Kolumne

Kaje, ne sviđa ti se?

“Kaje, ipak ćeš pisat za Srbe?” – pitao me Srbožder* nakon što je vidio moju Facebook objavu u kojoj sam spomenuo ponudu da pišem za renomirani srpski fanzin.
“Kaje, ne sviđa ti se?!”
“Jel to zbog Vučića? Zatoplili odnosi?” – referirao se ovaj na nedavni posjet srbijanskog predsjednika Hrvatskoj. “Ma samo lupaj, znam ja da si na našoj liniji!”
Moje prvo iskustvo sa srpskim punkom i punkerima je bilo dosta neobično za uobičajene punkerske pojmove. Ožujka 1991. godine sam, čitajući Ćao magazin, naletio na feljton o punku, pa se još isti dan nakačio na The Clash čiju mi je kazetu slučajno ostavio moj stariji bratić** i još par osnovnih punk bendova s kojim se tad počinjalo, pa sam s nepunih 13 godina pronašao svoju glazbenu nišu koja će mi, kako se to kasnije pokazalo, duboko utjecati na moje dotadašnje stavove i dobrim dijelom oblikovati moje buduće životne vrijednosti. Nastanjen u malom mjestu, tek zakačen na punk, nisam imao suboraca od kojih bi posuđivao glazbu niti ljude koji bi me usmjeravali, nego sam ovisio o dobroj volji svog bratića da mi nabavi nešto slično.
U rano ljeto iste te godine, kad se već spremao rat na području Jugoslavije, mama me poslala u ljetnu školu engleskog jezika u Švicarskoj. Dolazeći tamo sa još desetak ljudi iz Hrvatske, jedan od voditelja nas je razmjestio po sobama gdje smo bili smješteni, pritom pokazujući I ostale klince pristigle dan prije. “Ovdje ima još ljudi iz tvoje zemlje”, rekao je voditelj uvodeći me u sobu u kojoj je bio visoki suhonjavi dečko kratke kose sa par dužih čuperaka/šiljaka na čelu, u istoj Exploited majici kao I ja. I dok je on veselo kliknuo vidjevši moju majicu, meni je pažnju privuklo nešto drugo, srpska zastavica s ocilima koju je držao pored svog kreveta. “Nisam ja iz iste države ko i ovaj četnik!” – bilo je prvo što mi je prošlo kroz glavu, ali sam diplomatski prešutio svoju misao i upoznao se s Markom. Marko ustvari nije bio loš lik, a mi nismo ni pričali previše o politici i našim novonastalim identitetima, nego o punk bendovima jer je Marko, na kraju krajeva, bio prvi punker moje generacije kojeg sam upoznao. Tu sam ispao donekle potkovan, jer iako nisam još znao za Pekinšku Patku, znao sam za Tri Debela Praseta, bend čije sam ime upamtio iz recenzije druge BG Hronike iz tadašnjeg glazbenog časopisa Heroina. A kad sam se vratio, počeo je rat i više nisam imao nikakve veze sa Srbijom i njenom punk scenom. U duhu znamenite lasićevske opaske iz druge polovice devedesetih, postala mi je “bugarska književnost”.*** Pala su u zaborav sva prijašnja ljetovanja u Beogradu i Grocki, nestale su naše veze s kućnim prijateljima s druge strane, poslovni odnosi moje obitelji. Nakon Vukovara, većina moje generacije, premlada da pamti dobre strane zajedničke države, a dovoljno stara da bude izložena politici i propagandi, novim istinama i novom povijesti, dijelila je moje mišljenje o većini stvari koja su dolazile iz Srbije u to vrijeme.
Negdje 94. godine sam prvi put u ruke dobio fanzin I time zakoračio dublje u svijet underground/punk scene u Hrvatskoj i šire. Iako je rat I dalje trajao – a s njime blokada informacija i protok roba, prvi signali i podaci o punk sceni u Srbiji su ipak počeli promaljati po domaćim fanzinima i punkerskim kružocima. Obično su bili nedorečeni i manjkavi, ponekad garnirani s tračevima kako se netko od bitnih punk figura prometnuo u borca za srpstvo i slično. Naslovi poput onih Trule Koalicije nisu puno pomagali u situacijama kad se nije moglo doći do pouzdanih podataka, tako da su primjerice Ritam Nereda i KBO! još dugo bili na crnim listama I anarho komunikejima kojima se upozoravalo na neprihvatljive stavove i poteze navedenih bendova.
Prvi srpski punk bend čiju sam kazetu nabavio bili su Ex-Cess. Njihova kompilacija “Osiguranje životne večnosti” izašla je na novomarofskoj etiketi “Ill in the head” sredinom devedesetih i prvo je izdanje nekog srpskog izvođača izdano u Hrvatskoj nakon osamostaljenja. Unatoč tom pionirskom pothvatu, Ex-Cess nikad nije stekao veću publiku u Hrvatskoj. Dva najpopularnija punk benda iz Srbije koja su dodatno omekšala granice bivših jugoslavenskih država u drugoj polovici devedesetih bili su Atheist Rap i Direktori. Popularnost Atheist Rapa bila je razumljiva, jer se nitko prije njih nije tako dobro snašao u melodičnom punku na domaćem jeziku do te

