Rebellion Festival / 07-10.08.2008. / Winter Gardens, Blackpool

Četvrtak 07.08.2008.

Evo nas u Blackpoolu, treću godinu za redom. Line up jači nego prošli put, nedostajali su samo Damned i Adicts od te prve ekipe, ali OK i jedne i druge sam gledao po nekoliko puta. Za četiri dana, ili bolje rečeno tri, pošto smo u četvrtak stigli baš kasno, na sam kraj warm-upa, pa smo pogledali samo Section 5, overio sam ukupno 26 bendova. Neke od njih gledao sam prvi put: Fingerse, Discharge, 4 Skins, East End Badoes, VGS, Bad Manners…  Par bendova koje sam zaokružio unapred, morao sam da preskočim zbog preklapanja satnica, tu pre svega mislim na: Citizen Fish, The Grit, The Rabble, Broken Bones, Lurkers

e51473a05a784f93cf6f80ecffc79bcfUglavnom, krenusmo u četvrtak Bane, Džoni, Đura i ja, oko desetke sa Surčina ka Londonu. Prva dvojice odjuriše na voz pošto su zbog čekiranja u hotelu, morali da stignu u Blackpool pre osmice, a Đura i ja laganica sa Viktorije busom ka Prestonu. Jebi ga, putuje se jače od pet sati (oko 400km), ali je zato cena povratne karte svega 16 funti, dok je voz tačno četiri puta skuplji i sat i po brži. Inače, ko god ide u UK neka vija Megabus preko neta, jer su karte neverovatno jevtine. Do Manchestera i Glasgowa u jednom pravcu ako idete u noćnom terminu platićete samo 1 funtu! Uglavnom stižemo u Blackpool oko desetke uveče, Đura završava upad, ostavljamo stvari svako u svom hotelu i vraćamo se u Winter Gardens taman na kraj nastupa Total Chaos. Section 5 je svirao kao poslednji to prvo veče. Standardan set od petnaestak stvari, za kraj ostavljene „We Won’t Change“ i naravno „We Shall Rise Again“. U Bendu je ekipa sa beogradske svirke s tim što drugu gitaru od nedavno svira Johnny, rokabili lik iz Goldblade. Piće, dva nakon giga i pravac na spavanje pošto smo poprilično otpali od celodnevnog putovanja.

Petak, 08.08.2008.

