Kolumne

Diskretni šarm politički nekorektnog Oi-ja!

Mora se priznati odmah na početku, Oi muzika nije za tankoćutne. Opisivana i slavljena kao autentična muzika radničke klase, o čemu bi se također dalo raspravljati, uvijek je sadržavala i ono dobro i ono loše kod radničke klase. Neznanje, predrasude, strahovi, mitovi, ideološke zablude, propaganda, nasilje, alkohol, sve te loše osobine radničke klase zrcalile su se i u tekstovima oi bendova. Antikomunizam, često pretočen u antiliberalizam i sirovo desničarenje, nacionalizam, rasizam, homofobija, seksizam, ksenofobija, militarizam, huliganizam i nasilništvo je gotovo neodvojivo od priče o oi sceni i njenim akterima, koliko god se gurale paradigme koje objašnjavaju drugačije. Možda i najočitiji suvremeni primjer o čemu pričam je skinhead meme koji je prije nekoliko godina kružio društvenim mrežama. “Ovo je skinhead” – glasila je poruka preko slike njemačkog Oi benda Stomper 98 dok je druga fotka prikazivala nekog bijesnog nazi skinheada s porukom “a ovo je bonehead”, implicirajući kako su Stomper 98 pravi skinhead bend jer imaju crnca na bubnjevima – Phila iz NY Oi benda Templars – pa kao takvi ne mogu biti rasisti, kao ni prvi skinheadi iz mitske 1969. godine. Kasnije se ispostavilo da je Sebi iz Stompera bio član RAC scene, a isplivale su i njegove recentne fotografije s članovima najdugovječnijeg njemačkog RAC benda Endstuffe. Ne mislim da je svatko automatski kriv ako se nađe u nezgodnom društvu niti je to pravilo sa svakim bendom, ali taj slučaj pokazuje koliko je zapravo Oi scena isprepletena sa bonehead scenom i kako su te granice bile i ostale prilično porozne na nekim svojim dijelovima. Još od vremena Nickyja Cranea na naslovnici “Strength Thru Oi” kompilacije do Stomper memea, neki Oi bendovi su doista žonglirali na obje strane, dijelili članove, koncerte i etikete sa desničarskom scenom, te su s vremenom postali ozloglašeni više zbog društva i okruženja nego zbog vlastitih hejterskih tekstova ili osobnih uvjerenja. Ovih nekoliko izdvojenih albuma je lista mojih Oi favorita upravo takvih „kontroverznih“ bendova. Zadržao sam se na bendovima do početka devedesetih, iz predinternetskog „old school“ doba, kad su informacije (često i sama muzika) o tim bendovima dobrim dijelom bile nepotpune, nepovezane i nejasne, obično garnirane mitovima i tračevima. Svjestan sam da dio ovih bendova ne bi bio objavljen u recimo većini njemačkih punk fanzina i ne bježim od problematičnih aspekata navedenih izvođača niti ih nužno mislim opravdavati zbog toga. Mnogi od njih su bili konzervativni, nacionalisti ili ideološki nekoherentni, ali smatram da su ovi albumi dovoljno korektni da ih se može slušati i izvan konteksta iz kojeg su potekli i nastali, mada ne očekujem da bi se svatko trebao složiti s mojim kriterijima. Moguće da sam pogriješio s nekim od bendova jer ni danas svi podaci nisu dovoljno transparentni i svode se na svjedočenja ljudi otprije 25 do 30 godina, ali ni za jedan bend nisam našao dokaze da su bili ekstremni desničari.

