Doomtown records

Doomtown su trenutno najagilnija domaća etiketa na ovim prostorima. Let’s Grow, Jaibo!, Brat Pack, Xaxaxa, Nuclear Spring, The Celetoids, Negativ, Eke Buba, Generacion Suicida i Apsurd samo su neki od domaćih i stranih bendova koje su dosad objavili. O izdavačkom radu i koncertima popričali smo s Karlom i Mihaelom.

     1. Ajmo odmah na početku razjasniti stvari. Otkud vi u punku, što je sve iza vas na sceni i kako je počela priča o Doomtownu, etiketi, distribuciji i organizaciji gigova?

K: Za početak, hvala tebi i uredništvu zinea na pokazanom interesu! Prije upoznavanja punka i svih njegovih vrlina (kasnije i mana), valjalo bi krenuti s time da sam odgojen u domaćinstvu u kojem je stari bio karika koja me, naoružana s pločama klasičnog rocka i emisijama Radija 101, uvela u neki alternativniji, drugačiji svijet s kojim sam instantno kliknuo. Već kao teški balavac u nižim razredima osnovne škole počeo sam pokazivati fanatizam za glazbom, a tu su glavnu ulogu u edukaciji preuzeli susjedi metalci koji bi mi nasnimavali kasete svih onih bendova s majica koje sam vidio na balkonskim štrikovima. Prvi susret s nečim što bi moglo proći pod punk, makar bio teški mainstream, bio je u petom osnovne s kazetama Green Daya i Hladnog Piva kupljenih u dućanu u sklopu tvornice Croatia Recordsa (bivšeg Jugotona) udaljene deset minuta hoda od moje zgrade. Dvije godine kasnije, od lokalnih skejtera/writera dobivam nasnimljene kasete nešto ipak više underground bendova poput Pennywise, Madball, Rykers i Snapcase, a početkom srednje preko lika iz Samobora iz susjednog razreda otkrivam Napalm Death, Siege, Disrupt, Masskontrol i ENT i tu potpuno odljepljujem, što zbog muzike, što zbog liričkog sadržaja. U trećem razredu srednje počinjem povremeno odlaziti na koncerte s frendom s kvarta i njegovim srednjoškolskim kolegom, Titom iz Ivanića, i tu kreće moje ozbiljnije upoznavanje magičnog DIY svijeta. To bi ukratko bio moj put do otkrivanja nečega što me stavovima formiralo kao osobu i što mi je i dan danas vrlo bitan segment života. Što se tiče scenskog djelovanja, s moje strane je sve započelo nekoliko godina prije rođenja Doomtowna kad se pojavila želja za aktiviranjem u vidu organizacije koncerata. Nekako mi je postalo učmalo biti samo obični konzument kojem je najveći doseg doći na gig, ispijati jeftino pivo, upijati scenske tračeve i sviruckati u bendovima koji su zapravo ležernog karaktera i s kojima u konačnici nisam stopostotno zadovoljan iz ovog ili onog razloga. Falila mi je neka ozbiljnija, posvećenija i sadržajnija priča, a u tom periodu je u bendovima nisam vidio. Ono što mi je dalo vjetar u leđa za nešto novo je večer kad sam surfajući po MySpaceu nabasao na informaciju da Hjertestop i Night Fever traže gig na prostoru bivše Juge. Kako mi je Hjertestop singl bio fantastičan, istog trena sam javio Lasseu, vokalu benda, da mi da dan-dva fore kako bi se ispitale sve mogućnosti za organiziranje giga u ZG-u. Nakon nešto sitnih peripetija, gig se organizirao ilegalno u Mediki, točnije u prostorima današnjeg kluba Attack. Upravo taj gig gledam kao neku polaznu točku mog djelovanja na sceni i pamtit ću ga vječno jer se u 24 sata boravka Danaca u Zagrebu dogodila masa suludih i bizarnih situacija. I tako, kako je sam gig prošao van svih očekivanja, pojavila se žeđ za dovlačenjem još više friške inozemne krvi u našu malu rupu. Skužio sam da mi se organizacija giga do tog prvog iskustva činila puno kompleksnija nego što zapravo je. Mislim, u zamjenu za nekoliko izmijenjenih mailova, cimanja oko smještaja i 2-3 sata odvojena za kuhanje hrane, dobiješ bend koji ti je napet i kojeg vjerojatno nitko ne bi doveo da se sam oko toga ne angažiraš. Nije neki super zahtjevan zadatak, a još se dobro provedeš i izmijeniš iskustva s panksima iz drugih zemalja. Top! Nikad nisam razumio pojedince/ke koji bi više vremena i energije utrošili na nagovaranje ljudi za dovlačenje bendova nego da se sami/e uhvate u koštac s organizacijom. Stvarno nije neka drama, nimalo, bar u DIY svijetu.

M: Pa neki prvi susret sa punk i hardcore glazbom desio se u petom osnovne paralelno sa nekim momentom kada sam počeo vozit skejt i visit na Mimari. Nerijetko bi se punk stvari pojavljivale na soundtracku skate videa koji bi se dilali na VHS-u, presnimavale bi se kasnije audio kasete i kupovali CD-ovi na blef čisto na preporuku. Krajem srednje škole počeo sam odlazit na punk i srodne DIY koncerte koji bi se dešavali u Močvari, Attacku! i KSETU pa sam nekim logičnim slijedom upoznao i masu ljudi od kojih su mi neki i dan danas bliski drugovi. Evo ti jedne trivie, Karlo i ja smo prvi puta komunicirali preko p2p programa Soulseek koji je prije 15tak godina koristila sva krema diy scene i tamo su postojale personalizirane ex-yu grupe gdje se razmjenjivala opskurnija glazba. U nekom momentu smo se upoznali dok smo išli na neki koncert u Beč pa smo kasnije počeli hengat po koncertima i izvan njih i u nekom smo momentu imali i bend skupa. To je bilo nekad kad smo bili u ranim dvadesetima! Što se tiče priče o Doomtownu kao etiketi sve je to nastalo podosta spontano. Ja sam bio urednik Subvultures webzinea oko kojeg je bilo okupljeno podosta raje koja je visila po istoimenom forumu i u nekom momentu je Subvultures trebao postat label, ali sam ja imao malo drugačiju viziju kakav bi label htio, pa sam u nekom momentu abdicirao sa Subvultures trona. Što se tiče samog starta etikete i distribucije više ču o tome u sljedećem bloku pitanja jer jedno pitanje drito bode u srž rađanja Doomtowna. A što se tiče koncerata Karlo je ubiti probio led sa rađenjem DIY koncerata u prostoru Medike u vrijeme prije nego što je Attack! preuzeo odgovornost za taj prostor. Neki od prvih koncerata koje je radio bili su Night Fever i Hjertestop u fazi dok Night Fever nije imao ni prvi album objavljen. Sječam se da je vokal Solomon slao Karlu neke demo snimke na temelju kojih je bukirao turneju sa Hjertestop. Što se tiče distribucije izdanja drugih etiketa to je bio neki logičan slijed jer ideja je bila da naša izdanja budu nabavljiva na što više distribucija i u toj formativnoj fazi smo se jako puno trampali sa istomišljenicima pa smo tako kroz godine stvorili odnos sa jako puno etiketa i distribucija.

2. Je li postojao neki zacrtani plan što će Dooomtown biti, koje će bendove izdavati i čime će se sve baviti ili su se stvari jednostavno same zakotrljale? Kako to da su srpski bendovi Let’s Grow i Jaibo! na prvom izdanju? Nije bilo labela za njih ili nije bilo hrvatskih bendova za label? Nije pitanje nacionalizma, nego male etikete obično počnu s bendom iz svog kvarta, a vi ste prvi kvatrićki bend objaviti tek 3 godine kasnije.

