Neša Doomsday

Posle nekoliko pokušaja , koji su se uglavnom (ne)slavno završili u nekoj od berlinskih birzova, pred vama je intervju sa Nenadom Vukmirovićem (Doomsday Graphics). Intervju je rađen kod Neše na gajbi (Berlin). Namera intervjua je da se kroz Nešin muzički (pevač Unutrašnjeg bunta, Nakota, G.A.U.) i crtački rad (ilustracije za bezbroj punk albuma, fanzina, plakata …) prisetimo anarcho punk priče od sredine ’90 do danas, kao i okolnosti u kojima je cela scena nastala, ali i fenomena da je u devedesetim godinama postojalo mnoštvo festivala, bendova, fanzina koji su funkcionisali i razvijali se nezavisno od „velikih“ punk priča gradova kao što su Novi Sad ili Beograd. Iako je cela priča bila „kratkog“ daha, smatramo da je vredna pažnje. Kako god, intervju je pred vama, nadamo se da će vam probuditi neka lepa sećanja i ko zna, inspirisati vas na neke nove akcije. Salut!

Pagan

Složićemo se da je somborska punk priča 90ih ispričana pod velikim uticajem subotičke, koja je 80ih bila totalno pod uticajem onoga što se događalo u Engleskoj, Finskoj, Švedskoj. Kaži mi kako je sve to uticalo na vas kao mlađu ekipu, imajući u vidu činjenicu da Sombor zapravo i nije imao neku naročitu punk tradiciju. Neka prva značajnija ekipa koja je ostavila nešto iza sebe bila je okupljena oko fanzina Subhumans (Zurković, Johny, Hajtel, Ljuba) koja je i uspostavila značajnije veze sa Suboticom, što će se kasnije ispostaviti kao jedna od bitnijih svari koja je odredila celu dalju muzičku i ideološku punk priču 90ih.

Da, u Subotici se uvek dosta slušala finska, švedska, japanska, najviše engleska škola, dosta anarcho punka – to se sve nekako prelilo na Sombor. Ali, generalno kraj 80ih je bio haotičan u Subotici. U tom smislu ta somborska ekipa koja je bila starija od nas imala je određeni otklon. Pored toga, počelo je već svo to sranje sa ratom i sankcijama i oni su više tad bili u priči šta da rade sa svojim životima, dok je za nas mlađe to bio tek početak, gde si hteo da sjebeš sve (haha). Druga stvar koja je tu bila jako uticajna na celu priču u Somboru i Subotici je prvi broj Shaved Women Fanzina (prevod Stations of the Crass booklet-a), koji je radila Andrea Tomašević. To je bilo jako bitno jer je CRASS kao cela priča oko benda, ideološki bitno uticala na punk pokret u Engleskoj, ali i kod nas. Međutim, ja sam učio ruski u školi, prvo nisam ništa razumeo šta se tu događa, bila je bitna ta neka estetika, agresija, ali da si razumeo tekstove – nisi jebiga. Tako da je taj prevod bila velika stvar. Gomila novih informacija, to je početak 90ih, vreme bez interneta, i za nas je to bila velika stvar, inspiracija. Odatle je nekako i došla cela ideja o tome da možeš sam da radiš stvari i da iskažeš svoje mišljenje, da budeš aktivan i da si ti taj koji kreira svoj život, svoju zabavu, svoju umetnost. Sa druge strane što se tiče neke autentične somborske punk priče, za mene ona počinje kad sam upoznao tu mlađu ekipu od mene, tu su bili Denis i Gile (osnivači Agitator-a).

Unutrašnji Bunt @MKNŽ, ilirska Bistrica, 1998.

Tu negde počinje i cela priča oko Agitator benda, ali i fanzina koji se nekako uporedo razvijao sa bendom.