Tokom dana u „Rose & Crown“ pabu, koji nam je bio standardna baza, priključuju nam se Big John te drage Švabe – Andrej i Hajne sa ekipom. Prvi bend koji sam gledao taj dan počeo je u pet sati u ballroomu. Sonic Boom Six su iz Manchestera i imaju dva albuma. Slušao sam par nekih stvari koje su okačili na myspace, ali sam ih oba prethodna puta promašio. Gitaroš u majici Bad Brains, nahvaljeni su po svim britanskim priznatim muzičkim magazinima. Pevaljka simpatična, mada mi posle moja ekipa Engleza priča da je malo nafurana i prepotentna. Mjuza je ok, pravi su festivalski bend, sjajno uklopljen ska punk sa hip hopom i regeom. Melodično, pevljivo, uživo otkidaju, što je masa pozdravila i u velikom broju ispratila ovacijama. Sledeći su svirali Argy Bargy  koji su sve bolji. Novi album im je do jaja. Jebi ga, prva dva mi nisu legla u kompletu i uvek su mi bili bolji uživo nego na pločama. Sad su konačno uboli, a i čim su dobili priliku da sviraju na najvećoj sceni, činjenica je da su bend u usponu. Darryl Smith drži sve konce u svojim rukama a i Watford John je odličan kao frontmen. Po običaju, na kraju su svirali „Argy Bargy“ od Sparera. Nakon njih uspeo sam da na’vatam i poslednjih petnaestak minuta Crashed Out koji su svirali u Paviljonu, što je najmanja sala u celom zdanju. Dobar Oi bend, ako ne i u rangu Argy Bargy, ali nikako da isplivaju u prvi plan. Interesantno je da su u isto vreme na dve različite bine pevači Crashed Out i Argy Bargy  imali na sebi identične Motorhead majice. The Crack je svirao sledeći na glavnoj bini. Ovo im je bio najjači nastup do sada. Konačno svi trezni, Steve odličan sa neizbežnim šeširićem na glavi. Mickey Beauffoy iz Sparera je doktor gitare. Počeli su i završili sa „My World“ s tim što je u odjavnoj varijanti na bini, po običaju, bilo još desetak likova iz Millwall ekipe. „Nag Nag Nag“ je bila druga po redu, pa „We Are The Glory Boys“, „Take Me Away“, Don’t Just Sit There“ pa „Troops Have Landed“ – to je ona stvar sa demosa koje nema na albumu. Još su se izređale „Everybody’s Dreaming“, pa moj favorit „Don’t You Ever Let Me Down“ a za njom „You Kept Me Waiting“ i „Going Out“. Kada su trezni i čiste glave The Crack jebu kevu, a upravo tako je bilo ovaj put. Odličan gig! Potom sam zapalio u bar na spratu gde je Goldblade svirao akustični set. John Robb je izuzetno popularan lik da nema šanse da ga vidiš bez bar petoro fanova oko sebe koji žele da se fotkaju s njim, pokupe autogram, proćaskaju… Napraviše žešću žurezu sa akustarama. Debeli gitaroš na momente je svirao bandžo, pa akustaru, pa čak i malu plastičnu dečiju gitaru na kojoj je izveo „Strictly Hardcore“ i „Jukebox Generation“. Basista cepa redovno bas gitaru, Johnny je takođe sa akustarom dok bubnjar nema palice već četkice, a John Robb skače i divlja po bini kao da je najžešći HC u pitanju. U prvim redovima, kao i na samoj bini, nagurala se gomila klinaca. Svi đuskaju, pevaju, skaču. Boomtwon Rats mi nisu legli nikako. Prilično spori, monotoni, nisu ostavili bog zna kakav utisak ni na ostalu masu koja se prilično smorila. Nakon „She’s So Modern“ zapalio sam u Arenu na English Dogs i nisam pogrešio. Svirali su u prepunom prostoru. Propustio sam prve tri stvari, provalio