K: U startu nismo imali apsolutno nikakav razrađen plan kojeg bi se striktno držali prilikom odabira bendova, sve je počivalo i dalje počiva na zajedničkom ukusu koji dobro funkcionira. Sasvim normalno i očekivano je da se ponekad raziđemo u mišljenjima oko pojedinih bendova, al do sad se nisu izrežirale neke bezizlazne situacije koje bi dovele do pucanja. Uostalom, ako nešto baš ekstremno zašteka, obojica smo pokrenuli podlabelove koji su lako rješenje za takve slučajeve, a cijelu priču naprave samo dodatno uzbudljivijom. S Doomtownom generalno želimo biti što više fokusirani na lokalne bendove i općenito ex-Yu područje, no ne bježimo od povremenih izleta van tih okvira jer osvježavajuće je povremeno unijeti dašak nečeg vanjskog, pogotovo kad su u pitanju ljudi s kojima smo povezani. Sad kad premotam traku deset godina unazad i napravim usporedbu na lokalnoj razini, u početku nije bilo ni približno toliko zanimljivih zagrebačkih bendova kao danas pa mi je s te strane mega drago da imamo i jake lokalne bendove koje možemo izbacivati i iza kojih maksimalno stojimo. Za LG/J! split je bilo dovoljno zainteresiranih labelova, no stvar je bila čisto u tome da je bend želio uključiti u priču više manjih labelova i na taj način bolje izdistribuirati izdanje. Kako smo se baš u to vrijeme počeli družiti s Ljubom i Dariom iz Lets Grow, bez preveć razmišljanja smo im se javili i dobili zeleno svjetlo za izdanje za koje mi je drago da je bio materijal za probijanje leda. Što se tiče kvatrićkih bendova, oni su se počeli objavljivati nešto kasnije jer u 2010. još nije postojao niti jedan ozbiljniji bend žedan snimanja i touranja.

M: Doomtown se rodio spontano i instiktivno zbog potrebe da se pripomogne drugarima iz Lets Grow oko realizacije izbacivanja split vinila sa Jaibo! koji se koordinirao da izađe taman prije njihove četverotjedne europske turneje. Oba benda su nam bila u fokusu interesa jer smo znali neke ljude iz oba benda i muzika nam je bila napeta. Prvih par godina na etiketi nije bilo ništa od zagrebačke scene jerbo se u to vrijeme nije dešavalo ništa što je nama muzički i scenski bilo zanimljivo ili možda je, ali se stvari nisu potrefile. Prva “Kvatrić” izdanja su u principu izdanja naših bendova Divided Minds i Black Gust koja smo radili netom prije prve zajedničke turneje nekad tamo 2013. Bilo je nekako logično da čemo to samoizdat jer imamo etiketu i uklapalo nam se u vizuju iste iako bilo je tu i nekih osobnih projekata koji nisu završili na istoj. Što se tiče neke vizije etikete u principu nije bilo nekih strogih kriterija osim da se obojica moramo složit oko toga da nam bend mora bit zanimljiv muzički i ideološki i da iza muzike stoje ljudi koji su ispravni iz neke svjetonazorne perspektive i da su lišeni bilo kakvih sivozonaških konotacija. Isto tako ja osobno nisam ni nešto previše opterečen žanrom nit se striktno držim nekog pravila da bi izdavao striktno samo hardcore i punk projekte u kontekstu muzike iako takva i srodna im izdanja dominiraju na Doomtownu kao lejblu. Punk u spiritualnom smislu ne poznaje granice žanra pa mi je to zakucavanje u neke kalupe manje bitno, ali mi je opet koncept i osobni ukus nešto na temelju čeg odlučujem da li želim biti dio neke priče.  Ali to ne znači da bi na svom lejblu htio izdat neki tehnički metalcore, stoner, porno gore grind, tehno ili cock rock (smijeh)

 

3. Kako uopće dođe do dogovora s bendom oko izdanja? Kakva je reakcija bendova kad im se javi netko iz Hrvatske? Što vam je bitno kod bendova? Na koje stvari ne pristajete i je li bilo situacija da se niste uspjeli dogovoriti?

M: Stvari se uvijek nekako dese same od sebe. Tipa ili su ljudi iz bendova iz uskog kruga prijatelja, ili su bili s nama u nekim drugim bendovima, ili je tu riječ o nekim bendovima čije smo koncerte radili pa se tako i upoznali. Isto tako smo obojica jako puno svirali i tourali po Regiji i Europi sa svojim bendovima pa smo tako upoznali jako puno ljudi svirajući s njima. Neke ljude ne bi upoznali prije izdavanja njihovog benda, ali bi nam netko od prijateljskih izdavača sugerirao izdanje dok bi nečesto i organizatori koncerata imali svoje bendove ili prijatelje koji imaju neke nama zanimljive bendove i sl. U principu se mi jako rijetko sami javljamo bendovima upravo zbog tog momenta jer se sve nekako dešava samo od sebe nekim prirodnim putem, ali zato nas bogme pošteno spemaju metalci i gore grajnderi iz cijelog svijeta sa žicanjem za izdanje. Neko vrijeme smo na dnevnoj bazi dobivali upite za izdavanja od nekakvih bendova s kojima nemamo apsolutno nikakve veze, znači ono, javljaju se ljudi koji vjerojatno zatrpavaju na stotine inboxa bez da uopće istraže label i skuže dal se uopće uklapaju u neku priču. Kao što sam već spomenuo, osim same muzike, ono što je nama bitno da su ljudi iz bendova na etiketi na mjestu, znači da ne koketiraju sa nekim nacionalističkim, homofobičnim, patriotiskim, šovinističkim i seljačkim pizdarijama. Nekad se desi da su ljudi na mjestu, ali bend ili projekt nije obojici napet, ali zato imamo pod-etikete. Karlo stoji iza Outsider Tapes i Outsider Classics, a ja imam sa strane još i Cosmic Brood Records. Što se tiče neuspjelih dogovora zadnje što mi pada na pamet je pokušaj izdavanja talijanskog benda Lucta koji nam je bio ludilo, ali je komunikacija išla jako sporo i dosta kaotično da bi se vokalistica prestala javljat kad smo trebali slat tape u tisak da bi se javila ko iz vedra neba par dana prije K-Town festa da li možemo odradit tape što je naravno bilo tehnički i vremenski nemoguće. Kasnije smo saznali da je dotična osoba zamjenjena novim vokalom zbog kaotičnih manevri i da je zadnja kojoj smo se trebali javit po pitanju tako nečeg. (smijeh) Inače nam je jako napeto u zadnje vrijeme reizdavat neke ex-yu klasike neovisno o žanru, ali je problem sa tim starim bendovima svestran. U principu nam je žao jer je jako puno tog reizdano na neki traljav način; znači ili je snimak loše remasteriran, ili je grafičko rješenje vizualni masakr, ili iza toga stoje sumnjivi bootlegeri koji zakidaju bend i briga ih za sve spomenuto, ili pak kombinacija svega toga. Često i ljudi iz tih starih bendova ne kuže potencijal tih starih snimaka, ili netko ima prava koja ne da zbog nekog egotripa ili je komunikacija s tim matorim likovima jednostavno neizvediva.

K: Kako u većini bendova sviraju ljudi koje poznajemo dugi niz godina, nije se bilo teško dogovoriti i izgurati izdanje u onom najzdravijem DIY duhu bez dodatnih zavrzlama. Kad pričamo konkretno o strancima, s većinom bendova smo također već bili u nekoj interakciji i prije izdavanja ploče ili tejpa. Recimo, ideja o izdavanju Generacion Suicide se pojavila u parku na Jukićevoj u gluho doba noći nakon njihovog prvog giga u ZG-u, kad nas je bend sam pitao jel bi ikad u budućnosti sudjelovali u izdavanju. Josea iz Warsonga smo upoznali dok smo radili No Escape gig u Attacku, još dok se Warsong nije pošteno zakotrljao, članovi Faux Departa i Negativa su frendovi koji drže labelove s kojima smo u dugogodišnjoj suradnji, itd., itd. Zapravo je vrlo malo slučajeva gdje se ko grom iz vedra neba javljamo nekome s kim nismo imali nekakav kontakt ranije. S druge strane, od 2013. sam aktivan s podlabelovima Outsider Tapes i Outsider Classics koje vodim solo i s njima nit mi je bitan taj moment, nit sam okrenut dokumentiranju domaće/regionalne scene. Kad pričamo o izdanjima koja se nisu uspjela izvesti, pada mi na pamet situacija kad sam u formi tejpa htio izdati diskografiju talijanskih Blue Vomit na Outsider Classicsu. Tad sam se susreo s čestim stavom stare garde, gdje oni kao bend nisu zadovoljni sa sirovom snimkom koja je meni s druge strane melem za uši pun šarma i iskrene adolescenske nadrkanosti. Kao, zainteresirani smo za izdavanje i zahvaljujemo na upitu, no mi bi to snimili sve nanovo u studiju, može li tako? Ma piši kući propalo. Pokojni Luca se okreće u grobu!

