Gorilla Biscuits / 02. 03. 2016. / Arena, Beč

Broj kultnih bendova koje nismo gledali a uz koje smo rasli rapidno se smanjuje. Kada se pre nekog vremena ponovo na sceni posle duge pauze pojavila Gorilla Biscuits znao sam da će naleteti na zicer kad tad. Konačno, dočekasmo i drugi dan marta i njihov gig u Beču koji je upakovan u takozvani Together Fest. Kako to obično biva kada se pojavi vest za neki ovakav koncert svi živi bi da idu, a onda taj broj kako se događaj bliži počne da opada. Razumljivo, godine su stigle, druge obaveze postadoše neodložne i preče. Uglavnom, nas devetorica napunismo kombi. Novosadsko-banatsko-šumadijska kombinacija. Laganim tempom stižemo do Arene dva sata pre početka što je taman ostavilo dovoljno vremena za sitno zujanje.

00011

Tačno u lapo sedam kreće prvi bend, švapski GWLT sa tamnoputim pevačem. Sporim tempom uz delove sa monologom tokom kojih muzika u potpunosti stane svirali su ispod pola sata. Ispred njih bilo je tridesetak ljudi što je u velikoj sali delovalo baš prazno.  Nakon kraće pauze izlazi Miles Away iz Australije (Pert je u pitanju, čini mi se da im je tako pisalo na majicama) koji su mi od svih bendova pre Gorille bili najpitkiji. Njihova muzika ima dosta promena ritmova, krene brzo pa onda pošteno uspori i zamasti. Pevač je visok, mršav. Basista deluje baš mlađano, ne bih rekao da je punoletan. Bubnjar koji baš fino zakiva nije skrivao pločice na stomaku. Tu su i dve gitare te fino popunjen prostor iako je publika, prilično neupućena, blenula kao da vidi bog zna šta, izuzev bukvalno dvojice likova koji su se palili u prvom redu i znali svaku reč na pamet. Pred kraj nastupa Miles Away izašao sam napolje obzirom da je lik s vrata pravio problem Milomiru zbog foto aparata. Ne znam u čemu je fora pa su kamere, aparati i sva ostala tehnika bili strogo zabranjeni… kao da će neko zarađivati na fotkama Civa a posebno tih manjih bendova. Pauza nakon Australijanaca baš se odužila, sigurno na pola sata. Zanimljivo je da su sa razglasa peglali The Crack, Cock Sparrer, Blitz… iako su između prva dva benda puštali nekakve ljigave MTV hitove.

