Refuse Records

Robert je osoba koja je već desetak godina najaktivnija na polju izdavaštva nosača zvuka u punku. Ima preko 150 izdanja, organizuje koncerte, turneje, više vremena provodi u kombiju sa bendovima nego u stanu u Berlinu. Krenuo je pre 25 godina sa kasetama dok je živeo u Varšavi, dok danas na labelu dominiraju vinilna izdanja svima poznatih hardcore/punk bendova. Prvom prilikom kada se sretnemo sešću s njim i obaviti duži razgovor. Ovaj put mailom sam mu poslao par pitanja koja me najviše zanimaju, a potom slede recenzije izdanja koja nam je poslao.

 

Da li je prošla godina bila najplodnija za label? Daj nam kratku retrospektivu 2018.

Robert: Ne znam da li je bila godina u kojoj sam bio najaktivniji, vrlo je moguće. Organizovao sam brdo koncerata, tri festivala, objavio 3 Refuse izdanja i jedno pod etiketom Warsaw Pact Records. Probaću da prebrojim koliko sam ukupno ploča štampao. Hmm, recimo nekih 6000. Od toga je 4500 potpisao “Refuse Records”, dok je Warsaw Records objavio 540 plus sam imao tri reizdanja

Koje izdanje je najbolje prošlo?

Robert: Od svega što sam objavio do sada najbolje su prošla dva izdanja benda Złodzieje Rowerów – “Emo’la” (iz 1999.) i “Ten Moment” (iz 2002.). Objavljena su u formatu kasete, CD-a i ploče. Ukupno je bilo 2500-3000 primeraka. Potom sledi Coke Bust, odnosno tri izdanja ovog vašingtonskog benda, “Degradation” 7”, split 7” w/ Vaccine i “Confined” 12”, svako je presovano u oko 2000 primeraka. Imaj u vidu da su ta izdanja objavljena i u Americi. Zajedničko za to je da nije bilo digitalnog formata. Objavljena su samo na vinilima. Bilo je još dosta izdanja koja su prebacila cifru od 1500, pa čak i 1800. Recimo Blank Stare 7”, Birds Of A Feather LP/CD, Anchor – “Recovery” LP, The Tangled Lines/Dick Cheney 7”, I Shot Cyrus CD, Government Flu – “Tension” 12”/CD .

Šta je uzrok što su baš ta izdanja dobro prošla?

Robert: Pa pazi Złodzieje Rowerów je veoma bitan bend u Poljskoj. Njihova priča je dosta ljudi ubola gde treba. Vremenom su postali jedan od najvažnijih bendova, koji je puno ulagao u smisao tekstova koji su mnoge zantrigirali i naterali da razmišljaju. To je bila ekipa koja je non stop svirala. Nisu bili izbirljivi i razmaženi i to su ljudi cenili. Bez obzira da li su svirali sa nekim obskurnim bendovima ili da je line up bio izmešan sa bendovima koji ne pripadaju tom miljeu, oni su uvek imali odlične svirke. Bez obzira što su imali rasprodate koncerte u Londonu, to je više bio bend lokalnog karaktera. Na žalost, barijera zvana jezik je i dalje prisutna u hardcore/punk svetu. S druge strane Coke Bust je odličan bend sa motom da se što više svira, gde god je moguće. Nebitno pod kakvim uslovima, bitno je samo da se ljudima iznese priča. Par godina bend je bio prava mašina.

Da li vredi u 21. veku imati label koji objavljuje fizička izdanja? Da li si nekad razmišljao da batališ sve?

 Robert: Vredi, ali ne u finansijskom smislu. Iza svega stoji ogromno utrošeno vreme, stres i naravno finansije. Ali mogućnost da bend konkretno dokumentuješ je neprocenjiv. Sva ova prijateljstva i poznanstva koja sam stekao preko muzike takođe je nemerljivo. Mnogo je tu ljudi koji su povezani zbog interesovanja za label. Ne mogu opisati taj osećaj. Iskreno, uvek sam razmišljao i o scenariju kada se sve ovo jednom završi. Sada znam i kada će to biti, zato uživajte u izdanjima dok još možete.

