Kurve – s/t, LP (Dostava zvuka + Dirty Old Empire)

Prošlo je već šest godina od prvog izdanja Zagrebačkog benda Kurve, i neke 4 godine od kako sam prvi put čuo za bend. Mislim da je bilo malo pred izdanje drugog EP-a. Sećam se synth-pop “reklamnog spota” za “Sviraj pank”, koji je žestoko podsećao na nešto što bi (i što jeste) Dean Dirg uradio na svakom albumu, barem jednom. Sećam se da sam obrnuo taj prvi EP i bio u fazonu “jebote, kakav bend”. Muzika je bila sirova i brza, ritam je gazio sve pred sobom, a gitarske deonice su opet mirisale na miks trash-a i rokenrola. Podsećalo me na nešto što su RKL radili u svoje vreme. Ne toliko po samom zvuku, već po mešanju pravaca koje, ako se mešavina poklopi, karakteriše neke od meni najboljih bendova. U srži je surovi pank, tu nema sumnje. Ali momci znaju jako dobro da sviraju, i to vrlo dobro pokazuju. Posle 3 EP-a, pred nama je konačno prvi LP benda. Album sa sobom ne donosi ništa novo muzički, do kolekcije prethodna tri EP izdanja. Ali je prvi nosač zvuka za bend.
Omot LP-a je vrlo jednostavan. Crna i bela strana, obe sadrže po cirka 1.5 EP-a, sve ukupno 15 pesama. Nijedna nije stiskavac. Sam izgled LP-a jeste vrlo jednostavan (to su Kurve, crno-na-belo), što jeste prikladno, s obzirom da predstavlja kulminaciju prethodnih šest godina rada, i sve faze kroz koje je bend prošao. Album počinje pesmom “Svi u Napad” sa “…su bolje majke” EP-a. “Umreti časno je samo reklama.” Rečenicu sledi napad garažnih rifova, koji voze noge u prvu šutku. Sada, gledajući unazad, čuje se da je bend bio odlično usviran od samog početka, i imao čvrst temelj koji nikada nisu napuštali, već samo obogatili. Vito vrišti o tome kako uvek možemo umreti za njegove ideale. Kada već nemaš nikakvih drugih, uvek ti neko može prodati svoje. Samo ti ajde, on će za tobom. Pa i ako umreš, umrećeš časno, a to je najbolja reklama. U “Od Sutra” bas reže i trese te iz gaća od početka pesme. Tekstovi na beloj strani su znatno mračniji od crne strane, čemu doprinosi ova stvar. Svima poznat osećaj nemanja volje, i ubeđivanja sebe da će sve biti bolje sutra. Bitno je napomenuti da je Šabo zapravo glavni tekstopisac u bendu, i da čovek ima neverovatnu sposobnost da pogodi tvoj balkanski mentalitet, makar malo, u svakom svom tekstu. Ironično nazvani “Sretni dani”, govore o koristoljubivosti ljudi, i koliko su ljudi voljni da se “ližu” sve dok je sve super. U prevodu – super smo dok ti ne zatrebam za nešto.
Melanholija nastavlja i pogađa “Ravno u srce”. Bend usporava i pušta Vita da oslika tužnu sliku naivnog mladića, punog ideala. A zatim ubrzava, kada ga udari šamar realnosti kada shvati u kom svetu odrasta (Lijepo sam pitao, kamo to ide? Ravno u srce. Tako je reko. Mahni još jednom, da dobro te vide, jer ne idemo nikud, a to je daleko)
Let u sunovrat završava se sa “Mi budućnost”, ujedno i poslednjom stvari sa prvog EP-a, i verovatno mojom omiljenom pesmom sa ove strane ploče. Kurve poručuju – nema budućnosti, biće samo gore – smrt svima, i vrlo mračnom slikom završavaju svoj prvi EP (Treba snage za ne imat snage, nemam snage za ne imat snage).