 

4. Koliko su kooperacije s ostalim etiketama ključne za izdanje? Kako funkcionira suradnja 5 etiketa oko nekih izdanja? Iz moje percepcije, izgleda kao da su se neke etikete ustvari prišlepale vašim izdanjima umjesto da ste podjednako podijelili troškove. Koliki su tiraži inače, a koliki u ovakvim kombinacijama?

 M: Pa čuj, u tim nekim ranim fazama Doomtowna koizdanja su nam bila rješila neke vinilne financijske probleme iako često nastane kaos kada je puno ljudi u priči zato nekako u zadnje vrijeme težimo da stvari odrađujemo sami ili u kombinaciji sa recimo jednim suizdavačem, najviše tri. Problem vinila je što je neisplativo radit manje od 500 kopija zbog osnovne cijene na koju utječe izrada master štance zvuka na plastiku što znači da je u principu jako mala razlika u cifri radio ti 300 ili 500 komada. Recimo kaseta je pristupačniji format jer je isplativije radit manje tiraže. Kasete odrađujemo sami oduvijek i tiraže varijaju od 100-300 komada ovisno o tome koliko je bend aktivan i koliko svira i koliko želi kopija za sebe. Neke stvari brzo odu pa se desi i repress koji često bude manji.

K: Kooperacije su ključne malim labelovima koji nemaju dovoljno financija i oko sebe izgrađenog hypea, dakle onih faktora koji bi im osigurao prodaju dobrog dijela pressa u neko dogledno vrijeme. Recimo, da smo potpuno sami pokrili cijeli press, sad lupam, Modern Delusion ploče, vjerojatno bi dan danas sjedili na masi neprodanih kopija što ne ide u korist ni labelu nit bendu. Danas kad je label ipak dobio na nekoj prepoznatljivosti takav je pothvat sigurno manje rizičan nego prije 7-8 godina kad smo bili totalni anonimusi, no to ne znači da i dalje nismo oprezni. Neki standardni tiraž pressova u DIY okvirima je 500 komada neovisno o tome jel je u pitanju jedan ili više labelova, a dok se gura co-release, obično jedan od labelova bude taj koji preuzme inicijativu, kontaktira tiskaru i izgura taj dio procesa.

5. Što kad ploča/kaseta izađe? Kako dođe do publike? Kako distribuirate izdanja? Što se događa sa neprodanim primjercima? Postoji li već publika koja automatski kupuje/distribuira Doomtown izdanja? Koliko ode na bendove na turneji i kakav je deal s njima?

M: Pa u principu imamo neku šprancu kako radimo stvari. Kada neko izdanje treba ić van imamo neki period najave uz opis, cover albuma i preview nekih numera pa to kačimo na društvene mreže, forume i sl. A kada stvar bude vani izvrti se opet priča kroz te kanale, ali neki najbitniji moment nam je taj prvi moment javljanja distribucijama, shopovima i izdavačima koji se dešava kroz newsletter koji je hrpa kontakata koje smo skupili kroz godine. Postoje neki izdavači s kojima imamo neke dogovore u smislu dobre stare trampe pa kad izbacimo stvari šaljemo njima direktno na distribuciju, ali ima jako puno shopovova, distribucija i generalno ljudi koji redovito uzimaju wholesale (čitaj punk veleprodaja) od nas tako da u tom prvom momentu ode dosta stvari instant. Isto tako postoji neki krug ljudi koji uzima u tom prvom naletu paket novih izdanja ili kombinira ista sa stvarima sa distre i često to bude preko bandcampa koji je jako dobar što se tiče tog nekog pomagala za rješavanje fizičkih izdanja. A što se tiče neprodanih stvari, pa u principu slabo nam se stvari i vucaraju nešto unazad par godina. Kasete dosta brzo odlaze i često postoji potreba za reizdanjem, a i te neke stvari u formi vinila brzo odu koliko god velike tiraže bile. Često se u zadnje vrijeme iznenadim kako stvari brzo odu kad zavirim u kutije tražeći stvari koje trpam u pakete. Što se tiče bendova na touru sve je to nekako individualno i ovisi o tome koliko bend želi kopija i koliko su dugu na touru. Bend često dobiva neke royalty kopije, a nekad žele neki veći dio kopija pa ih i sami financiraju ovisno o tome koliko kopija žele za sebe. Sve je stvar dogovora!

K: Valjalo bi spomenuti da je jedna od osoba koja nas vjerno podržava od samog starta Daniel iz Sorry State Recordsa. Mislim da ne postoji Doomtown izdanje koju ta ljudina nije provrtila kroz distro i na taj način distribuirala u USA.

6. Postoji li neka priprema tržišta na novo izdanje? Nekad se stavilo 5 flyera/oglasa u fanzine i poslalo izdanja na recenziju, pa bi ljudi doznali o novim izdanjima. Kako se to danas radi i koliki je doseg suvremenog DIY/punk marketinga? Mogu li društvene mreže dobro funkcionirati kao alati promocije i marketinga ili se izdanja utope u moru drugih objava?

M: Fanzinaška scena je nažalost podosta mrtva kao što i sam znaš. Slali smo uredno izdanja na adresu Maximumrocknrolla i na još par strana, ali i sam MRR se ugasio zbog neisplativosti printanog formata što je na kraju demotiviralo shitworkere da guraju printanu priču dalje. Nekako se sve prebacilo u digitalni svijet, pa čak i spomenuti MRR za koji sam mislio da će se tiskat vječno! I sam si spomenuo internet svijet koji je zaista dosta nezahvalan zbog zasićenja informacija i tu si potpuno u pravu. Problem je što kako vrijeme prolazi tako i društvene mreže evoluiraju u beskorisno oruđe od kojeg nema baš puno koristi ako ne plaćaš sponzoriranje stranice i ako ne plaćaš reklame za pojedine objave. Problem je taj što ako ne plaćaš, svi ljudi koji prate tvoj profil ne vide objavu, već ista dođe do malog postotka ljudi i onda ispada da postaš u prazno. Mi i dalje ne plaćamo ništa i imamo neku averziju prema cijeloj priči, ali ubiti nam stvara jako velik problem zbog spomenutih stvari što znači da razmišljamo da za neke bitne stvari vezane uz label tu i tamo platimo neku reklamu. Postoje neki webzinovi, radio stanice, blogovi i sajtovi koje uporno prate što radimo i u principu nekako naše stvari tamo završe bez nekog kontakta s tim ljudima dok se nekima sami javimo. Iskreno, taj moment u vidu takve promocije nam možda malo šteka, ali Doomtown je nekako postao skoro pa full time job koji oduzima jako puno vremena i uz pravi posao, ostale životne aktivnosti i hobije teško se dublje pozabavit sa svakim aspektom tipa promocije jer nije da živimo od toga, iako, planira se malo više pozabavit time ubuduće!

K: U današnje vrijeme je dosta zajebano za progurati se kroz svu tu količinu informacija koje kolaju društvenim mrežama na dnevnoj bazi, a taj vid promocije je zapravo najbitniji. Kako ljudi masovno pate od kroničnog short attention spana, čisto radi tog momenta moramo ponoviti neku informaciju više puta, no gledamo da ju doziramo u nekim granicama normale. Osobno mi zna izazvati kontraefekt sve što iskače više puta na dnevnoj bazi, ma koliko god bilo kvalitetno, a i ponekad me nehumano hajpanje pojedinih bendova po svim hodnicima interneta zna dovesti do toga da mi se ubije želja za čekiranjem izdanja. Fanzinaška scena nije potpuno mrtva, i dalje postoji hrpa fanzina koje popratim, no tu većina autora/ica piše o nekim osobnim favoritima koji su im zaokupirali pažnju, što mi je kul. MRR je bila novina koja je funkcionirala na principu recenziranja apsolutno svega što im se pošalje na adresu, a njegovim upokojenjem od zinova tog kalibra ostao je samo Razorcake za kojeg zaboravljam i da postoji. Vrlo vjerojatno jer me nikad nije privukao sadržajem, no, vidiš, eto ideje gdje bi također mogli adresirati zadnji batch izdanja.