 

The Fog – 7”

Za ovaj bend iz Berlina nedavno sam čuo, pisalo je recimo nešto ovako: „beskompromisni hardcore u stilu Sheer Terror, SSD, SFA…“ zato sam se i obradovao kada je stigao u Refuse paketu. Hm, omot odnosno artwork je u stilu koji nikada ne bih doveo u vezu sa pomenutim bendovima sa kojima ih porede, već više priliči recimo nekom starijem Voivodu. I dalje ne kapiram grafiti font kojim je ispisan naziv benda, odnosno ne mogu da pročitam The Fog, nema šanse. Svirački, ipak je bliže tom izvornom HC/punk zvuku, ali, iskreno, daleko je to od Sheer Terror-a. Jeste sirovo, na momente čak i malo primitivno, ne tako ni loše koliko mi ne leži grub vokal. (Zgro)

Fuck It I Quit – In The Shadow Of Extinction, 7“

Debi izdanje novog benda nekadašnjeg frontmena sastava Ensign pojavilo se krajem 2017, ali mi je tek sada došlo na red. Kada sam pre pola godine video na netu kako izgleda omot ovog singla, na prvu loptu, pomislio sam da je reč o nekom Crass bootlegu, tek kasnije sam skapirao da je reč o novom sastavu ekipe iz New Jerseya. Na ovom izdanju nalazi se osam kratkih pesama koje odlikuju divlji vokal, sirov zvuk te brza, nervozna svirka na prelazu između britanskog anarho panka i japanskog HC-a. Tekstovi su maksimalno angažovani, o ljudskim i pravima životinja, štetnosti imperijalizma i  nacionalizma kao i o LGBT populaciji. Produkcija – poprilično prljava. Pesma „New American Normal“ mi, svirački, najviše leži. (Zgro)

Line Of Sight – s/t, LP

Pretpostavljam da su se svi koji vole klasično kidanje upoznali sa ovim DC bendom čiji članovi dolaze iz Mindset, Protester, Free… Ovo je školski primer kako treba da zvuči pravi sXe. Sve je tu na svom mestu, i energija i bes i dobar vokal i produkcija. Line Of Sight nisu otkrili toplu vodu, ali definitivno nije seljana, nije providno, već dobar primer kako nešto što je odsvirano po ko zna koliko puta do sada i dalje može da zvuči friško i dobro. Na ovom izdanju nalaze se dva snimka, na A strani su oni objavljeni na singlu za “Young Blood Records” dok se na B strani nalazi prvi demo. Sve đuture ovih devet pesama traju ispod 15 minuta i meni baš prijaju! (Zgro)

Wallbreaker – s/t,  7”

Evo nam novog benda sa likovima koji nisu baš toliko mladi. Jedan od njih je svirao na prvom Coke Bust albumu što se i da primetiti. Vrlo brzo se cela priča odvijala. Demo kasetu su sami objavili, svirali po istočnoj obali američkog kontinenta, uzeo ih Refuse pod svoje i objavio im singl + album, organizovao turneju i sa njima po Evropi promovisao celu priču. Ono što imamo ovde je 5 stvari sa pomenutog demo snimka. Zvuk se može okarakterisati kao mix Tear It Up-a (sa kojim su momci veliki prijatelji) i ranog Coke Bust-a, dakle do perioda kad nisu poludeli sa brzinom. 7 i po minuta hardcore/punka kakav bi se skroz uklopio u ono što se dešavalo i bilo aktuelno početkom ovog veka. I tekstovi su OK, provlače teme konzumerizma, odrastanja u panku i svakodnevnoj borbi čoveka u modernom svetu. Sasvim solidan singl. (Nemanja)

 

