O počecima, suncu u bočici, seksi spavaćici i rubnim dijelovima života

S obzirom na to da sam od strane moga drugara Nemanje tekstovno ograničena na otprilike tri stranice teksta fonta veličine 12, napisat ću ovo u tri koraka. Na dvije ili tri stranice. Ovo će biti priča o odlascima. Ili možda dolascima. U svakome slučaju, priča o počecima.

Korak prvi zvat će se dakako – korak prvi.

Najbolje bi bilo da odmah počnem.

Počinjem.

Ovim korakom preskačem muku odlučivanja. Neki su je uspješno prebrodili i odselili, dok neki još uvijek generalno nezadovoljni u istim kafanama raspravljaju o tomu čiji je ćaća bio ustaša a čiji partizan te povremeno ispiju koju litru rakije jer netko pijan, lakše život odrobija. Ne volim generalizirati pa moram spomenuti i iznimke koje to ne čine.

Dakle počinjem s početkom, kako i priliči nekoj priči.

Odmah ću na početku priče o početku istaknuti najvažnije – nikada nije kasno.

Na čelu mi je prvih mjesec dana pisalo svaki početak je težak. Sreća pa to nije pisalo na engleskome jeziku tako da domicilno stanovništvo nije moglo razumjeti težinu situacije. Sve dok nisam progovorila. Zemljo otvori se i progutaj me. Veći problem od toga bili su neizvjesnost i neznanje koliko će the početak trajati. […]

Postane lakše kada se pomiriš činjenicom da bi početak mogao trajati jednu godinu. Ili ne postane lakše, ali ti je lakše da se uvjeravaš u to da ti je lakše. Radi se o tome da ne znaš koliko će potrajati borba s nostalgijom jer zajebana je to stvar; shvaćaš kako radiš dobro za sebe i za svoju financijsku stranu budućnosti, ali istovremeno si svjestan da te više nema među prijateljima i obitelji. Nisi mrtav, ali se na mahove osjećaš kao da jesi jer ipak te nema. I ne znaš kada će te opet biti. Oplakuješ sebe i svoju sudbinu kao da si došao na goli otok tucati kamen do kraja života, a ne da si otišao dvije i pol tisuće kilometara u drugu državu raditi i zarađivati. Pitaš se zašto je tako teško ostaviti komfor koji si imao. Proklinješ sebe što si izašao iz svoga komfora jer svi ljudi na svijetu ga vole pa tako i ti. Voliš svoj krevet, svoju sobu, stan ili kuću, kvart, grad i njegove ulice, prijatelje s kojima se viđaš nekoliko puta tjedno, kafić u kojem znaju kakvu kavu piješ, tete na blagajni i još mnogo ljudi koji ti nisu od životne važnosti, ali ugodno popričaš s njima kada ih sretneš. Voliš rutine koje imaš i puteve kojima prolaziš jer su ti te ulice najdraže. I onda ti se pojavi neko mišljenje kako se od toga ne živi. Ti sada si negdje drugdje i zarađuješ novac – od kojega se živi dakako, a shvaćaš kako nije sve u novcu, istovremeno. Misliš da imaš novca, ali nisi sretan. Pitaš se koji se smisao života, osigurati egzistenciju negdje daleko od svih gdje se puno bolje živi ili se vratiti i preživljavati s ostalima. Generalno – sjeban si. Sunce si doziraš svakoga dana uz obrok iz u bočice, i kada shvatiš da si se predozirao, prestaneš s tim sranjima. Provjeravaš kalendar svakoga dana da se nije netko zajebao jer kako je moguće da tri mjeseca traju kao tri godine?! Ima nešto u daljini. Znat će o čemu drobim oni koji su otišli. Nekada. Negdje bilo gdje.

Okej, nakon što si preživio prvi Božić bez svojih, mama ti je poslala „seksi pidžamu„ u njezinim očima viđenu kao slatka crna dječja pidžamica za bolnicu, a u tvojim očima hrpa suza. Preživio si prvi posao, strah od jezika i sve što uz jezične barijere dolazi, dogovaraš sam sa sobom do dugo u noć jesi li spreman na drugi korak. Nakon duge neprospavane noći odlučio si krenuti dalje. Što te ne ubije, smanji te, baš kao i Super Marija.

Za potrebe ovoga teksta ovaj korak nazvat ćemo korak drugi.

Dakle, korak drugi. U koraku drugom pojavljuju se likovi. Za potrebe ovoga teksta zvat ćemo ih prijatelji. U koraku prvome bilo je riječi o osjećaju tucanja kamena na golome otoku. Recimo da nedostatak prijatelja može uzrokovati navedeni osjećaj. Svi smo mi, osim onih koji nisu, društvena bića i kada se jednom izrežemo iz sredine svojih najbližih prijatelja i obitelji shvatimo koliko nam oni zapravo znače, a prije to možda nismo u tolikoj mjeri doživljavali. Žalosno kako čovjek mora, uvjetno rečeno, ostati bez nekih stvari da bi ih počeo cijeniti. Kako to s valom iseljeništva obično biva, jedan povlači drugoga pa uskoro dolaze i prijatelji i tu ploča mijenja stranu. Lijepo je imati nekoga svog. Nekoga tko čita tvoj izraz lica. Nekoga s kim možeš na pivo. Sve u svemu, još jedna lekcija uspješno shvaćena. Prijatelje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Njihovo vrijeme provedeno s tobom je dragocjeno vrijeme.  Zaključujem kako bi šuma šumarum drugoga koraka bilo shvaćanje veličine i snage prijateljstava.

Korak prvi počela sam pisati prije tri mjeseca i sve do danas bezuspješno sam pokušavala napisati nešto o koraku trećem. Pa sam ga ostavila za kraj jer korak treći dogodio se nakon četiri mjeseca kada sam shvatila da je moj početak završio. Tako da je očito postojao razlog zašto sam bezuspješno pokušavala pisati o njemu. Sve što bih željela napisati u narednih nekoliko redova bili bi nekakvi savjeti o tome kako preživjeti početak življenja u drugoj državi, ali radije bih to preskočila. Neće vam značiti puno ako i vi niste otišli negdje, a ako i jeste i preživjeli ste taj kobni početak, znate i sami da je svačiji početak priča za sebe, unikatna i neponovljiva. Kada shvatite koliko mjesta ima na svijetu za vidjeti i posjetiti umjesto da se kao drvo korijenjem vežete za jedno mjesto, grad i državu prestat ćete žaliti što ste otišli i počet ćete živjeti jer život počinje na rubu komforne zone. Dovedite se do ruba. Lijep pozdrav iz Irske!

Kolumna originalno objavljena u “Out of the darkness” #6, 04/2019

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top