 

7. Koliko ugrubo košta izdavanje LP-ja ili singla? Otkud financije za izdanja? Koliko su samodostatna, a koliko morate pokrivati troškove iz vlastitog džepa? Ostane li od svega na kraju ikakva zarada?

M: Ovo je dosta relativno pitanje jer ovisi o masu faktora kao što su tiraža, boja vinila i da li ih je više, pa tipa kakvo je grafičko rješenje omota i tip papira sl. Prije spomenuh kako je neisplativo tiskati ispod 500 komada i razlog, ali evo čisto primjera radi, nekih 500 12″ vinila crne boje bez nekih grafičkih izdrkavanja stoji oko 1700-2000 eura. Singl je nekad bio upola jeftiniji od long plejke, ali unazad par godina cijena ide samo gore pa kako stvari stoje postat će mrtav format ili pak stvar koju će si moći priuštiti samo ozbiljniji kolekcionari. Već sad je normalno da se singlovi prodaju za cca 7-8 eura jer i s tom cifrom je magija pokrit troškove izrade. Baš je nedavno bila poveća rasprava na jedinom dugoživoćem i korisnom forumu za izdavače i kolekcionare, a riječ je o Terminal Boredomu. Osoba koja stoji iza američkog Total Punk lejbla koji je izbacivao po 5-10 singlova na mjesečnoj bazi i koji je rasprodao sve relativno brzo otvorio je topic i najavio zadnji šus singlica koje ikad izbacuje upravo zbog gore spomenutog razloga da bi se netom masu izdavača javilo sa istom žalopojkom. Što se tiče financija, u principu smo prvo izdanje financirali iz svoga đepa i koliko me pamćenje služi drugo izdanje ilitiga Xaxaxa – Tango Revolucioner je bilo većinom pokriveno od stvari što smo prodali od prvog izdanja, a već treće je bilo full pokriveno od distro keša. Otad je sve pokriveno od novca koje se vraća nazad u Doomtown budžet od kombinacije prodanih Doomtown stvari i stvari sa distribucije. Što se tiče zarade, u principu kako vrijeme prolazi i kako smo sve duže u tome postoji i sve veći interes što rezultira time da ima i više novaca, ali funkcioniramo tako da sav extra novac ulažemo u nove stvari što znači da ako ima više love ima i više novih izdanja i veće su tiraže. Evo sad smo došli u neku fazu da smo sami odradili full press nove Apsurd ploče limitirane na 500 komada i kako stvari stoje možda će i neki repress da se desi. Što se tiče neke osobne koristi uzimamo si nešto ploca i mercha za svoje potrebe i upotpunjujemo tako kolekciju. Da nema Doomtowna valjda bi pola plaće spičkao na plastiku, a ovako u principu većinu tog što me zanima povuče se i za distro pa se počastimo.  Dalo bi se okrenut lovu da recimo pikiraš hype bendove i radiš određena licencirana reizdanja klasika za kojima postoji velika potražnja, ali ne funkcioniramo tako. Mislim da ne bih mogao spavat noću da izdajem nešto iz proračunatih poriva ili da izbacujem nešto iza čega ne mogu stajat. Mislim, imali smo ponude od nekih bendova koji su bili nahajpani, ali nama nimalo zanimljivi, pa smo otkantali ideje o izdanju bez nešto previše razmišljanja. Toliko o tome!

K: Da, jedina zarada je dodatno opterećivanje naših polica s pločama koje si povremeno povučemo iz nekog wholesalea ili tradea što nam dođe kao neka nagrada za vrijeme utrošeno na aktivnosti vezane uz label. Što se tiče financijskog ulaganja oko toga nisam ni ja potpuno siguran, no mislim da smo nakon početnog uloga dodatno ubacili još neku pinku za XAXAXA ploču. Od tog trenutka je label na neku foru samoodrživ, no s obzirom da ne izbacujemo na mjesečnoj bazi jedno izdanje u 500 komada, to i nije neko veliko čudo (smijeh). Logistika je bitna!

 

8. Koliko vidim, niste baš skloni smicalicama za kolekcionare, raznobojnim vinilima, test pressinzima, tour editionima i alternativnim coverima. Kako to?

M: Što se tiče test pressova, svijesni smo činjenice da neke etikete odrade more test pressova s ciljem da ih kasnije preprodaju kao collectors item. Mi ih percipiramo kao nešto što služi svrsi i napravi se samo par komada čisto da se skonta dal šljaka audio zapis na vinilu i to je to. Bilo je i situacija da čak i nema test pressa jer bend treba ić na tour, a sve kasni kako to često biva u panku, pa se onda TP preskoči zbog uštede na vremenu. Što se tiče obojanih vinila, tour editiona i alternativnih covera; nije da toga nije bilo, ali često to ovisi o samom bendu i cijeloj situaciji i kako tko diše, ali nikad nije proračunato da je zbog neke zarade već više zato jer smo obojica propali grafičari koji često odrađuju artwork i pripreme za svoja izdanja pa nam je taj vizualni moment dosta bitan ili recimo bend inzisitira na tome. Primjerice, neki ljudi nemaju osječaj ili im se ne da cimat oko grafičkog i estetskog momenta pa onda taj dio prepuste nama. Taj neki grafički moment desio se prvo čisto zbog nužne potrebe izrade plakata za naše koncerte, da bi nas s vremenom ljudi počeli tražit da im radimo neke artworke za omote ploča i kaseta, mercha i sl. Počeli su nas i neki drugi ljudi izvan krugova Doomtowna cimat da im radimo plakate tako da smo i u nekom momentu nesvjesno postali i grafički dizajneri (smijeh). Vizualna priča nam je jako bitna kad je riječ o Doomtownu jer mislimo da upotpunjuje cijelu priču oko glazbe. Ono, nema mi gore kad bend kida muzički, a artwork bude neki užas jer mi to nekako ne zaokružuje kompletnu priču i kvari cjelokupan dojam. A i ono, vizual je prva stvar koju vidiš kad uzmeš tu ploču ili kasetu u ruke! Sječam se da me ko klinca na prvi dojam upravo dobio taj neki artwork na temelju kojeg bi se zakačio za nešto pa išao istraživat o čemu je riječ. A što se tiče obojanih vinila i picture vinil izdanja, štajaznam, nisu mi nešto napeti ovi u boji, a i snobovi i hi-fi frikovi uvijek govore da neobojani tojest crni imaju naj sound (smijeh). Picture vinili su mi uglavnom bezveze jer dolaze bez klasičnog omota, inserta i dodataka pa ih izbjegavam.

K: Vjerojatno nam takve akcijade nisu često na pameti jer ni sami ne pripadamo u kategoriju nabrijanih kolekcionara. Kad bi ubacili kakvu drugu boju uz klasičnu crnu, čisto radi estetike, ona ne bi bila neki naročito jak magnet za kupnju jer takve igrancije pretežito prolaze samo sa super ishajpanim bendovima. Osobno preferiram crni vinil i često me zna nanervirati dok se cijeli press ploče odradi u mega limiranoj obojanoj varijanti na 180 grama pa zbog toga izdanje cjenovno ode u nebo. Nama je primarni cilj da izdanje vizualno dobro izgleda, a ako se već dodatno napucava da postane atraktivnije, prije biramo dodavanje druge boje covera (pola pressa jedna, pola druga boja) i dodatnih inserata/postera koji nisu dio limitiranog dijela nego cijelog pressa. Kako se Mišo dotaknuo artworka, moram spomenuti da ljudi izvana sve više primjećuju neki grafički trademark domaćih Doomtown izdanja što mi je posebno drago. Mene je osobno cijela prljava xerox estetika još napaljivala kao klinca koji se susretao s njom čitajući fanzine i gušt mi ju je revitalizirati i gurati kroz naša izdanja i plakate. Kad već pričam o tome, nagodinu mi je plan napraviti prvu samostalnu izložbu s probranim plakatima jer unazad deset godina nakotilo se tu dosta materijala kojeg bi valjalo zabilježiti s kakvim bookzineom, no o tom potom.

9. Koja su vam izdanja bila najdraža, koja su se najbolje prodavala, a koja su značajnije etablirala etiketu ili na neki drugi način bila bitna? Što se dogodilo sa Jaradom i MRR beefom?

