Od Outbursta preko Sheltera do Wankersa // 11.2019 // London

Slatke muke kad god odem na ostrvo… nije jednostavno napraviti raspored šta od fudbala i muzike pogledati jer redovno ima toliko toga da je nemoguće da se bar nešto ne preklopi. Ali, da ne dužim i ne razglabam o fudbalu… Kada sam bukirao letove prvo što sam zaokružio kao obavezno beše koncert Sheltera, benda koji retko kad dolazi u Evropu a osim toga nisam ga nikada ranije gledao plus što su mi prva tri albuma kao i „Mantra“ zakon. Sve ostalo što se dešavalo tih dana u Londonu moglo je i nije moralo, bar je tako delovalo na prvu loptu. Pre svega mislim na Youth Of Today, zatim Backtrack sa Higher Power, kao i 999. Slavljenički koncert Booze & Glory, nije mi bio toliko zanimljiv zbog njih samih koliko zbog Baboon Show i Perkele, ali sam i to na kraju preskočio. Isti dan svirao je i Macc Lads, posle sto godina, ali po nekoj sumanuto bezobraznoj ceni od preko 30 funti za ulaznicu. Sve nabrojano dešavalo se u prva tri dana novembra a meni je najprivlačnije bilo da zbog John Josephovog Cro Magsa odem na njihov gig sa Terrorom, mada i to mi je bilo đene đene jer sam gledao i jedne i druge nekoliko puta. Uglavnom, pazario sam upad za Shelter a sve ostalo ostavio još malo da odstoji, da se slegne. Desetak dana pred put čekiram ponovo na netu da se slučajno nije još nešto od svirki u međuvremenu pojavilo… kad ono vest da je zbog problema sa bruhom John Joseph otpao iz kombinacije i da umesto Cro Mags uleće Outburst. Auu kakav bingo! Istog momenta pazarim kartu i za taj gig. Čačkajući malo dalje skapiram da je objavljen i koncert Duncanovog Guns’n’Wankers zajedno sa Pizza Tramp ali u isto vreme kad su i Jaded Eyes sa Open Wounds na drugom kraju Londona… E jebi ga, gledao bih i jedno i drugo bez razmišljanja… Dva dana sam vagao da li da idem na Islington ili još gore na sever, na Tottenham, i na kraju prelomio u korist Guns’n’Wankers. Nisam ih gledao nikada a okupiše se posle sto godina i sviraju otprilike svake prestupne godine dok mi je Open Wounds nekako mnogo izvesnije da ću u skorijoj budućnosti ukačiti negde. S druge strane i Jaded Eyes i Pizza Tramp sam gledao tako da je tu bio egal.