Atheist Rap prvi put u Močvari, 2000.

mjere da je i otvorena ekipa izvan punk scene mogla uživati u bendu. Priča o nevjerojatnom bendu iz Novog Sada, građena na svjedočanstvima posjetitelja njihovih koncerata po Sloveniji, konačno je eksplodirala dolaskom Atheist Rapa u Zagreb. Nikad više Močvara nije bila tako nakrcana kad su Atheist Rap došli prvi put svirati u Hrvatsku, čime se pokazalo su upravo oni najznačajniji ex-jugoslavenski bend iz Srbije koji je ako ne sazidao most, onda barem postavio čvrste temelje između dviju razdvojenih kultura. Direktori su se u prvu ruku činili kao paradoksalan odabir. Ipak, njihov nabrijani, ali jednostavni punk/oi zvuk je prizivao u mislima Direktore kao ekvivalent nekakvog imaginarnog poluretardiranog brata Hladnog Piva koji je također imao široki krug potencijalne publike, a nakon što su se na drugom albumu, sponzoriranim Soroševim novcem, okanili navijačke tematike, postali su omiljena glazbena kulisa na punk tulumima. I dok ih dio pravovjerne anarho ekipe nije slušao prvenstveno zbog njihovog nacionalizma, ostali su imali nešto labavije kriterije. Veći dio ljudi je jednostavno prešao preko njihovog nacionalizma na način da nisu vrtili ili obraćali pažnju na te pjesme, dok bi državotvorniji među njima objašnjavali da ih poštuju jer ne skrivaju što misle, što je bilo blesavo jer je podrazumijevalo da bendovi poput Atheist Rap ili Dead Ideas nešto skrivaju. Ali bilo je to vrijeme krcato propagandom i cenzurom, pa nije uvijek bilo lako osloboditi se predrasuda i mitova uzgajanih kroz devedesete o Srbima. S druge strane, upravo je takva sistemska paradigma iznjedrila kratkotrajni trend na zagrebačkoj punk sceni, takozvani četno-punk. U nekom su trenu postali popularni punk tulumi na kojima su se vrtili srpski nacionalistički bendovi – u tu kategoriju su spadali Ritam Nereda, Generacija Bez Budućnosti i Šaht, da spomenem one najpopularnije uz Direktore – pa onda Baja Mali Knindža, zatim kompilacija “Niko nema što Srbin imade”, a na kraju Thompson, ako bi neki razjareni susjed prepoznao playlistu, da se pusti I nešto domaće I zavara nezvanog gosta. Mislim da i dan danas ima ekipe koja bi znala otpjevati “Oj vojvodo Sinđeliću” ili objasniti pogibiju Sime i Deroka. Takvi su tulumi od krabuljnog srpskog nacionalizma kojim su nas plašili devedesetih stvorili poligon za smijeh i zajebanciju****, ali su i služili kao upoznavanje jednog dijela srpske kulture kojeg nismo prije mogli doznati, koja se onda počela širiti i na ostale vidove iste tekulture, prvenstveno na filmove i knjige. Kod nekih je ta zajebancija toliko uzela maha, da su počeli pričati purgerski srpski, što je onda tadašnje nazi skinheade ubijedilo da je riječ o pravim građanima Srbije, što je onda između ostalog dovelo do znamenitih sukoba punkera i nazi skinsa po Zagrebu i okolici s kraja devedesetih, ali o toj temi postoji Latinica na Youtubeu.
I dok su me srpski bendovi uvjerili da mi nisu u istoj ravni s bugarskim bendovima, srpski punk je imao netipičnu, ali očitu karakteristiku koja ga je odvajala od hrvatskog punka. Srpski punk je bio dobrim dijelom antikomunistički, a onda slijedom stvari i nacionalistički, odnosno tolerantan prema takvim bendovima i stavovima. Prvi put sam se s time susreo još u onoj Heroini s početka priče, u kojoj je Cane iz Partibrejkersa izjavio kako su njegov otac i on glasali za Šešelja, u vrijeme kad se za Šešelja nije glasalo zbog ekonomskog programa. Canetu nikad nitko u Hrvatskoj nije spomenuo taj intervju niti ga je itko pitao za sudjelovanje na albumu s obradama pjesama vladike Nikolaja, ali mi nemamo novinara kalibra Milomira Marića, pa samim tim ni tu dozu tabloidnosti u medijima. A kad nije bila riječ o skinhead bendovima koji su pjevali o krstu u plamenu ili prijetili komunjarama, bile su tu nejasne kuknjave o zlom Titu poput “Tito nikad više” kompilacije, baš u vrijeme logora po Bosni. I dok si Direktore ili Šaht otrpio kao zabavne budale, ostali bendovi nisu imali ni tog krkanskog šarma. Sve se to činilo totalno nebitno, promašeno I zastarjelo, niti smo razumjeli kuknjavu o komunistima u ratnim vremenima. Jugoslavija, odnosno Srbija je u to vrijeme bila načelno demokratska država, bez socijalističkih karakteristika, sa donekle slobodnim izborima i tržištem, nit je Milošević bio poput nekog komunističkog diktatora iz sovjetskog lagera. S kojim se to komunizmom nakon komunizma obračunavala srpska punk scena, ni danas mi nije jasno. Je li u korijenu tog antikomunizma bila jugoslavenska sistemska represija i manjak demokracije, punkerska antiestablishment poza ili je to bio pučki bijes zbog Ustava iz 1974.? Volio bih jednom čuti to objašnjenje od samih sudionika scene.
