Život s Idi(j)otima, Nenad Marjanović dr. Fric (Ujedinjeni nakladnici 2019)

KUD Idijoti – najvoljeniji punk bend bivše Jugoslavije – ove su godine hype sezone. Uz dokumentarni film samoobjašnjavajućeg naziva “Tusta”, pojavila se i prva biografija KUD Idijota “Život s Idi(j)otima” iz pera nekadašnjeg basista benda dr. Frica, pa imam osjećaj da sam cijelog ljeta naletavao na priloge o KUD Idijotima u domaćim i regionalnim medijima. Možda biografija i nije najprecizniji izraz, jer se Fric bavi Idijotima do svog i Pticinog izlaska iz benda, i to do te mjere da u diskografiji benda na kraju knjige kao zadnje izdanje stoji “Gratis Hits Live!” iz 1999. godine. Ne smeta, Fric je bio član Idijota u njihovim ključnim godinama (1985. do 2000), tako da knjiga pokriva sve bitne dijelove njihove historiografije, od “Legendarni živo” i pobjede na YURM-u u Subotici, pa sve do “Cijene Ponosa” i “Gratis Hits Live!”, pa čak i nešto više od toga.
Sama knjiga očekivano počinje s ranim danima dr. Frica i njegovog odrastanja u Puli, njegovim prvim bendovima (Loša veza i Besposličari) i cijelom genezom scene iz koje će izrasti KUD Idijoti. Detaljno su opisani prvi koncerti, probe u Vili Rizzi, ekipa i prijatelji oko benda, sa mnoštvom detalja i ljubavi prema ljudima koji su bili uz bend na samim počecima. Subotica, neredi u Italiji, prvi singlovi na Slovenija etiketi, turneje po Evropi, “Mi smo ovdje samo zbog para”, s nizom dosad neviđenih fotografija, svi oni legendarni momenti iz rane faze KUD Idijota o kojima su se godinama raspredale priče konačno su podrobno opisani i stavljeni na jedno mjesto, pa je već zbog toga ova knjiga nezaobilazni i dragocjeni dokument za svakog fana i arhivista YU punka. Opisana su tu i snimanja ostalih albuma, suradnja s Francijem Blaškovićem, cenzuriranja reklama na Radiju Velikoj Gorici i Puli, s neminovnim podsjetnikom na duh vremena devedesetih, a posebno me razveselilo kad se negdje na sredini knjige spomenuo i koncert u Ivanić Gradu, moj drugi punk gig u životu. Rock biografije uglavnom imaju istu strukturu, pa se ni “Život s Idi(j)otima” ne razlikuje previše od ostalih žanrovskih knjiga, ali zadržava interes kroz većinu svojih stranica. Sama činjenica da postoji knjiga o KUD Idijotima će velikoj većini publike biti dovoljna da je nabave i pročitaju u hipu, ne obazirući se na recenzije i kritike, ali valja upozoriti i na neke propuste i nedostatke. Prvo, bolno je očito da je knjiga trebala jednog ozbiljnog i iskusnog urednika koji bi je bolje i sistematičnije uobličio, istaknuo bitne dijelove, a izbacio nepotrebne. Fric dobro drži priču kad piše o Idijotima, ali kad prelazi u kroničara jednog povijesnog trenutka, postaje neprecizan i preopćenit, ponekad sklon uobičajenim floskulama o ratu i poslijeratnom razdoblju, skače s teme na temu i odlazi u nebitne rukavce priče, zanemarujući vremenski slijed, pa tako primjerice nakon poglavlja o osamostaljenju Hrvatske 1992. slijedi poglavlje o promociji albuma “Mi smo ovdje samo zbog para” 1990. godine. Posebno iskaču dva poglavlja, ona Fricovih izjava i izjava drugih o KUD Idijotima, koja u drugom dijelu knjige bezrazložno i nepotrebno lome kontinuitet priče o bendu. Fricove izjave se dobrim dijelom odnose na vrijeme nakon KUD Idijota, a anegdota o slanju Zdravka Mamića u kurac, koliko god autoru valjda bila osobno draga kad je već bila spomenuta u “Pressingu”, ispada prvoloptaška i pomalo birtijaška, te ničim nije zaslužila završiti u knjizi. Možda se iz istarske perspektive čini kao veliki bunt razgovarati s Mamićem na njegov način, ali svaki zagrebački kvart (i šire) je išaran grafitima protiv Mamića s puno gorim uvredama, a ništa blaža nisu bila ni skandiranja po stadionima. Izjave drugih o Idijotima su pak vađene i uzimane bez ikakvog konteksta, od gotovo