Primjenimo li današnju PC paradigmu na sve Oi/punk/hardcore bendove kroz povijest, onda bi pod kontroverzne bendove poput gore navedenih mogli biti uključeni i Last Resort i Oppressed zbog slavljenja nasilja, Agnostic Front zbog svojih zastavničkih skečeva i sumnjivih pregrupa, Templars bi mogli ispasti zagovaratelji Trumpa još prije 20 godina, a Anti-Heros zakleti homofobi s nasilnim tendencijama. A opet, u današnjoj političkoj konstelaciji i vremenu alt-right relativiziranja, možda poznavanje opusa ovih bendova može koristiti za bolje razumijevanje razina i finesa right-wing scene, od onih legitimnih do onih opasnih. Kad u MRRu citiraju tekstove Arresting Officersa u Turbo & Gangovoj kolumni, onda valjda to više nije ultimativni no-no na underground sceni. 😛

DIE ALLIIERTEN – Ruhm und Ehre, Rock O Rama, 1983.
Die Alliierten je imao tu nesreću da bude prvi njemački Oi bend koji je izašao na Rock O Rami, pa ih je to s vremenom automatski legitimiralo kao RAC bend, iako im je album izašao u vrijeme kad je ROR još bila etiketa koja je izdavala njemačke punk bendove poput OHL, Chaos Z i Vorkriegsphase. Kako se do 1985. Rock O Rama posve prebacila na RAC kolosijek i postala glavni izvor desničarske muzike, tako su se i Die Alliierten našli na “No Surrender vol. 2” kompilaciji zajedno s imenima poput Skrewdriver, Brutal Attack i Brutal Combat bez danog dopuštenja za sudjelovanje od strane članova. Bend više nije postojao, a ni ROR nije puno marila za dopuštenja bendova, pa nije imao tko protestirati, tako da je ova kompilacija nepravedno smjestila bend na pogrešnu stranu glazbene povijesti. Die Alliierten su bili klasični Oi punk bend u duhu svog vremena, s anti-fa i antiratnim pjesmama popout “Blinder Hass” i “Weltkrieg” , a njihov jedini album “Ruhm und Ehre” iz današnje perspektive spada u zapostavljene bisere Oi i Deutschpunk scene. Čuo sam ih prvi put kao klinac (doduše, samo prvih 5 pjesama s albuma jer ostatak nije stao na kasetu koju sam dobio od starije punk škvadre) i nakon toga proveo desetak godina tražeći barem dobru snimku ako već ne i sam album. Nažalost, “Ruhm & Ehre” je reizdan samo kao piratsko izdanje, tako da i je relativno slaba dostupnost albuma odmogla bendu u uklanjanju njegove stigme kao nazi benda.

INDECENT EXPOSURE – Reveal All!, Rock O Rama, 1985.
Ako su Die Allierten ubačeni na RAC scenu bez pitanja, Indecent Exposure nemaju tu ispriku. “The original fencewalkers”, bend se pojavio u drugom valu Oi bendova (ili trećem ako se Sham 69, Menace i Cock Sparrer računaju kao prvi Oi val) inspiriran albumima Last Resorta i 4 Skinsa, te uskoro počeo dijeliti pozornicu s perjanicama britanske RAC scene u usponu. Iako su Indecent Exposure, kao i dobar dio tadašnjih Oi bendova, imali antikomunističke i patriotske pjesme – osamdesetih je doista prijetila opasnost od nuklearnog rata sa Sovjetskim Savezom, što je posljedično izazivalo strahove skinheadima diljem zapadne Evrope i Amerike – bend se nikad nije deklarirao kao dio NF ili RAC scene, unatoč povremenim svirkama sa Skrewdriverom. Njihovo koketiranje s rastućom RAC scenom završilo je tako što su im nezadovoljni NF skinsi nakon odbijanja benda da se jasno deklarira bacili flaše u glavu usred koncerta na kojem su nastupali kao predgrupa The Businessu, pa je bend shvatio da je postao nepoželjan svojim sjedenjem na dvije stolice. Današnje opravdanje glasi da su bili mladi i blesavi, a kako je nakon Southallskih nereda Oi grupama postalo sve teže organizirati koncerte, bend se slizao s RAC bendovima da bi se ogrebao za pokoju svirku. Danas više ne bi tako usmjerili karijeru, iako se bend opet oformio i lagano jaše na tom antikomunističkom sentimentu, u nedostatku smislenije priče. Tko može otrpiti pokoju glupavu strofu o komunizmu i Engleskoj, trebao bi poslušati “Reveal All!”. Neočekivano dobar punkoidan Oi album s pamtljivim melodijama iz vremena kad Oi/ROR albumi postaju sve sporiji i monotoniji, sa gomilom tipičnih Oi tema od skinhead nereda do bank holidaya. Way of life i te fore, al bez heilanja.