sam sa spiska da su to bile: „Free To Kill“, „Fucked Up People“ i „R.I.P“. Uključio sam se kada je počela „Fall Of Max“, a odsvirali su još „Cemental“, „Pig Dog Killer“ (majstor vačpe navlači svinjsku masku na vugla), „Mental Breakdown“ (ovde je bio sa kapom za plivanje), „WW2“, „Left For Dead“, Newflash“, „Operation“, Demise Of Stranger“, „Psycho“ i „Never Die“ na kraju. U publici ludnica, a bend odvaljuje. Kakvo prijatno iznenađenje. Inače sa bine su u masu sve vreme ubacivani kišobrani. Bad Manners u Ballroomu je sledeće što sam gledao. Par puta sam tokom večeri prošao kroz bekstejdž pored pevača Bastera a da ga ladno nisam provalio. Čovek je odradio liposukciju i odvadio jedno 50 ako ne i više kila… Jebeš mi sve, ako sada nije mršaviji od mene. Tek kada je izašao na scenu i isplazio jezičinu ukapirao sam da je to stvarno on. Na bini je ludnica pošto ih je devetorica koji đuskaju sve vreme. Bend bi ideales legao na Fusion Stage na Exitu. Sve stvari vesele, poznate: „Inner London Violence“, „Tequeilla“, „Lip Up Fatty“, „Lorraine“, „Just A Feeling“, „Walking In The Sunshine“, „Special Brew“, „Can Can“, „Ne Ne Na Na Nu Nu“… masa kao da se takmičila u plesu – sjajna atmosfera. Kada su najavili bis, zapalio sam nazad u Arenu na The Business (peti put) i uleteo taman na pola druge stvari „You Won’t Change Me“. Pre toga su odsvirali „Real Enemy“ a odmah nakon i „Blind Justice“. Postava kao sa Exita, što znači sa Toshom na gitari. Micky Fitz je odradio novi tattoo, nekakav grb preko celih leđa. Pesme su išle dalje ovim redom: „Mean Girl“, „We Want The Truth“, „Guiness Boys“, „Spirit Of The Streets“, „Southgate“, HC Hooligan“, „Harry May“, „Smash The Discos“, „One Thing Left To Say“, „Suburban Rebels“ i naravno „Drinking & Driving“ za fajront. Sasvim dobar set i odličan nastup… ako ne i najbolji koji sam gledao od kada u bendu nema Steve Whalea. Nakon Cockney Rejects spuštena je zavesa u Ballroomu za ovo veče, s tim što sam ih gledao do bisa pa sam se prebacio nazad u Arenu da uhvatim Discharge. Jebi ga Cockney sam gledao četiri puta do sada a ove druge nikada pre. Na barabama iz istočnog Londona standardan scenario – kondicioni trening na bini, sve stvari žestoke i nervozne, Stinky jurca levo desno i boksuje, a u publici borba za goli život. Od pesama sam nahvatao: „Fighting in The Streets“, „War On The Terraces“, „Join The Rejects“, „West Side Boys“, Oi Oi Oi“, „Hate Of The City“, „It’s Allright Bruv“, „Fists Of Fury“, „Unforgiven“…   Discharge odlični, a u publici lomatanje. Bubnjara ne mogu da provalim, basista Roy je u nekakvoj beloj lanenoj hipi košulji sa dugačkom bradurinom i kosom, gitaroš je matori Tonny Bones, dok je vačpe Rat iz Varukersa. Iako malo fali onaj stari vokal Rat peva do jaja, a repertoar da se smrzneš: „Hear Nothing…“, „Protect & Survive“, „Drunk Is Power“, „Never Again“, „The More I See“, „Born To Die In Gutter“, „State Violence, State Control“, „Price Of Silence“, „Doomsday“… i na kraju kada su izašli na bis prvo je bila neka meni nepoznata stvar, verovatno sa novog albuma, a potom i „Decontrol“ i „In Defence Of Our Future“. Pošto je bila dvojka iza ponoći kada se sve završilo otpao sam još lapo čuke u pabu i pravac krevet.