Ono što je zanimljivo je da sam ja u isto to vreme kad je nastajao Agitator bend, hteo da radim fanzin koji bi se zvao baš Agitator. I onda sam upoznao njih koji hoće da imaju bend koji bi se takođe zvao Agitator. Ni ja ni oni to nismo znali, oni meni nisu verovali kao ni ja njima. Ko je kome kumovao, to nije jasno. Tu je sve dalje počelo – putovanja, druženja sa ljudima van Sombora. Tu je bio i prvi “Kad bi” festival, redovni odlasci u Suboticu, blejanje kod Septika gde se slušala tona muzike. Pored toga on je imao, sećam se, nakakav špajz, vlažan i do vrha napunjen fanzinima, stripovima, to je bilo odlično. Tu si mogao da nađeš hrpu, na primer, slovenačkih fanzina iz 80ih, i da zapravo shvatiš da su postojali neki koreni. Nama je početkom 90ih bio problem jer smo se osećali kao neka prva generacija. Generalno nismo imali realnu vezu sa svim tim prethodnim pričama iz 80ih. Za nas je to bilo otkriće, shvatiti da si u Jugoslaviji imao hrpu dobrih bendova, odličnih fanzina, ali još bitnije da su isto tako dolazili bendovi iz inostranstva. U to vreme postojao je zapravo jedan alternativni prostor u Somboru u starom bioskopu “Lav”. Tu si mogao da nađeš gomilu istomišljenika, slušala se dobra muzika. Tu se skupljala metal i punk ekipa, i ovi što su slušali EKV, iz Gimnazije (haha) i odande se okupila cela ta banda zajedno sa starim metalcem Švabom. Metal klinci u tom trenutku u Somboru su u isto vreme kroz neke njihove fanzine i kanale pratili malo šta se dešava u Norveškoj, sa celom tom black metal scenom i njih je to isto tako tad puklo, tako da si imao ekipu koja je išla po grobljima i okretala krstove, crkve nisu palili ali… (haha). Odatle je došla zapravo cela prva postava Agitatora sa Denisom i Giletom. Kad sam ih upoznao imali su probe kod Pige (bubnjara). Imali su neki Čajevac i kao bubanj “Jupol” kante, rentgenski snimci i udri. Sećam se poruke Pigine keve koja nas je zatekla zalepljena na vratima „Deco, nemojte da pravite previše buke, budite dobri i nemojte da duvate lepak“ (haha), katastrofa, ali takvo je to vreme bilo. Agitator je počeo da ima koncerte po Somboru uz još par bendova. Gitarijada u “Partizanu”, u to vreme je počeo da funkcioniše i “Semafor” (Auto moto savez vozača Sombora), koji je preko dana šljakao kao obična kafana, sa ekipom koja igra šah i karte, a uveče je treštao punk sa nekog stubića. Gazda je voleo Sepulturu, to mu je prijalo, čovek od 50 i kusur godina, Patarene je takođe mogao da svari (haha). To je bilo dovoljno da se počnu organizovati koncerti, i tu je već neke ’94/’95. svirao Totalni promašaj. To je takođe bio bitan koncert, jer su oni u to vreme izbacili prvu kasetu koja je bila totalni Chaos UK i to je nama selo, i uz to još neka ekipa iz Kraljeva. Čudno je pričati sad sa ove distance kad ti imaš internet, mobilni telefon, facebook… U to vreme bilo je ono pišeš pismo. Nešto posle toga svirao je Alan Ford u “Partizanu”. Posle toga Ljuba je radio benefit koncert za decu bez roditelja, koji su živeli u katastrofalnim uslovima u tom somborskom domu. Skupila se gomila ekipe koja je podržala celu priču. Svirao je Drift iz Beograda, Hoću? Neću! iz Kraljeva, Agitator i još neki bendovi. U Sombor je došla hrpa ljudi iz Beograda, Kraljeva, Subotice, Kovina. Sledeći dan bile su i antiratne demonstarcije, tu sam upoznao ekipu iz Kovina i Tanju, oni su tad radili fanzin i planirali da osnuju bend, posle je i nastao Unutrašnji bunt. Nakon toga odlazili smo redovno u Kovin, ekipa tamo je imala veze sa Pančevom i pre svega sa Nandorom iz Napred u prošlost, Zografom, celom ekipom oko “Pančevačkog tvora”, gomila zanimljivih ljudi. Uglavnom nešto se dešavalo u Somboru, u toj maloj palanci u mrtvom uglu Bačke, kompletno odsečenom od svega. U Hrvatsku nije bilo šanse da se ode i to je nekako bio najveći sjeb, kad pogledaš koliko smo bili udaljeni geografski od tih ljudi, a opet nismo mogli ništa zajedno da radimo.

