Basement – Beside Myself, LP (Fueled By Ramen)

Izdanja koja su mi se našla na prošlogodišnjoj AOTY listi su ona koja sam najduže i iščekivao, a akcenat bih ovom prilikom stavio na Hellions i Basement. Basement su bend sa kojim ste manje-više svi upoznati, bend koji po mom mišljenju do sada nije izbacio ni jedan loš album i koji iz izdanja u izdanje iznova pomera svoje granice: “Beside Myself” predstavlja ogromno osveženje i nešto što u meni budi izuzetno redak osećaj – ekvivalentan onom od pre desetak godina nakon što sam po prvi put čuo ikonični “Bleed American” od Jimmy Eat World. Da, dobro ste to pročitali – još početkom avgusta kvintet izbacuje prvi singl “Disconnect” gde u startu na kilomentar prepoznajem hit koji mi se i dan danas vrti na listi za trčanje. Par nedelja kasnije dobijamo i odličan video za nešto melanholičniju pesmu “Stigmata” gde primećujem jačinu jednostavnog ali iznenađujuće efektivnog liricizma pevača Andrew Fishera – ovo naglašavam iz razloga što sam kroz svoje slušanje muzike često nailazio na sličan / minimalističan pristup koji mi je u recimo 90% slučajeva bio odbojan upravo zbog toga što malo ko danas ume da ga zapravo iznese na pravi način. “U redu”, već sam se zapitao: “da li je moguće da su mi na konto samo dva singla izgradili toliko visoka očekivanja za novo izdanje?” Anticipacija je polako počela da me izjeda, oktobar nikako da stigne i, iskreno, ne znam šta se desilo u univerzumu te nedelje da usliši naše molitve ali iz vedra neba nam stiže treći i konačan singl “Be Here Now” kojim Basment na keca “prelazi igricu” i apsolutno nadmašuje sebe i sve što je do sad izbacio u svom poprilično obimnom katalogu. Tematski, pesma pokriva romantizovanje prošlosti / budućnosti gde se baš u tim trenucima kao individue susrećemo sa određenom dozom osećaja odsustva misli koji sa nama rezonuje nekada i više nego to bismo to zaista i želeli. Ceo album predstavlja jednu veliku “borbu sa samim sobom” koja nas pre svega podstiče da cenimo više sebe, da za promenu uživamo u trenutku i generalno tome što radimo bez tog iracionalnog i nepravednog pristupa koji smo iz straha sebi davno ulili. Što se tiče samog zvuka, album je pre svega konotiran ka šarenolikom gitarskom radu koji vuče uticaje mid 90s/early 00s emo bendova, ali isključivo na taj način da privuče pažnju ne samo poznavaocima žanra već svakom ko je tek prošle godine po prvi put čuo za njihovo ime s obzirom da se trenutno nalaze na većoj izdavačkoj kući Fueled By Ramen. Ono što bih za sam kraj pohvalio jeste produkciju Colin Brittaina i način na koji je kontrast između pesama (akustične “Changing Lanes” / nešto sporije “Right Here” naspram dinamičnih “Nothing Left” / “Reason For Breathing”) toliko vešto izbalansiran od početka do kraja da na kraju dana sve što ti preostaje kao opcija jeste da odvojiš jedan školski čas i preslušaš ovo prelepo izdanje koje ću s vremenom verovatno nazavati remek-delom.

Recenzija originalno objavljena u “Out of the darkness” #6, 04/2019

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top