Lazarath – NO FUN PITS TOUR 2014.

 

19. novembar. Sreda. Saplićem se o sopstvene noge ceo dan. Prekraćujem vreme, sagorevam. Naš vozač Mitja već debelo kasni, a i ne javlja se. Polazak, koji je trebao biti u popodnevnim časovima, prolongiran je do daljnjeg. Pape me već treći put zove. On je čovek, sa sve bagažom i ženom mu ispred zgrade. Čekanje više ne ide. Traži se drugi kombi, neki Mićko s Detelinare je u igri. Ćata i Mića su u Kamenaji i i jedini imaju vezu sa M.I.A. Mitjom. Čeka se njihov signal. 20h, Mitja se konačno javlja, na pola sata od grada i nesuđeni Detelinarac otpada, na našu veliku radost. Kupimo Pištu i idemo do Papike u firmu, da natankamo kombi. Posle još nekoliko usputnih stanica, već je pola dvanaest uveče i konačno izlazimo iz grada. Čeka nas 1400 km i mađarska granica. Prolazimo pasošku kontrolu i čekamo jos pečat na ata karnet. Međutim mađarskim carinicima se baš i ne radi i šalju nas na šalter s kamiondžijama. Pokušavamo prvi put da igramo na Pištin šarm. I mađarsko državljanstvo. Ali slaba vajda. Kamiondžije su ostale imune. Oko pola četiri konačno prelazimo. O situaciji u kombiju, razgibavanju telesnih otvora da po potrebi prime određeni sadržaj, kao i o propuhu na srednjim vratima i njegovom uticaju na šarage, neće biti reči ovaj put. To preskačemo. Klizimo autobanom, novembarska kiša sipi. Mitja gazi, ne staje. Čovek vozi od Zagreba, skoro bez pauze.

 

8 Schwabisch g 20.11.14.Stižemo konačno u Schwabisch Gmund. Prenosimo atmosferu iz kombija u Esperancu, ali nema feedbacka. I ponovo preskačemo. Ovaj put večeru. Svi su je ionako zaboravili posle pola sata. Ja sam je pamtio malo duže, jer sam se opekao na kašiku… bez insinuacija.

Kreće svirka. To veče smo svirali s Italijanima. Bend se zove Caino. Kraj druge stvari sam dočekao potpuno nezainteresovan. Preostalih dvadesetak ljudi se osećalo za nijansu mazohističnije.

Caino završava, penjemo se mi. Zvuk OK, sve štima. Na pola svirke Miću kreće da zajebava džitra, ali vozimo. Po mom mišljenju, a možda se još neko složi, jedno od naših boljih izdanja na turneji. Ljudi ništa bolji nego za vreme prvog benda. Najživlji čovek u publici je naš vozač Mitja. Posle 17 sati vožnje, ZG-NS-SG i dalje je na nogama. Nisam siguran da li me to raduje ili brine, ali prihvatam prvo.

Atmosferu sa aftera, u formaciji Ćata, Pikili, Mitja i ja, na čelu sa Papikom, imaćete prilike da vidite kao bonus footage na našem DVD izdanju, Live At Wetzlar.

 

Dan drugi, hotwheels.

Sa nešto malo sna i tradicionalnim nemačkim doručkom u stomaku, utovarujemo opremu i spremamo se da krenemo put Shopfheima. U prolazu vidim Papeta kako grli 9 Schopfheim 21.11.14.frižider i opskrbljuje se za put. Ulećem s obe ruke, da pripomognem, naravno. Ćata, obuzet novim dobošem, koji mu je stigao to jutro, ne uspeva da se sabere i reaguje na vreme, te propustismo trenutak i ostadosmo uskraćeni za dve, tri, četiri flaše. Inače skoro kompletan backline smo pozajmili od ekipe iz Esperance. Mislim da niko drugi to ne bi uradio za nas. Hvala momci i devojke.