Negde u isto vreme, takođe inspirisano celom anarho pričom ispričanom oko CRASS-a, odvijala se slična priča i u Hrvatskoj. Tada je došlo i do prvog kontakta i zajedničkih akcija…

Prvi ozbiljniji projekt sa ekipom iz Hrvatske zapravo je bio „Preko zidova nacionalizma i rata“ i taj pamflet koji je bio formata kao stare ruske novine, tu su se pojavili neki tekstovi od Uroša Đurića, od nekih ljudi iz Hrvatske. Taj zin je zapravo i bio zamišljen kao platforma za sve antiratne i anarhističke organizacije i pojedince sa prostora bivše Jugoslavije/Balkana. Meni je druga polovina 90ih u Hrvatskoj zanimljiva, tad je već onako tamo izgledalo bolje organizovano nego kod nas. Bilo je drugačije iako je kod njih bila ratna zona, oni su mogli da putuju i ljudi su mogli da dolaze u Hrvatsku. U Srbiju u tom trenutku niko nije dolazio, mi nismo imali lični kontakt, osim preko pisama, a u Hrvatsku je dolazilo dosta kojekakvih volontera, aktivista, tako da je ta lokalna ekipa imala dosta informacija koje su dolazile do njih. U Zagrebu je već bila i ta ZAPO posle ZAP, oni su bili aktivni i uvek se nešto dešavalo (ili je bar nama tad tako izgledalo), gomila pamfleta, akcija, i to je u odnosu na nas bila već neka druga dimenzija.

Unutrašnji Bunt [1996] Za koga, Zbog čega split tape , 1996.

U to vreme stvari oko Unutrašnjeg bunta već su se uveliko razvile. Snimljen je i demo split sa Agitatorima.

Kad smo počeli da se družimo sa Tanjom i kad je krenuo Unutrašnji bunt nekako sam i ja u istom trenutku počeo manje da blejim u Subotici, s jedne strane zbog toga što sam bio u vezi sa Tanjom, a sa druge zato što smo imali zajednički bend, tako da sam više vremena provodio u Kovinu gde je ekipa bila mnogo aktivnija po pitanju nekog društvenog angažovanja, što mi je takođe odgovaralo. Pokušavali su da pokrenu neko izdavaštvo, da se reaguje na situacije koje se dešavaju u zemlji u društvu, da se reaguje na sveprisutni nacizam. Meni je to bilo dovoljno zanimljivo, tada smo krenuli i sa Unutrašnjim buntom kao anarho punk bendom. Nemam pojma kako je tačno došlo do te ideje da se skupimo sa Agitatorima i odemo kod Kariša iz Alana Forda da snimimo taj split demo. Proveli smo tri dana, on je imao taj 4-kanalni studio, gde jedan nije ni radio (haha), tako da se snimalo na tri kanala. Svi smo došli kao indijanci kod njega na gajbu, skupili jedva pare za kartu i da mu damo neki dinar za snimanje. Nismo imali ni klope, komplet katastrofa, mislim da je Kariš bio srećan kad smo otišli (haha).

Omot za taj demo je zapravo bio i prvi omot koji si uradio… 

Tačno! To je ispalo totalno nesvesno. Ja sam paralelno sa svim tim nešto slikao, crtao, i onda je to nekako bilo normalno. U to vreme počeli smo da radimo fanzin Agitator (Gile i ja, kao i zapravo cela ekipa Agitatora), koji je i bio zamišljen kao nekakav anarho art zin. U Srbiji i Hrvatskoj u to vreme bila je nekakva underground art scena, postojali su art fanzini kao na primer Yo Pajtaš iz Beograda. Za mene je to bilo značajno, jer sam upoznao neke ljude kao što je bio na primer Siniša Dugonjić, koji je radio upravo Yo Pajtaš i koji je imao veliko opšte znanje o filmu, stripu. Posle smo preko te kasete došli u kontakt sa hrpom ljudi iz Hrvatske, ali i iz Evrope. Nemam pojma, ta kaseta je otišla u gomilu primeraka. Međutim, cela priča sa Unutrašnjim buntom dosta se kočila i zbog same udaljenosti Sombora i Kovina. Rastojanje od 250 km tada je značila celodnevno putovanje, što je učinilo da bend bude dosta disfunkcionalan. Mi smo svirali po nekim festivalima kao što su “Kad Bi” u Smederevskoj Palanci, u Bačkoj Topoli, dole u Srbiji po nekakvim mestima. Takođe nismo imali stalnu postavu. Tu smo bili Tanja i ja, menjali su se ljudi konstantno, krpilo se, ali je postojalo. Mislim zapravo da je postojao više neki mit da je taj bend postojao, nego što smo uopšte i postojali. Ali i pored svega toga Unutrašnji bunt je radio. Izbacili smo taj demo, štampali pamflete, posle je izašao i CD, kad ja već nisam bio u bendu, ali mislim da je cela naša mala scena oko Unutrašnjeg bunta značila dosta, pošto smo se već povezali sa ekipom iz Beograda, koja je takođe bila u nekoj anarho punk priči. Posle toga došlo je i do komunikacije sa ljudima iz Zagreba, Kutine, ekipe oko ZAP-a. Tamo je scena bila hrabrija i ekipa je nekako znala šta hoće da radi, dok se kod nas cela ta anarho punk priča teško prilagođavala na tu podlogu šta se nama trenutno događa. Bilo je jasno da smo protiv rata, ali je tu bilo dosta priče koja se po automatizmu penosila iz neke evropske anarho priče (kao priča protiv McDonald’s-a u Beogradu). Mislim, to je bilo pogrešno iz tog nekog ugla pošto je bilo prilično odvojeno od neke naše realnosti. Koga si ti mogao da animiraš sa pričom o McDonaldsu? Dobra stvar oko povezanosti sa celom ekipom iz Beograda je to što smo dolazili do nove muzike i informacija. Tada se negde počeo vrteti i Profane Existence, koji je opet dosta uticao ne celu tadašnju anarho punk scenu.