SECTION 5 – For The Love Of Oi!, Link, 1987.
Koliko sam shvatio, Section 5 su (bili?) engleski “apolitično desni” skinhead bend druge generacije (uz prisustvo Tezza Robertsa – Discharge, Broken Bones, UK Subs, Pegboy, Ministry, Battalion Of Saints, Murphy’s Law itd…) koje je bolio kurac tko su, što su, s kim sviraju, s kim piju i kakav dojam ostavljaju. Uz Condemned 84, postali su najočiti primjer fencewalkerskog benda, ali su se, za razliku od spomenutih, ipak nešto uspješnije distancirali od desničarenja s RAC koncerata. Započeli karijeru na Oi! Recordsu Roddyja Morena, svirali sa Skullheadom, zakačili se sa Mensijem iz Angelic Upstartsa, očešali se o dosta ljudi i izdavali relativno neupečatljivu muziku osim jedne iznimke. Njihov prvi album na Linku “For The Love Of Oi!” je klasik melodičnog Oi punka druge polovice osamdesetih, u skladu sa trendovima scene. Bez kompromitirajućeg materijala osim za današnje pojmove nekorektne “Just A Bitch”, ali svaki Oi bend koji je držao do sebe tad je imao po jednu pjesmu posvećenoj nekoj djevojci punoj komplimenata poput “slag”, “bitch”, “slut” ili “tart”. Iz današnje perspektive, rekao bih da je u pitanju konzervativnost i sramežljivost skinhead scene prema ženskom spolu. Ili kronična nejebica, ali za to nemam empirijskih dokaza, čak ni iz internetskih tračeva.

THE GLORY – We Are What We Are, Link, 1988.
Slične priče kao i Section 5 – izdali prvi album na Oi! Records, (inače split s nizozemskim The Magnificent), drugi na Linku – s tim da su se The Glory nakon izdavanja drugog albuma raspali i nestali iz vidokruga osim Oi arhivistima i Link kolekcionarima sve do danas. “We Are What We Are” je prilično dobro produciran za takvu vrstu muzike, s generičkim temama i naslovima pjesama, uz poneko gitarsko nadrkavanje ali s dovoljno himničnog potencijala i zborskog oikanja. Koji je grijeh The Glory? Dali su 1986. intervju za Blood & Honour fanzin, doduše ništa politički, tek portet benda. Negdje im se očito upisalo na antifa rovaš. Prestrogo za takav bend.

CLOSE SHAVE – Oi Kinnnock Give Us Back Our Rose!, Link, 1988.
Znate za situaciju kad je nešto toliko loše da postane dobro? Dozvolite da vam predstavim svog favorita na najdraži dumb Oi album ikad, prvijenac Close Shavea. Već sam cover i naslov albuma govori da ste nabasali na nešto kolosalno blesavo. Dakle, iz engleskog stijega iskače bijesni buldog koji grize ruku vođe laburista Neila Kinnocka koji u ruci drži ružu, koju je godinu dana prije uveo kao novi logo Laburističke Stranke. Zašto je ta ruža tako uzrujala grupu? Kako sam doznao iz britanskih izvora, nacionalistički bend poput Close Shavea osjetio se uvrijeđenim da se ruža, koja se koristila kao vojni simbol u ratu i nosi patriotsku poruku, upotrebljava kao logo ljevičarske stranke, što je donekle ironično jer je upravo Kinnock istjerao “loony left” trockiste iz laburista i prebacio politiku prema srednjostrujaškom centru. Kad ti je u 9 godina vladavine Margaret Thatcher nekakvo cvijeće najveći problem u državi, znaš da bend nema za reći nešto pametno. Muzički gledano, album je prilično loše odsviran i produciran, generički Oi s nimalo zahtjevnim temama, ali nekoliko duhovitih hitova poput naslovne stvari, “Sunday Sport”, “Scrounger” ili “Singalong Shave” izvlače album od izgledne propasti. Naravno da je bend odradio sve kontroverze, svirao sa Driverima, izašao na kompilaciji za Rebelles Européens s najgorim britanskim nazi bendovima, ali nije da su ikad išta skrivali od toga niti se činilo da ih to uzrujava. Od krkanskog benda ni ne očekujem ništa drugačije ili pametnije, long live the kings of dumb Oi!