Na malo manje od pola puta do Shopfheima Džekica diže uzbunu da gori nešto. Izlazimo napolje i shvatamo da su se kočnice usijale, doslovno. Višekilometarska nizbrdica i Mitjina teška noga učiniše svoje, no ne može mu se zameriti. Posle ne tako duge pauze, nastavljamo i s prvim mrakom ulazimo u grad. Mesto se zove Irlicht. Stara železničarska kuća pored pruge, nekada u sklopu stanice, danas klub. Dočekuje nas fina kuvana klopa. Kratki oporavak probavnog trakta i mogućnost da isti nastavi da funkcioniše bez zastoja bar još jedan ceo dan. Već na tonskoj je krenulo da smrdi nešto oko zvuka i struje generalno. Sasvim pristojna oprema i neiskustvo u rukovanju od strane domaćina, kao i stare instalacije. Pre svirke se kod Džekice i Pište za mrčikom pojavljuje omanji lik sa dva veća lika, radoznalim i potencijalno nadrkanim stavom i pitanjem koja je fora sa albanskom zastavom. Da li mi to ismevamo naše južne susede? Pišta rešava stvar i lik odlazi s kupljenom majom. Sutradan već nam je poslao fotku u novom autfitu. Džeki kaže da je đipao dobar deo svirke te ga zbog cele situacije proglasismo za fana numero uno.

Bend iz Studgarta, imenom From Within. KoЯn beatdown sa išijasom u najavi, bar kod jednog člana. Momci završavaju i ne saplićući se o pertle silaze s bine.

Krećemo mi i odma u startu škripi sve. Pojačala ne rade, pa malo rade. Karin štimer se napravio mrtav. Moja gitara ne ispušta zvuk, ni kroz jedan kabel. Ali uspesmo to sve da sredimo, tačnije sredilo se samo od sebe. Odjednom kao radi. Mitja preuzima miks pult i malo popravlja stvar. Pred kraj svirke riknjava Mićin box. Privodimo kraju s jednom gitarom i autodestruktivnim tendencijama. Publika, iako u malom broju, se lepo provela, koliko sam primetio. Tako da eto…jedan plus.

Na scenu stupa Kara. Preuzima dj pult od neukih i nemuštih. Uspeva čak i one koji sede na kauču za vreme svirke, koji se inače nalazi na plesnom podijumu, da podigne na noge, a koliko sam čuo, čak i prosvetli. Njegov usb je bio tražena roba to veče u Shopfheimu. Ja sam tu negde zakovrnuo i ne sećam se baš ostatka. Znam samo da sam čuo Karu kako pizdi što sam mu legao na mesto, na šta čak i da sam hteo nisam mogao da reagujem.

IMG_0789

Treća stanica je Rastatt. Klub u nekoj velikoj zgradi, zauzima ceo prvi sprat. Dobro izgleda. Dve prostorije za svirke. Mi smo naravno svirali u manjoj.  

Ne želim baš da trošim reči o ovoj večeri koja mi je ostala kao mrlja na turu. Na stranu to što nas je izradila neka cura i što smo pili krompir čorbu za večeru, ekipa sa kojom smo svirali je totalno debilna. Bez preterivanja. Napravili su sranje u klubu, ponižavali i maltretirali momka koji radi tamo i naterali ga da jede boju sa četke, koju je doneo da bi popravio mural koji su momci uništili. Uništili su ga svojim prelepim imenom i crtežom kukača jednako masonsko oko jednako davidova zvezda jednako srp i cekić fazon. Loženje na macho tough guy fore. Rastatt ćemo zaboraviti, ali pozdrav za Ćokija, naseg domaćina. Dobar lik, pretpostavlajm.

 

Stižemo u Wetzlar. Mitja demonstrira upravljanje nemačkom mašinom, spuštanjem kroz uski prolaz u dvorište gde se nalazi pab u kom sviramo. Tu upoznajemo Krisa iz Business As Usual, odličnog lika. Jedan od onih koji su puno uradili za nas na turneji. Svirka, nedeljni matine. Ne puno ljudi, ali finansijski jedan od boljih dana na turu. Fin veganski roštilj. Predgrupa matora, ljubazna i susretljiva (uleteli box, pozajmili Kari bas,). Publike njih dvadesetak OK raspoloženih. Mi pomalo raspali. Fino nedeljno popodne u kom nam je Pišta izgubio glas zauvek do kraja turneje.

