Shoplifters

Jedan od najaktivnijih domaćih bendova je novosadski Shoplifters koji svira, snima i izbacuje izdanja punih 15 godina. Upravo ovih dana pojavio se njihov novi EP „Forgiver“ sa kojeg se već neko vreme vrti spot za pesmu „Instant Forgiver“. Lifteri se nikada nisu laktali niti su pratili trendove, o čemu i sami govore. Zaljubljeni u muziku koju sviraju, od srca, svemu prilaze potpuno iskreno i opušteno. Baš tako se desio i ovaj razgovor. Krenuo sam kod Majkića (Gosn Bandara) u studio čisto da vidim i njega i njih i tada mi je sinula ideja da napravimo kraći intervju. Dok sam vozio ka njima poslao sam poruku Nemanji, koja ga je zatekla u gradskom prevozu, da šibne eventualno neko pitanje. Najpričljiviji je, prema očekivanjima, bio bubnjar Ćata. Basista Petar je pratio razgovor i povremeno se uključivao, dok su nam se naknadno priključili prvo Neša a potom i Vojin pošto što su odradili sitne gitarske korekcije na snimku.

by Zgro

Ćato, ti si jedini od početka u bendu, je l tako?
Ć: Da tako je, Vojin nam se priključio nakon treće probe
A čija je ideja uopšte bila da se pokrene Shoplifters?
Ć: Moja i Dejina

Tada si svirao u Red Unionu koji je bio baš aktivan, zašto ti je trebao još jedan bend sa strane?
Ć: Volim da sviram, paljevina sam, pogotovo tada kad sam bio klinac, trebalo mi je što više da sviram.

Ko je bio u prvoj postavi?
Ć: Deja Badnjarević i ja, ubrzo nam se priključio Vojin a Fipa je svirao bas gitaru i pevao, ali ta postava nikada nije odsvirala nijedan koncert. Snimili smo dve pesme koje su izašle na nekoj kompilaciji u Holandiji nakon čega je Fipa rekao ćao, doviđenja.

Sećam se postave sa svirki gde je osim tebe, Vojina i Deje, Basara svirao bas gitaru a Dušan Majkić pevao…
Ć: Pa da, to je postava koja je svirala pun gas. Imali smo aktivno svirke. Postojimo od marta 2002, prošlo je dosta vremena od tad.

Prvi album je izašao 2006, je l tako?
Ć: To bi pre ti trebalo da znaš jer je SKC bio izdavač… da krajem 2006.

Koliko pesama iz te rane faze imate uvršteno danas u repertoar?
Ć: Hmm, dve ili možda tri… Sviramo „Clear Blue Sky“, nekad „Until Further Notice“ i to je otprilike to.
Možeš li da uporediš Shoplifters iz te faze od pre deset i kusur godina i ovo danas?
Ć: Znaš kako, nekada smo u jednu pesmu pakovali bukvalno sve što znamo, pesme su imale po pet delova. Nije to moglo da bude ono klasično strofa-refren-strofa-refren, Vojin je pravio takve stvari i onda bi mi na probama dodavali i još više komplikovali stvari. Kasnije smo počeli da izbacujemo suvišne delove iz pesama. Bitna je jaka osnova i guraj!

Vojin je potpisan kao autor većine pesama, je l tako bilo oduvek?
Ć: Recimo „Until Further Notice“ je Dejina pesma, možda čak i jedina njegova, ili je eventualno napisao još neku. Ne sećam se tačno. Ostale su većim delom Vojinove mada je i Majkić znao da napiše tekst i dođe s nekom temom koju je smislio na akustari pa bi je onda on i Vojin doterivali. Bilo je momenata kada sam ja pevao Vojinu neke delove „šalala“ pa je on to hvatao na gitari… Tako je bilo nekad, a tako je kad malo bolje razmislim uglavnom i danas.

Od kada je aktuelna ekipa na okupu?
P: Neša i ja smo došli u bend u roku od mesec dana, jedan za drugim, tada je Majkić još uvek pevao. To je bilo recimo 2008. Nakon što je Majkić otišao počeo sam Nešu da barim da počne da peva.
Ć: To je bila čitava kampanja… Pola godine smo, kao, tražili pevača i sve vreme njemu govorili „pevaj ti dok ne nađemo zamenu“, a ustvari smo znali da je on taj kojeg hoćemo i da nam ne treba novi čovek u bendu. Bilo je jako teško, molili smo ga i bukvalno izvlačili iz njega dok nije pristao.

