina nakon što smo prestali sa radom, okupili smo se ponovo zbog promocije CD-a. Iako je sve bilo rađeno za taj jedan događaj, toliko nam je dobro bilo da smo poželeli da odmah zakažemo novu svirku. Stvari su sledile jedna drugu tako da smo nastavili. Mogu samo da dodam da sada imamo brojniju publiku nego 1988. kada smo se razišli.

Nisam previše razmišljao o ponovnom okupljanju benda, ali život je prekratak i da budem iskren nedostajalo mi je sviranje pred publikom. Nakon par godina, Simon  nije mogao da isprati tempo zbog porodičnih i poslovnih obaveza pa me je novi bubnjar Dave Walsh upoznao sa Adamom Smithom. Odsvirali smo jedan koncert sa njim i bilo je odlično.

Potom mi je prekipelo da se cimam oko benda dok je Dave Walsh svirao na nekoliko strana da je bio gotovo neuhvatljiv. Odlučio sam da krenem solo karijeru što je rezultiralo albumom „Jenga Society“ 2014. godine a potom i nastupom na Glastonberyiju.

The Indestructible Beat je bio bend koji sam formirao nakon razlaza Neuroticsa 1988. pošto sam želeo nešto drugačije ali i dalje u punk maniru. Može se reći da sam tvorac takozvanog afro-punk pravca obzirom da su tu izmešani punk i afrički ritmovi. U bendu nas je bilo sedmoro, a ja sam se nakon par godina umorio od usklađivanja termina, organizovanja probi i koncerata, pogotovo nakon što se par članova međusobno pokačilo. Jednostavno, bilo mi je dosta svega, odlučio sam da dignem ruke od muzike zauvek i posvetim se nekim drugim stvarima u životu. Šesnaest godina sam uspevao da se držim podalje od punka ali sam nokautiran nakon što sam nakon toliko vremena vratio Neuroticse na scenu i shvatio da ljudi i dalje žele da nas vide, ispostavilo se, više nego ikad pre.

Neuroticsi su bili jedan od malobrojnih bendova koji su se realistički bavili politikom. Dok je većina punk bendova imala utopistički pristup, vi ste pokušali da povežete muziku sa levičarskim pokretom u stvarnom okruženju. Kako stvari danas funkcionišu i šta je za tebe socijalizam danas?

Steve: Shvatio sam da nije dovoljno da pevam samo o onome protiv čega sam već i o stvarima za koje smatram da mogu da promene naše živote. U Britaniji su mediji, štampa uglavnom, desno orijentisani. Osetio sam da bih kroz muziku mogao ljudima da ponudim da razmišljaju o alternativi i da će moje pesme biti prihvatljivije ako su tekstovi prihvatljivi. Mi smo bili punk/rock bend sa političkim pogledima a ne političari koji su imali bend, nismo imali veze ni sa jednom strankom. I dalje smo po uverenju socijalisti i verujemo da sam socijalizam može uspešno da kreira pošteniji i mirniji svet. Osetimo da je naša muzika relevantna, čak više sad nego što je to bilo 80ih.

Adam, Simon, Steve

U ranom periodu bili ste bend koji je govorio o stvarima kakve jesu o čemu govori i pesma “Living With Unemployment”. Kako stvari stoje danas, može li neki diskretan i pristojan pogled u vaše private živote?

Steve: Muzika i porodica su mi najveće preokupacije u životu. Simon ima ženu i dvoje dece kao i privatnu firmu dok Adam radi u obrazovnom sektoru. Nedavno je postao otac divnog dečkića kojem je dao ime Slade. Kao što vidite nema nezaposlenih trenutno među nama iako je nezaposlenost svuda oko nas.

Da li ste i dalje u kontaktu sa starim prijateljima Billyijem Braggom ili Attilom The Stockbrokerom?

Steve: Naravno, sa obojicom sam na vezi. Ne tako davno išao sam na evropsku turneju sa Attilom i njegovim bendom Barnstormer. Pre tri godine bio sam gost Billyija Bragga na njegovom nastupu na Glastonberyiju.

Kakvo je tvoje mišljenje o levičarskim pristupima nekim bitnim pitanjima danas? Da li, poput mene, misliš da su se malo pogubile niti po pitanju brojnih stvari dok je radikalna desnica čvrsto na zemlji i zadire tamo gde levica ne bi?

Steve: Slažem se s tobom da je levica malo skrenula s kursa, bavi se nebitnim stvarima umesto da se konkretno bori za promene. Kapitalizam je u čabru i tu neće biti napretka bez pravih,

radikalnih promena. Izgleda da levica tako ne misli nego se svađaju jedni sa drugima oko toga ko je bolji da popravi i odbrani status quo.

Da se vratimo muzici. Da li planirate da radite neke nove pesme i da li na koncertima izvodite i pesme sa poslednja dva albuma?

Steve: Obe stvari imamo u planu. Tačnije, već smo svirali neke pesme iz kasnije faze benda poput “You Must Be Mad” i “Keep The Faith”. Takođe imamo pet, šest novih stvari na kojima trenutno radimo. U planu je da snimimo album, ali će to biti dug proces obzirom da nemamo dovoljno vremena da se samo njemu posvetimo. Najvažnije je da svi želimo da uradimo novi album.

Dolazite u Novi Sad. Nisam siguran da ste ikada išli toliko na jugoistok. Znate li išta o ovim krajevima i šta uopšte očekujete?

Steve: U pravu si, nikada nismo svirali nigde ni blizu Srbije. Najbliža je bila Češka, a ja sam jednom turistički posetio sam jug Albanije. Da budem iskren, malo znamo o Srbiji, pokušaćemo da pohvatamo bar nešto kad dođemo. Drago nam je što dolazimo na poziv ljudi koji žive u Srbiji, nije nam agent organizovao turneju. Pošto ćemo provesti dva dana u Srbiji siguran sam da ćemo uspeti da osetimo pravi ukus.

Možeš li da navedeš pet pesama koje su izvršile najveći uticaj na tebe?

Steve: Sorry, ne volim da pravim liste!

Zašto?

Steve: Mislim da su liste sranje, pogotovo u muzici. Liste su za bibliotekare i računovođe. Moj ukus je previše fluidan, ono što volim danas možda ću mrzeti sutra. To je zato što generalno imam takav love/hate odnos prema muzici odnosno svakoj pesmi posebno. Neke volim, neke mrzim. Neke volim iz tog i tog a mrzim iz potpuno drugog razloga. Liste? Najgora stvar u muzici, definitivno! Pop charts? Fuck them! Zašto?

Zato što:

  1. su glupave
  2. mnogo više govore o onome koga želiš da impresioniraš njima nego o stvarnim uticajima
  3. nikada nisu dovoljno dugačke
  4. nema pod četiri!

 

Newtown Neurotics

 

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top