K: Teško mi je istaknuti najdraža izdanja, svako na kojem trenutno radimo mi je u tom trenutku najnapetije. Ona nešto posebnija bi mi bila zapravo sva za koja smo se sami angažirali oko artworka ili grafičke dorade u vidu rezanja i sklapanja covera u kućnoj radinosti. Moment kad damo više sebe od puke promocije u neko izdanje mi izaziva posebnu zadovoljštinu. Inače, koliko sam stekao dojam, stranci nas generalno više prepoznaju po izdanjima domaćih bendova nego inozemnih što mi je osobno veliki plus. Kul je činjenica da ljudi primjećuju da se u ovim isprdcima Europe nešto zanimljivo događa i da im prije zazvoni Eke Buba nego Nuclear Spring. Što se same prodaje tiče, ranije su se strana izdanja nešto poznatijih inozemnih bendova prodavala bolje od domaćih, no kako je s godinama porastao interes za bendovima s ovih prostora i kako se label više izgradio, domaća danas za njima puno ne zaostaju.

M: Štajaznam, svako izdanje je na ovaj ili onaj način obilježilo Doomtown i drago mi je da se desilo. Možda su mi nešto draža izdanja bendova sa ovih prostora zbog osobnijeg kontakta sljudima iz bendova, ali teško mi je sad nešto posebno izdvojit. Koliko me pamćenje dobro služi dosta brzo su otišli Nuclear Spring singlovi, izdanja Generacion Suicide, Savageheads 7″ i u principu većinu tog što izbacimo u kasetnom obliku nekako brzo ode bez obzira dal je riječ o našim ili o stranim bendovima. Čak bih rekao da u zadnje vrijeme postoji veći interes za domaćim stvarima koje izbacujemo nego za izdanjima stranih bendova. Recimo Eke Buba – S/T tape smo radili u 2 navrata i kasnije reizdali sa Lumpy Records isti materijal na 7″ vinilu, a slična stvar se desila i sa Derealizacijom od Apsurd koju smo odradili u dvije tiraže u kasetnom obliku pa isti taj snimak reizdali na novom 12″ vinilu kao kompilacijski LP koji sadrži stvari sa Derealizacije na jednoj strani, a novi snimak na drugoj strani ploče. I to bogme odlazi dosta brzo na sve strane svijeta kako stvari stoje! MRR beef sa Jaradom i nije sad bio neki beef već su oni imali neku dosta nedefiniranu politiku da bojkotiraju Izraelske bendove zbog cijele priče oko Izraela i Palestine. Znači nisu htjeli pisat recenzije niti generalno pisat išta o bendovima koji su iz Izraela. Kasnije su skontali kiks i javili se bendu i na kraju čak i odradili vju s njima koji je završio u zadnjem tiskanom broju MRR-a u kojem je i intervju sa beogradskim Apsurd.

10. Kako gledate na vinilni hype zadnjih deset godina? Koliko je to odrazilo na vaša izdanja i distribuciju? Što mislite o Record Store Dayu i kako on utječe na male nezavisne etikete poput Doomtowna? S druge strane, kao etiketa s kasetnim izdanjima, koliko je tape hype jak u odnosu na vinil?

K: Na temelju naše distribucije ne vidim neku znatnu razliku u prodaji i interesu za ploče danas i prije deset godina. Svakako je nešto veći interes, ali to zapravo više vežem uz činjenicu da se proširila riječ o labelu nego uz nekakav vinilni hype. Poštovano punkstvo ne kupuje masovno gramofone pa se tako brojka stalnih kupaca nije udvostručila već je više manje ostala ista. Danas smo recimo neka izdanja novih bendova primorani prodavati po većoj cijeni nego što smo kupovali oficijalna reizdanja punk pionira prije deset godina. Također, nabavne cijene nerijetko dosegnu više cifre od onih zlatnih deset eura koje smo ostavljali za ploču na distribucijama. Jebiga, to vrijeme je daleka prošlost i svi koji se čudom čude novim cijenama nisu u toku. Ono što je sigurno je da su ploče i dalje sport za zaposlene jer kupci su većinom ekipa između 25-45 godina sa stalnim prihodima, a ne srednjoškolci i studentarija. Mislim, uz svu tu online ponudu na Bandcampu, YouTubeu i kojem već servisu, mlađarija ni ne pomišlja na kupovinu ploče, no s druge strane, kupi s vremena na vrijeme kakav tejp. Tejpovi su cijenom prihvatljiviji i bili i ostali bitan segment DIY kulture, a kroz prakticiranje tejp trejdanja sam proširio horizonte u nekim formativnim godinama pa su mi time i draži format od ploče. Iz tih razloga mi je i dalje napeto da izdajemo kazete neovisno o tome jel oko njih izgrađen hype ili ne. Kad govorimo o Record store dayu, on je u suštini bila sjajna priča koja je gurala male nezavisne record storeove da bi unazad desetak godina postala čisti konzumeristički poligon za ubiranje love na posebnim limitiranim pressovima. Tko voli nek izvoli, ali mene osobno ne nabrijavaju specijalne edicije Wipersa na 180 gramskom zlatnom vinilu za 60 €, nit sam imao želju prisustvovati na ikakvom takvom događaju. Nije stvar hejta, čisto se ne smatram dijelom te kulture.

M: Hm, već dulje imam neku percepciju da fetiš na vinilni, a i generalno analogni zvuk imaju ljudi koji su odrasli u nekom drugom vremenu prije internet ere pa ih pere navika i nostalgija, ili pak u nekom drugom slučaju mlađe generacije preferiraju taj zvuk i ambalažu. Prije tog nekog hype-a o kojem pričaš ploče su i dalje kupovali kolekcionari, fanatici i ljubitelji glazbe bez obzira na broj godina u dupetu, a ova povećana prodaja je nešto o čem baš previše i ne razmišljam. Vjerojatno su tu neki svestrani kolekcionari koji su nanjušili neki potencijal, hipsteri u neiskonskom značenju riječi ili pak neki ljudi koji su skontali naknadno da im paše taj zvuk i šmek. Record Store Day mi je potpuna glupost i jedini način na koji utječe na male etikete je tako da prednost za štancanje par mjeseci prije RSD momenta imaju veliki izdavači koji nerijetko izbacuju bezvezna nezanimljiva reizdanja koja mi nikad nisu napeta. Kasete su nekako oduvijek bile najpank format i sredstvo neke trampe i razmjene u formi nekih kompilacija i promocije etikete, scene ili samog benda osobe koja bi to širila dalje. Mislim da se samo desio taj neki moment gdje je mainstream, kako to često bude, nanjušio neki potencijal i preuzeo izradu čisto da provjere da li se tu mogu ogrebst za neki dio kolača. Spomenuo sam prije kako je izrada vinilnog singla postala skuplja unazad par godina pa ću isto tako spomenut kako je podosta ljudi iz svijeta panka počelo nekakve EP formacije izbacivat na tejpovima čisto iz ekonomičnih razloga. Često ti isti bendovi kad nakupe više tejpova, te iste snimke reizdaju kao kompilacijski LP. Eto, to je neka stvar koju sam zamjetio!

11. Kako to da nikad niste izdali kompilaciju?

K: Vrtile su se kojekakve zamisli o kompilaciji kroz ovih deset godina, no uvijek bi se pojavilo vječno pitanje treba li se fokusirati samo na lokalnu scenu ili obuhvatiti cijelu HR pa možda i kompletnu regiju. Na kraju smo se odlučili iskompilirati aktualne zagrebačke bendove za koje smatramo da dobro reprezentiraju ovdašnju underground DIY punk scenu unazad par godina. Ideja je da svaki bend snimi za potrebe kompilacije dvije nove stvari i sudjeluje s nekom malom svotom keša za svoje kopije, dok bi mi cijeli proces iskoordinirali, odradili artwork i uzeli dio pressa za distribuciju. Živi bili pa doživjeli neke tamo 2021.

M: Kao što je Karlo već razjasnio, prva kompilacija bendova s ovih prostora koja je obilježila neki fertilan moment koji se dešava oko ZG diy scene je na vidiku!

 

12. Što sve distribuirate, što najbolje ide i koji su najčešći problemi distribucija? Kome treba popušiti kitu da “Out Of The Darkness” bude na vašem distru?