 

12 Aachen 24.11.14.Dan peti, Aachen.

Opet, sećanje me baš i ne služi nešto, put Wetzlar/Aachen za mene ne postoji. Sve u svemu OK mesto, OK ljudi, njih recimo trideset u publici. Prvi put na turu, i dobri bendovi. My Defense i Witness. Atmosfera na svirci dobra, ali ne dalje od aplauza. Ipak, na momente gromoglasnog. Polse svirke krećemo put Kolna, do našeg domaćina Perija, inače pevača My Defense. Tu nam je Džekica pala na šarm Perijevog cimera, gitariste iz benda, nordijskog poluboga, muževnog, čekinjastog, mlađanog junošu. Mada je i druga polovina bračnog para Karanović omastila brke to veče. Blaženstvo na Mitjinom licu, posle noći pored Papike reklo nam je sve i mi nismo hteli da pitamo dalje.

 

Posle malo smucanja po Kolnu i malo švercovanja po gradskom prevozu, kupimo stvari i pičimo za Bonn. Klub gde sviramo, opet sa My Defense, se zove Kult 41. OK mesto. Ispred imaju stari bus, gde se pljuga kad je hladno, koji jos uvek miriše na Brickheadse. Na spratu nas je čekala klopa. Sipao sam dva put, neiskusno. Zapatio sam zatvor do Esslingena. Ćata je isto sipao dva tanjira, ali na njega nije delovalo. Iskupljenje je došlo u vidu čokoladica i odličnog lokalnog piva. Meni najboljeg na celom turu. Kako odmiču svirke, tako su sve bolje.

Publika na koncertu u transu. Njih 15 skače i đipa ko ludo. My Defense odlični. Zadovoljni posle koncerta, krećemo ka predgrađu Bonna na konak. Sedeljka se odužila do kasno u noć, kod preljubaznog domaćina, sa nama ne tako ljubaznima.

 

Sledeći dan nam je bio slobodan, ali umalo i poguban. Vratili smo se u Wetzlar, kod Krisa i ekipe, sa kojima smo imali dogovor o zajedničkom snimanju, kod njih u studiu. Na parkingu ispred obližnjeg marketa, gde smo stali da se opskrbimo i pojedemo doner, čekamo Džekicu, koja je već dobrih dvadeset minuta zaglavila unutra. Prvo smo mislili da nam tera inat, nešto smo je nervirali tih dana. Ali nešto je potrajao taj inat. Pišta odlazi da vidi sta se dešava i vraća se sa informaciom da su je zatvorili u kancelariju zbog shopliftinga. (Razumeo bih da se Ćata našao u toj situaciji). Našli su joj pljuge u rancu, koje je kupila na tankšteli par sati pre toga. To im je bilo dovoljno da pozovu pandure. Kris, Kara i Ćata odlaze unutra da pokušaju da reše nekako stvar, a Pišta, Mitja, Mića i ja ostajemo kod kombija, razmatrajući strategiju povlačenja, s obzirom na miomirise domaće radinosti koji su dopirali iz gajbice. Samo što smo zatvorii vrata i upalili makinu, ispred nas istrčava lik u civilu, grabi vrata, izbacuje značku i postrojava nas ispred kombija. Za njim dolazi drugi, noseći forenzičarsko koferče. Mogli su se čuti gastarbajterski snovi nekih od nas kako odzvanjaju rasuti po parkingu. Situacija je iziskivala upotrebu tajnog oružija i mi izbacujemo Pištu, pred sad već malo zbunjenog pandura. Posle deset minuta razgovora, pandur promeni izraz lica „spremite rektalne otvore“ u „jasno je da ste žrtve nesporazuma, vaša čerga može da nastavi dalje“. Sve zahvaljujuci Pišti, njegovim austrougarskim genima i tečnom nemačkom. A i priče su nam se poklopile svima. I dalje u šoku, ali srećni što koferče nije otvoreno, pičimo u studio gde su se blud i razvrat, razdevičavanje i žrtvovanje lokalnih maloletnika i maloletnica odvijali do kasno u noć.