Prvi EP je gotov, ali ploča još nije. Međutim prethodnih pet pesama po mom mišljenju, predstavljaju srž benda. Njihov osnovni zvuk i potpis, galopiranje u propast, i ono na čemu bend gradi u narednim pesmama. Promene se mogu čuti već na sledećoj stvari “Brodovi”, koja govori o poraženoj mladosti, koja brine samo o novcu, i savija kičmu kome stigne za lovu. Mene posebno pogađa ova stvar, jer svake godine mi se sve više drugara “otisne” u inostranstvo. Nije lako otići – još je teže ostati. Usran si kako god okreneš (Mladost snaga, mladost mrtva je. Mladost potapa, svoje brodove).
Bela strana ploče završava se pesmom “Olovo”. Ponovo bas gitara vodi kolo, i mnogo više dolazi do izražaja nego ranije. Ceo bend iz pesme u pesmu pokazuje da zapravo zna jako dobro da svira, a još bolje da svira zajedno. Stvar peva o strahu od samoće, i tome kako je nekad teško pružiti ruku (bivšem) prijatelju (ili nekome ko je bio nešto više od toga), nakon što taj isti pogreši i sjebe te (Ponekad tako je teško, pružiti ruke. Olovni balvani cijeli, i na kraju kuke).
Crna strana otvara sa “Duh u boci” – Nema potrebe objašnjavati o čemu peva stvar, očigledno je. Ali ne priča o tome u klasičnom strejterskom fazonu: “Droga je smrt, samo reci ne.”, već više pokušava da se saoseća sa protagonistom pesme, i da objasni stvari iz njegovog stanovišta. Sve ove pesme jako liče na lična iskustva. S jedne strane to čini tekstove sjajnim, s druge strane – jezivo realnim.
“Trgaj stanice” (ponekad poznata i kao Drkaj stranice) je fan favorit, makar mislim da je bila na nastupu u Beogradu. Miriše na baladu. D-Beat sevdah. Kurve nam polako otvaraju dušu. Bend ima snimak sjajnog nastupa sa čovekom koji je uradio omot za prva 3 digitalna EP-a – Toni Plutonij. Dok bend svira u Vintage Industrial Bar-u, Toni (u jednodelnoj pidžami), ispred benda, kida stranice iz knjige Nives Celzijus – “Gola istina”, i baca u publiku. Ludilo. Od svih stvari, ovde Vito pokazuje koliko zna da peva. Čovek ima glas kao svila. Što bend više pesama namiče, to sve više svaki član dolazi do izražaja, i svi ti momenti samo vuku bend napred, sve više i više. “Sviraj pank” je himna. Ortak i ja je tražimo na svakom koncertu, svakog benda na koji idemo. Bez obzira da li je bend koji nastupa zna, ili ne (Sviraj mi tri ista akorda, jedan za kurac, druga dva dobra).
Izlazak poslednjih 5 pesama (tj trećeg EP-a) obeležile su razne poteškoće. Inicijalno je planiran još pre tri godine, pod imenom “Gay RnR”, sa drugačijim zvukom. Ipak, Gago (bubnjar) tada napušta bend na neko vreme, i do njegovog ponovnog priključenja rad na EP-u prestaje. Sada su momci opet skupa, nenormalno nabrijani posle mini-srbijanske turneje od pre par meseci, dorađuju pesme, i izbacuju izdanje pod drugim imenom sa najjebačkijim kaverom koji sam video u proteklih par godina. Kurve ponovo jašu.