kurtoaznih odavanja počasti od par rečenica preko osobnih posveta povodom Tustine smrti sve do budalastih analiza plakata na kojima je većim slovima napisano Hladno pivo od KUD Idijota. Ako je baš moralo u knjigu, trebalo je na zadnje stranice da ne remeti tijek knjige. Osim toga, zanimljivije bi bilo pročitati što su režimski mediji govorili i pisali o KUD Idijotima. Pamtim recimo negativnu recenziju “Cijene ponosa” iz katoličkog lista za mlade “MI”, u kojem se pjesma “Rodna gruda” tumačila između redaka kao tuga nad padom Krajine, odnosno oslobođenjem Hrvatske. Nažalost, takvih detalja nema. No sve su to relativno sitne zamjerke.
Temeljni problem s KUD Idijotima u knjizi, ali i široj javnosti, je fama o silno angažiranom bendu s provokativnim tekstovima koji je zbog svojih stavova fasovao u Hrvatskoj, bio cenzuriran i zabranjivan, a da se nikad ne ponude dovoljno validni argumenti za tu tezu. Idijoti su imali cijeli niz odličnih, uvjetno rečeno “političkih” pjesama, isprepletenih metaforama i ironijom, ali na punk sceni nisu bili percipirani kao političko/angažirani bend, kao što su to u devedesetima bili Nula ili Apatridi. Čak i na koncertima KUD Idijota, a bio sam na njih dvadesetak, nije bilo ozbiljnijih političkih tirada, a publika bi najbolje reagirala na “Kad sunce opet zađe” i “Za tebe”, koje teško možemo nazvati angažiranim pjesmama. OK, imamo situaciju da se zbog planiranog, na kraju otkazanog ljubljanskog koncerta “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija” 1993. KUD Idijote nagazilo u medijima, a prema neobavezujućoj preporuci Hrvatske Glazbene Unije otkazani su im oglasi za novi album na dvjema radio stanicama, ali to je manje-više sve što se spominje u knjizi. Istina je da KUD Idijota devedesetih nije bilo previše u eteru, ali to je više zasluga ratnih i postratnih trendova, prvo domoljubnih budnica, a zatim tamburica i cro-dancea, kao i apsolutna nezainteresiranost domaćih radio stanica za hrvatski “alternativni” rock u to vrijeme – pogotovo za neki punk bend iz Pule – o čemu se pokojni hrvatski rock kritičar Ante Perković već naplakao u svojoj “Sedmoj republici”, blijedoj knjizi o jugoslavenskoj i post-jugoslavenskoj glazbenoj sceni. Kroz većinu devedesetih se u Hrvatskoj nisu mogli čuti klasični rock bendovi kao Azra, Bijelo dugme ili rano Zabranjeno pušenje izdani na Jugotonu (što znači da su morali biti u fonotekama ozbiljnijih radio stanica) da ne bi valjda nekog podsjetili na Jugoslaviju, a kako bi se vrtili KUD Idijoti koji nisu do potpisa za Dancing Bear 1997. ni imali hrvatskog izdavača. Iako se nakon “Cijene ponosa” situacija donekle popravila u medijskom smislu, KUD Idijoti nikad nisu uboli dovoljno jak hit koji bi ih prebacio dalje iznad uobičajene “alternativne” publike, za razliku od tadašnjih kolega sa “Fiju Briju” scene, Hladnog piva, Majki, Pipsa ili Kojota. Mislim da prije tu krije razlog zašto KUD Idijoti nisu dobacili dalje, nego tihi bojkot državnih medija. Uostalom, nije na punk bendu da ih se vrti u “Željama i pozdravima” vikendom popodne, uz Mišu Kovača i Olivera Dragojevića. S jedne strane cenzurirani, s druge naslov poglavlja “1994. rekordna koncertna godina”, osobno ne pamtim da su im koncerti bili onemogućavani ili zabranjivani, pa mi je žao što se taj dio nije malo podrobnije opisao. S druge strane, možda je i bolje ne dirati u legendu.
Kako god bilo, “Život s Idi(j)otima” je zanimljiva, važna i značajna knjiga koja rasvjetljava niz točaka iz karijere jednog od najznačajnijih ex-jugoslavenskih bendova, ali je očito da ćemo morati pričekati i Saletovu verziju ovih događaja da bi dobili, ako ne cjelovitu, onda barem potpuniju sliku o KUD Idijotima.

Recenzija  objavljena u “Out Of The  Darkness” #7,  10/2019

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top