|
Ove godine sam konačno odrastao za pravo, odnosno prihvatio se posla na ozbiljnijoj razini nego prije, što je značilo da u svojoj kroničnoj neorganiziranosti zbog narastajućih obaveza nisam našao dovoljno vremena pratiti suvremenu scenu. Odrazilo se to i na odlaske na koncerte, trošenja po distribucijama, a kako se MRR konačno ugasio, nisam više imao glavni medij iz kojeg bi pratio nova izdanja, pa sam i tu nekako ispao iz linije. Zatrpan poslom, najčešće bih se u slobodno vrijeme hvatao klasika, bez prevelikog interesa da istražujem nešto novo. Ovo ustvari nije lista najboljih izdanja, jer ih nisam dovoljno preslušao za ozbiljniju top listu, nego prije lista izdanja koje sam najviše slušao protekle godine.
1. FNC DIVERZANT – Stanica Dugave Teško je izdati punk album s toliko godina pauze kao što su to napravili Diverzanti. Promijene se ljudi, izgube se običaji i navike, okolnosti budu drugačije, pa sve skupa bude imitacija nečeg otprije 10-15 i više godina. Bio sam nervozan kad sam nabavio album i pitao se kako će sve to skupa sad zvučati, ali ispalo je bolje od očekivanog. “Budi moja” se već istakla na gigovima, naslovna stvar odlična, a ni ostatak albuma puno ne zaostaje. Starenje sa stilom.
2. FURY – Failed Entertainment Jedan od par bendova kojeg mi je preporučilo otprilike petero ljudi tijekom godine. Prijateljska preporuka je najuvjerljiviji argument, ne bez razloga.
3. LIVE BY THE SWORD – s/t Kolekcija singlova, a ne službeni album, ako sam dobro shvatio. Po imenu sam pretpostavio da bi mogli vući na Templarse, što se baš i nije ispostavilo posve točno, ali ne bunim se, decentni oi, ugodna glazba, malo taj srednjevjekovni touch, mačevi i sjekire.
4. GAZM – Heavy Vibe Music Gazm su svirali 2018. u Zagrebu, ali nisam otišao jer, više ne znam ni sam, nisam bio u gradu ili sam zapeo u drugoj smjeni. Prošle godine su izdali i službeni prvijenac. Crossover, ali s New York notom, ima mi nešto cromagnonsko u sebi.
5. PHYSIQUE – The Rhythm Of Brutality Kao klinac nisam previše volio noise core i raw punk – doduše, više nisam ni bio tinejdžer kad sam se konačno dokopao japanskih i švedskih rodonačelnika žanra – ali sam očito došao u godine kad me taj krljasti d-beat odmara, više kao sonični zid preko kojeg se isključujem iz svijeta, repetitivna buka u koju se utapam, nego kao klasični album s pjesmama na a i b strani. Svirali su u Zagrebu, pa sam se ogrebao i za ploču.
6. BOOTLICKER – Nuclear Family EP Jedan od zadnjih bendova kojeg sam skinuo zbog preporuka iz Maximum Rocknrolla. Očekivano, ali nije loše. Možda sam pao na aktualno ime benda.
7. ZEX – Execute Zex su dograbili svojih 5 minuta slave kad se ispostavilo da je evropski vinilni pressing albuma Beyonce na b-strani imao a-stranu tadašnjeg Zexovog albuma, pa se onda nešto malo pisalo o tome i na nekim poznatijim muzičkim stranicama. Vjerojatno je ta slučajnost više odmogla bendu, kao da već nisu dovoljno suspektni u muzičkom smislu. Zex su jedan od onih bendova koji je od prezrenijih žanrovskih punk stranputica izdubio novi podžanr, iako i dalje ne bolje i uvjerljivije od Thisclose i njihovog “Grave New World” Discharge hommagea. Najviše inspiriran drugim i kasnijim UK82 albumima (UK84?), kad su bendovi postali melodiozniji i usviraniji, tipa kasniji Vice Squad, drugi Abrasive Wheels i Uproar, Ligotage i slično, i s očitim NWOBHM utjecajima, Zex mi je na ovom albumu malo jače zaglajzao u tradicionalniju punk/HC stranu, ali svejedno i dalje jedan od favorita zadnjih godina.
8. ENEMY OF MY ENEMY – s/t Još jedan od bendova na kojeg sam sasvim slučajno nabasao negdje u bespućima interneta. Melodični punk na način 2000ih, slično Deadline, ako tražim neke usporedbe. I baš mi je nekako sjeo, očito je ovo početak punk krize srednjih godina.
9. KREŠO BENGALKA – Sve Najbolje Nisam se nešto zakačio na noviji hrvatski hip hop/trap, ali mi je prvi Bengalkin album “Finale” sjajno uletio, pa sam se nekako po inerciji navukao na ostale. Treći u nizu, Afrika sa strujom, tovari su naše kmice, buraz.
10. LANA DEL REY – NFR!
|
|
|