Unutrašnji Bunt

Kroz kontakt sa ljudima iz Hrvatske, priču oko „Preko zidova nacionalizma i rata“, prve turneje Totalnog promašaja u Sloveniji, došla je i ideja da se organizuje skup svih ljudi sa ex Yu prostora iz te cele anarho-punk priče ’97. godine. Iz svega toga razvila se i ideja o zajedničkom slovenačkom touru Unutrašnjeg bunta i Radikalne promjene…

To je početak 1998. godine. Dan, dva posle Nove godine zapalili smo busom preko Mađarske, Austrije i nekako smo se dovukli do Ljubljanje. Za nas je to bilo kao prozor od dva metra (haha). Odsvirali smo neverovatnih 8 gigova, što je za jedan tour za Sloveniju bilo neverovatno, ali to ti govori kakva je atmosfera vladala tada tamo. Metelkova tad nije bila kao danas kafići, klubovi, hosteli, bila je više squat, bilo je više haosa. Ilirska Bistrica je takođe bila jaka, tamo je došla gomila ljudi iz Zagreba, za nas je to bilo neverovatno. Pomerio si se iz Srbije, došao na gig gde se sve čuje, sve funkcioniše, što možda i nije bilo dobro za nas (haha). Dakle, zamisli šok da dođeš sa Jupol kanti i Čajevca u klub koji ima tonsku probu (haha). Tonska proba je bar kod nas značila da navežbaš još dve stvari koje si napravio juče (haha). Na stranu sve, više se radilo o tome da se ljudi povežu i bolje upoznaju. Mi smo sa tim ljudima (Radikalna promjena) proveli deset dana u istom kombiju. Za nas je zapravo bilo najbitnije da smo izašli iz naše srpske depresije, i da smo videli kako su ljudi tamo organizovani. Pored par DIY punk mesta, ostatak prostora su zapravo bili neki domovi kulture, koje je kod nas pre imalo svako selo. I sad ti dođeš tamo i imaš lokalnu ekipu koja vodi te domove, full oprema, organizuje gigove, u odnosu na nas totalno drugi level. Od početka do kraja je bio drugi svet. I posle toga se vraćaš kući, a kod nas se tad već debelo krkljalo po Kosovu, mislim… i tu si gde si. Moram da dodam još jednu stvar, a to je da je za nas 90ih, a u vezi sa Hrvatskom, kaseta Nule (Pobjedimo laž ’94), bila u rangu sa zinom Shaved Women. Prvenstveno kao informacija da takav bend postoji sa takvom pričom i stavom, pogotovo imajući u vidu da je Nula dolazila iz regiona (Šibenik) koji je bio u ratu. Činjenica da tamo postoje ljudi koji na takav način razmišljaju i sa druge strane „gvozdene zavese“, za nas je bila od ogromnog značaja.
Kako god, po povratku sa tog toura cela ta priča sa apatijom, pandurskom torturom, ratom kao i sa celom pričom oko droge u samom Somboru, dovela je do toga da ja zapravo palim iz Sombora. Imao sam utisak da je vrhunac priče prošao i da smo propustili šansu da organizujemo bar neki svoj mali prostor ili da imamo neki festival, neku konstantu. Sombor je donekle ostao to što bio, blejanje ispred Biblioteke ili preko puta Banke, žicanje para na ulici, ispijanje piva, ali skoro da više nije bilo ni toga, prešlo se na čaj od maka. Gomila klinaca koja je prišla celoj priči puna entuzijazma posle se samo sjebala na drogama, pošto su i stariji bili na drogama. Dakle, prilično depresivno da bi se tamo zadržao. Propustili smo trenutak sredinom 90ih, bila je hrpa mladih ljudi koji su pokrenuli neke bendove, radili fanzine, festivale, ali nešto što bi ostalo više od hrpe papira i nešto malo snimaka, nije se dogodilo. Bez obzira na sve, treba reći da se u to vreme u celoj Vojvodini nešto muvalo. Bilo je neke ekipe koja je nešto radila u Mitrovici, Rumi, Kovinu, Kikindi, Pančevu, Subotici, Topoli, ali sve je to nekako splasnulo posle bombardovanja. Dok se u Hrvatskoj cela scena razvijala u nekim drugim pravcima. Ljudi koji su 90ih radili fanzine, svirali u bendovima, ostali su na neki način prisutni na toj anarho sceni. Svako u nekom svom fazonu, neki su počeli sa izdavaštvom, drugi sa organizovanjem prvih ilegalnih partija po ostrvima. “Attack” je još uvek bio prisutan, dosta novih ljudi, organizacija.

