REBELLION FESTIVAL 2017 // 04/08/2017 // – DAY TWO

I petak počinjemo gigovanje od ranih poslepodnevnih sati… najveća sala i trio iz Birmingema YOUTH MAN koji su se pojavili na sceni pre pet godina, uveliko su bend o kojem se priča, još od turneje sa Sleaford Mods. Prošle godine gledao sam ih na “debitantskoj” bini kada su bukvalno oduvali… Rebuild ekipa koja je išla zimus u Peštu na Trash Talk takođe je imala prilike da ih vidi. U međuvremenu objavili su još jedan samizdat EP u istom stilu… Ko ih do sada nije slušao, neka se spremi za glasnu, nervoznu punk krljačinu sa dosta nojza i ženskim vokalom… Jedino, siguran sam da bi im neuporedivo bolje leglo da su svirali u manjem prostoru. Potom smo se preselili u prepuni Pavilion gde je par minuta ranije svoj nastup počeo bend SVETLANAS. Od momenta kada su se pojavili na sceni njihov naziv mi je bio iritantan pa sam ih nekoliko puta svesno izbegao… Ovaj put uleteli su u termin kada nije bilo ništa pametnije što bih gledao tako da smo Popa i ja zauzeli svoja mesta u gužvi bliže bini. Prostor je bio prepun – recimo oko petsto ljudi – atmosfera odlična, oni na bini uigrani, pršti na sve strane, sve to deluje dobro, ali… Stvarno sam se nagledao u životu svega i svačega, ali nisam siguran da ću ovom bendu dati drugu šansu. Jednostavno, Olga koja je glavna u ekipi, toliko se neprirodno kerebeči i pravi bolesne grimase da vrlo brzo počne jako da iritira… Njen loš engleski posebno se osetio u obraćanju publici između pesama. Imao sam utisak kao da je provalila da mi se ne sviđaju pa da je u mene uprla prstom prilikom najavljivanja pesme “Nekst song iz kold Ju pipl sak”. Sve u svemu, njihov koncert je bio dobar, ona luda za trojicu odnosno za njih tri, publika ih je sjajno prihvatila, ali ne i ja. Ajmo dalje, na ozbiljnije stvari… ARGY BARGY po ko zna koji put. Đurina bina na otvorenom i jedan klasičan, dobar nastup Watford Johna, Darryla Smitha i ritam sekcije iz Knuckledusta sa mnoštvom hitova sa sva četiri albuma. Prijalo je svakako, iako je pred kraj John imao problema sa glasom. Usledio je povratak u Pavillion na SICK ON THE BUS koje nikada nisam pomno pratio ali uživo ne da nema greške nego je ovo bio jedan od boljih nastupa koji smo gledali ove godine. U četrdesetak minuta koliko im je trajao set trudili su se da spakuju što više stvari tako da maltene nije bilo pauza između pesama. Sick On The Bus pegla gotovo tri decenije, klasičan iskreni britanski HC/punk i ja ih najtoplije preporučujem svakom kome se ukaže prilika da ih vidi uživo.

E sad, dolazimo do jednog od bisera ovogodišnjeg Rebelliona, legendarnog bostonskog HC/punk benda F.U.’S kojeg, da budem iskren, nisam slušao u ovom veku, a ozbiljno sam se sekao na njih početkom 90ih kada uveliko već nisu postojali. Oni su uz Gang Green, Jerry’s Kids, The Freeze i brojne druge kultne sastave iz Bostona ostavili ozbiljan trag na sceni u prvoj polovini 80ih godina prošlog veka. Nakon pune dve i po decenije od kako su prestali da rade, pevač John Sox je okupio ekipu zbog koncerta koji je organizovan za potrebe snimanje filma “All Ages” 2010. godine, nakon čega su usledili brojni pozivi za svirke, uključujući pre svega zapadnu obalu i festival Punk Rock Bowling. I evo nas u 2017. godini i njihove prve evropske turneje. Kontao sam, keve ti, koliko ljudi će doći na njihov nastup u Ballroomu i kukao što ih nisu smestili na manju binu i u manju salu, ali nabio sam se skroz uz ogradu i nisam se puno osvrtao iza sebe. Svirka kreće kao i njihov prvi EP “Kill For Christ” pesmama “Civil Defense” i “Me Generation” a potom se nižu stvari sa oba albuma “Outcast”, “My America”, “Rifle”, “Rock The Nation”, “Young, Fast Iranians”… Negde na pola svirke okrenem se, stotinak ljudi se pristojno lomata, a u sali sigurna hiljadarka – puna kapa! I što je najbolje, dosta ljudi peva tekstove. U bendu, osim Johna Soxa su i originalni gitarista Steve Grimes i bubnjar Bob Furapples. Nisam siguran ko su drugi gitarista i basista ali i oni imaju fino godina. Na kraju, vratiše se na prvi singl i odsviraše za fajront “F.U.” – srce puno!