Konačno, koji minut posle osmice počinje Touche Amore, kalifornijski bend koji postoji od 2007, ima tri albuma i u tim nekim omladinskim krugovima važi za bitan bend. Pokušao sam da ih together festskapiram to što sviraju, ali džaba. Mlađi će me verovatno sad oterati u kurac, pardon u penziju, ali sam baš imao želju i strpljenja da odgledam ceo njihov nastup… i nisam dobio rezultat, odnosno, ništa tu mene nije mrdnulo iz mesta, niti nateralo da bar cupkam. Bend generalno jebe kevu, sviraju matematički precizno, sva petorica su ozbiljni muzičari, ali čemu sve to? Ne kapiram, mator sam, možda, odnosno to nema veze sa muzikom koju ja smatram hardcoreom! Krenu melodično da sviraju, prilično brz ritam, deluje da može da uđe u uvo i onda ga pevač toliko sjebe deranjem, a nema snažan glas, već se dere onako neprijatno da bi mu ladno lupio šamarčinu, i potpuno zajebe stvar. Pretpostavljam da to radi namerno, odnosno da je takav fazon, ali je loš fazon i tačka. Fina gomilica je skakala i pevala sa njima i objasnila mi da ja stvarno nemam šta da tražim na koncertu benda poput Touche Amore. Oni su za 35 minuta odsvirali petnaestak pesama, pred kraj i neku novu sa albuma koji najavljuju za proleće i uz ovacije fanova sišli sa stejdža i prepustili ga Modern Life Is War, još jednom amerskom bendu sa sviračkim stažom od gotovo deceniju i po. Obzirom da su i oni od starta zakuvali sličnim stilom, tim nekakvim post hardcore emom, valjda se to tako zove, te da me ni treća pesma nije dirnula mrdnuo sam se u stranu i malo izlufitrao ćaskajući sa brojnim poznatim licima i šmekajući prepune merch štandove lepo skockanih majica. Da mi neko pusti Touche Amore ili Modern Life Is War danas, dan nakon svirke, nisam siguran da bih znao ko je ko, toliko mi ni jedni ni drugi nisu ostavili nikakav utisak. Vreme prođe brzo, te bukvalno uletesmo nazad u prostor kada je par likova izašlo na binu i trubama, pomelo nevešto, dalo znak za početak! Očekivao sam da zatrubi s razglasa. Kreće „New Direction“, konačno, počinje spektakl! Civ kao dečkić, lepog glasa, raspevan, razigran… ostatak benda neprepoznatljiv. Kad malo bolje razmislim, ni ne sećam se kako su nekad izgledali ti likovi, osim gitariste Waltera, pošto sam njega pratio u gomili drugih bendova. Za ostalu trojicu iz prve nisam bio siguran ko su uopšte i da li su to oni, sve dok pred kraj koncerta Civ nije predstavio ozbiljno zajebanu ekipu, tačnije originalnu postavu koja je još onomad snimila jedini album. Za bubnjara sam u jednom momentu pomislio da je Sammy, ali obzirom da je imao kačket na glavi i veliku bradurinu, te da je pre polivao na fizikalca nego na nekoga ko ima veze sa hardcoreom nisam bio siguran sve dok i njega šef orkestra nije predstavio i pozvao publiku da pozdravi Lukea, kojeg pamtimo i iz ere Warzonea. Basista Arthur je takođe osim Gorille svirao sa Civom kasnije u istoimenom bendu ali i sa Token Entry odnosno Underdog dok je drugi gitarista Alex originalni član kultnih sastava Side By Side, Project X… Sve u svemu, Gorilla Biscuits u najjačoj mogućoj postavi predstavila je lektiru gotovo u potpunosti obzirom da je sa „Start Today“ izostavljena samo „First Failure“. U masi ludilo, prvih nekoliko redova divlja, skače se stage diving, gde god Civ ubode mikrofon nema greške, svi sve znaju, matoriji deo publike od polovine prostora peva, cupka, tapše… Pred kraj nastupa repertoar je prošaran prvo jednom pesmom od Civa pa jednom od Minora i onda opšte ludilo na „New York Crew“ od Judgea kao omaž NY sceni i brojnim bendovima u kojima su članovi Gorille svirali.

Ako je Milomir (SFM, TTE, First Flame) dominirao tokom većeg dela nastupa i otpevao gotovo jednak broj delova pesama kao i svi ostali iz publike kojima je zapao mikrofon, onda je pobednik večeri definitivno Pišta Lazarath koji je bukvalno izazvao Civa da mu preda dirigentsku palicu te je sa bine otpevao celu poslednju strofu pesme „NY Crew“ dok mu se gospodin Anthony Civalleri klanjao, grlio ga i zahvaljivao. „Mi nismo rok zvezde, nema potrebe da se vraćamo na bis, ovo je naša poslednja pesma“, tim rečima je nakon poštenih pedeset minuta svirke Civ najavio kraj koncerta i pesmu „Start Today“ koja je izazvala vrhunac ludila! Svaka čast, naklon do zemlje! Da budem iskren bojao sam se otaljavanja, a Gorilla je pružila maksimum, odnosno sve samo nije otaljala! Alex jeste malo frljao, Luke je jednom zajebao sam početak pesme, ali generalno to je bilo to, više od očekivanog definitivno!

gorila bec 2

Pre 23h napustili smo Arenu. Iako je u malom klubu (pabu) bio afterparty na kojem je svirao neki žabarski bend odlučili smo da krenemo ka kući, trebalo je ujutru ići na posao. Po slobodnoj proceni publike je bilo za dvestotinak manje nego pre dva i po meseca na Sparrerima kada je bilo rasprodato. Recimo da je šesto neka brojka koja mi se čini najpribližnijom. Iz Srbije, osim našeg kombija, još par NS likova, potom manja ekipa iz Beograda, te brojni Česi, Slovaci, Mađari, fina gomila Hrvata… Ostavismo Arenu izlepljenu plakatima za događaje koji slede u narednom periodu, Mad Ball, SOIA, Flag, Terrorgrupe, Strife, Defeater… ladnjaka bih mogao jednom nedeljno ići gore, ali strpićemo se metar i po dana a onda pravac na Dag Nasty i Burn.

Zgro & Nemanja

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top