Subota, 09.08.2008.

Ne pamtim da sam u životu tako pokisao. Kažu ljudi odande – tipični letnji dan u Lankširu. Temperatura 17 stepeni i potop, a ja poneo samo bermude i majice, jebi ga, leto je! Od hotela do štajge nema pet minuta, trčao sam da stignem na voz za Preston… uglavnom, gaće su mi bile mokre tako da sam u Prestonu prvo uleteo u najbližu radnju i pazario preobuku. Srećem se sa prijateljima, kasnije odlazimo na tekmu pa nazad u Blackpool u „Rose & Crown“. Pub je sve puniji, ekipa iz Londona veoma brojna. Stižu Roi Pearce  koji je baš smršao i ošišao se (iako Last Resort nije svirao jer spremaju novi album i turneju), Ray The Treatment, Cockney Tel odnosno ludi Terry, kao i Millwall Rus bez kojih festival ne može da prođe. U Winter Gardens ulazim tek nakon večere, oko osimice, taman na Anti Nowhere League. Da su i oni „narasli“ nakon sjajnog „Road To Rampton“ albuma dovoljno govori ispunjen Ballroom (do sada su svirali uglavnom na manjim binama). Repertoar šarenolik, nekoliko stvari sa novog albuma i svi stari hitovi… „Woman“, „So What“, „Streets Of London“ – na samom kraju. To veče je otvorena i Olimpija, u kojoj su svirali Rezillos i SLF. Nemam pojma zašto je otpala Opera House gde su trebali oni da sviraju, ali bi bilo bolje da Olimpiju nisu ni otvarali jer je u njoj zvuk prilično kritičan, obzirom da izgleda kao zatvoreni parking ili klasična betonska sajamska hala. Bendovi poput ta dva zaslužuju da sviraju na boljim mestima. Rezillos su bili super, počeli su sa „Can’t Stand Rock’n’Roll“. Matora Fay je luda kao noć, đuska sve vreme, blesavo obučena, trći se i pokazuje bulju, a pritom peva kao blesava. Eugen lapo svira gitaru a lapo peva sa njom, dok je drugi gitarista Jo, standardno isfurao u kiltu. Od pesama koje znam i volim odsvirali su „Good Sculptures“, „Flying Saucer Attacks“, „Getting Me Down“, „2000 AD“, Top Of The Pops“, „No“, „Cold Wars“… Jebi ga, zvuk je bio dobar samo u prvim redovima, sve dalje od polovine sale odzvanjalo je od betona. Nemački Bad Co. Project (Oxymoron ekipa) svirali su u najvećoj sali umesto Conflicta, koji su otkazali u poslednji čas zbog bolesti nekoga iz ekipe. Himnični street punk, pevač dobar, ali bi bilo mnogo bolje da su ih ostavili u Areni za koju su bili predviđeni, pošto ih publika na ostrvu ne zna, a da su umesto Conflicta ubacili recimo Fingerse. PTTB sam gledao prvi put u Engleskoj. Svaki prethodni sam ih preskakao jer sam ih više puta overio po Srbiji i uvek su se poklapali sa nekim bitnim bendom koji nisam video ranije. Svi na bini trezni, masa raspoložena  a repertoar identičan kao i u Podijumu. Identičan redosled. Ladno sam im provalio da na spisku piše PTTB 2008 set list. Posle pitam Tracey, bubnjarevu ženu, u čemu je fora a ona mi kaže da im je to spisak za ovu godinu. Ne mogu da verujem da im ne dosadi, pa da bar ne promene redosled kad veće ne diraju spisak. Kada su završili sa „Blown Out Again“ pojurio sam na Dickies, da ubijem vreme do Fingersa. Dickies su bend na koji se nikada nisam sekao, ali sam ih već gledao i trudiću se kad god mogu da ih overim jer su uživo pakleni. Ludo u publici, ludo na bini, pevač u crnim helankama i majici, debeli gitarista ponovo u nekakvom smešnom tufnastom kostimu. Odsviraše za lapo sata, gomiletinu pesama, bez pauze, jedna za drugom pa kao da su ubrzane na 45 obrtaja. Furiozno, opaljeno skroz.