Same po sebi, pesme zvuče drugačije od prethodnih. Tu je i dalje ubijački ritam koji ne odustaje, i rokenrol vožnja na gitari, a-la Dean Dirg, ali vrlo je jasno da je bend dosta napredovao, i da se ne plaše da se igraju sa zvukom. Ima dosta čudnih stajki i prelaza, koji su me na prvo slušanje totalno izbacili iz takta (verovatno jer ih jednostavno nisam očekivao), ali sa svakim ponovnim slušanjem, pesme su zvučale sve bolje. Tekstovi su i dalje sjajni, i osim u par navrata se jako dobro uklapaju sa muzikom. Pogađaju sličnu tematiku kao i na prethodnim izdanjima. Kurve vole luke i brodove, rat je sranje, a ljudi su sjebani. Ali ih i dalje treba voleti. Vrlo je lako prepoznati se u svakoj pesmi, makar na trenutak. Već neko vreme ljudi opisuju bend kao “galopirajući d-beat”. Taj motiv provlači se kroz bend na ovaj ili onaj način (na primer: sa majicama koje prikazuju scenu iz filma “Kum”, sa odsečenom konjskom glavom, i tekstom “Izvoli, oprosti” ispod), bend ga je totalno usvojio sa novim omotom, i početnim tekstom prve pesme “Na Obali Sreće” (Imao sam ludost jahača, bez konja i apokalipse). Od prvih taktova pesme, i Vitovog krika, jasno je da će album biti nabadački. Konji su besni, i pucaju laserima iz očiju. Tekst pesme govori o čoveku koji je na raskrsnici života. Obećava da će se promeniti, i da to više nije on, da će doći svojoj dragoj “na obalu sreće”, i da će biti štagod ona poželi. Međutim, kada pogleda iznutra, nema šta da ponudi, osim “svog đubreta”, i svih onih ružnih stvari koje izađu na videlo kada zapravo spoznamo nekog.
Možda moja omiljena stvar sa albuma. Vitovo vrištanje na sekund podseća na zapomaganje, dok tekst govori o lažnim obećanjima, pre nego što izdeveta poslednju strofu (I sunce peče i sunce gori, a crno teče, kad se otvorim).
Uvod sledeće stvari toliko miriše na Dean Dirg, da nije moglo biti očiglednije. Kratki namig, očigledno uticajnom bendu. Mržnja je otrov, koja se jako lako krije u svima nama, poručuje pesma. Ali i te male sjebane ljude, koji ništa drugo ne rade do mrze, treba voleti. Svi smo u istim govnima, i pružiti ruku je možda jedini način da se izvučemo iz njih. “Ispovjed” je direktno vezana sa prethodnom. Ako te niko ne voli, makar će Kurve. Podeli sa njima sva sranja koja si pravio. Niko ti neće suditi, niti te ružno pogledati, niti šta dodati (Nema pravde, nema istine, nema karme, nema mistike).
“Praznina” mi je možda najneomiljenija stvar. Što ne znači da je loša, ali od svih ostalih, na nju se najmanje vraćam. Galopiranje poprilično usporava, i više zvuči na neki rokenrol. Čuo sam stvar uživo na koncertu u Beogradu, i ponovo, stvar ne zvuči loše. Samo mi toliko odskače od repertoara, kao kad bi Speedwolf odradio intermezzo za stiskavac. Možda se naviknem, ali baš mi odskače. I već poslednja stvar. Uvod u “Male pobjede” je lagano pevanje, koje liči na serenadu. Vrlo duhovito kada je jedna od linija: “A ljubavi mi birala usamljena kara.“ Divljanje se posle prve strofe nastavlja eksplozivno, jer se album mora završiti kako je i počeo – galopirajući s laserima iz očiju. Našem “heroju” u pesmi sve je pošlo nizbrdo, i sve odluke je napravio krivo, toliko da se o tome može napraviti pesma. Međutim, kada ništa drugo ne preostaje, treba znati slaviti sve te poraze. I možda, makar u tom apsurdu slavljenja svojih sranja i loših odluka, leže male pobede. Pošto Vito izrecituje svoju poslednju strofu, Kurve se pretvaraju u Annihilation Time tribute bend, na sekund, i jašu u zalazak sunca. Nadam se da ćemo ih videti uskoro, i da im neće opet trebati 4 godine.
(Dušan)

Dirty old / Dostava zvuka

Recenzija objavljena  u “Out of the darkness” #5, 10/2018

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top