Together Fest, Backstage Werk Minhen, 22.02.2017.

Zaputio sam se u Minhen 20. februara, kako bih konačno video, za mene, najbolji svetski hardcore bend Youth Of Today. Inače u Minhenu su nastupali 22. februara, ali kako sam putovao autobusom, trebalo je vremena da stignem i da odmorim dan pre koncerta. Na ovu akciju odlučio sam se bukvalno nedelju i po dana pre koncerta… Prelomio sam kada me je pozvao drug iz Salzburga i predlozio da se nađemo u Minhenu pa ćemo ta neka dva, tri dana biti zajedno u svemu tome… Normalno bilo mi je lakše, bar sam znao da neću sam da rovarim po Nemačkoj.
Kada sam kretao na put pitao sam se jesam li ja jedini ludak ili mi stvarno mnogo znači da čujem taj bend?! Biče da je i jedno i drugo, jer jedno sa drugim i ide 🙂 Inače autobusom nisam putovao mnogo puta na neke duge distance kao što je ova, ali ispostavilo se da i nije tako strašno. Bus je krenuo u 18h iz Beograda i u Minhen sam stigao oko 8 ujutru, čak i pre čini mi se… Na stanici me je sačekao drugar, i pošli smo u potragu za kuntanjem.
Bio sam skeptičan što se tiče smeštaja, jer na netu nisam video da uopšte ima nekih jeftinijih, te sam se spremio da ako treba spavam i na klupi. Inače vreme je tog jutra bilo očajno, pa mi i ne bi baš bilo drago da smo tako završili. Na svu sreću, ubrzo smo naišli na neki hostel, veoma dobar i jeftin, ostavili stvari i krenuli da obiđemo grad.  Ceo taj dan smo prepešačili, kiša je prestala tako da je bilo sasvim ok. Premoreni tek uveče smo došli u hostel. Delili smo sobu sa još dva lika, jednim iz Rumunije, drugim iz Meksika.