O Fingersima sam slušao svašta, od toga da su do jaja pa do totalne suprotnosti, kako su  matori, tromi, spori i bez energije. Nakon odgledanog ovog giga mogu slobodno da kažem da su u pet najjačih koncertnih punk bendova. Sa rampe je spuštena ogromna zastava, kao Stiff Little Fingers početna slova na platnima preko pojačala, a i oni super obučeni. Kreće svirka koja zvuči mnogo žešće nego na studijskim snimcima, a bend se trka sam sa sobom kako da uglavi što više pesama u sat i deset minuta koliko im je trajao nastup. Koncert je završen nakon dva bisa pesmom „Suspect Device“, a odsvirali su gomilu starih hitova: „Alternative Ulster“, „Nobody’s Hero“, „Tin Soldier“, „At The Edge“, „Go For It“, „Wasted Life“, Bloody Sunday“… Publika sve vreme peva sa njima, po nekoj mojoj proceni u tu Olimpiju može da se nagura možda i svih četiri soma koliko je i bilo na ovom koncertu. „Gotta Getaway“ i „Beirut Moon“ su jedine dve pesme koje nisu svirali a voleo bih da sam ih čuo. Kada su Fingersi odsvirali poslednji ton, dok su se još odjavljivali sa bine pojurio sam u Ballroom na Cock Sparrer. Ovo mi je treći put da ih gledam i sada sam siguran da su definitivno najveći britanski punk bend, iako su možda Damned, SLF ili Adicts svirački jači. Većina prijatelja Engleza ne zna kako da objasni njihovu toliku popularnost i čitavu euforiju koja se podigla oko njih. Prosto je neverovatno koliko ih ljudi vole. Od prvog momenta kako su se pojavili na stejdžu pa dok se nisu popalila svetla nakon nastupa, vodila se borba za goli život u masi. Svi u transu, zagrljeni, pevaju iz sveg glasa, padaju jedni preko drugih. Nakon giga bio sam u bekstejdžu sa njima… I sami su rekli da im je ovo bio najbolji koncert. Izmešali su repertoar, ispretumbali redosled, ubacili 6-7 pesama sa novog albuma („Too Late“, „Time To Make You Move“, „Spirit Of 76“, „Sussed“, „Suicide Girl“, Gotta Get Out“)… ma perfektno. Čak su se malo pobrinuli i o sopstvenom imidži i izgledu pa nisu izašli u najodrpanijim, ispranim majicama. „Droogs Don’t Run“ i „Teenage Heart“ su spojene u jednu pesmu pa takav aranžman zvuči odlično. Na bisu naravno neizbežna „Sunday Stripper“ i horski otpevana „England Belongs To Me“ a potom „Riot Squad“ i „Watch Your Back“ i već po običaju na samom kraju „We Are Coming Back“. Odsvirali su još i: „Working“, „Take ’em All“, „Argy Bargy“, „Secret Army“, „Where Are They Now“, „What Is Like To Be Old“, „Running Riot“, „Don’t Blame Us“, „Get A Rope“, „Chip On My Shoulder“, „Because You’re Young“, „I Got Your Number“ (na ovoj pesmi uletela je na mikrofon riba koja je razbila kako je otpevala a i simpa je skroz). Čini mi se da je to to, eventualno sam ispustio pesmu, dve. Ovaj put nije bilo ništa jedino sa albuma „Two Monkeys“.

Nedelja 10.08.2008.

