Kolumne

Gorilla Marketing

Jeste li već vidjeli kutiju kojom se obilježila tridesetgodišnjica izdavanja prvog EP-ija Gorilla Biscuitsa? Limitirana plava kutija koja sadrži petnaesto izdanje – prema dostupnim informacijama s Discogs stranice – spomenutog EP-ija sa novom naslovnicom i na plavom vinilu, plastičnu igračku gorile s loga benda i GB adapter za velike rupe na ploči u izdanju Revelation Recordsa i suradnika već je rasprodana u pretprodaji, a pred sam izlazak na eBayu je držala cijenu od 180 dolara naviše. Sa zaključenjem ovog teksta, vidio sam da se zadnja prodala za 233 dolara. Discogs pak nudi isti komplet za 250 dolara.

Gledan s poduzetničke strane, ovaj potez je potpuno opravdan. Gorilla Biscuits su najpopularniji izvorni bend Revelationa i očito postoji dovoljno zainteresiranih da dođu do ovakvog deluxe izdanja, što je vidljivo po postojećim cijenama na netu. Drugo je pitanje, treba li doista svijetu još jedno te isto izdanje Gorilla Biscuitsa, ovaj put u luksuznom pakiranju, očito ciljano izbačeno samo za one bogatije kolekcionare sa scene?

Vinili u boji na underground punk/hc sceni bili su prisutni od samih početaka, od crvenog vinila Avengersa na Dangerhouseu, crvenog presinga “In My Eyes” Minor Threata do raznobojnih izdanja ploča Misfitsa, da spomenem samo ove koji su mi prvi pali na pamet. Osim Misfitsa, većina ovih izdanja bila su raritetna već sama po sebi, neovisno o samoj boji vinila. Češća pojava vinila u boji dolazi drugom polovicom osamdesetih, s raznim reizdanjima ranijih klasika, ali i sve prisutnijom i širom pojavom kolekcionarstva na punk sceni, najvidljivijom u oglasima u MRRu i Flipsideu. Nove straight edge  hardcore etikete poput Wishingwell, Nemesis i Revelation uz svaki standardni pressing obično štampaju i dio ploča u različitim bojama. Zbog manje scene i veće fragmentiranosti, ploče u boji se lakše i brže prodaju zbog svog kolekcionarskog aspekta, što zbog samih fanova glazbe, tako i zbog bolje mogućnosti trgovanja i mijenjanja nakon što se limitirani dio u boji rasproda u redovitim putem. Upravo su ta izdanja udarila pečat i pokazala smjer budućim hardcore etiketama kako izdavati vinile i stvarati dodatni interes za svoja izdanja. Limitirane edicije u boji će tako postati najčešći mokri san svih budućih sXe HC kolekcionara i osiguravati etiketama barem dio prodanih izdanja.

No kako je Revelation uopće povukao taj potez?

Iako se danas Revelation smatra ključnom NYHC hardcore (kao i ono što je poznato od tim zvukom i njegovim varijacijama, dok se ponekad zaboravlja na njihov emo opus devedesetih) izdavačkom kućom, njihov rani katalog ne odaje takav značaj. Za početak, većina NY bendova nije za njih izdala svoje najbitnije ploče. Stariji bendovi poput Agnostic Fronta, Crumbsuckersa i Ludichrista bili su na Combat Core Recordsu, dok je Rock Hotel/Profile imaoCro Mags, Murphy’s Law i Leeway. In-Effect, podetiketa Relativity Records se dokopao Sick Of It All i Killing Time, a u nekom je trenu preuzeo i već spomenute Agnostic Front i Murphy’s Law. No For An Answer koji su svoj prvi EP izdali za Revelation, završili su na Roadrunnerovoj Hawker Records, zajedno sa Token Entry i Rest In Pieces. Čak ni Youth Of Today, temeljni bend Revelationa (Ray Cappo iz YOT je bio suosnivač etikete), nije počeo na Revelationu, nego na Positive Force i Wishingwellu, pa je reizdao svoj prvi album na Revelationu, da bi drugi izdao za Caroline, za koju su izdavali Bad Brains, Warzone i Underdog. Samo su tri benda* s rane NYHC scene izdala svoje klasike za Revelation – Bold, Judge i Gorilla Biscuits. Boldov album je i tad bio YOT za siromašne, isprva predviđen za Wishingwell kao i njegovi mentori, iz današnje pozicije relativno prosječan album. Judge je bio u svoje vrijeme kontroverzan bend, militantni sXe s nasilnom publikom, kojeg se podjednako obožavalo i preziralo, pa nije bio podesan za širu popularnost, unatoč kultnom statusu. Cijelim svojim opusom vezani uz matičnu etiketu, samo su youth crew prvoborci Gorilla Biscuits uspjeli prebaciti granice svog žanra te postati popularan i voljen bend među širom punk/hardcore publikom.** Uz postojanu popularnost benda i njihove recentne reunion turneje, logično je da se ovakve kolekcionarske edicije vežu uz najjače ime na labelu. Koliko god neko volio kasnije Revelation bendove, ni Shai Hulud ni Rival Mob neće dostići popularnost ni značaj pionira kakvi su bili Gorilla Biscuits.