Knjiga Lustracija, 2005

Negde posle toga si i sam živeo u Zagrebu, da bi se posle nekog perioda vratio u Srbiju i posle kraćeg boravka u Novom Sadu zapalio za Beograd. Tu si zajedno sa Andrejom počeo rad sa Subwar Collective…

Andreja Tomašević, Maja i ja osnovali smo Subwar i počeli sa akcijama “Food not bombs”, organizovanjem koncerata, sito štampom, distibucijom i jedno vreme radili infoshop u zgradi Bigza. Radili smo koncerte nekih sedam godina, upoznali hrpu internacionalne punk ekipe. Srbija je za gomilu ljudi tad početkom 2000. bila egzotika, eto kao pao je Milošević, pa su ljudi mogli da dolaze. U početku je bilo hrpa ljudi na koncertima, čak i dvesta do trista, u to vreme je tu bio i drugi kolektiv od Ace Destilatora i jos nekih ljudi (Dreamstate) i oni su radili neke svirke, na primer Tragedy. Srbija je pre toga bila mrtva tačka. Bendovi bi dolazili do Hrvatske, dalje ne. Ali posle 2000. godine mogao si da spojiš bend na turneji i da posle Hrvatske dođe u Srbiju, posle produži dole za Makedoniju, Grčku, iz Grčke ferijem za Italiju i posle gore opet se okrene krug. Neki ljudi koji su u tom trenutku bukirali turneje bili su još uvek ljudi iz 90ih, koji su redovno dolazili na Monte Paradiso. On je takođe početkom 2000. godine bio bitan da bi se skupili neki kontakti. U Beogradu je bila katastrofa što se tiče prostora za koncerte. Imao si Dom omladine koji je bio okupiran od kojekakve crnogorske mafije, uslovi su bili katastrofa. U početku dok je trajala ta obostrana egzotika, to je funkcionisalo. Kad je prošao taj val, ni bendovi više nisu hteli da se cimaju, između ostalog zato što su znali da će na granici imati pakao sa murijom već pri ulasku u zemlju, a pored toga uvek je bilo upitno da li ćeš uspeti da isplatiš bend jer je interesovanje za koncerte takođe opalo. Prva stvar koju smo uradili bila je turneja AK47 u Srbiji, koja se totalno nesrećno završila pošto su im ukrali kombi ispred naše zgrade. Na kraju su oni tu turneju odradili vozom. Ali na neki način je bila uspešna, pošto je to bio prvi put da je AK47 bio u Srbiji, koji je u to vreme bio značajan bend za celu anarho pank scenu kod nas i u Hrvatskoj. U nekom trenutku našli smo i novi prostor za svirke, koji se zvao Gavez. To je jedna restoran-kafana na Adi, napravljena od drveta. U svakom slučaju gazda te kafane bio je fer za saradnju. On je držao šank, mi smo imali ulaz. To je naspram svih sranja bilo OK. I zato što je samo mesto bilo malo izdvojeno i nije ga bilo baš lako naći, što je u Beogradu u to vreme bilo dobra stvar kad radiš punk koncerte. Da te nađu oni koji treba da te nađu i to zbog koncerta, ne zbog nekih drugih stvari. Tamo je zapravo bilo prvi put da je scena zaživela, da su ljudi počeli da se druže i posle koncerta. Počele su priče o novim bendovima. Mi smo počeli sa Nakotom, Romac sa Daždom. Oba benda bila su dosta politički profilisana sa različitom muzičkom podlogom, ali pokrenuta od strane ljudi koji se znaju još od 90ih. Na neki način to je bio nastavak cele te anarho