NYHC – New York Hardcore 1980-1990 / Tonny Rettman / Bazzilion Points (2014)

Toplina mi je ispunila srce kada sam se konačno dokopao primerka ove knjige koja je izašla pre recimo godinu i po dana. U njoj je spakovano bukvalno sve sa čim sam imao veze dobar deo svog života. Sto trideset aktera njujorške hardcore scene priča kako je to ustvari bilo, autor Tony Rettman sve je samo lepo upakovao i razvrstao po poglavljima.

nyhc Priča kreće od važnosti pojave benda The Stimulators, i činjenice da u Njujorku u to vreme (kraj 70ih) nije bilo underground punk bendova obzirom da su Ramones, Dead Boys, Plasmatics odnosno Johnny Thunders već uveliko prevazilazili klupske okvire i bili ozbiljni rock&roll sastavi sa menadžentom i izdavačem iza sebe. Dakle, sve kreće od besnog klinca Harley Flanagana i njegove keve da bi se vrlo brzo bendovi počeli pojavljivati kao na traci. Recimo Kraut, prvi bend Douga Hollanda iz Cro-Magsa, debitovao je kao support The Clashu na njihovoj američkoj turneji. Vrlo brzo stekao je takvu popularnost među klincima da su Ramones zažalili što su ih 1982. zvali da sviraju sa njima. Od dve hiljade ljudi, više od pola je napustilo prostor kada je Kraut sišao sa bine. Inače, na prvom albumu Krauta kao gost gitarsita na nekoliko pesama pojavljuje se i Steve Jones iz Pistolsa.

Osnivaju se potom sledeći bendovi: Undead („oni su bili Bitlsi hardkora“), False Prophets („njujorški Dead Kennedys“), Even Worse („bili su gori od imena, ali su imali srce lava i energiju kakva se retko sreće“), a Bad Brains se nastanjuju u Njujorku („Led Cepelin i Bitlsi hardkora“).

Akcenat je takođe stavljen i na činjenici kako je njujorška scena 80ih godina bila muzički neiskusna, sačinjena od klinaca koji su živeli na ulici, bez lidera kakve su recimo imali DC (Ian MacKaye/Dischord) ili Kalifornija (Biafra/ Alternative Tentacles). U momentu kada je Bad Religion debitovao albumom na vinilu u Njujorku je još uvek bilo nezamislivo da neki bend tog ranga može da objavi singl. Tako recimo ploče sastava Undead ili Reagan Youth nisu izašle kada je trebalo već sa par godina zakašnjenja.

Kakav je šok za njujorške klince bio tek kada je prvi put kod njih svirao kalifornijski TSOL koji su stigli u dva kombija sa kompletnim beklajnom. Tek nakon toga, Roger Miret je uspeo da kupi kombi koji će mu služiti i kao krov nad glavom i kao prevozno sredstvo za bendove.

Nekoliko poglavlja govori i o značaju klubova A7 (Doug Holland radio za šankom a Jimmy G i Raybeez na vratima), CBGB (zabranjen za cover bendove) i čuvenim nedeljnim hardkor matineima, fanzinima, Apartmanu X knjiga 1(iznajmljena gajba za otpadanje), prvim vinilima, o paralelnoj anarho sceni i bendovima A.P.P.L.E, Apostates, Insurgence…, uplivu metala  u hardkor polovinom 80ih zahvaljujući Billy Milanu, odnosno Hare Krišni i straight edgeu.

Jimmy Gestapo i njegov Murphys Law imali su takvu harizmu i rejting da su ih na turneje sa sobom vodili Iggy Pop, RHCP, Ramones, Beastie Boys, Public Enemy, Sepultura, Mighty Mighty Bosstoness… Generacija Ray Cappa i Civa izjednačila je važnost publike i bendova, te je na koncertima YOT i Gorilla Biscuits redovno važilo pravilo „bina je naša koliko i vaša“.  Underdog, pred kojim svi akteri knjige skidaju kapu, i dalje kuka što na snimanju debi albuma „Vanishing Point“ nisu imali Marshall pojačala i Les Paul gitare…

Da ne dužim dalje, trebalo mi je dobre dve nedelje da pročitam svih 380 strana i detaljno pogledam svaku fotku, flajer, plakat, kojiih je pregršt (veliku većinu nisam ranije video). Uvodnu reč dao je Freddy Cricien, a knjiga se nekako logično i završava pojavljivanjem njegovog Mad Balla. Sadržaj knjige – čista desetka! Uz „Radio Silence“ i „American Hardcore History“ obavezna lektira za svakog kome je Hc u srcu. Jedina zamerka je tehničke prirode. Ne sviđa mi se dizajn knjige uopšte! S jedne strane je suv tekst, s druge fotka i tako od početka do kraja – poprilično monotono.

Zgro

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top