Suicidal Tendencies, Sick of It All // 26.07.2018 //@ Elements Night Club, Kitchener, Ontario, Kanada

Gotivim ja ta “gostovanja” na koncerte po velikim centrima i prestonicama, proputovo sam boga oca po Balkanu i po ovoj kanadskoj nedođiji, ima to i svog šmeka ali ništa lepše i atraktivnije nego kad ti dobro poznati bend dođe na noge, u lokal. Iznenada i nenajavljeno. Em što ćeš da ustediš na vremenu, novcu i živcima, em što ćeš da vidiš neke nove likove iz tvog gradskog miljea a koji imaju zajednički interes i muzički ukus, em što možeš opušteno da ločes alkohol ako si od onih koji to rade.
Ovaj deo Kanade koncertno funkcioniše vrlo centralizovano tako da se velika većina bitnijih i malih koncerata i festivala održava isključivo u Torontu i to tokom radnih dana u nedelji a jako mizeran broj po manjim okolnim gradovima. Kad kažem manjim gradovima, to su gradovi sa otprilike pola milke stanovnika što je i poražavajuća činjenica jer pola milke izgleda ovde nije dovoljno da se dovuku bendovi i napune koncertni prostori.
Ali avaj…
Zbog tih svih stvari baš me iznenadio ovaj koncertni niz u 2018. koji je neka meni nepoznata ekipa ljudi pokrenula i počela da dovodi bendove u Kitchener. Redom Pennywise, ST, SOIA, Wu-Tang Clan, Mastodon, par metal bendova i eto ti probuđena scena za ovu muzički učmalu sredinu. Da, Kitchener je onaj grad u Ontariu, severnoameričko-balkanski centar i epicentar (da ne kažem ćevap i lepinja). Nema čoveka koji priča srpskohrvatski a da nema neku rodbinu ili nekog kog zna iz Kitchenera. Većinom je to seljana ali sta ćeš, ima nas svakakvih.
LM, obradovalo me to što ću da budem u prilici da overim Suicidal Tendencies koje još nisam gledao uživo. Sick Of It All sam gledao, brat bratu bar desetak puta pa mi oni nisu ništa novo u životu al’ ST je definitivno bend iz mladosti još kad smo ih intenzivno slušali, furali marame i bili skejteri u pokušaju (taj jedini kvalitetan profi skejt u celoj tadasnjoj RSK je Peđa (nekada jedan od ljudi oko Core Net fanzina i bubnjar benda Devoted) polomio na bankini pred kinom u Borovu Naselju neke 1996. godine; tu se ta misija i završila).
Od tehnikalija, koncertni prostor Elements je neka vrsta noćnog bara ali sa odličnom povećom binom i ozvučenjem, nekih 1000 ljudstva kapaciteta koji je to veče bio odoka ispunjen. Taj deo sale je ovalnog oblika tako da se sve vidi gde god da se postaviš. Ekipa u publici je naravno bila od 30+ pa do 60+, klinci valjda tumaraju ulicama na svojim ajfonima tražeći imaginarne godzile, pokemone i duvaju sada već ovde legalnu vutru. Klupski merčandajs oba benda je bio, ne sa baš ludačkom ponudom ali sa cenama koje deru uši (majdže su recimo prodavali po $45).
Prvi su izasli SOIA. Svi znamo ko je legendary cetvorka sa NYHC scene, osnovana u Queensu davne 1986. Koler burazeri, Armand i Craig su mašina koja melje i ne staje, vrlo aktivna i interaktivna na bini, koja ne da da udahneš vazduha a već delju sledeću stvar. Počeli su sa „Good Lookin’ Out“ a završili sa „Step Down“. Njihova setlista se retko kad menja, uglavnom je to presek svih bitnijih i popularnih stvari obuhvatajući svoju veoma bogatu HC karijeru. Bilo je tu standardnih stvari iz njihove verzije vremena sporta i razonode, od “zida smrti”, preko kratke priče i najave njihove prve ikad napisane stvari (svi znamo koja je to), do najave novog albuma i zajebancije oko proseka godina u publici ali i imena grada u kojem po prvi put gostuju (Kitchen šta?!). Uglavnom, nista novo ali uvek do jaja i zabavno. Ono što sam ja primetio je da publika u ovoj ruralnoj sredini manje sklona izvornom HC-u ali posebno HC klišeima tipa meni posebno odvratni i pomodni slam dance a više klasičnoj domaćoj šutki tako da nije bilo likova sa polomljinim zubima i vilicama već je sve prošlo u pitomoj i drugarskoj atmosferi. Pored prvog, meni verovatno omiljeni SOIA ‘cert ikad.
Odlicna uvertira i zaprška u vojničkom hardkor pasulju za ono što sledi. A ono što sledi je uz rifove “Can’t Bring Me Down” izletilo na binu kao tajfun ili onaj tasmanijski đavo sa sve bandanama na čelenkama, sa energijom koja diže pritisak na 300 i prouzrokuje paru da izlazi na uši. Mike Muir je takva budaletina na kub, unikatan lik koji svojom pojavom, šizofreničnim pokretima tela i ruku te dobro poznatim motivacionim govorima između pesama daje taj koncertni šmek po kojim su ovi likovi godinama vrlo dobro poznati krosover publici širom sveta a i zbog kojeg su dobili status “legendi”. Ovu turneju im se na drugoj gitari pridružio Ben Weinman iz Dillinger Escape Plan koji se uklopio kao budali šamar, sa svim tim agresivnim sviranjem i mahanjem svoje gitare te se penjući po zvučnicima ko da nema sutra. Čovek je ipak nekako preživeo te sve vratolomije. Ne znam da li je ovo privremeno ili za stalno ali ovaj lik je kao rođen da bude deo ST.
Bend je odradio punu retrospektivu svirajući sve bitnije stvari iz ove sad već 38 (?!?!) duge karijere. Bilo je tu svakavih ludila, konstantnog dovlačenja likova i frikova iz publike, na štakama, invalidskim kolicima pa sve do neke dve, ne baš previše atraktvne djeve koje su obradovale (manji) deo muške publike svojim pokušajem striptiza i nagim poprsjem (tokom ovog performansa, bend je naprosto nestao sa bine, kidajući nalijevo od dotičnih polugolih tjelesa, skrivajući se po ćoškovima ali nastavljajući da svira). Publika, većinom metalska bend je ispratila sa konstantnom šutkom, skakanjem sa bine i singalongom. Ovu ludnicu od giga, majstori su priveli kraju navijačkom parolom “ST, ST” i završili sa “Pledge Your Allegiance” a mi se đuture pomolili u ST crkvi za zdravlje i mir u svetu i odjahali u noć te zaspali snom pravednika. Oba benda preporučujem svima koji su u mogućnosti da ih overe uživo.

Davor

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top