RED DONS / 13. 09. 2015. / Fuga, Bratislava + / 15. 09. 2015. / Muszi, Budimpešta

Na Red Dons naleteo sam slučajno, niko mi nije upro prstom u njih… jednostavno, čačkao sam po bandcamp stranicama izdavača Taken By Surprise, Grave Mistake i No Way istražujući diskografije Government Warning, Direct Control, Violent Arrest… među gomilom sjajnog hardcorea, uleti najsjaniji mogući punk! Bukvalno sam se navukao na njih, jer šta god da sam pustio, a tada su imali četiri singla i dva albuma, bilo je odlično! Dovoljno žestoko, a emotivno, fantastično pevanje, odlične fore i sviračke i pevačke… dakle, sve samo ne klišeiziran bend jer nemam s kim da ih uporedim.

Iako se zvanično vode kao bend iz Portlanda, članovi Red Dons su rasuti na sve strane. Dvojica osnivača, basista Dan Hajji Husayn i gitarista/pevač Douglas Burns krenuli su akciju 2006, da bi se bratislava 1 (1)prvi vrlo brzo preselio u London a drugi u Čikago, te je jedino bubnjar Richard Joachim ostao „kod kuće“. Bez obzira na razdvojenost članova, Red Dons rade kao na traci, za devet godina objavili su isti broj izdanja i odsvirali mnoštvo koncerata. Kada sam se ja „upecao“, a to je bilo krajem 2011. oni su baš tad završili evropsku turneju u sklopu koje su svirali i u Budimpešti. Nakon toga izbaciše sjajan singl „Auslander“, sa kojeg je i istoimena pesma apsolutni hit. Bend je opasno pobrao simpatije i u pankerskim krugovima na ostrvu te je legendarni TV Smith napisao i otpevao u studiju još jednu prelepu stvar „A Vote For The Unknown“ za singl koji je zvanično izašao 2014, iako je snimljen godinu dana ranije.

Prolazilo je vreme a Red Dons nikako nisu kretali na novi evropski tour (izuzev par gigova po Engleskoj pre dve godine). Konačno, proletos mi stiže mejl od menadžera kako se sklapa letnja turneja te se pozivaju zainteresovani promoteri da pošalju ponude! Naravno, reagovao sam iz prve, ali uzalud, četiri-pet proverenih mesta u kojima su već svirali, u krugu od 500km ponovo su se zapljunuli, te su Pešta, Beč, Bratislava, Zagreb i Slovenija dobili prednost u odnosu na Novi Sad. Kad malo bolje razmislim, možda je i bolje ovako, jer nisam siguran koliko je ljudi ovde uopšte i čulo za njih. Šaola, Jens, Gale, ne znam ko još… mislim da su se svideli Jovani, Dašku i Neši kad sam im poslao linkove… To je to, desetak ljudi, maksimum, ako i toliko!

Obzirom da sam ove godine zaobišao letovanje u luku, propustio Blackpool, sve obaveze i godišnji odmor isplanirao sam prema njihovoj turneji. Peštu sam zaokružio iz prve, Beč mi se poklopio sa fudbalom, ali se zato nametnula Bratislava. Hteo sam obavezno da vidim bar još jedan gig pored peštanskog jer su za organizaciju tamo bili zaduženi isti ljudi koji su prošle godine radili Night Birds u maniru kao pre dvadeset godina u Rokoteci, bez ozbiljnog razglasa i svetla, već klasična skvoterska priča. Nisam želeo da bend koji čekam par godina, gledam u improvizovanoj varijanti.

Mesec dana pre turneje bend je objavio treći studijski album „Dead Hand Of Tradition“ i sa njim krenuo na 35 koncerata po Evropi. Bratislava je taman uletela na pola, u nedelju 13. septembra. Dva meseca pre toga, mesto drugog gitariste zauzela je Ruby Sparks iz The Stops. Stižem pred klub oko osmice za kada je i bio najavljen početak koncerta u organizaciji lokalne antifa ekipe iz Bratislave. Upad pet evra. Stara tržnica u strogom centru grada pretvorena je u multi kulturni objekat. U glavnoj sali u to vreme uveliko je svirala Morcheeba. Nekako skrajnuta, mala vrata vode u klub Fuga koji na prvu loptu podseća na naš Dablin, samo je veći, obzirom da u prostor do miks pulta može da stane recimo dvesto ljudi, te večeri bilo je oko sto pedeset. Ventilacija odlična, nema pušenja i svi to maksimalno poštuju obzirom da pet stepenika vodi gore na sprat gde je šank i pušački deo kao i izlaz na dvorište u kojem se služila „veganska grilovača“. Sve je preterano skockano!