K: Distribuiramo većinom izdanja koja nam se osobno dopadaju i za koja mislimo da bi mogla rasplamsati interes kod lokalne ekipe. Reizdani punk klasici uvijek imaju bolju prođu od novih bendova, pogotovo onih “malih” i neishajpanih pa si često ne možemo dopustiti uzimanje hrpe kopija izdanja nekog novog benda koje vrlo vjerojatno nikad nećemo prodati. Ljudi su sve izbirljiviji i ljeniji za provjeriti nešto novijeg datuma pa se većina instantno prima na provjerene stvari iz 70-tih i 80-tih. Ono što je postalo problematično unazad nekoliko godina su nenormalno visoke cijene američkih poštarina pa iz tog razloga više ne nabavljamo toliko aktualnih izdanja iz USA. Jbg, em je potpuno jasno da se nekome s druge strane ne isplati trejdati u situaciji dok je cijena shippinga za jednu ploču 18-20 $, em nama ne dolazi u obzir plaćati toliku cijenu za wholesale dealove iz USA, što zbog spomenute napumpane cijene shippinga, što zbog potencijalnog plaćanja carine. To bi rezultiralo prodavanju novih ploča za cca 25 €, a već nas ionako wholesale dealovi iz tipa UK izađu dosta skupo jer dok na nabavnu cijenu dodaš poštarinu i Paypal uzme svoj dio za konverziju, cijene odu u nebo. Isto tako najčešći problem malih distribucija poput naše je pretvaranje stana u skladište (smijeh). Već godinama vodim borbu s kroničnim nedostatkom prostora i zbog količine osobnih stvari koja samo raste pa mi zbilja ponekad dođe muka od konstantnog seljakanja distro stvari iz jednog u drugi kut sobe. Taj scenarij sam recimo imao i s OOTD fanzinima jer na gigove i sajmove na koje nosimo distro malo tko čekira fanzine, no čini mi se da se situacija po tom pitanju ipak popravlja. Čim iznikne novi broj, šaljite nam nešto kopija.

M: Pa u principu distribuiramo sve što nam je na radaru kao nešto što je nama interesantno nevezano da li je riječ o vinilu, kaseti, fanzinu, knjizi ili stripu. Nije nam ni žanr nešto previše bitan jer obojica imamo poprilično eklektične apetite. Ja osobno ne volim generičnost bez obzira dal je riječ glazbi, vizualima, konceptu ili nekom pristupu svemu tako da je dobrodošlo sve prema čemu gajimo neki rispekt. Out of the darkness zin kao i prethodnik Last Breath smo imali na distribuciji u više navrata iako nas je možda zaobišao koji broj što je do toga što je meni osobno možda promakao neki moment da mi se Nemanja osobno javio oko toga. Generalno ljudi ovdje i nisu kupovali nešto previše zinove u nekom periodu i sječam se da kad smo uredno uzimali MRR-ove na mjesečnoj bazi da je bila nekolicina istih jedinki koja bi pazarila brojeve svaki mjesec, a veći dio bi se vucarao mjesecima i bogme ih još ima, pa eto, ako nekog zanimaju neki zadnji brojevi neka se slobodno javi. (smijeh) Vjerojatno se nisu povlačili neki brojevi i zbog tog manjka interesa. nemam ti više pojma. Kao što prije spomenuh, Doomtown oduzima dosta vremena i prioritet je mailorder, wholesale distribucija, dogovori oko izdanja sa bendovima i sl. Nevezano uz zinove na distribuciji, ako se generalno netko od poznanika nadurio ako mu se nije javilo odmah poradi nekih distro kombinacija ili uopće neka piše opet jerbo, štajaznam, evo ti primjer, nečesto mi pišemo nekim izdavačima i distribucijama da bi uzeli velike količine stvari od njih i često na prvi upit nema odgovora zbog istog razloga koji sam naveo; ljudi imaju neke prioritete po kojima rješavaju stvari, a često uz label i distro rade jedan ili više poslova, a tu je i život jel? Primjerice, naš drugar Paco iz La Vida Es Un Mus živi od tog što radi i nerijetko mu znamo pisat po par puta da bi nam nešto slao jer je zatrpan sa tonu mejlova kada izbaci novi šus izdanja pa mu stvari promaknu. Tipa, njegova etiketa je drugog kalibra, od nje i živi, a mi uz label imamo i stvarne poslove, bendove, propali smo grafičari koje uvijek neko cima za neke vizualne akrobacije itd. (smijeh) Uglavnom, i nama se desi taj neki moment da imamo faze da se puno stvari dešava sa lejblom pa budemo zatrpani sa svih strana upitima, mejlovima, porukama i nekad mi se mozak izvrne za 360 od količine ordera, mejlova, kombinacija, digitalnih konverzacija, a gdje je tu još i pakiranje, vaganje i slanje narudžbi koje se dešavaju na dnevnoj bazi. Isto tako kako za dosta omota znamo sami radit dizajn i pripremu (ili u kombinaciji sa prijateljima) sami rješavamo nekad problem tiska zbog nekog momenta kontrole kvalitete pa nam i na to odlazi vrijeme. A tu je još i rezanje, piganje i asembliranje samog izdanja! Ne dese se stvari same od sebe. (smijeh)

 

13. Koji labeli su vam bili inspiracija, koje etikete volite, s kojima volite surađivati i zašto? Koji (postojeći) bend biste rado izdali na Doomtownu da vam se pruži prilika?

K: Inspirativni labelovi koji su na mene utjecali, što bukom što estetikom kroz nekih dvadesetak godina, bili bi Earache (1987-1990), SST, Touch & Go, Slap-A-Ham, Falšanja Kolko Oš i FV Založba, a od novijih Feral Ward i No Way. Od nekih aktivnih labelova u prošloj dekadi respektiram rad njujorškog Toxic State Recordsa jer osim što okuplja sjajne lokalne bendove, drži do atraktivnog pakiranja i zajebanih vizuala. Kad se dotičemo nekih želja, ja bih bio sasvim zadovoljan s nastavkom izdavanja novih materijala aktivnih bendova s labela i pojavom što više zanimljivih i nabrijanih novih imena iz ovih krajeva. Trenutno mi ne pada baš niti jedan postojeći bend za koji bi izričito htio da ga stavimo pod svoje, više se nadam nečem novom i domaćem. S druge strane, žao mi je što se unatrag deset godina iskrcao šleper ofrlje odrađenih reizdanja kultnih jugoslavenskih 70’s i 80’s bendova na pojedinim labelovima. Neke stvari su zavrijedile više posvećenosti i bolji tretman od čistog ispucavanja na traci i tu mislim da smo mogli odraditi neke stvari puno kvalitetnije da nam se pružila prilika. Fora je povremeno izbaciti reizdanje, no dokumentiranje ovog vremena je ipak nešto što mi je daleko napetije.

M: Ovako odmah drito iz glave da moram nabrojat tri najdraža bubnuo bi SST, Dischord i Corpus Christi/Crass Records. Od nekih novih mnogo gotivim La Vida Es Un Mus, Lumpy Records, Goner, Sabotage Records, Total Punk, Byllepest i Toxic State Records. Kad malo bolje razmislim ni nema mi sad nešto prenapeto što bi volio trenutačno izdat već mi se po glavi više motaju ideje o ex-yu reizdanjima iz 70tih i 80tih!

 

14. Doomtown je dovodeći new hot shit bendove sa stranica Maximumrocknrolla stvorio od Zagreba referentnu koncertnu točku na evropskim turnejama DIY punk bendova. Kako je to počelo, koje ste sve bendove doveli (okviran broj, one poznatije ili vama draže, već sam i sam pozaboravljao što je sve tu bilo), koliko se sve skupa isplatilo i koji su najveći problemi u organizaciji gigova?