Druga nejasna stvar iz hrvatske perspektive je bila tolerancija prema takvim bendovima. Izuzev Satana Panonskog, kome su u ratu okupirali selo, spalili kuću I protjerali mater, pa je ludi hercegovački sin u takvim okolnostima snimio svoj “domoljubni” opus, nijedan hrvatski bend s punk scene nije imao nacionalističke pjesme ili se ponašao na “fencewalkerski” način. Nije se moglo dogoditi da član screamo benda svira sa krkanskim oi bendom, jer po svim punkerskim pravilima I dobrim običajima domaće scene, takva ponašanja nisu bila tolerirana. Iako Hrvatska nema svoju zbirku punk poezije poput “Tragovima panka” kao što je ima Srbija, sumnjam da bi itko ikad izdao knjigu u kojem su na istom mjestu i RAC bendovi poput Proviđenja ili Soraba 18 sa anarho bendovima kao što su Hoću?Neću! ili Totalni Promašaj. Doživljavamo li punk na isti način kao I Srbi? I možemo li se unatoč tim razlikama doista razumjeti?
A onda je u dvijetisućitima došao Dirty Old Fest, pitomi ljetni punk/ska festival u Velikoj na obroncima Papuka, koji nas je upoznao i povezao s novosadskom ekipom. Tu sam se konačno uvjerio da i s druge strane ima sjajnih likova koji poprilično slično razmišljaju i promišljaju punk kao i ja. Nije to bilo ne znam kakvo otkriće, ali sam sam na onoj osobnoj razini prevalio preko vlastitih predrasuda i zabluda, te se prilagodio različitim pogledima i stavovima. A kako nisam više aktivno sudjelovao na sceni, ni taj turističko-festivalski vid povezivanja više nije bio bitan kao što je to bio u devedesetima, kad je manjak današnje tehnologije onemogućavao informacije i povezivanja kao što je to moguće danas.
Možda najdojmljiviji dio priče oko prihvaćanja naših različitosti sam čuo na punk/hc/metal festivalu na Martinskoj pored Šibenika. Te su godine headlineri festivala bili SMF na što mi je jedan od organizatora, inače poznat kao anarho punk aktivist, posve neizazvan ispalio sljedeće: “Ma boli me kurac šta su Srbi, razumiš me?! E, oni slave Mladića, ja slavin Gotovinu, svak svojega, šta me boli kurac, nek svako svoje slavi!” Pa ako navodni anarhist može prijeći preko svog djetinjstva na ratnoj liniji, što je Šibenik bio 1991., uz svu budalastu lucidnost njegove usporedbe, onda nije ni na meni da se emotivno angažiram oko suštinski nebitnih pitanja koje perpetuiraju vječite nerasčišćene račune s ovih prostora. Ali ne tvrdim da sam ga dobro razumio, dalmatinska emotiva ni meni kao sjevernjaku nije posve jasna i dokučiva.
Čemu uopće ovakav osobni solilokvij o nekim prošlim vremenima? Zato što ni sam nisam siguran jesam li sposoban pridonijeti ovom fanzinu za kojeg sam dobio ponudu pisati. Laska biti pozvan u ovakav projekt s imenima koje sam čitao u svojim formativnim godinama, bez daljnjeg, pogotovo cijenim tu diskretnu životnu ironiju da ovakav lik s državotvorne strane hrvatskog punka piše za srpski fanzin. No moje punkersko sazrijevanje je neraskidivo vezano za devedesete, kad se uz moj vlastiti identitet formirao i identitet naših država. Koliko god se trudio odmaknuti se od tog vremena, instinktivno reagiram na neke teme i vjerojatno se nikad neću osloboditi takvih reagiranja koja sam usvojio kroz tadašnji punk narativ. Moj punk ukus i promišljanje svijeta imam s druge strane dobrim dijelom zahvaliti tadašnjem Maximum Rocknrollu I njihovim kolumnistima. Naslijeđe toga vremena u kombinaciji s tadašnjim punk paradigmama vjerojatno nisu nimalo razumljivi nekom milenijalcu od 20 godina koji će uzeti u ruke ovaj fanzin. Jesu li ovakva sredstva komunikacije atavizam prošlog stoljeća, je li tehnologija preobrazila današnji punk i koliko moja iskustva u tome mogu biti više relevantna? Postoji li kulturna jugosfera na regionalnoj punk sceni i na koji način je promišljati danas? I jesam li ja, vječno gunđalo i laprdalo, u takvom polupanom stanju od previše politike i povijesti s ovih prostora uopće u stanju nešto konstruktivno pridonijeti? Je li moje punkstvo odavno otupilo? Vidjet ćemo. Možda doznam što se desilo s Markom. Ako znate (ex) punkera iz Beograda koji je lipnju 1991. bio 3 tjedna na učenju engleskog jezika u ljetnoj školi pored Geneve, godište 77-79, javite mi šta je s njim. Često sam se pitao kud ga je odveo život.
“Znaš kad mi je deadline? Deseti travnja.” – rekao sam Srbožderu.
“Pošalji im tekst dan kasnije, uz neki poklon i prikladnu playlistu! Reci da si slavio i da ih častiš!” – dobacio mi je original troll.