Wall breaker – Democracy Dies, LP

Wallbreaker, novi SxE(ne i  youth crew) bend iz New Jerseya ali se ekipom koja je dugo aktivna i koja je sarađivala sa bendovima kao što su Coke Bust, Sick Fix, Wormeaters etc… i čiji pevač uveliko radi na knjzi o HC Punk Thrash bendovima iz kasnih 90ih i 2000ih. Ovo je prvi LP snimljen odmah nakon EP-a iz 2017. Vinil u izdanju “Refuse Records” sadrži 12 brzih  pesama koje nose dozu thrashy hardcora, old school HC-a koji  podseća  na rane radove Agnostic Front-a iz “Victim In Pain” ere (što se primeti na početku albuma) sa ponekim breakdown delićima bez preterivanja. Ova ”raznovrsnost” čini ovo izdanje dovoljno dobrim da  iskoči iz proseka, što bi značilo da je “Democracy Dies” interesantan i nimalo loš ali ne baš i  album koji je nezaboravan. Ne znam da li izdanje ne poseduje inner sleeve ili nam je poslat tako pa nije bilo moguće proučiti tekstove ali zaključuje se da dominira kritika trenutne američke politike. Inače, lično sam primetio (zato što mi je zabolo pijuk u uvo)  malo slabije sviračko umeće bubnjara koji je na nekoliko mesta ispadao iz tempa ali na kraju me to nije omelo da uživam u ovom izdanju. Ko voli brzi pissed off (što bi stranci rekli) hardcore/punk i remek delo zvano “Victim In Pain” a neki kažu i SSD neka posluša “Democracy Dies” . Sigurno će mu se svideti, meni jeste. p.s. Neka recenzija kaže da se može slušati i kad se ganjaju nacoši. (Miša)

Odd Man Out – s/t, LP

Više puta sam naletao na reklamu za  ovo izdanje na raznim sajtovima za prodaju ploča i po raznim blogovima. Iako postoje od 2008. nisam se sretao sa bendom ranije i sve vreme sam iz nekog razloga (verovatno ime) imao utisak da je ovo SxE bend u stilu Have Heart i sličnih što lično nikako ne volim. Kada sam dobio izdanje na recenziranje bio sam veoma iznenađen jer sam definitivno bio u zabludi. Dolaze is Sijetla i u bendu su članovi sastava poput Angel Dust, Gag, Lowest Species i šta ti ja znam još kojih. 2018. su bili na Euro turneji sa AD, Turnstile, Fury… Sound je veoma sirov sa sirovom, teškom produkcijom i donosi nam svirku koja, bar mene, dosta podseća na YOT iz ere “Break Down The Walls” plus neki  teži mosh momenti kakvi su krasili 90te, ali to zvuči skroz drugačije zbog veoma prljavog i agresivnog stila i drugačije produkcije. Čak i kada odsviraju neki macho HC (bullshit) riff kakvih ima u par navrata to mi zvuči OK zbog sirovog sounda. Na  ploči konkretno se nalaze prva dva 7” + demo snimak i 4 nove pesme. Ukupno ih je 19 od kojih su tri obrade. Dve od benda Sidetracked i jedna od Youth Brigade ali sve traje veoma kratko i dosta pesama je kraće od minut. Zaključujem da sam se iznenadio ovim bendom i albumom i to prijatno, a ko voli glasnu sirovu produkciju sa dubljim vokalom i kratkim pesmama neka pazari vinil od Roberta “Refuse Records” ili neka sluša na bandcampu. (Miša)

 

Verujem da bi svako ko iole prati hardkor underground scenu danas morao da zna lik i delo Roberta, osnivača izdavačke kuće „Refuse Records“. Još od prve ploče izdate 1995. godine pa do danas, istim intenzitetom i posvećenošću, ova izdavačka kuća isporučuje ploče i izdanja bendova različitih kalibara – od šerpe youth crew-a pa sve do crust i metal hardkora, no uvek probrano i proračunato. Nikad neću zaboraviti kada je 2012. godine, za evropsko tržište objavio odličan ali i, što će se kasnije sa pravom i ispostaviti, kontraverzan američki sastav Noose, koji su napravili opšte rasulo na turneji koju su imali naredne godine u Evropi (svirali su i u Beogradu, u zgradi Bigza) ali i pravovremenu i ispravnu reakciju izdavača koji je odbio dalju saradnju sa bendom, gde je opet na kraju izvukao duži kraj (finansijske prirode, rekao bih).