Evo ga i Neša… Nešo, zašto nisi hteo da pevaš?
N: Gde?

Pa u Shopliftersima?
N: Kako misliš nisam hteo, pa je l vidiš da pevam.
P: Sećaš se koliko smo te molili, pa si bio kao zamena…?

Jesi li i dalje zamena…?
N: Sad će Majkić da se vrati, neću ja još dugo pevati.
Smeh u glas

Ok, ako su već uspeli da te namole da pevaš, zašto onda i Vojin peva?
N: Većinu stvari je smišljao Vojin, i muziku i pevanje, e onda smo u studiju njemu ostvaljali da otpeva neke pesme.
P: Bome, vežbao je Vojin pevanje i te kako, i popravio se znatno.

Sećam se prvih tih svirki sa vas dvojicom kao vokalima da su pesme koje je on pevao baš škripale…
P: Nakon jedne svirke ti si mu baš rekao da je bolje da ne peva…
Ć: Da, da i Sava Savić mu je isto rekao.

Pa kad je stvarno zvučao kao da ga je blam, sve nešto stisnuto…
Ć: Ali vežba stalno i mnogo je napredovao. Ni Vojin ni Neša nisu rođeni pevači, sve je stvar prakse, i Neša je bolji neuporedivo danas nego što je bio pre pet godina.

Kad ste već obojica tu, šta vam je sa matičnim bendom, Red Unionom?
Ć: Pa malo je to sve zamrlo… Ne znam šta bih rekao, jednostavno smo se razišli, svako na svoju stranu, prepuni obaveza, probe smo imali samo pred svirku. Prođemo repertoar od desetak stvari, bukvalno ono što moramo i to je bilo to… Prolazilo je puno vremena a da se nije radilo ništa novo, nema tekstova, nema pesama, niko nije vukao.

Poslednjih par izdanja objavili su vam strani izdavači počev od onog split singla sa White Flag preko CD-a na kojem su „Believe“, „Smile“ i četiri pesme sa „A Fresh Start“ koji je izašao u Japanu do ovog sad novog singla kojeg objavljuju Britanci. Kako ste uopšte došli u kontakt sa stranim izdavačima?
Ć: Uvek smo mi cimali. Slali smo snimke bukvalno svima koje znamo i uboli smo lika koji nam je rekao kako nas ne bi objavio solo već na split singlu sa nekim poznatijim imenom. On nam je predložio da se obratimo White Flag-u, „oni će garant pristati, oni hoće sa svima“. Bukvalno je tako i bilo, mi ih pitali, oni pristali iz prve i to nam je otškrinulo neka vrata. Potom se Vojin obratio liku koji nam je objavio CD u Japanu, koji je takođe iz prve pristao, sav oduševljen „pa ja vas znam, ja vas slušam“. E onda smo preko njega stupili u kontakt sa ljudima koji distribuiraju njegova izdanja i tako je njih pet potpisalo tiraž od ispod 500 komada za ovaj novi singl. To mi je super jer jedno izdanje objavljuju Japanac, Velšanin, Englez, Amer, Holanđanin, ne znam ni ja ko sve… automatski će i naša ploča biti dostupna na pet strana sveta. Nisu to neki tiraži niti smo mi bend koji će ostaviti neki značajniji trag ali eto, neko će nas čuti, nekom će to biti do jaja!


Ko je radio omot za novi singl?
P: Vojin.
N: Vojin je radio i „Believe“ pa sam ja dorađivao.

Ne razumem Nešo, ti si dizajner što ti ne radiš omote, radiš drugim bendovima a ne radiš svom bendu?
N: Šta ima veze, dobar je Vojin, a i ne cimaju ni mene više drugi bendovi…
Ne cimaju te zato što nećeš…
N: Pa nije da neću nego niko ne zove, ne pravi niko nešto novo.
Ć: Znaš kako je, Neša je već dokazan, ispoljio se kao vizualni umetnik a Vojin tek treba da se ispolji.