*Srbožder je njuška sa zagrebačke underground punk/skate scene, poznat po svom troll/provokatorskom nadimku iz vremena forumskih rasprava, često sam ga spominjao u svojim reportima koje sam pisao na Last.fm-u. Više puta sam ga u tekstovima pretvarao u karikaturalnu figuru poput Spike Anarkieja iz kolumni Lawrencea Livermorea ili u advocatusa diabolia u nekim od svojih tekstova, što je njega dodatno veselilo
** sin sestre moje mame, brat od tetke na srpskom, pretpostavljam J
*** radi se o književno-kulturnoj polemici iz 1997. godine između dvojice krležologa Lasića i Mandića, između ostalog, i o značenju srpske književnosti u hrvatskoj kulturi nakon raspada Jugoslavije, u kojoj je Stanko Lasić zastupao teoriju da će nam srpska književnost postati daleka i strana poput bugarske književnosti, dok je Igor Mandić tvrdio suprotno. Dvadesetak godina kasnije, i dalje nisam siguran tko je bio u pravu
**** srpski jezik je u to vrijeme bio tako detaljno uklonjen iz hrvatskog društva da je prosječnom puku u Zagrebu zvučao prilično egzotično i posljedično tome – smiješno. To je još super, bosanski je i danas ljudima smiješan, što očito objašnjava vječito prikazivanje serije “Lud, zbunjen, normalan” na nekom od hrvatskih programa

Florijan

 

 

Kolumna originalno objavljena u “Out Of The Darkness” #4, 05/2018

Comments

comments

Tags

Leave a Reply

Close