Prvi dan Londona, nedelja 03.11, pravac Camden. Obavezno overavanje All Ages Records prodavnice, ubedljivo najbolje i najopremljenije kada je u pitanju HC/punk. Ne nalazim novi Grade 2, nije im još stigao, ali među novitetima nalećem na novi Shoplifters. Skrećem pažnju gazdi Nicku da nije reč o debi albumu kako piše u opisu na nalepnici prilepljenoj na omot. Pazarim poslednji singl Crown Court kao i Fireburn „Shine“ te debi album relativno novog UK benda Stages In Faith i pravac Underworld na matine. Spuštam se u sold out rupu oko 15h taman na početak nastupa sastava Jesus Piece, benda koji je pre par godina krenuo sa Bridge 9 a čiji je debi album prošle godine objavljen na Southern Lord etiketi. Upeglano, moćno, vrlo ubedljivo, u nepunih lapo sata spakovali su 15tak pesama. HC u osnovi, dosta metala koji nekako ne smeta i možda jedina zamerka, nepotrebno grub/brutalan vokal. Fina gužva ispred njih i publika koja ih dobro poznaje. Naredna dva benda Death Before Dishonor i World Collapse ispratio sam sa gornjeg nivoa, bočno od bine. Na prve nikada nisam otkidao, iako sam ih gledao dvaput, dok su mi drugi totalno nepoznati. Odsvirali su setove od po pola sata i nema tu neke zamerke. Dodaću da je World Collapse, bend sa veoma zanimljivim vokalom, ostavio baš dobar utisak iako sam siguran da ih neću guglati kod kuće. Pred početak Outburst-a spustio sam se dole i namestio skroz uz binu. Izlaze tri lika, ‘vataju se instrumenata, gledam ih i nikako mi se ne uklapaju u celu priču. U momentu pomislim „ne može ovo biti Outburst“. Jbg, bend je poslednji materijal snimio pre 30 godina, sećam se one fotke sa omota. Imam i disk s kompletnom diskografijom (demo i EP) koji je Blackout izbacio recimo 2000te gde se nalazi još par sličica i to je to. Tek kada se pred sam početak svirke na bini pojavio pevač Brian, kojeg bi prema stajlingu bez problema mogao da zamislim u bilo kom anarho punk bendu, i predstavio ekipu skapirao sam da su to isti ti likovi od onda, samo što je prošlo tri decenije. „No Choice“ je prva. Bravo! Njegov vokal pljunuti on sa ploče iz 1989! Nema greške. Prve dve, tri stvari, publika je bila malo suzdržana da bi se nakon desetak minuta atmosfera skroz opustila pa je do kraja seta bilo finog lomatanja. Iznenadilo me što su mahom mlađi likovi ispred bine znali reči pesama. Odsviraše svih 12-13 pesama plus obradu od Krauta „Bogus“ i nakon 35 minuta završiše. To je to, ne može reč da se prigovori.

Outburst

Nakon kraće pauze na binu se penju zvezde večeri Terror a u publici nastaje pakao pakla. Jedni prekodrugih,cepa se stage diving non stop iako na stubu u sred kluba stoji velika nalepnica „no stage dive“. U prvim redovima i muško i žensko i staro i mlado… Najveća majstorija svakako su dve devojke, early 20s, u majicama HC bendova, Vans patike i uredno marame na glavama. Njih dve sićušne nisu ni u čemu zaostajale u makljaži sa preostalom gomilom. Bend je bukvalno izuo. Kada sam izažao napolje posle 40tak minuta imao sam osećaj kao da me je poplava izbacila ili da me je nešto ozbiljno ošinulo. Sve je bilo gotovo u 19h a dve trećine prisutnih, među kojima i Pišta Lazarath s ekipicom, odmah je zapalilo na tube kako bi stigli na Youth Of Today. Ja sam se lagano odgegao do gajbe.

Terror

Ponedeljak, 04.11. The Dome je bio sledeća destinacija. Pada dogovor sa Đoletom s kojim se nalazimo oko osmice i pravac na Shelter. Prvi put sam u tom prostoru u koji možda može da se nagura i 500 ljudi. Prema njegovim rečima, prethodnog dana na Youth of Todayu bilo je krcato. Večeras, po nekoj slobodnoj proceni oko 300 duša što mi skroz ima logike. Jbg YOT je ipak kultno ime, a za Shelter, pokušali smo da se setimo koliko ih je ljudi slušalo u Novom Sadu dok nisu izbacili „Mantru“… Hmm, ne baš puno, odnosno možda trećina onih koja je volela YOT, ako i toliko. Dok smo stigli, prvi bend je već odsvirao svoje. Reč je o novom imenu, Vision Quest iz Plymoutha. Malo pre 21h na binu je izašao The Geeks, sastav iz Seula, koji je prvi put u Evropi za 20 godina postojanja. Kad rekoše da obeležavaju dve decenije skapirasmo da nisu klinci, iako im po izgledu ne bih dao više od 25, nema šanse. Klasično straight edge čukanje, zanimljivo i ništa više od toga. Koji minut pre 22h na bini su Ray, Porcel, Sammy te basista Chris (koji je svirao na „Attaining The Supreme“ i „Quest For Certainty“) kao i još jedan klinac sa gitarom čije ime nisam ukačio. Na sceni je Shelter, kreće mantranje sa razglasa na kojese nadovezuje „Message To The Baghavat“… Odlično, kao s ploče! Ray s maramom preko glave koju ubrzo skida. Porcel ima izvučene nekakve lajne po licu, klinac je bos u suknji, basista kao poslovođa iz marketa… Malo čudno, da ne kažem smešnjikavo, ali zanimljivo svakako i svirački bez greške. Naredna je „Civilized Man“ pa „Quest For Certainty“. Fina atmosfera, ne pakao, ali je kompletan ugođaj vrlo dobar. Odsviraše poštenih sat, možda i koji minut jače. Kako je svirka odmicala tako je publika bivala sve življa. Ubrzo je došla na red „In The Name Of Comfort“, pa predivna „Progressive Man“ odnosno „Better Way“. Planetarni hitovi „Mantra“ odnosno „Here We Go“ odsvirane su pred kraj koncerta, na njima je, očekivano, nastao najveći haos. Ray je između pesama objašnjavao šta i kako bi trebalo raditi da bi život na planeti bio bolji… Pesmu „Freewill“ posvetio je nekom gariju čiji je brat bio u prvim redovima. Momak je, ako sam dobro razumeo, pre par meseci pazario kartu za gig ali ga nije dočekao jer je stradao u saobraćajci. Odsvirana je posle toga i „The News“ kao i „Shelter“ za sam fajront. Sve u svemu, svaka čast! Izađosmo puni utisaka, ja baš onako fino ozaren i happy.