Poslednji bend na Introducing Stageu u petak bio je THE DROOGETTES. Inače, program se na ovoj bini završavao malo posle 21 čas, a ova ženska četvorka počela je svoj polusatni gig u 15 do 9. Osim vizuelnog i scenskog nastupa, četiri simpatične “Clockwork Orange” devojke iz Filadelfije nisu mi ostavile bog zna kakav utisak. Dobar vokal, OK rifovi, čak je i sama svirka sasvim pitka – u pitanju je amerski Oi – ali je bubnjarka ubedljivo najtanji šraf benda. Nema udarac i često se dešavalo da zbog nje stekneš utisak da svi ispadaju. Stotinak prisutnih, uključujući i nas dvojicu, ispratilo ih je do kraja. Potom smo se preselili u Arenu na RATTUS, koji takođe sigurno nisam čuo u ovom veku, niti sam pojma imao da li su, odnosno šta su snimali i objavljivali u poslednje dve decenije. Uglavnom, njih trojica isporučiše ozbiljnu dozu najfinijeg finskog HC-a – kratko, jasno, brzo, efektno – gomilu pesama od kojih sam recimo trećinu prepoznao.
THE GODFATHERS sam gledao više puta kod nas, ali nikad kod njih, osim toga, ozbiljno su mi otpale noge i leđa pa sam se zavalio u Opera House (sala sa dve hiljade udobnih sedišta) da malo dođem sebi, odgledao tri četvrtine njihove svirke, pohvatao gotovo sve hitove i zaključio da su Peter Coyne i ostatak ekipe ozbiljno kultno ime na ostrvu. Početkom godine objavili su novi studijski album sa kojeg su odsvirali nekoliko pesama, a publika je sve vreme pevala sa njima. Koncert je završen sa “She Gives Me Love” i “Birth, School, Work, Death”.

U prepunom Ballroomu u ozbiljnom terminu od pola 11, nastupio je WONK UNIT. Za razliku od nastupa na Exitu, umesto duvača izašli su na binu sa klavijaturistom. Alex i ekipa su među omiljenim njuškama na festivalu. Tokom celog dana otpadali su na svom štandu oko kojeg je konstantno bila ozbiljna gužva. Nemam predstavu koliko se taj njihov fazon primio u Evropi s obzirom da su nedavno završili turneju, ali su na ostrvu pravi bend koji zna da napravi dobru žurku. I staro i mlado učestvovalo je u 45to minutnom spektaklu, a u publici je bilo bukvalno svega, od matorih skinheada i panksa do HC ekipe i klinaca u majicama amerskih bendova.
Kada je Wonk Unit zasluženo ovacijama ispraćen sa bine ostali smo da sačekamo početak sastava SLAVES, koji je bio najavljen najmasnijim slovima na plakatu. Za njih sam čuo prošle godine, pogledao dva spota i to je to. Reč je o duetu iz Tunbridge Wellsa (mestu pored Londona odakle je Anti Nowhere League) koji je za nepunih pet godina pokupio svu slavu i dospeo do najvećih svetskih festivala. Priprema za njihov nastup trajala je više od pola sata, dvadeset ljudi spremalo je binu, a u 15 do 12 počinje prilično efektan šou dvojice energičnih omladinaca kojima je svaki pokret na bini isplaniran… ili samo tako deluje. Prljava gitara i “stojeći” bubanj (bez bašnjaka) na prvu loptu deluje baš dobro – žestoko, prosto, bučno… Ali, recimo, tri pesme i sve počne da se vrti ustaljenim šablonom. Ballroom je bio prepun a atmosfera kako na bini tako i masi totalno ludačka. Odgledali smo pet ili šest stvari i bilo nam je i više nego dovoljno, te je vreme bilo da se vratimo u Operu na THE PROFESSIONALS koji su počeli koji minut iza ponoći. Jedva smo uspeli da uđemo unutra pošto obezbeđenje, zbog popunjenosti kapaciteta sale, nije više puštalo ljude. Zavalili smo se na balkon i odatle ispratili odličan gig Paul Cooka i ekipe. Brojne pitke numere u maniru “Swindle”-a plus nekoliko nepoznatih koje bi trebalo da se pojave početkom jeseni na njihovom novom albumu, izazvale su odličan štimung u masi. Koliko smo skapirali Steve Jones je učestvovao na njemu, ali zbog lošeg zdravlja ne nastupa uživo sa bendom. Pred kraj nastupa odsvirane su “Silly Thing” kao i “1-2-3” na koju je dodat refren pesme “Mods, Skins, Punks” – baš lepo! Petak je trebalo da se završi sa Sheer Terrorom, ali smo nakon Professionalsa došli do Arene i poljubili vrata. “Koncert je otkazan zbog bezbednosti, pratite uputstva, trebalo bi da bude održan sutra”, saznali smo od momaka iz obezbeđenja. Par dana kasnije čuo sam da je pevač benda Hellbastard (onog koji se provlačio kroz Bolji život krajem 80ih) prolio nekakav gas po bini i podijumu iz bacača plamena i da je njihov koncert tada prekinut a prostor evakuisan. Tako smo pun sat pre nego što smo planirali lagano krenuli na spavanje… Tokom dana, Popa je uhvatio cele ili bar delove nastupa DOA, Real McKenzies, Subhumans, MDC, Steve Ignoranta sa Paranoid Visions, TV Smitha, a svirali su između ostalih i: Vice Squad, The Members, The Membranes, Maid Of Ace, Crude SS…

 

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top