priče. Paralelno sa tim počeli smo da radimo koncerte u Beogradu, u Subotici i Bačkoj Topoli se ponovo aktivirala starija ekipa, koja je takođe počela da organizuje koncerte, tako da smo bendove koji su dolazili da sviraju u Beograd dalje upućivali za Suboticu i Topolu. Period sa Subwarom je meni sa neke druge strane bio od značaja, jer sam upoznao gomilu ljudi iz raznih bendova i labela, a to mi je pomoglo da se više aktiviram na polju ilustracija za omote ploča, knjiga, fanzina. Iz jednog takvog poznanstva sa likom iz francuskog benda Pekatralatak rodila se ideja da se objavi knjiga mojih grafika i ilustracija zajedno sa Andrejinim kolažima. Štampali smo sve u Somboru u 700 primeraka, on je meni ostavio 200, pokupio ostalo, 50 su mu zaplenili na granici u Baranji. Sa tom knjigom imali smo malu turneju po ex-YU, u Ljubljani na festivalu Rdeče Zore u Zagrebu na Anarhističkom sajmu knjiga, u Skoplju na nekom anarho-feminističkom festu. Ta knjiga dovela je do toga da me ljudi pitaju za ilustracije za raznorazne bendove, omote, tako da sam počeo da radim sa ljudima iz Amerike, Japana, Meksika, Rusije i cele Evrope. Uz sve to dobijao sam i neku kintu, što mi je omogućilo da živim relativno dobro u Srbiji, a uz to da radim ono što stvarno volim. U tom trenutku nije nas puno radilo to, imao si par ljudi u Evropi i Americi, a danas imaš hrpu ljudi koji rade artwork za bendove. Što je svakako bolje, ima više izbora. U jednom trenutku za mene je postalo dosadno da radim sve te omote, pošto sam najviše radio sa crust scenom, koja je skrenula u totalni fetiš „skull and bones“. Radiš jednu ilustraciju koja uvek mora da bude crno-bela, mora da sadrži neke određene elemente, pa završavaš na tome da u suštini i nemaš neku umetničku slobodu, imaš neke odrednice da ispuniš i neki minimalan prostor za svoj lični pečat. Draži su mi moji poslednji radovi. Od kada živim u Berlinu radio sam za neke ljude koje znam privatno i znam njihovu muziku, i takav pristup mi je uvek bio draži nego rad po porudžbinama. Ceo taj koncept da zapravo imaš mogućnost da osmisliš prepoznatljiv art look nekog benda mi je zapravo najbitniji, a ne to da taj jedan omot liči na pedeset drugih, ne vidim smisao ni za mene ni za taj bend. Ja bih rekao da je to generalno problem u punku. Mi živimo neki folklor, koji se uvek naslanja na nešto što je bilo. Tri akorda su tri akorda, ali može uvek da se napravi nešto drugačije. Ne mora da se klonira. Ta crust scena je ubila samu sebe baš zbog toga što se sve završilo na kloniranju muzike i izgleda. Postojao je razlog zašto su ti ljudi izgledali tako kako su izgledali i svirali kako su svirali. Danas ti imaš, pogledaj ovde po Berlinu i Nemačkoj, klince gde je svaka prišivka sa najbitnijim bendom na mestu, savršeno prišivena, svaka nitna, svaki dreadlock je sređen, svi su mirišljavi, malo je nakaradno. To je taj neocrust. To je neo, ali to nema više nikakve veze sa izvorom svega toga, sa crustom, nema tu više ničeg opasnog ni uzbudljivog, sve je ispeglano i muzika i lajfstajl.