Gigovanje startujem nakon debelog odmora, tamo negde oko četvorke, i stižem pravo u Ballroom na Voodoo Glow Skulls. Njih baš dugo nisam slušao, a tamo negde polovinom 90ih kada su se pojavili baš smo ih svi redovno pratili. Kasnije su mi postali jednolični, šablonski i čak previše nervozni. Uživo to odlično izgleda. Od pesama koje znam iz faze prva tri albuma odsvirali su: „Left For Dead“, „Shoot The Moon“, „land Of Misfit Toys“, „We’re Back“, „Fat Randy“, „Dog Pile“… Na bini je non stop frka, na momente deluje kao da ne mogu da pohvataju jedni druge, ali su ustvari izuzetno usvirani. Nakon njih nastupili su još jedni Ameri, Agnostic Front koji su takođe na evropskoj turneji. Bio sam malo skeptičan kako će ih publika prihvatiti, ali su napravili ozbiljan rusvaj. U prvim redovima su bili ne-Englezi, uglavnom mlađa ekipa kontinetalaca. Krenuli su sa „Eliminator“ što je odmah izazvalo lom u masi. Odsvirali su bukvalno sve old school hitove: „Your Mistake“, „Toxic Shock“, „Friend Or Foe“, „United Blood“, „Victim In Pain“, „Crucified“ (ubedljivo najveći haos). Miret sve vreme pozdravlja „svog brata“ Micky Fitza. Na ovoj novoj „for my family, for my friends“, napravljen je odličan „circle“ na podijumu. Kada su AF završili otpalio sam do Paviljona na Strawberry Blondes koji dosta sviraju i kupe odlične kritike na sve strane. Mislim da su Velšani, neko je pomenuo Newport. Nikada ih nisam slušao, ali čim sam ih snimio ukapirao sam da su, prvo vizuelno, a potom i svirački, kopija Rancida. Čak je i pevač navukao crnu vunenu kapu koju fura Tim Armstrong i poskidao je dosta njegovih pokreta… Sve u svemu, ništa specijalno, par zanimljivih stvari, ostalo je prosečno. U bendu je i neka smešnjikava debeljuca koja svira trubu i peva bekove. Neville Staples je nastupio sa svojim bendom u Ballroomu. Matorac je sjajan i još jedan od idealnih za Fusion na Exitu. Gledao sam ih pre par godina pre Buzzcocksa u Vulverhemptonu, s tim što mi je ovaj put zvučalo mnogo bolje, ili mi je jednostavno bolje leglo. On sve vreme đuska kao da mu je 16 a ne 60 ili koliko već godina, a repertoar the best of  Specials, pa čak i „It’s You“ sa „Guilty ’till Proved Innocent“. Dobrih sat vremena prepuna sala je đuskala uz „Message To You Ruddy“, „Concrete Jungle“, „Gangsters“, „Monkey Man“, „Too Much To Young“, „Nite Club“, Rat Race“… Nastup za vrlo visoku ocenu. East End Badoes, drugoligaški Oi bend iz istočnog Londona, koji je postojao kratko početkom 80ih, doživljava svoje verovatno najsjajnije trenutke. Pevač Terry Hayes je odličan lik. Ima do jaja glas i dobar scenski nastup. Odsvirali su, pretpostavljam, sve što znaju: „Proud To Be English“, „1-2-3“, „Lost Generation“, „Full Of Hope“, „Forever Proud“, „Skinhead On The MBTA“ (na kojoj je gostovala ista ona riba od juče sa Sparera. Tek tada čujem da je to Liberty Hayes, Terryeva ćerka, koja ima neku solo karijeru i  koja redovno ide sa DKM na turove) i na kraju „Chaos“ od 4 Skins, koju je zajedno sa bendom na bini otpevao hor drugara sa navučenim hirurškim maskama preko lica. Bane i Džoni nakon njih odoše na Sweet a ja na UK Subs u Ballroom, koji su nastupili u postavi sa originalnim basistom i gitaristom. O veličini Sabsa ne treba previše govoriti. Matori Harper je omiljeni lik među panksima, pa zato i ne čudi što je najviše mase na festivalu u njihovim majicama. Svirka je počela u 15 do devet pesmom „CID“, na koju se nadovezala prvo „I Couldn’t Be You“ pa „Live In A Car“. Možda Uk Subs nije najjači bend, ali je svaki njihov gig nabijen tolikom pozitivnom energijom da je prosto zadivljujuće kakvo oduševljenje u masi izazivaju hitovi poput: „NY State Police“, „World War“, „Warhead“, „Stranglehold“, „Emotional Blackmail“ (prva na bisu). Retko kada ih slušam kod kuće, album po album, jer ih ima mali milion, ali među toliko pesama ima dovoljan broj hitova koje Harper i ekipa redovno izvode uživo. Ovo mi je osmi put da ih gledam i sada sam ubeđen da su jedan od najvećih punk bendova ikada.

Festival su završili 4 Skins predvođeni Gary Hodgesom. U bendu je, koliko sam razumeo, neki njegov suvonjavi matori basista, dok gitaru i bubnjeve sviraju dva matorca iz Indecent Exposure,
južnolondonskog Oi benda s kraja 1981. Ovo im je treći gig od re-uniona, prvi su svirali zimus u Berlinu, drugi na festivalu u Allentownu (USA), koji je prekinut zbog upada fašista i opšte tuče u publici. Hodges – namršten, besan, glas mu je odličan. Svirali su gotovo kompletna prva dva albuma osim „Plastic Gangster“. Iako nije bila preterana gužva, u publici je sve vreme bila ludnica, posebno na hitovima poput: „Jelaousy“, „Evil“, „Yestarday Heroes“, „Sorry“, „One Law For Them“, „Wonderful World“… Na „ACAB“ – bolesna scena, kada je Hodges navukao bobijevski šlem na glavu. „Chaos“ je odsvirana na kraju uz horsko „ooo“ i to mu je to. Fajront u 11. Premoreni zapalismo laganica na kuntanje pošto je ujutru trebalo ustajati rano i pičiti u London. Do sledećeg puta, toliko.

Text + fotke: Zgro

 

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top