Na dve predgrupe bacio sam oko, onako informativno, poslušao po tri-četiri pesme. I jedni i drugi pevaju na slovačkom, lokalni Heretix koji sviraju kao trio su mi više legli, slušljiviji su, obzirom da je Rubanisko, sa dve tačke na svakom samoglasniku, iz Male Fatre, klasičan, krljački anarho punk, ili su meni tako zvučali uživo. Red Dons počinje tačno u 11. Nemestio sam se u prve redove, iako je klub generalno mali pa se sve vidi i dobro čuje gde god da se pozicioniraš. Svirka kreće nakon što je bubnjar uspeo da zalepi zastavu sa logom benda iza svojih leđa… prva stvar, uvodna sa drugog albuma „Land Of Reason“ na koju se baš kao i na ploči idealno nadovezuje „Unheard Words“ pa „Pariah“. Taj prvi set trajao je možda i petnaestak minuta kada je bend prvi put stao da dođe do vazduha. Ja u šoku, sav sam se pretvorio u oko i uho, neverovatno koliko je sve dobro i koliko su oni normalni, prisni, dragi. Zeznuta je stvar kad prvi put gledaš mali bend za koji nemaš predstavu ni kako zvuči ni kako izgleda uživo. Lako je ići na Suicidal, Sparrere, Sick Of it All, H2O, Terror… tu znaš šta očekuješ i šta možeš da dobiješ.

Red Dons imaju vrhunski scenski nastup, gde je svaki udarac rukom po žicama bas gitare gospdina Hajjija ispraćen pokretom tela. Vokali kao sa studijskih snimaka, nestvarno da toliko dobro zvuči, a u celu priču sjajno se uklopila i Rubby sa drugom gitarom i bekovima. Kad je takav bend na bini, nema šanse da se to ne odrazi i na atmosferu u publici. Sve vreme su mi kroz glavu prolazile slike lokalnih dragih likova sa instrumentima u rukama koji na bini izgledaju kao da su krenuli na sahranu… često se pitam da li ti ljudi uopšte vole i uživaju u muzici koju sviraju, jer zamišljam sebe šta bih radio da znam da sviram i da sam recimo na bini sa gitarom tokom nastupa Shopliftersa, Red Uniona, Blitzkriega. Pogledaš Red Dons i sve ti bude jasno, oni sviraju muziku koju vole, izgaraju do maksimuma i nemaju problem da pokažu publici da stvarno uživaju u tome što rade. Pa jebem mu sunce to je punk, nije fliharmonijski orkestar.

Pesme „This City“ i „Cold Hearted“ razdvojile su jedine dve koje su svirali sa novog albuma, uvodnu „The Good Disciple“ i „Amman“. Upravo „The Good Disciple“ me je dovela do stadijuma da sam se sav naježio, davno mi se to nije desilo, još od „Goodbye My Love“ tokom nastupa Stiffsa nekom prilikom u Blackpoolu. Kako je svirka odmicala tako je i u publici postajalo sve luđe, bukvalno svi su odlepili… „Auslander“ je otpevana horski za kraj redovnog dela, ali nije bilo klasične pauze i bisa već je odmah za njom išla predivna „My Life In Exile“. Da su tada stali bilo bi i više nego dovoljno, ali nakon nje, Douglas skida gitaru, uzima samo majk i uleće u masu. Peglaju još dve pesme sa prva dva singla „A Forced Turning Point“ i „West Bank“, on je na rukama publike, opšti delirijum, oduševljenje!