G.A.U

Po dolasku u Berlin počeo si i sa radom u novom bendu. Kaži mi nešto više o tome… 

U isto vreme kad sam se doselio u Berlin , doselili su se jos neki ljudi koje sam znao od pre. David iz Barselone je čovek kojeg sam upoznao još dok smo radili sa Subwarom, on je svirao u nekim bendovima koje smo tad ugostili u Beogradu. Posle toga upoznao sam i basistu (Cimota), koji je takođe znao Davida, i tu smo počeli neku priču oko osnivanja benda. Uskoro smo našli i bubnjara. U svakom slučaju kao neka ekipa koja je tu pala sa neba, mi smo se relativno brzo našli u prostoriji za probe. Ovde je to relativno lako. Svaki hausprojekt, skvot ima svoju prostoriju za vežbanje. U to isto vreme se u Berlinu dešavala neka smena, popuštao je taj neo crusti, Tragedy klon trip. Kad smo mi krenuli da sviramo, svirali smo sa još par novih bendova Piss, Pisse, Pig//Control … Ako danas pogledaš, Piss je jedan od boljih bendova u Berlinu, iako su sad zapravo i prestali sa radom. U svakom slučaju u tom trenutku stvari su počele malo da se razvijaju dalje od maločas pomenute Tragedy klon priče. Nastalo je dosta novih bendova, mi smo počeli zajedno sa tom novom scenom, ali opet neki ljudi iz G.A.U su za razliku od većine tih bendova bili dosta involvirani u političku priču, oko skvoterskog, anarchist black cross, antifa pokreta. U tom smislu svirali smo i profilisali se takođe u tom smeru, svirali smo gomilu benefit koncerata, da bismo podržali projekte i aktivnosti ekipe iz Indonezije, Kolumbije, Meksika, Španije, Srbije. To je bio neki početak, posle nekih godinu-dve dana, Toda iz Rawmantic Disasters labela ponudio je da izda split LP sa njegovim bandom Earth Crust Displacement, posle toga smo se brzo i obreli u studiju.

Zapravo priča oko snimanja materjala jako je zanimljiva, ako se ne varam to je snimljeno kod lika iz Spermbirds-a?

Da, te neke 2011. na Monte Paradisu upoznao sam Stiva, gitaristu Spermbirdsa koji je takođe živeo u Berlinu

G.A.U Live in Finland 2013

. Super lik. U svakom slučaju čovek me pita šta radim u Berlinu, ja mu ispričam za bend, kažem kako ćemo uskoro svirati u Kopi-u i pozovem ga na koncert. Ni na kraj pameti mi nije bilo da će se on stvarno i pojaviti. Međutim, čovek došao poslušao svirku i posle toga nam ponudio da snimi materijal, izmiksa, bukvalno sve da nam odradi i to za džabe, toliko smo mu se dopali. Neverovatna stvar. On je to jako profi odradio i jako brzo, tip je znao tačno šta i kako. Loša stvar u tome je što zapravo mi nismo znali šta tačno hoćemo. Iako smo svi prethodno svirali u nekim bendovima, sa G.A.U je još uvek sve to bilo dosta nerazrađeno u kom pravcu sve treba da ide, šta ćemo da uradimo sa svom tom bukom. Posle toga čekali smo još nekih godinu dana da bi se taj materijal pojavio na ploči, što je za nas bilo već malo čudno, pošto smo imali materijal koji je već mator, a u međuvremenu smo još dosta radili na samom zvuku benda, koji je već tad odudarao od onog što je bilo na LP-u. Naši koncerti su na kraju bili eksperimentalni, u neku ruku daleko od tog čistog zvuka sa LP-a. Eksperimentisalo se sa semplovima, različitim efektima, video projekcijama. Svaki koncert je mogao da te odvede u nekom drugom pravcu, što je naravno zavisilo od samog trenutka. Nažalost, posle nas je stigla emigrantska realnost (dva člana benda iz Indonezije, jedan iz Španije i ja iz Srbije), sa svim sranjima oko sređivanja egzistencije ovde, tako da nikad nismo uspeli da odradimo neku malo veću priču. Snimili smo drugi EP, svirali po Evropi na gomili mesta, na festivalu kao što je Puntala Rock u Finskoj, za mene je to bilo ostvarenje dečačkog sna (haha). Drugi materijal tehnički je lošijeg kvaliteta od onoga što je uradio Stiv. Muzički to je dosta bliže zvuku sa naših koncerata. Artwork za to izdanje je meni posebno drag, em što je u pitanju moj bend gde sam imao slobodne ruke, em sam mogao sve da odradim kao jednu celinu povezanu i sa samim tekstovima i konceptom benda. EP je izašao za Byllepest Distro iz Norveške. Nažalost po izlasku EP-a nismo više ni svirali i to je ono bilo baš doom. Ali ceo tiraž je rasprodat, može doduše da se nađe još na nekim distribucijama, ali Byllepest nema više primeraka, tako da generalno sve je ipak završilo u nekom dobrom svetlu.