K: Bilo je tu svega, od kreme s naslovnica MRR-a kojeg često spominješ, do podcijenjenih, a moćnih bendova koji nisu dobili pozornost kakvu zavrjeđuju. To bih pak pripisao geografskom položaju jer ljudi u Europi se generalno više rajcaju na bendove iz opskurnih američkih pripizdina nego recimo iz jedne Budimpešte. Kako je sve počelo s organizacijom gigova s moje strane sam opisao u uvodnom dijelu intervjua, no nadodao bih da kad pokreneš label i izgradiš neku mrežu kontakata, prirodno se nametne da kreneš u organizaciju gigova bendova s labela. Veliku ulogu u dovođenju nešto razvikanijih USA bendova odigrao je Flo, stari punx iz Munstera koji u slobodno vrijeme bukira turneje američkih bendova po Europi. Kako su svi ti bendovi svirali za doordeal, nismo imali nikakvih nedoumica za njihovo dovođenje u ZG i sve se to itekako isplatilo jer bilo je tu bezbroj gigova za pamćenje koji su nas motivirali i davali poticaj za daljnje pothvate. S financijske strane uvijek se držimo one – dok se namire svi troškovi organizacije, sav preostali novac ide bendu, a ako nam se čini da je ta suma premala jer je večer pušiona, nadodajemo koji euro gore iz Doomtown budžeta ili vlastitog džepa. Sve ovisi o prilici i situaciji. S baratanjem s brojkama smo općenito jako slabi i zbilja mi je teško procijeniti koliko je tu gigova bilo, no brojčanik se sigurno popeo na više od šezdeset. Kao neke najdraže gigove izdvojio bih Mundo Muerto, Ajax, Absurdo, Hank Wood And The Hammerheads, prvu Generacion Suicidu, Condominium, Kaleidoscope, Nuclear Spring, Creem, Lumpy And The Dumpers, Rank/Xerox, Sickoids, oba Warsonga, prvi Piss, Criaturas i prvi Autistic Youth. To su neki koncerti koji su mi se usjekli u pamćenje ne samo zbog rasturajućih setova, već i cjelokupne večeri.

M: Hm, pa koncerata je bilo stvarno jako puno. Mislim da ako računam sve što smo radili skupa i te neke koje smo radili odvojeno da bi se brojka mogla priližavat nekakvoj stotki tako da mi je teško sad nešto tu izdvajat, a još blesavije nabrajat sve redom. Počelo je isto tako spontano i kao što sam već rekao; Karlo je probio led s tim nekim koncertima pa smo kasnije počeli radit skupa stvari netom nakon što se Doomtown okotio. Radili smo neke frendovske bendove i tu i tamo bi uletio neki bend na touru pa smo u nekom momentu upoznali gore spomenutog švabu Floa koji je bukirao dosta toga što je nama bilo napeto i preko njega smo zbukirali dobar dio toga. Bili su tu i ljudi poput Franza iz Sabotage Records, Michaela iz Taken By Surprise, Paca iz La Vide i još masu tih nekih s kojima smo bili u dobrim odnosima i s kojima smo imali neke dilove oko distribucije pa smo naboli i neke bendove koje bi nam oni sugerirali ili bi to bili bendovi s njihovih lejblova. Neki od dražih koncerata koje smo radili bili su mi Tragedy, Hank Wood, Dawn of Humans, Generacion Suicida, Uranium Club, Autistic Youth, Lumpy And The Dumpers, Nuclear Spring, Warsong, Red Dons, Youth Avoiders, Rixe i Vexx. Cijela priča nam se isplatila u kontekstu dobrog provoda, iskustva i poticaja za nekakve daljnje ideje i pothvate!

 

15. Postoji očit hipsterski paradoks Doomtowna. Dakle, etiketa je kroz deset godina postojanja (re)izdavala cool(tne) regionalne bendove, Let’s Grow, Xaxaxa, Trobecove Krušne

    

    Peći, Quod Massacre, Modern Delusion, Eke Buba, Psihokratija… Bilo je tu i 4 kanala, lo-fi zvuka, ništa što ne bi bilo strano indie/hipster ekipi. Imate izdanja na kasetama. Nakon što bi novi hajpani bendovi završili na stranicama MRRa, unutar godine dana bi zasvirali u Zagrebu zahvaljujući vama. Izdajete ploče o kojima cijelo desetljeće slušamo kako su ponovo “in”. Kako to da unatoč svemu tome, Doomtown nikad nije bio prepoznat na nešto višoj razini i pred širom publikom od teškog undergrounda, kad ste ogledna domaća hipsterska etiketa, u najpozitivnijem prvobitnom smislu? Kako to da u moru kojekakvih poluizmišljenih ili loše kopiranih megacool trendy pizdarija i bizarnih try-hardera kojima su nas davili zadnjih desetak godina nitko nije upro prstom u vas i rekao – “Hej, ovi tipovi su ustvari prava esencija hipsterstva!”? Je li ikad bilo kakvih upita i interesa domaćih i regionalnih medija oko vaše etikete i rada? Ili ste namjerno bojkotirali tu stranu priče?

 K: Zanimljiva opservacija. Ako krenemo od toga da smo zbilja dio grdog undergrounda i mikro hc/punk DIY scene, nije za čuditi se što nismo bili pokriveni od strane medija, no kako u posljednje vrijeme recenzije novih domaćih izdanja završavaju na domaćim blogovima i sajtovima koje uređuje (pretpostavljam) pretežno indie ekipa, možda proputuje koja dobra riječ i do Dragaša (smijeh). Elem, kroz našu organizaciju koncerata promarširala je i šačica bendova koji su bili dovoljno meki i milozvučni da privuku nešto širu publiku od one stalne i tvrdokorne, a to je ponekad znalo kod punkstva izazvati negativne reakcije, što je po nekom mom gledanju na stvari potpuno neshvatljivo. Uglavnom, nešto šira publika se može vidjeti na našim gigovima ovisno o kakvim bendovima se radi, a to je naročito bio slučaj u onom romantičarskom periodu dok je trajao udarni hype oko Medike kao prostora gdje se nešto novo odvija. Drago mi je također da su čest prizor na koncertima unazad nekoliko godina sudionici zagrebačke 80’s/90’s garažne rock scene koja po difoltu dolazi na gigove, pokazuju interes za izdanja i cijene ovo što radimo. Suma sumarum, iz moje perspektive, za neke naše gabarite odjeknuli smo dosta izvan ustaljenih punk krugova, a sad zašto priča o labelu i bookingu nije prepoznata na višoj razini, dobrim dijelom je i do nas. Obojica nismo osobe hvalisavih karaktera željnih dokazivanja i pažnje, dosta smo samozatajni u ovome što radimo i draže nam je dok se Doomtown glorificira po skrivenijim kutcima interneta, tipa na Terapiji.net (ćao Marine!) i Subsiteu (Joža kralj!) nego na nekom Telegramu i Jutarnjem Listu do kojih je zapravo vrlo lako doći jer uvijek postoji netko tko traži neispričanu zanimljivu priču. Vidiš, radio sam svojevremeno kao grafičar u jednim dnevnim novinama i nisam iskoristio priliku, damn! Al realno, danas ako i malo ljudi van prijateljskih krugova prepozna da radiš nešto kvalitetno i vrijedno pažnje, možeš se instantno upakirati i plasirati kao proizvod. Generalno nisam osoba od povlačenja za rukav, za nehumani spam i berbu lajkova kako bi se osjećao boljim i bitnijim. What we do is secret i neka tako ostane.

M: Interesa je bilo svakakvih samo što je problem što nam često ljudi pristupe sa nekom idejom koja nam se ne sviđa. Bilo je tu svakakvih ponuda; zvali su nas na Briljantin TV, Transfer na HRT-u, jako često nas zovu na neke konferencije i moderirane razgovore kad je riječ o nezavisnoj sceni i kulturi, ali nekako nismo baš imali volje eksponirat se na taj način. Nije da bojkotiramo apsolutno sve, ali ja volim više ordinirat iz sjene (smijeh) Iako, kontam što želiš reć, more je pomodnih hipstera u krivom smislu riječi (smijeh) koji se kače na tuđi trud i guze svuda dok neki drugi rade nešto konkretno i funkcionalno, ali taj neki moment promocije nam često bude nešto što nam se i ne da. Prošle godine smo sudjelovali sa svojim radovima u HDD galeriji u sklopu izložbe “Tko radi scenu? – Dizajn za nezavisnu glazbu u Hrvatskoj 2011-2018”, a ista je bila fokusirana na oblikovanje plakata, omota, promo materijala i vizuala i to nam je bilo dosta kul. Inače, možda mi je malo žao što nismo odradili tu epizodu Transfera jer je dio te priče bio i Sven Sorić koji je jako dobar drugar koji je pomogao oko realizacije i tiska Modern Delusion ploče, te Neon Lies ploče koju sam ja nedavno izbacio na svom podlejblu. U istoj epizodi je trebao s nama biti i Lovro Škiljić aka Biblical Violence Illustrations koji je isto tako jako bitan faktor Doomtown-a, jer je radio jako puno plakata uz ove naše za sve te silne koncerte koje smo odradili, plus radio je i neki merch za Divided Minds, majce i dizajn za Black Gust izdanja, pa i neke plakate kao i dizajn za Todo Termina LP od Generacion Suicide. Evo ti i još jedne trivie, “otkantali” smo i intervju sa MRR u nekom momentu prošlosti jer smo bili prelijeni (smijeh) Ali evo, desit će se u neko vrijeme i taj intervju u digitalnom obliku kad smo već fulali moment printanog izdanja. (smijeh)

 

16. Kako gledate na promjene u glazbeno-izdavačkoj paradigmi kroz deset godina vašeg postojanja na sceni? Postoji li budućnost za glazbene etikete u svijetu gdje je fizički nosač zvuka postao relativno nepotreban?