STARS AND STRIPES – Shaved For Battle, Patriot, 1989.
Choke Kelly iz Slapshota oduvijek je bio zajeban lik, još od Negative FX dana i Boston SE crewa, ali su sa Slapshotom sukobi eskalirali izvan granica Bostona i okolice. Do 1989. godine bio je već posvađan s šarolikim HC/punk društvom, od Youth Of Today i Schism družine, preko Lookout! Recordsa i MRRa, pa sve do Exploiteda. U to isto vrijeme na američkoj underground punk/HC sceni eksplodirali su problemi sa skinheadsima. Nasilje i rasizam na punk koncertima diljem Amerike, od Berkeleya i Portlanda do Tulse i New Jerseya, preselilo se čak i u mainstream nakon što su WAR skinsi stolicom razbili nos tv voditelju Geraldu Riveri usred emisije. Chokeu kao da nije dosta provokacija i sukoba koje je sve izazvao, nego upravo tad okuplja Oi projekt članova Slapshota, Stars & Stripes i sa njima izdaje najbolji američki Oi album ikad. Istina je da su tekstovi napisani u duhu tadašnje skinhead scene, klišeizirani i puni fraza o ponosu, nasilju, domovini, crucified skinhead životu i svemu ostalom što je užasavalo tadašnje punk fanzine, ali što se tiče kanona Oi muzike, remek-djelo. Do danas se ne zna je su li Stars & Stripes samo trollali prije trollanja, pa ih se može posmatrati kao svojevrsnu prethodnicu i postmodern Oi punka Hard Skina i 4chan alt-righta ili su mislili ozbiljno, pa pritom uhvatili i nevjerojatno precizno opisali skučeni duh američke Oi scene s kraja osamdesetih.

SKINKORPS – Il Faudra Bien Vous Y Faire, Chelsea, 1990.
Francuska Oi/skinhead scena osamdesetih prepuna je nelogičnosti i isprepletenosti Oi i RAC bendova i aktera čiji čvor nije uvijek lako otpetljati. Bilo je tu svega, zloglasni desničarski bend imao je vokala porijeklom iz Irana i najveći hit rudimentarnu ska stvar (čest slučaj među desnim Oi bendovima Francuske), članovi dojučerašnjih lijevo apolitičnih grupa započinjali su otvoreno nazi bendove, nazi skinsi su išli na psychobilly koncerte jer su Oi gigovi bili zabranjivani, nazi etikete bi izdavale albume ska bendovima, a bendovi čija bi se publika međusobno mlatila na koncertima zajedno su izlazili po punk kompilacijama. Patriotsko-asocijalni Oi Skinkorpsa prvo se pojavio na albumu „Mr. Clean“ kao prvo izdanje novopokrenute skinhead etikete Rebelles Européens koja se već sa svojim drugim izdanjem jasno profilirala kao nazi skinhead label. Riječ je bila o prvoj od pet kompilacija „Debout“ na kojoj su se uz Skinkorps još našli i dokazani nazi bendovi Bunker 84 i Legion 88 s pjesmama o KKKu i Rudolfu Hessu. Uz takve kolege s labela i ploče, Skinkorps su automatski bili svrstani u isti koš. No, predaja među francuskim skinheadima kaže da se Skinkorps strašno razočarao u desničarsku skinhead scenu i do 1990. godine prekinuo kontakte s njom, te samostalno izdao svoj drugi album. Koliko god smatrao francuskim jezikom nezahvalnim za Oi, iako svjestan širine francuske Oi/punk scene i njenih kultnih bendova, smatram da je drugi album Skinkorpsa jedan od njenih vrhunaca, izdan na samom zalasku scene.

