Rebellion festival // 04.08.2019 // Blackpool, UK – part III

Umor čini svoje pa tako posle prepodnevnog zezanja odlučujem da do 3 sata provedem u sobi. Spuštam se do grada i tad se prvi put sva četvorica nalazimo na ručku: Šule, Daško, Zgro i ja. Smeha i još pank informacija nikad dovoljno. Posle dva Guinessa zaboravim  gde sam i da treba polako da se ide u Winter Gardens koji je na 50 metara odatle. Šule sipa podatke iz Sparrer biografije koje su i oni zaboravili. Vreme leti, dok sam se okrenuo skapirao sam da propuštam The Liarbilitys. Jebi ga! A baš sam planirao da ih gledam, da čujem njihovu fenomenalna stvar „Build More Prison“. Dok žurim u Empress prolazim pored RIS-a i kratko se zadržavam na Rumunima – Scandal koji baš u tom momentu sviraju odličnu „Five Seconds“. Stižem U Ballroom na početak Teenage Bottlerocket. Ispostaviće se da je tog dana bilo malo više razočarenja, zvuk im je totalna distorzija, daleko od onog nastupa iz 2017. kad su svirali napolju, iako stvarno volim ove momke iz Wyominga. Ray na vokalu, zabavan kao i uvek, ali sam zbog lošeg zvuka često imao problem da na prvu prepoznam pesmu, izeš ga.

Adrenalinski šok isporučili su zato The Casualtiies. Ovi u prvim redovima jedva dolaze do daha. Ređaju se hitovi, jedan za drugim. Pucaju iz svih oružja, gotovo da ne prave pauzu između pesama. Logično, na kraju u publici wall of death dok stiže stvar „Ya Basta“! Bukvalno kidanje žica na gitarama.

Posle njih nesrećni CJ Ramone i opet još jedno razočarenje. Čovek koji ima četiri albuma od toga samo treći „American Beauty“ ima gomilu hitova a on odlučio da svira gotovo ceo set obrada svog bivšeg benda. E što me to nervira jako! Pored mene debeli Nemac skakuće na „Sheena Is A Punk Rocker“, pa jebo te, mislim, da li si normalan! CJ koji je svojevremeno plakao kad ga je udovica Joey Ramonea  izbacila iz biznisa sa majicama,  što je i razumljivo, jer su Ramones do sada prodali više majica nego albuma, i čovek koji je u nasledstvo dobio to da može da nosi uz svoje ime pripadnost tom najvećim rnr bendu – šta hoće više, čemu set obrada!? Nema više Steve Sotoa, ide pesma posvećena njemu sa zadnjeg albuma i to je sve. Čak je na momente bio ligaviji i od onog Richie Ramonea, uglavnom ne čekam kraj već izlazim dok se polako temperatura u celom Winter Gardensu diže ja čekam da The Professionals počnu. Penjem se gore na galeriju uporno pokušavajući da nađem stolicu jer me noge izdaju i nekako se smestim tačno u paraleli gde je Paul Cook.

On ima taj način sviranja bubnjeva da ih svira iz ramena, deluje zamorno, tako da je sam nastup bio prilično bleda senka onog iz 2017. Cenim i volim The Professionals ali ovo je bilo bar 20% sporije i kilavije nego onomad i nego što bi trebalo. Opet iznerviran izlazim i stižem na kraj Conflicta. Uskoro je usledila zamena publike jer u istoj sali počinje DOA koji je bio dobar ali ih je zvuk nešto zezao, otkazuju zvučnici. Ja kao klinac dok sam slušao do besvesti njihov mini LP, njihovo treće izdanje, „War on 45“ iz 1982. uvek sam ih smatrao za bend iz zlatne ere hardcorea koji ima ubedljivo najbolju produkciju, i kao klinac stalno sam se pitao jebo te kako to mora da dobro zvuči uživo. Iako sam imao prilike da ih vidim dva puta ranije, malo je te čarolije sa početka nestalo, ali opet za sve ove godine za sve te albume i svo zadovoljstvo koje nam je čovek  priredio moramo da cenimo što i sa 63 godine Joe Shithead i dalje nastupa. Svaka čast, kapa dole! Bio je to fenomenalan nastup.

„In 2003, Vancouver Mayor Larry Campbell declared December 21 to be “D.O.A. Day” in honour of the band’s 25th anniversary.“

D.O.A.

PETNAESTA FOTKA

Polako mi otkazuju baterije tako da na vaše iznenađenje propuštam The Skids i The Damned. Oba benda sam gledao tako da mi nije bila tolika frka. Jednostavno došao sam do kraja, bilo mi je previše. Full sam, unutra je 300 stepeni, znam da su oba koncerta bila fenomenalan ali jednostavno otišao sam u krevet  oko 10:30. Pred odlazak zadržavam se da vidim Dr.Know u Paviljonu. Oni kidaju a masa kao kineski kameni vojnici, imam sliku nemam ton. Izlazim napolje kad ono Victor iz Lion’s Law domunđava se nešto sa dva sumnjiva Francuza. Spuštam se ulicama koje su potpuno prazne, stižem gore sobu, počinjem da se pakujem… stiže nakon nekog vremena i Zgro, prva rečenica mu je bila: „Au brate, kakav koncert!“ Sad mi je žao, ali jebi ga, biće prilike sledeći put. Ujutru obavljamo doručak, pozdravljamo se, opraštamo se od Jenie, ja joj pevam početak pesme:

„We’re coming back, we’re coming back
We’re coming back to you…“
(We’re never gonna go away again
Hold on a little longer, try a little harder
‘Til we’re arm in arm together to the end

So remember, out there somewhere
You’ve got a friend, and you’ll never walk alone again)

Cock Sparrer čoveče, kakav je to nastup bio!

Vučemo se do stanice, ulazimo u voz, Zgro izlazi u Chorleyu, klimamo glavama umesto pozdrava, pogled sve govori, zadovoljni ali suviše umorni. Ja još provodim popodnevne sate u Mančesteru i oko 10 uveče stižem u Cirih. Ne dolazi mi autobus iako je trebalo po redu vožnje, čekam naredni  15-20 minuta, u kojem ne može unutra da se kupi karta… jebo te ova zemlja će otici u kurac! Stižem konačno kući, pitam s vrata šta ima novo?

-Pokvario se kafe aparat, a Lenka počupala kablove pa nema Wi Fi i ne radi TV… kako je tebi bilo?

-Kako je bilo… super je bilo, kako će biti!

Popa

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top