Sledećeg jutra, probudili smo se živi i zdravi. Nisam bio nešto odmoran, ali znajući da je dan kada ću čuti i videti YOT došao, nisam mogao biti neraspoložen. Vreme tog dana bilo je dosta bolje, istina duvao je jak vetar, no nije nam to predstavljalo problem da još malo obiđemo grad pre koncerta.
Negde oko 17h zaputili smo se ka klubu “BackstageWerk”. Jedva smo ga nekako pronašli, obzirom da je bio skroz na drugom kraju od našeg smeštaja. Išli smo metroom i još dobrih pola sata peške.
Kad smo stigli već je bila pristojna cifra ljudi iako je bilo dosta rano. Klub mi se veoma dopao, mogu reći jedan od najlepših u kojem sam bio. Spolja izgleda dosta skvotovski, atmosfera opuštena, kao i ljudi, dok je unutra već druga priča. Veoma je sličan maloj sali Doma Omladine Beograda, samo je mnogo širi. Sve u svemu sjajno za ovakav tip svirke. Na ulazu su bili štandovi sa majicama, izdanjima, očekivao sam da će sve to biti skuplje, ali cene su bile sasvim pristojne, tako da je bilo šteta ne pazariti nešto.
Negde oko 18:30 počeo je prvi bend Wolf Down. Odlučili smo malo da ih poslušamo čisto da osetimo atmosferu svirke. Posvetili smo im pažnju nekih desetak minuta, ali nije nam išlo, te smo izašli malo ispred kluba da se promuvamo. Vraćamo se unutra, na binu su se popeli Vanishing Life , čiji su članovi Walter i Sammy iz YOT-a. Obično ne volim te priče preko kojih bend odjednom na silu izraste u veliki, samo zato što su članovi poznati iz nekih drugih bendova. Svejedno pošto sam ih već poslušao na netu, činilo mi se da je ok priča. Ispratio sam ceo nastup i mogu reći da je bend sve samo ne dosadan. Walter je imao svoj scenski nastup, bio je veći deo vremena van bine. Bend je uživo sasvim OK.
Sledeći su Trash Talk. To sam planirao da gledam i možda su jedini bend sa ovog festa koji i kući po nekad pustim. Kada je krenula njihova svirka imao sam osećaj da je tek tad sve počelo, atmosfera je bila sve bolja i bolja. Pevač Li je dao sve od sebe da pokrene publiku svojom ludačkom, ali bukvalno ludačkom energijom. Uspeo je. Krenuo je circle pit već nakon treće pesme što se održalo do kraja njihovog nastupa. Publika se približila bini, a Li je gotovo sve vreme bio među nama i sa svima komunicirao .Dobra svirka, pravi thrash, pesme kratke i brze, to je to!
Sledeći bend bih opisao kao pogrešan bend u pogrešno vreme. Možda malo zvučim bezopbrazno ali jbg American Nightmare mi nikako ne leži. Nemam šta više da dodam osim da sam se za vreme njihovog nastupa psihički spremao za gig benda zbog koga sam zapucaio u Nemaćku. Išao sam 10 puta u WC da se umivam, izvodio neke rituale…
Nightmare zavrsavaju i ja stajem ispred same bine . Naravno, pre toga sva dokumenta sam ostavio kod druga, koji je ostao pozadi. Posle nekih 15-20 minuta pauze i nameštanja na bini su se pojavili Walter, Sammy i Porcell, dok se Ray istezao iza pojačala, tako da sam mu video samo vrh glave. Nakon 5 minuta nameštanja, isprobavanja zvuka, sve je bilo spremno za početak.
Svetla su se pogasila, svi su bili na svojim pozicijama osim Ray-a… iiiii krenula su prva dva tona pesme “Flame Still Burns” a u tom trenutku istrčava Ray sa dobro poznatim sloganom “We ‘re back!”… doslovno sam svršio u tom trenutku!!! U prvim redovima odlična atmosfera, kako je bilo pozadi pojma nemam. Upadam u totalnu ekstazu! Na prvu pesmu nadovezuje se “Take A Stand” koju svi pevaju! Naravno posle toga je usledio Ray-ov kraći govor, priča koja je poznata svima koji prate bend. Meni je poseban doživljaj jer sam prvi put to uživo video. Nižu se hitovi, “Expectations”, “Positive Outlook”, zatim “Put it Aside”, “Slow Down”… Bilo je dosta stage diving-a, pa čak i strane od nekih ljudi koji su cenim bili 45+. Nisam očekivao takvu atmosferu jer mi je dosta njih reklo da je u Minhenu mlako što se tiče toga. Mada ne kažem da nije moglo biti još bolje. Naravno na sredini nastupa upakovao se i hit “No More”, koji smo horski pevali, pa “Youth Crew” koji je još dodatno popalio publiku da se popne na binu, posle čega su svi poskakali u publiku. Bilo je i onih neiskusnih koji su poljubili pod. Ray je upozorio ljude da hvataju publiku koja stagediving-uje jer je to jedno nepisanih pravila u hardkoru. “Disengage” i “Break Down The Walls” su zatvorile oficijalni deo koncerta, koji mi je prebrzo proletelo! Naravno izašli su na bis i odsvirali “Glue” od SSD-a i time završili. Dakle, sve ukupno pola sata, možda koji minut preko i kraj. Moglo je duže da traje. Ali, zakon!
Kada se sve završilo, oko pola 12, klub se veoma brzo ispraznio a drugar i ja odlazimo iza gde je bio bekstejdž nadajući se da ćemo sresti nekog iz YOT. Proveli smo tu sigurno sat i po. Radnici su za to vreme pakovali opremu, kada su konačno počeli da izlaze članovi bendova. Ray je izašao poslednji i pozdravio nas sa “What’s up Belgrade?” Pričali smo 15tak minuta a potom nastavili dalje svako svojim putem. Sutradan smo imali još malo vremena za obilazak grada pre polaska za Srbiju. Očekivanja su ispunjena! Čuo sam bend koji sam toliko želeo da čujem uživo. Nadam se ne i poslednji put.

 

 

text: Nemanja Janković

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top