Zaviša

No, da ne dužim dalje o izvrsnom poslu koji obavlja dotični gospodin već da se bacimo na neke od izdanja koje nam je ustupio radi recenziranja. Prvo kojeg sam se dočepao jeste bend Domain, straight edge četvorka iz Manhajma, Nemačka. Razlog zbog kojeg sam se prvo uhvatio ove ploče jeste naslovna fotka koja izgleda kao da je urađena vodenim bojama, što me je pomalo podsetilo na izdanja bendova kao što su Remission i Verbal Assault. Ne striktno definisano šta je pisac hteo reći no dovoljno da zaintrigira i zagolica maštu, što i jeste poenta. Buklet je urađen veoma jednostavno i sadrži samo tekstove pesama i po koju fotku sa svirki. Na prvo, ali i na svako naredno slušanje, ovo izdanje će vas najverovatnije podsetiti na straight edge nalet sa kraja 80ih, kao što su to bili Wide Awake, Bold, rani Turning Point… Ukoliko se tog zvuka niste zasitili, imaćete u čemu da uživate. Vokal bi morao biti malo masniji i besniji, ali momci su se potrudili da izbegnu svaku moguću produkciju te me zanima, ponajviše zbog crteža na naslovnici i zbog tekstova, koji imaju potencijala ali je opredeljenost benda da budu na engleskom ograničila sam bend da se možda kroz njih malo jasnije izrazi, u kom pravcu će nastaviti dalje. Iskreno, voleo bih da kad to sve sazri isprati razvojni put Turning Point-a… samo naravno bez samoubistva pevača. Me, you… youth crew.

Sledeći bend jeste Protein, poljska petorka čiji se ep „Alive“ dosta dobacivao po društvenim mrežama sa nekim snažnim epitetima kako je evropski youthcrew  tu, jači nego ikad. Naravno da se u startu, sa rezervom, moralo prići ovome, iz dva prosta razloga: prvi je to što je sam youth crew takav pravac gde izvođači preterano ne eksperimentišu no igraju na sigurno te iako u njima čuči neka kreativnost, obično je potisnuta zarad toga šta žele da stvore umesto toga šta bi zapravo mogli te jedini izuzeci koji su dali pravcu jednu svežinu u poslednjih nekoliko godina jesu Fury, prvenstveno zbog odličnih tekstova ali i dublje slojevite emocionalne nabrijanosti kao i britanski Insist. Drugi razlog je naziv benda. Imam poteškoća da nekoga shvatim ozbiljno kada nadene svom čedu ime Protein. U startu se stvori neka odbojnost i možeš ga nahvaliti koliko ti duša ište ali meni će trebati vremena da se nateram i da to zaista poslušam. To su glavni razlozi što nisam ukačio preslušati bend kad je izdanje izašlo već evo sad kad dobih zadatak da ga izrecenziram. Prva strana ploče, nažalost, potvrđuje sve moje pomenute sumnje i ostavila me je poprilično ravnodušnim. Tanka muzička podloga predvidivog toka uz isto takav vokal pruža nam priliku da čujemo još jedan u nizu bendova koji žele da zvuče kao njihovi idoli i jedini izgovor kojim ih sebi opravdavam jeste da je u pitanju mlad bend koji se zaukava jer sve nasuprot tome nije vredno pomena. No, da ne bih ispao džangrizavi seronja, druga strane ploče je, sarkastično da se izrazim, druga priča. „The Seeker“ već nosi nešto drugačije sa sobom, gitare nisu monotone, dešavaju se neki prelazi, gradi se neka priča, odnosno ostavlja utisak da bismo bili u krivu kada bismo ih kategorizovali u one generalizovane stupce. Poslednja stvar „Mantra“ čak se poigrava i tekstualnim pristupom odnosno vrti se jedan stih koji se završava iščitanim tekstom kako pesma dolazi kraju. Sve u svemu, rečeno formula 1 žargonom „loš start ali na kraju foto finiš“. Ako ubuduće nastave ovim koracima B strane „Alive-a“,  radovaću se tome što sam bio u krivu da su samo još jedan u nizu bendova.