ORLIK – Oi!, Monitor 1990.
Vjerojatno najkontroverzniji od spomenutih bendova na ovom popisu, pretpostavljam da je Orlik valjda jedini bend koji na albumu ima antifa pjesmu, ali mu je album zabranjen na Discogsu zbog rasizma. Nastao u Pragu krajem osamdesetih pred sam slom komunizma, Orlik možda najbolje opisuje novonastalo pitanje vlastitog identiteta u nastupnom vakuumu postkomunističkih zemalja. Čehoslovačka je doživjela baršunastu revoluciju, a na praškom Oi bendu je bilo da istraži čehstvo u sebi i granice dopuštenog u novopronađenoj demokraciji. Nadahnuti više njemačkim Oi i ROR izdanjima nego engleskim pionirima, Orlik se pokušavaju prezentirati kao opaki patriotski igrači, pa su im pjesme uglavnom klasične oi teme, nogomet, pivo, skinhead ovo – skinhead ono, ponosni Česi, fantasy metafora o bijelom jahaču, red seksizma o ženama u vojsci u “Zelený Krávy” (jedinoj cenzuriranoj pjesmi na albumu), kao i posveta češkom nacionalnom junaku Janu Žiški, znamenitom zapovjedniku iz husitskih ratova. Kako se unatoč njemačkom utjecaju Orlik nisu mogli poistovjetiti sa ideologijom njemačke Oi/RAC scene zbog kolizije s češkim povijesnim pitanjima, na albumu se našla i pjesma „Faschos tu nechceme“, generalno anti-fa stvar, ali prije s motivom netrpeljivosti prema istočnim Nijemcima – koji su taman u to vrijeme otkrili svoju neonazi fazu – i legitimiranja benda kao patriota spremnih braniti „češku čast“ od provokatora nego kao ideološko protivljenje takvoj politici. Iako se bend na početku službeno ograđivao od rasističkih napada koju je stvarala njihova publika i vehementno odbijao optužbe da su rasisti i fašisti, a pjesme s prvog albuma više djeluju kao provokacija i pumpanje macho stila i street creda, na drugom albumu je bend otišao korak dalje u antiromskim predrasudama i vjerojatno time neizravno pripomogao valu nasilja u Češkoj ranih devedesetih, pa se pod nastalim pritiskom Orlik ubrzo raspao. Vokal benda Daniel Landa je nakon raspada prešao u solo vode i postao nacionalna mainstream rock zvijezda, i dalje naslonjen na nacionalno-identitetske teme i hard rock zvuk. Češki Thompson, ako vam je tako jednostavnije za shvatiti.

RITAM NEREDA – Nikog nema, Dim, 1991.
O Ritmu nereda ne treba puno pričati, pretpostavljam da veći dio čitatelja zna priču bolje od mene tko su i što su Ritam nereda. „Skinheads“, „Go Away“, koncert 11.11.1997. je prvo što mi pada na pamet, a ni i sam evropski izdavač Dim Records nije bio nesklon kontroverzama, izdavajući na svojoj etiketi „patriotski Oi“ i viking rock. No ako zanemarimo sadašnji zvuk Ritma nereda, sve te kontroverze i vratimo se na debitantski album, i dalje se radi o sjajnom prvijencu kojeg je jedino nerazumljivost srpskog jezika široj publici spriječila da postane evropski Oi klasik. Uz nekoliko formulaičnih Oi pjesama, kroz većinu albuma provlače se teme osamljenosti i individualizma, kao neka vrsta introspektivnog skinhead dnevnika osobnih previranja i borbi. Nema tu pozivanja na gomilu drugara iz parka niti bahate galame o najjačima tako česte među Oi bendovima, prije tjeskobna samoća mitteleuropskih korijena (primjetna u nekim motivima i kod Orlika kao još jednog postkomunističkog Oi benda), nekarakteristična u tom obimu za ostale evropske bendove. Ovogodišnje službeno reizdanje albuma na „Evil Records“ ukazuje da bi se neke percepcije ipak mogle promijeniti u dogledno vrijeme. Ako se to i ne dogodi, album svejedno ostaje lektira za sve one koji ga mogu razumjeti na bilo kojoj od varijanti srpsko-hrvatskog jezika.

Kolumna originalno objavljena u “Out Of The Darkness” #5 , 10/2018

Comments

comments

Tags

Leave a Reply

Close