Koncert je trajao pedeset minuta a kompletan bend se potom preselio za svoj štand. Svi su izgledali kao da su preživeli brodolom, košulje i farke su im bile natopljene znojem. Pun sat primali su čestitke od publike za izvanredan nastup… sa pazarom u rukama (torba, ploča, majica, plus pokloni), prepunog srca odjezdio sam oko keca na spavanje. Do petice nisam mogao da zaspim od uzbuđenja. Stvarno se ne sećam da sam nakon neke svirke izašao tako happy i da me je toliko dugo držalo!

Dva dana kasnije usledila je repriza u Budimpešti u klubu Muszi koji se nalazi na Blaha Lujzi, na mestu gde je bila, a možda je još uvek, neka kineska robna kuća… uglavnom, reč je o staroj ruskoj zgradi na tri sprata koja je pre dve, tri godine dodeljena na korišćenje gradskim NGO organizacijama… skoro tri soma kvadrata u slobodnom prevodu nazvani „Obrazovni program“, koriste se za razne kulturne događaje, radionice, aktivnosti… prostor je odličan, ali je svirka organizovana u holu, kako sam i pretpostavio, bez bine i sa minimum razglasa i svetla… nekako me taj deo gde se sviralo najviše podsetio na Sonju ili Mašinac. I tu je pušenje dozvoljeno samo u malom sobičku što se takođe maksimalno poštuje. Upad je bio 4 evra, a skupilo se gotovo isto ljudi kao u Bratislavi. Oko pola deset prvi kreću Argument Clinic iz Segedina. Sasvim dobar, slušljiv punk rock. Kratko, jasno, dvadesetak minuta, taman! Nakon njih izlazi Fuseism, koji je i onomad bio support Night Birds. Njihov set je takođe bio kratak, ispod lapo čuke, samo što mi nisu legli, iako je sve zasnovano na DC zvuku, prošli put mi je to zvučalo mnogo konkretnije. Treći bend bio je amerski Nervosas, trio iz Ohaja, sa crnom, tetoviranom, fino urađenom gitaristkinjom i mršavim, ćelavim basistom/pevačem kao frontomenom. Odličan gig od lapo sata. Sve vreme sam stajao tik uz tu ribu i gledao šta radi sa gitarom… sunce ti poljubim kako sve vari od gore, nije normalno… nema prevare, čisto peglanje! Dobra pankčina u osnovi sa sto čuda izmešanih, malo nekog darka, malo False Prophetsa, ludo skroz! Na štandu, jedna socko majica i četiri različite kasete!

 

Red Dons kreću desetak minuta posle 11, pesmom „Pariah“. Repertoar je bio vrlo sličan onom od pre dva dana, malo izmešan, s tim što je ovde u redovnom delu bila „My Life In Exile“ a odsvirali su i „Everyday Distraction“, te na bisu i „No Pain“ koja takođe nije bila u Bratislavi. Vremenski, koncert u Pešti je trajao pesmu, ili pet minuta kraće, a nekako mi deluje da je i za 20 posto bio slabiji, mada bih taj utisak pripisao isključivo lošoj tehnici. Publika je bila odlična, sve vreme se skakalo, pevalo, s tim da su tri klinke odnele pobedu obzirom da su u zanosu otpevale svaku reč od prve do poslednje, čak je jedna uletala i na mikrofon na „Auslander“. Da sam bio samo u Pešti, verovatno bih odlepio od sreće obzirom da ne bih imao predstavu kako je bilo u Bratislavi… ovako, desetka za slovačku, osam i po za mađarsku prestonicu.

Još par utisaka iz Đarme… prvo, oni su se šokirali kad su me videli ponovo: „čoveče, radni je dan, daleko si od kuće…“, drugo, koliko god mi je dobar prostor, odnosno celo zdanje i super pitoma publika, moram priznati da mi je cela ta nova generacija malo pozerska. Ne kažem da ja više volim neki bend od njih, ali ne znam čemu i crne naočare sa debelim okvirom i pirsing i razdeljak i brkovi i brada i tetovaže i frulice umesto pantalona i ne više od dvadeset kila s krevetom… too much! I to bi bilo to do neke sledeće prilike… čim sam stigao kući tako sam napravio set listu po redosledu kako su je svirali u Bratislavi plus sam dodao i dve pesme koje su bile u Pešti, i eto vrtim je non stop, već četvrti dan!

by Zgro

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top