Novembar / SNB / Balkan Revival – SKCNS Fabrika 25.02.2017.

Novembar je bend koji koncertno pratim od 1994-e, kada smo se i upoznali na nekom festivalu u Kruševcu i jedan je od retkih, ako ne i jedini, na čijem sam svakom od nebrojenih koncerata na kojima sam bio istinski uživao od prvog do poslednjeg tona. Kosta je uvek znao da okupi ekipu na kakvoj sam mu blago zavideo, svako je pojedinačno ”jeo” svoj instrument, a zajedno su činili neprobojni zvučni zid koji je retko koji tonac mogao da usere. Devedeset posto ljudi sa ”scene” bi moglo svašta da nauči gledajući njihove nastupe, od toga kako se pojedinačno tretiraju instrumenti, kako se pravi zvuk benda, stilskih i aranžmanskih finesa upletenih u tkanje njihovog ”bluza južne pruge”, do nikada patetične lirike koja pogađa duboko. Energija kojom sa bine ispaljuju garažnu vatru je jedna od odlika ovog benda, koji je po meni u ravni svetskih bendova mnogo većeg kalibra. Pa ipak, uz sve gore nabrojano, konstantno me zaprepašćuje njihova potcenjenost kod novosadske publike. Postoje od 1991-e, izdali su do sada 6 albuma uspešno izbegavajući stilsko zatvaranje i tematsko ponavljanje, u fazi snimanja je još dva(!), beskompromisni po svakom pitanju, riznica dobrih pesama i gitarskog zvuka, a na koncertima po par desetina istinskih poštovaoca. Retko ko se usudi da ih bar iz radiznalosti pogleda.

Pamtim svirku u CK13 pre par godina, pre njih su svirali The Mess, odličan garažni bend sa tada pet svojih pesama i osam obrada, u klubu do 150 ljudi, bombona. Završili the The Mess, 70 persona izašlo na pauzu i nije se vratilo da posluša ni na minut Novembar, koji je standardno razvalio svojih sat i po. U dvorištu su se za to vreme verovatno vodili razgovori o tome kako Novi Sad ima najbolju scenu u regionu. Nešto slično se desilo u subotu u prepolovljenoj Fabrici, samo što ljudi nisu ni došli, bilo nas je sedamdesetak. Svirali su Balkan Revival iz Vlasotinca, koji vuče na američki punk sa početka 80-ih, Skupljeni na brzinu, punk-new wave–hc-ska trio koji jebe keve svojom stilski neuobičajenom svirkom, i Novembar. Sva tri benda, za razliku od većine novosadskih, pevaju na maternjem jeziku. Nešto se kvalitetno promenilo po pitanju zvuka, koji je bio, ne za Fabriku, koja je hronično bolovala od govno zvuka, nego uopšteno – pre-te-ran! Pri tome ne mislim na dobar zvuk tipa ”sve se čulo” nego se sve čulo kako treba da se čuje, potpuno producirana klupska svirka sa mudima k’o kuća, za stepen-dva bolje od The Movement pre par nedelja, koji je takođe bio ovlaš posećen spram kvaliteta benda. Naravno da je razglas dodatno ”otvorila” i sama svirka Novembra, pa je užitak bio vanserijski. Milan, Nenad i Bojan su ustaljena ritam sekcija koja šljaka kao dobro podmazana mašina i nema im premca na ovim prostorima. Postavu je na mestu Saleta Đokića, čoveka koji je za mene jedan od najboljih gitarista koje sam upoznao, dodatno obogatio Uža iz Goribora, jednako zajeban lik po tom pitanju kojeg tek sada zapravo otkrivam. Svirka za pamćenje posle koje, kada se slegne, ipak ostane da lebdi senka onih koji, tražeći Mike Watta u tuđem, propuštaju Kostu u svom dvorištu.
Sve ovo što sam napisao je potaknuto višedecenijskim praćenjem dešavanja na sceni koja više liči na skup zatvorenih elitističkih klubova i u stanju je da ne prepozna istinski kvalitet ukoliko to neko od autoriteta ne aminuje. Sve u svemu – Novembar poput kvalitetnog vina, Novi Sad – nedorasli, samoljubivi egocentrik. Na žalost Novembar neće svirati večno, a za novosadski polukrug se ne bojim.

 

Text: Radule

Fotke: Petar Mirosavljević

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top