IMG_1000

Kris nam je inače organizovao još jednu svirku, u obližnjem Giessenu. Radni dan je i kaže da ne treba previše da očekujemo. Sviraju neki lokalci i jedan kanadski neo crust bend. Meni je taj ceo dan išao nekako uz kurac, trebao mi je boost. Dolazimo u klub, AK 44. Atmosfera ukazuje da neće biti nikog na svirci. Ćata i ja polako razvijamo ozbiljan rivalitet u stonom fudbalu. Ostali manje više se raspadaju po bekstejdžu. Neko je pomenuo da se nismo pošteno napili od početka tura. Šta znači to pošteno, slobodno je za interpretaciju. Prva flaša jegera je nestala za petnaestak minuta. Druga još brže. Pivo se više nije brojalo i bekstejdž se pretvara u štalu. Ostali bendovi, saterani u svoj deo, bili su zgađeni time što se dešava. Politički korektno nije bilo sigurno. Uz galamu i skidanje, lepila se i po koja novčanica sa brucama na čelo lokalaca. Nismo bili lepi, al smo zato odrali svirku. Bar po mom sećanju. Giessen nas neće pamtiti, kao što ćemo mi pamtiti Giessen..

 

Dusseldorf, obećani grad. Papetu se opet ukazuju tri šestice, što je značilo jebeno veče uz pokroviteljstvo nam milog, profesora, nekima i oca Mefistofelesa. Klub dobro izgleda. Sreću se i poznate face. Pišta je oporavio malo glasne žice. I sve miriše na dobru zajebanciju. Raspoloženje najbolje do sada. Skupilo se i ljudi, s obzirom da je deo njihove lokalne ekipe na otvaranju nekog lokala, gde i mi posle pičimo na after party. Ne mogu da se setim imena benda koji je svirao to veče s nama, ali fin punk rock. Svirku smo opržili momački i to nam je bez sumnje najbolje izdanje na turneji. Publika u istom maniru kao i mi. Traže još, pa smo odsvirali i novu stvar, koju smo snimili u Wetzlaru. Tu nam se Mitja pridružio na vokalu. Zapamtio stvar dok smo je prčkali pre snimanja i otpevao. Rekao nam je čak i o čemu je tekst, al sam zaboravio. Koliko je svirka bila dobra, toliko je after bio dosadan. Mislim da je zanimljivije bilo jednom delu ekipe u taksiju, sa disko Turčinom. Posle nula sati sna i finog doručka, krećemo ka poslednjoj stanici.

 

16 Esslingen 29.11.14.Esslingen, okolina Stuttgarta. U pitanju je neki festival. Svira 6, 7 bendova. Prostor odličan. Skuplja se i masa. Dosao je i Ćoki, lik što nam je radio svirku u Rastattu. Doneo je svoje dobre ploče, pa smo rovarili malo po tome. Stigla je i Branka, Ćatina lepša polovina. Tako da smo imali groupie army. Džekica, Branka i Marajke, Mićina draga.

Kreću bendovi. Ni jedan ne zvuči loše. Šta više neki su baš dobri. Neki pre emotivni, pa su vrištali u monitor. Jedan basista je bio toliko nemiran da su mu se kablovi vezali oko nogu, u čvor, ne bi li ga bar malo smirili. Neki su tražili svoj mir, meditirajući u bekstejdžu. A to je već ozbilja priča. Primećujem, da smo mi muzički malo drugačiji. Ne znam kako će ljudi odreagovati, a i nije me nešto briga. Svi piče neku moderniju varijantu HC-a. Mnogo buke, mnogo efekata, malo manje duše i konkretne pesme. Oprema i zvuk na bini, sve pet. Bilo je uživancija svirati. Jedna lokalka, naše gore list ili da kažem Papetove i Ćatine gore list, nije nam dala da siđemo s bine, a i ostatku publike mislim da je bilo sasvim ok.

I to je to, gotovo. Odmah posle svirke krenusmo za Schwabisch Gmund. Tamo smo spavali poslednje veče. Čekao nas je dug put i nismo nešto bili orni za zajebanciju. Posle nekoliko piva, partija stonog fudbala, odosmo na kuntanje. O depresivi koja raste u tebi kako se približavaš Kelebiji, s one strane nema šta da se priča.

Posle 10 meseci od prve svirke, Lazarath je eto opržio i tu evropsku turneju. Bilo je dobro i mi bismo ponovo. Dušu smo odavno već prodali, možda i bude. Hail Satan!

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top