M: Iskreno, ne zamaram se time. Slušam ploče iz gušta, pa što bude neka tako bude! Zasad smo samoodrživi i stvar funkcionira dosta dobro pa se ne opterečujem time. Vrijeme će pokazat gdje će nas sve to odvest! Što se tiče fizičkog nosača zvuka i njegovog opstanka; mislim da će uvijek postojat određena grupa frikova, entuzijasta i fanatika koji će cjenit kasete, ploče, pa čak i diskove. Mislim, i dalje postoji neka opsesija VHS generacijom i skupljanjem najbizarnijih opskurija, pa ne vidim zašto bi izumrla kultura štovanja i konzumiranja vinilnog formata, ali, kao što prije kazah, ne razmišljam previše o tome!

K: Budućnost i potreba postoji jednako onoliko kao kada smo počinjali s cijelom ovom malom DIY operacijom. Na nekom uzorku ljudi iz prijateljskih krugova malo tko je naglo prestao s kupovinom ploča i iz moje perspektive ne vidim da itko i bude osim ako ga ne pokose neke zajebane životne neprilike. Ono što sam primijetio je da smo svi generalno postali puno izbirljiviji. Ranije sam znao dosta toga nagomilavati da bih nakon nekog vremena shvatio da sam možda izdanje izvrtio 2-3 puta, dok me danas neki postojeći bend mora zbilja nenormalno oboriti s nogu da se odlučim na kupnju. Taj je slučaj i s većinom ljudi koji su naši redoviti kupci i ovim putem se zahvaljujem svima koji nas vjerno podržavaju svih ovih godina.

 

17. Kutak za kolekcionarski trenutak! Kao ozbiljni ljudi od glazbe i vinila, koji su vinilni favoriti i biseri vaših kolekcija i kojih bi se ploča najradije dokopali?

K: Hm, hajde fokusirat ću se na ona izdanja koja sam lovio duži period vremena i na kraju upecao u nekom super povoljnom dealu ili trejdu. Najčešće bi to bila ona koja cijenovno idu iznad mojih financijskih mogućnosti ili pak ona nepravedno podcijenjena koja bih izbunario iz cheapos kutija u nekom shopu u inozemstvu. Jedan od dražih sretnih trenutaka izvlačenja iz cheapos kutije sam imao s trećim albumom H.D.Q-a, inače melodičnom bombetinom od benda koja je po meni nadmašila svoje uzore, Dag nasty. Ploča je koštala 1.50 € i našao sam je nakon što smo odsvirali popodnevnu matineju u malom record storeu u Ženevi. S tobom sam odradio nekoliko odličnih trejdova u kojima sam pokupio njemački boot Pick Your King singlice, Discharge – HNSNSN na Clayu i Paraf – Izlete. Znači sve odreda moćna izdanja, uključujući činjenicu da mi je PYK 7” najubojitiji USHC singl uopće. Jedan od istaknutijih top uboda je bila Hard-Core Ljubljana kompilacija na berzi u Novom Sadu koja je u to vrijeme držala veću cijenu nego danas. Tad sam je brže-bolje pobjednički pokupio za tridesetak eura što mi je bio neki maksimum za prvo izdanje. Sa starim panksom Zebom sam se godinama natjeravao oko Zagreb 80-90 kazetne kompilacije. Držao ju je dugo vremena na Discogsu po meni neatraktivnoj cijeni (smijeh) da bih je na kraju dobio u zamjenu za upad na nekom od naših koncerata. Hvala ovim putem Zebi što je olabavio i počastio me vrijednim dokumentom jednog vremena. Što se tiče nekih želja, od domaćih izdanja rado bih skinuo s liste: Grč – Sloboda Narodu CS (FV Založba), 2 Minuta Mržnje – Došao Je Kraj 7”(No Time To Be Wasted), Iskanje Izgubljenega Časa i Ni Strahu VHS-ove, a uvijek i zafali nešto od Patarena i općenito stvari sa FKO records. Destrucktions – Vox Populi LP vjerojatno nikad neću nabaviti u nekom povoljnom dealu, a za trofej u obliku Pick Your King singlice na Fatal Erectionu još su manje šanse. Ako netko od čitatelja/ica ima nešto od spomenutih izdanja i želi ih se riješiti prodajom ili trejdom, nek se javi.

M: Htio bi se dokopat Zastava od Parafa zbog tog jebenog zlatnog omota. Kupio sam baš ovo reizdanje od Dallasa koje je baš odrađeno zakurac. Masu killed by death singlica mi je na wantlisti kao i originalni Rudi Peni singlovi i Death Church koji je u nekom momentu postao skup ko suvo zlato. Ima i tih 80’s UHSC klasika kojih bi se volio dokopat, ali ne patim toliko na originalne pressove, koliko me smaraju reizdanja gdje je remasterirano sve da zvuči glasno i nabrijano, te u korak s modernim vremenom, pa mi promjeni kontekst snimke na koju sam naviknut od prije.

 

18. Imate li kakvih konkretnijih kratkoročnih, srednjeročnih i dugoročnih planovi za etiketu, ako se to uopće može planirati, s obzirom na pandemiju korone?

K: Jedno od žešćih sranja koja su nas zahvatila dolaskom korone je nemogućnost turanja, a turneje su bitna stavka bendovima za promociju i prodaju izdanja. S druge strane, nadam se da će to bendove potaknuti da zasuču rukave i prime se rada na novom materijalu kojeg ćemo već nekako skrpati za izdavanje. Što se planova tiče, kao i sa svime drugim, oni su uvijek prisutni i posluže kao motivacija za kotrljat se dalje. No, kako se znaju ponekad i izjaloviti, možda je bolje da se s objavama držimo sigurnijih izdanja. Plan nam je izdati prvo izdanje Koridora, novog benda koji uključuje dvoje članova The Celetoids i to vjerojatno u formi tejpa, pa Sukob 12” koji je trenutno u procesu miksanja i izrade artworka, te već ranije spomenutu kompilaciju zagrebačkih bendova. To su neka izdanja koja bi rado vidjeli vani u 2021. Još jednom, mrcinsko vam hvala na intervjuu!

M: Neki planovi su uvijek tu; spremamo neka kasetna reizdanja u obliku diskografije nekih bendova koje smatramo da su klasa modernih klasika, a to su diskografije Bosonogog Djetinjstva i Senate Fox, Kvatrić scena kuva neke nove stvari koje bi trebale izać na vinilu, a kao što spomenuh i prije, volio bih radit na nekim reizdanjima kultnih yugo stvari ako se pruži prilika. Korona nas iz perspektive lejbla ne brine jer tiskare rade i pošta uredno radi, ali je problem više što bendovi ne mogu na turneje promovirat materijal i širit riječ dalje. Eto, taman prije korone propala turneja Apsurda i The Celetoids, četrdesetpetodnevni tour Parnepara, a trebali su i Sukob na jesen tourat sa Nailed In. Jaradi smo isto pomagali oko bukiranja prve europske turneje i trebali su svirat u četvrtom mjesecu u Zagrebu u sklopu par evenata povodom deset godina Doomtowna, ali propalo sve jebga! Nego, Fitniću, hvala tebi i Nemanji na angažmanu oko intervjua i to je to od nas!

Linkovi:
https://doomtownrecords.bandcamp.com/
https://livinginadoomtown.bigcartel.com/products
https://www.instagram.com/doomtown_records/

 

 

Intervju objavljen u Out Of The Darkness #9 , 10/2020