 

Za sam kraj, kaži šta dalje. Koliko znam, trenutno si više u istraživanju nekih ne toliko konvencijalno punk muzičkih formi, dosta radiš sa semplovima, taj rad se opet nekako naslanja na saradnju sa ekipom iz Hamburga i bendom Aargh Fuck Kill. Kaži nam nešto više o tome.

Sticajem okolnosti upoznao sam jednu zanimljivu ekipu u Hamburgu, koja je uglavnom bazirana oko Fischkopp Plattenladen kolektiva, punk prodavnice ploča koja se nalazi u ST.Pauli u Hamburgu. Ista ekipa ljudi je aktivna i u Onkel Otto punk baru koji postoji sigurno preko dvadeset godina (u osamdesetima se zvao “Onkel Hans”). U nekom momentu došlo je do saradnje između kolektiva “Onkel Otto” i “Koma F”, tako što su bendovi iz Hamburga počeli da sviraju u “Komma F” (u Koepi, Berlin) i obrnuto. Tada su me pitali da radim postere za te svirke, što je meni posebno prijalo. Plakati su bili štampani na sito štampi u boji, sve je bilo odlično organizovano. U isto vreme kada je počeo sa radom G.A.U, ekipa iz Hamburga je počela sa svojim bendom Aargh Fuck Kill . Iz prijateljstva sa tim bendom došlo je do zajedničke turneje po Holandiji i Nemačkoj, a po raspadu G.A.U oni su me pitali da radimo nešto zajedno. Prethodno sam radio ilustracije za njihovu prvu ploču i u međuvremenu smo postali dobri prijatelji. Osim toga ja jako volim Hamburg, celu tu punk priču i ljude tamo. Naravno pristao sam na saradnju, napisao sam tekst za pesmu i u to vreme počeo da eksperimentišem sa semplovima što je jako zanimljivo zvučalo. Ekipa iz Aargh Fuck Kill je takođe htela da u svoj klasični hardcore punk zvuk ubaci i sve te pizdarije sa samplovima. Na kraju je sve završilo na tome da su oni snimili materijal na kojem sam ja gostovao kao pridružen član, jednu stvar sam komplet odradio sa semplovima i vokalom. Šta će dalje od toga da bude videćemo, pošto sam ja u Berlinu oni u Hamburgu. Kako god, za sad ta saradnja super funkcioniše i ono što je najbitnije imam dovoljno prostora da se izrazim u to nekom kreativnom smislu, što je naravno za mene i najbitnije.

„Kad je cela pizdarija počela u Jugoslaviji imao sam 16 godina i onda treba nekako da nađeš način da se odnosiš prema tome, preko noći se sve sjebalo, sad imaš neki rat koji je od tebe na 20km. Tako da je cela ta priča kad smo dobili CRASS fanzin sa svom antimilitarističkom spikom za nas u tom trenutku više ubola nego što bi ubola da smo bili neki klinci na zapadu ili deset godina ranije u Jugoslaviji, kad taj rat nije bio ni na vidiku. Dakle, nama je to bilo aktuelno, a u isto vreme imaš slike Vukovara, posle Srebrenice gde više nisu u pitanju omoti Discharge-a, već realnost koja se dešava na nekim mestima koja si ti recimo kao klinac posetio. To je u velikoj meri odredilo nas i našu scenu, bendove. Cela ta mitologija rata koja je kod nas uvek prisutna određivala te je još kao klinca, a sad si imao i sve to uživo po celoj Jugoslaviji, u tom smislu ako si želeo da se izražavaš izražavao si se upravo o onome što je bilo oko tebe.“

 

Doomsday graphics

 

Intervju originalno objavljen  u “Out Of The Darkness” #3, 12/2017

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top