Zašto vas trojica ostalih ne kažete: „Nešo uradi omot!“?
N: Ne mešam se, vidiš da je dobro i ovako.
Ti kao da nije tvoj bend pa kao, ne mešam se… Kad već pričamo o omotima, kome si ih sve radio?
N: Ateistima, Proleću, Red Unionu, Concrete Wormsima, potom bendu Defenders Of The Universe, to su oni Nemci što su snimali kod Raduleta. Tu je i prvi omot Lazaratha, zvali me, kao, hajde daj nešto na brzaka, hitno nam je za sutra, uradio sam ga za sat vremena… Radio sam dosta plakata, logo Shopliftersa..

.
Je l i dalje crtaš stripove?
N: Više ne, planiram da se vratim dečijim knjigama i dizajnu igračaka.

U poslednje dve godine izbacili ste tri EP-ija sa po četiri pesme. Je l to dobitna forma, a ne album, ili je to slučajno tako?
Ć: Taj ritam nam baš leži, dovoljno je kratak termin, napravimo stvari, uvežbamo ih, snimimo i idemo dalje.
P: I sve što smo snimili snimljeno je uživo, na kec, dva, tri, što je super.
Ć: A i lakše je skupiti pare za snimanje četiri nego dvanaest pesama, zar ne?

Šta ćemo s publikom, koje nema?
Ć: Nemam problem s tim, kako je tako je, radim ovo zato što volim, ne znam za drugo, ovaj put sam izabrao.
P: Naravno da je bolje kad ima publike, ali je situacija trenutno takva.
Ć: Naravno, ali mi nikada nismo uzjahali talas nekakve popularnosti, uvek smo bili mimo trendova. Imao si street punk revival pa je Red Union uzjahao na tome, pa psychobilly, pa garažu… Brojni bendovi su pratili i išli paralelno sa onim što se dešava u svetu, a mi to jednostavno nikada nismo uboli, nismo ni ciljali naravno, ali nas je jednostavno mimoišlo. Znaju ljudi za nas, imamo relativno mali krug raštrkanih fanova. Shoplifters nije za svakoga.
P: Da ih skupimo sve na jednu gomilu pa je to jedna lepa stotka, jednom godišnje…

Da li vas strani izdavači obavezuju nekim koncertnim aktivnostima i turnejama?
Ć: Niko nas nije ničim uslovljavao. Ima ih sa raznih strana koji nude svirke „ako budete prolazili kroz našu zemlju obavezno se javite“, dakle, na nama je da se sastavimo kad se sastavimo. Ne postoji niko ko nas gura. Ipak imam neki osećaj da je mnogo lakše bendovima, danas nego pre samo deset godina, da dogovore turneju. Ako si klinac koji nema preteranih obaveza uopšte nije teško izorganizovati desetak dana Evrope što je pizdarija.
Tačno, ali smo došli u situaciju da upravo tih klinaca nema. U Novom Sadu ne postoje dva punk benda u kojem sviraju tinejdžeri, odnosno momci tek zašli u dvadesete.
Ć: Nema, nema… ni Against The Odds nisu više klinci. Mislim da su potrebne dve, tri osobe koje će imati harizmu da pokrenu i povuku ekipu, da se stvori kritična masa. Kad skontaš da je negde nešto zanimljivo, hoćeš i ti, tako je bilo i u tvoje i u naše vreme, tako je i danas.

Da, ali je u moje vreme, krajem 80ih, bilo jako puno klinaca iz raznih delova grada koji su vukli…
Ć: Ali je bilo i neuporedivo manje izbora i sadržaja nego danas. Sve je uzročno posledično. Niko ne može da kaže da je današnja generacija glupa. Brdo je faktora koji utiču na to.
Evo ga konačno i Vojin… Vojine, sve se svodi na to da 90% Shopliftersa pravi Vojin Vučić zar ne?
V: Pa kad ove ostale mrzi, šta ću, moram ja. Imam inspiracije u poslednjih par godina, napravio sam neki svoj šablon.

