Knjige/FanziniRecenzije

Močvara i priča o URK-u, (UPI2M Books, 2018)

Zar sam zbilja bio na Defeateru kad su svirali kao predgrupa Comeback Kidu, kako se toga ne sjećam?  U kom sam trenu zaboravio da su Vision svirali u Zagrebu? I zašto nisam bio na njihovom koncertu? Zar nisu Varukers i Cripple Bastards svirali u Zagrebu 2003?  Za zaboravnog mene, evo mi podsjetnika, Močvarina biografija.
Kad pred sobom imate ovakvu knjižurinu od gotovo 500 strana, teško je isprva procijeniti radi li se o monografiji, biografiji, memoarima ili nečem desetom. Čak se i sam sadržaj obično rezerviran za prve stranice, našao tek na trideset i sedmoj, a predgovor na četrdeset i trećoj stranici. Ukratko, ovo je knjiga o Močvari, njenim prethodnicama i počecima, njenim programima i koncertima, suradnicima i akcijama, ilustratorima i plakatima, bendovima i programskim knjižicama (koje u obiteljskom domu još imam negdje naslagane u vječitom iščekivanju rekonstrukcije mojih koncertnih izlazaka u Močvaru). I tek kad uzmete u ruku ovih pet kila papira s amblematskim ilustracijama Igora Hofbauera na coveru shvatite koliku je važnost imala Močvara za kulturni život Zagreba. Niz domaćih muzičara, umjetnika, autora, kulturnjaka, DJ-a, kritičara, kazalištaraca, novinara, ilustratora i tehničara počelo je ili dalo svoj obol u programima Močvare, što stavlja Močvaru u najuspješniji hub zagrebačke kulture i šire, sva ta lica koja iz današnje perspektive izgledaju kao who-is-who na kulturnoj sceni Zagreba. Imena i programi koje sam godinama posjećivao ili bar primjećivao tek sad dobijaju svoje jasne konture i značaj koja prije nisam primjećivao ili sam ih uzimao zdravo za gotovo. Stotine plakata i fotografija u knjizi me podsjećaju na koncerte koje sam gledao, koje nisam gledao, za koje sam zaboravio da su uopće bili i za koje nisam ni znao da su se dogodili. Teško je ovako pobrojati sve ljude i programe koji su obilježili Močvaru, ali Otokultivator, Zli Bubnjari, Ivica Baričević Bara, Mance, Deja Voodoo, Začarana Močvara, KUM – Kazalište u Močvari, Igor Hofbauer, Johnatan Richman (u Zografovom stripu), Shellac, Residents i mnogi drugi su samo neka od poglavlja u ovoj knjizi. Uz svaki upis postoji i kraći sažetak na engleskom, kao osnovni uvid u samu temu, većinu ostalog ionako govore fotografije i plakati. Uz bogatu kulturnu ostavštinu, primjetan je i rast same Močvare, od embrionalnih početaka kroz Galeriju ESCE i početka rata, preko prvih squatiranja u Zagrebu i sličnih inicijativa, koja je od labave koalicije raznoraznih alternativaca i nevladinih udruga kroz godine i sama postala jedna od institucija grada.
Ključni udar na Močvaru bila je privremena zabrana rada od 2008. do 2009. godine zbog sukoba sa gradom (ili vjerojatnije gradonačelnikom) oko dozvola za prostor, koja je na svojevrstan način prekinula zlatno doba Močvare, jer je razorila kontinuitet kluba i njegovih programa, ali i okrenula ljude u drugim smjerovima zabave. Isto tako, neki programi su s dolaskom suvremene tehnologije i medija postali zastarjeli i manje zanimljivi, tako da se Močvara nakon ponovnog otvaranja nije više uspjela vratiti na prijašnju razinu utjecaja koju je imala u prvom desetljeću 2000-tih, iako je i danas funkcionalan prostor i relativno uspješan klub. No knjiga ne dotiče previše te teme, nego se fokusira na ono bitno i pozitivno u cijeloj priči. Možda to nije fer reći, jer nemam ozbiljnija iskustva iz ranijih zagrebačkih klubova, ali nakon što samo prelistate ovu knjigu,prođe vam kroz glavu da nije bilo značajnijeg kluba i prostora u gradu Zagrebu glede urbane kulture. Pitanje je hoće li ga ikad biti na ovaj način kako je to radila Močvara prije 10-15 godina. Zato ostaje ovo svjedočanstvo na prostor bivše tvornice Jedinstvo, jedna od rijetkih priča sa (relativno) sretnim završetkom u posttranzicijskom prediodu Hrvatske.
Uz knjigu dolazi i Manceov singl – logično, jer mi je prva asocijacija na Mancea Močvara –  ali Mance, kultni zagrebački kantautor, nije punk, pa je ne mislim recenzirati. 😛

Comments

comments

Tags
Close