Sada se selimo na jug, tačnije u Kataloniju, gde nas dočekuje Appraise. Nema teorije da pratite evropski youthcrew a da niste zakačili ovaj bend, možda ne toliko na osnovu broja izdanja ali svakako po brojnim turnejama po starom kontinentu. Shodno tom iskustvu, uklanja se svaka sumnja u to zašto njihovo poslednje izdanje, ep „Leap Of Faith“, zvuči zrelo i zategnuto. Od prve pesme, oseti se sigurnost i sa kojom lakoćom bend postiže tu brzinu i naboj, te to što ne traje dugo vam neće predstavljati problem jer se ovaj EP može vrteti u više puta u jednom preslušavanju. Naslovnica mi je takođe dosta zanimljiva pošto izgleda kao neka scena iz nemog nemačkog eksprimentalnog filma iz 20ih godina prošlog veka kojoj naziv izdanja ne umanjuje toliko užitak u pronicljivosti koju su hteli da postignu. No, jedna od boljki koja ih nije zaobišla jesu tekstovi i upotreba engleskog jezika u pisanju istih. Bend ima već pozamašno iskustvo i mislim da bi trebalo da se posvete tome da, ako ne mogu možda da se iole zanimljivije izraze i da ispikiraju neke zanimljivije teme koje žele da podele sa slušaocima, makar da onda gramatički ispeglaju nedostatke koji paraju oči dok čitate buklet u koji se takođe moglo uložiti više truda. Zaključak je taj da ako se ložite na youthcrew, ovo izdanje nemojte preskočiti.

Za kraj, da ostavimo naslađe. Ista meta, isto odstojanje. Bend Heatseeker je u junu 2018. godine izdao album pod nazivom „Infected Society“. Novosadskoj publici su poznati pošto su pre nekoliko godina, sa bendom Vicious Reality posetili Crnu kuću i otprašili dobranu svirku. S obzirom da su prethodna izdanja bila kraćeg formata, onda se moraju pohvaliti da su uspešno odradili priču sa ovim albumom prvencem. Sirovo, raznovrsno, besno istresanje na nekih 15ak minuta materijala. Odlično vizuelno urađeno, tekstovi sasvim potaman (a dotiču se i tema kojih bi morali s obzirom na to kako je bajna situacija u Poljskoj trenutno) za ovakav tip svirke i muzika koja ne daje prostora odmoru. Vokali su na ovakav brzopotezni HC poprilično powerviolence orijentisani i muzika je nekako naglašenija te mi je iskreno, jedina zamerka to što su vokali trebali biti glasniji pošto su, em nerazgovetni em se dešava da u nekom trenutku ni ne prokljuvite da li izlaze ili ne, koliko je muzika stavljena u prvi plan. I pre, a svakako i nakon izdavanja ovog albuma, Heatseeker je zasigurno jedan od nosioca poljske hardkor scene i imajući u vidu saradnju koju imaju sa lokalnim bendovima, nije na odmet pohvaliti i taj segment.

 

 

http://refusemusic.net/

 

Intervju + recenzije  objavljene u “Out of the darkness” #6, 04/2019

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top