Bio si aktivan u Društvenom centru koji je forsirao priču da se ne plaća ulaz već da sve funkcioniše putem donacije. Kakva su ti iskustva?
V: Mislim da je to vrlo zdrava ideja, ali nisam siguran koliko je naše društvo svesno toga. Trebalo bi stvoriti kulturu jer napolju to jako dobro funkcioniše. Bend bez problema skupi dovoljno novca da ima za put, da nešto pojede, popije…

Sećam se vrlo dobro Migeta koji usred svirke ide s onim televizorom i bukvalno moli ljude da ubace koji dinar unutra...
V: Svi bendovi koji su dolazili u DC znali su da tako funkcionišemo i nisu imali nikakve prohteve iznad tog minimalnog budžeta. Nisu to bile svirke ne znam kakvog kalibra, uglavnom su dolazili mali bendovi bez nekih pretenzija.
Ć: Meni je to super momenat da neko ko nema da plati punu cenu karte učestvuje sa onoliko koliko može da bi funkcionisalo. Ali bi isto tako onda trebalo da postoje i oni drugi kojima novac nije toliki problem i koji će rezonovati pa ubaciti više nego što su planirali. Evo deset evra od mene.

Bio sam na koncertu preko gde je upad bio donacija, ali je pisalo „no coins please“ što znači da niko nije mogao da ubaci ispod pet evra, a većina ih je ubacivala desetku pa i više.
Ć: Nije realno kod nas ništa. Pogledaj samo koliko je upad na neki bend bilo gde preko a koliko ovde. Dovodio si dosta bendova, znaš i sam.
V: DC se uvek trudio da maksimalno ispoštuje bend. I kad nije bilo dovoljno novca u kutiji dodavali smo sa šanka. Niko nije otišao nezadovoljan.

DC je radio dve, tri godine, ako se ne varam, finih je tu imena prošlo…
V: Da, tako nekako, s kraćim pauzama funkcionisalo je otprilike toliko. Svirao je Warsong, pa P.R.O.B.L.E.M.S, pa Autonomads. Lazarath je imao 300 ljudi. Warsong je prodao baš dosta majica i ploča. Otišli su zadovoljni.
Šteta što je ta priča završena. Sad imamo Suburbiju koja funkcioniše po sličnom principu kao DC…
Ć: Bome, tamo zna da naleti dosta dobrih bendova, ali jebi ga, kad imaš svirke pet puta nedeljno i ono što valja će ti promaći jer nije realno da možeš sve da ispratiš. Ne znam ko može… sem domaćina Pode.
V: Ja sam par puta u Suburbiji gledao odlične bendove, koji na snimcima i nisu nešto ali zato uživo zvuče sasvim drugačije, vrlo ozbiljno.
Ć: Baš sam razgovarao sa momcima koji su pokrenuli priču u Beočinu, brojnim bendovima od preko je zanimljivo da dođu ovamo. Znaju da će popušiti kintu, ali žele da dođu da upišu da su svirali u Srbiji. To im je avanturistički deo turneje. Kad prave planove, u Švabiju idu na sigurno, znaju šta ih očekuje, da će sve biti skockano, znaju i koliko će uzeti novca dok im je ovde sve nepoznato i novo.

U pravu si. Mogli bi ovako do ujutru… da privedemo razgovor kraju… izlazi vam singl, šta su vam planovi za dalje?
V: Meni je raspored malo poremećen pošto za mesec dana očekujem prinovu pa ćemo morati ili da sabijemo aktivnosti ili da ih prolongiramo za par meseci.

Kad ste svirali u Beogradu poslednji put?
V: Pa bili smo prošle godine kad smo radili promociju CD-a.
Je l bilo publike?
V: Naravno da nije.
Gde ste svirali?
Ć: U nekom džez baru u Knez Mihajlovoj, uđeš u zgradu, pa ideš u klub na spratu. Super mesto, odličan zvuk, samo ne znam da li je bilo trideset ljudi. Mislim da je u Beogradu znatno izraženiji problem nego kod nas. Ovde često zna da se na malim svirkama pojavi fina brojka od sto plus ljudi. Nemam osećaj da je tako i u Beogradu, izuzev na nekim festivalima i koncertima većih bendova.
V: U Beogradu je isčezla cela naša generacija koja je bila okupljena u bendovima poput Let’s Grow, Jaibo…
Da stavimo tačku… Kada bi nekom ko nikada nije čuo za vas trebalo da objasnite šta Shoplifters svira, kakva bi najkraća definicija bila?
Ć: Za mene je to najkonkretnije rečeno punk/rock. Nikada ga nismo mi nešto uže definisali niti smo se ograničavali. Mnogi u nama prepoznaju uticaje Huskera, Descendentsa, Snuffa, Dag Nastyja, Replacementsa, neka tako i ostane.

Shoplifters facebook page

Intervju originalno objavljen  u “Out Of The Darkness” #3, 12/2017

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top