Shelter

Dva dana kasnije zapalio sam na sever a u London se ponovo vraćam za vikend kada u subotu 09.11. u legendarnom klubu Garage overavam još jedan gig. Pošto je taj dan bio bogat sportskim dešavanjima, uspeo sam da vežem dve tekme, jednu za drugom, da stignem da klopam i presvučem se, a potom zapalim na drugi kraj grada na koncert. Stigao sam kada je Alex Wonk Unit završio svoj akustični set koji sam gledao letos u Blackpoolu. Velški trio Pizza Tramp nameštao se dok sam zauzeo poziciju kod miks pulta. Inače u tom klubu sam gledao The Business pre dobrih 15tak godina. Kreće polivačina sa bine. Momci odsviraše pošteno preko lapo čuke, ali mi je nekako delovalo da je falilo njihove, mlađe, publike obzirom da je od oko 250 prisutnih većinu činila matora ekipa. Standardno polivanje između pesama i ozbiljno kvalitetan treš HC. Malo duže potrajala je pauza dok Guns’n’Wankers nije krenuo sa svirkom. Ko ne zna o čemu je reč, beše to jedan od veoma dragih projekata Duncana iz Snuffa iz prve polovine 90ih. Počinje prva stvar, neprepoznatljiva skroz, bezvezan zvuk, ali se već od naredne sve namincalo pa je do kraja bilo baš dobro. Nedavno su na vinilu izbacili nekih 15tak pesama na kojima se nalazi, koliko sam skapirao, sve što su snimili u periodu 1993-94, odnosno dok su bili aktivni. To su ujedno i odsvirali uz još neke dve koje su najavili kao nove a ceo set trajao je 50tak minuta i do 22h se sve završilo sa „Sunstroke“ i „Skin Deep“. Divne melodije, konstantno višeglasje, nas tridesetak skakućemo u prvim redovima tokom cele svirke. Duncan i basista Wesley se pozanju u dušu, zajedno su i u priči koja se zove Billy No Mates. Ipak, najjači utisak na mene ostavio je tamnoputi bubnjar Pat Walters koji je nekada bio između ostalih i sa The Mau Maus i The Wildhearts... jebem ti šta je čovek odsvirao, jujuju… Na prvo slušanje, generalno prostu svirku majstor je začinio neverovatnim forama i od nje napravio remek delo. Definitivno nisam pogrešio što sam izabrao te večeri da gledam Guns’n’Wankers mada sam siguran da je i na Open Wounds+Jaded Eyes bilo dobro.

Guns n` wankers

Uglavnom, to bi bilo to za ovaj odlazak u UK. Narednog avgusta gađam ponovo Rebellion, mada ko zna šta može da iskrsne u međuvremenu.

Zgro

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top