Kako se nabavljanje i slušanje glazbe u današnje vrijeme prebacilo u neke virtualnije sfere, Revelation se kao izdavačka etiketa i radno poduzeće tu našao na udaru nove paradigme. Nema više malih dućana i distribucija koji će za dobar vikend riješiti stotine ploča i veliko je pitanje hoće li za deset godina uopće postojati kao izdavačka kuća u sadašnjem obliku. Pa ako već nema ništa drugo za uvaljati, sa svojom jasnom glazbenom nišom, dovoljno im je svako malo osvježavati uspomenu na krucijalna izdanja za nove generacije i izbacivati nova pakiranja za stare fanove i kolekcionare jer, ne lažimo si, novih Gorilla Biscuitsa i Youth Of Todaya za njih više neće biti. Unutar izdavačke industrije nema puno mogućnosti, obično se radi o vinilu u boji, remasteringu, bonus izdanjima ili novim coverima, tako da je svaki iskorak dobrodošao. Bendovi s jakom ikonografijom su tako uz reizdanja dodavali maske, igračke i ostale figurice kao bonus, pa nije ni čudo da se i na hardcore sceni netko dosjetio istoga. Na jednoj od povratničkih Gorilla Biscuits turneja ili obljetnica se već pojavila igračka gorile s istoimenog EP-ja, kao još jedan od dodatnih merch proizvoda, nije trebao genijalni brainstorming da se ovaj put sve skupa utrpa u jedan box set. Time se zahvatilo i tržište kolekcionara igračaka i proširila potencijalna baza kupaca, što povećava potražnju, a samim tim diktira i višu cijenu. Klasični ekonomski moment ponude i potražnje, odrađen po svim pravilima kapitalističkog sustava. Revelation ipak nije anarcho punk label da bi imao etičke dileme oko kapitalističkog načina poslovanja. Još je u devedesetima imao zajedničke dealove  sa major labelima oko pojedinih izdanja poput CIV ili Quicksand, pa bi im bilo besmisleno predbacivati marketinške smicalice i gerila marketing 25 godina kasnije. Box set je jedna od onih situacija koja nam se iz pozicije konzumenta može činiti nepotrebna, tek dodatno cijeđenje rijetke krave muzare iz Revelation stada, ali se time ujedno i jača postojeći b(r)and, što će vam potvrditi svaki marketingaš na tržištu rada. Volio bih reći kako ja nikad ne bih pristao da mi se uvali plastična igračka pod vinilni box set, ali i sam imam figuricu GG Allin bobbleheada, pa se nemam kome rugati za plastičnu gorilu. S kolekcionarskog ugla, box set će vjerojatno zadržati postojeću cijenu s tendencijom blagog rasta kroz godine. U tom slučaju, zašto ne? Prvi Urban Waste EP ili Gorilla Biscuits box set, cijena je tu negdje?

Druga je stvar što je takav box set izdan za kolekcionare dubljeg džepa iz Amerike, Japana i zapadne Evrope kojima nije problem istresti 200 do 300 eura za nešto takvo. Možemo kukati kako takva poslovna politika nije fer, pozivati se na parole o jednakosti na hc sceni iz vremena ranih bendova, ali unatoč našem internet prisustvu na sceni, na nas se ne računa u ekonomskom smislu. Sumnjam da netko u industriji koja polako zamire, pa mora izmišljati kako zamotati istu ploču po 16. put, ima vremena razmišljati o prohtjevima balkanske scene o financijskoj ravnopravnosti Revelation mercha. Ako je nama i problem, dijaspora je garant dovoljno uštedila da si to može priuštit!

I što na kraju uopće želim reći? Nema jednoznačnih odgovora. Iako sam isprva posprdno reagirao na sam box set, pravednički oholo komentirajući s  web urednikom OOTD kako sam ja iznad tih svjetlucavih drangulija za hc divljake, vjerojatno bih i sam ludovao s kreditnom karticom u ruci da se pojavio kakav Social Distortion box set sa gumenim skellyjem koji svijetli u mraku. Nedavno sam sa Šimom iz Zadra raspravljao o figurici Michira Enda iz Stalina i preporučio mu je kao dobru i cool punk investiciju, pa sad moram progutati rugalicu koju sam pripremio za ocvale straightere nakačene na majmuna. Isto tako razumijem da će dio ovog hypea završiti kao poticaj za neke nove Right Brigade ili Violent Reaction na labelu, a i sam primjenjujem neke slične tehnike u svom svakodnevnom poslu. Pa ako ste kupili ili mislite kupiti taj box set, čestitam vam na dobrom ulaganju, vi ste jedan od vlasnika limitiranog izdanja Gorilla Biscuitsa, moći ćete ga dobro prodati ili mijenjati. Ako niste, čestitam vam što se niste dali namagarčiti za jedan prosječan EP plave boje i igračkicu koja ide uz njega, pametniji ste od mene u takvim situacijama.

Šta ti je moć gerila marketinga. Odnosno, gorilla marketinga.

Želio bih samo razjasniti nedoumnice iz prethodne kolumne. Iako sam na početku stavio disclaimer, vidim da ga nisu svi jednako pretumačili. Znači, nije mi bila misija ni na koji način popularizirati nazi bendove niti relativizirati probleme oi/skinhead scene. Samo sam smatrao da u tom nizu sivozonaških bendova postoji nekoliko albuma koji bi vam se mogli svidjeti ako volite oi, a da na njih prije niste obratili pažnju zbog konteksta u kojem su nastali. Za svaki sam otprilike naveo koje su mu dobre, odnosno loše strane, pa je na čitatelju da sam procijeni želi li postati i slušatelj navedenih bendova ili će ih radije preskočiti.

 

* Nisam se bazirao na Revelation bendove s jednom EP-jem, zato ne spominjem Side By Side, Chain Of Strength ili Burn

** OK, ne baš svom publikom. Dio NYHC zloglasnosti se otrljao i o bend, pa su Fugazi jednom prilikom odbili Gorilla Biscuits kao predgrupu, kako navodi George Hurchalla u knjizi “Going Underground: American Punk 1979-1992”

 

 

Kolumna originalno objavljena u “Out of the darkness” #6, 04/2019

Comments

comments

Tags
Close