REBELLION FESTIVAL 2017 // 03-06/08/2017 // WINTER GARDENS – BLACKPOOL

Ako sam ikada rekao OK, to je bilo to, bio sam devet puta, video sam sve, dosta je sa Blekpulom, sad potpisujem da ću učiniti sve da se i sledeće godine u ovo vreme nađem na istom mestu! Toliko je sve dobro organizovano, atmosfera je divna i toliko ima šta da se vidi svaki put da jednostavno više ne razmišljam… idem i tačka! Ove godine nije bilo gomile velikih imena koji garantuju dobar provod i rasprodate karte… Dakle, nisu svirali: Damned, SLF, Adicts, Cock Sparrer, Exploited, GBH, Buzzcocks… i brojni drugi bendovi koji su svaki put bili headlineri, punili najveću salu i redovno priređivali spektakularne nastupe. Tako mi se otvorio prostor da vidim gomilu drugih imena koje ranije nisam. Realno, nema šanse da bih propustio Damned, Sparrere ili Fingerse bez obzira što sam ih gledao između pet i deset puta da su kojim slučajem bili uvršteni u ovogodišnji line up… Pitate se ko su onda bili headlineri… Pa ovako, u četvrtak je udarno ime bilo Bad Religion, uz njih i Pennywise, pa Face To Face… Piteri su imali ozbiljan termin u najvećoj hali koja je bila prepunjena za vreme njihovog nastupa. U petak je glavno ime bio duet novajlija Slaves koji su izvazvali neverovatnu histeriju. Iste večeri svirali su i DOA, Real Mc Kenzies, The Professionals, The Godfathers, dok je Wonk Unit od pola 11 recimo napravio lom u Ballroomu pred 3.500 ljudi. U subotu su najveća imena bila: Sham 69, UK Subs, Angelic Upstarts, ANL, Ruts DC dok je čast da zatvori festival u nedelju pripala neverovatnim The Skids. Dobar deo vremena proveo sam na manjim binama u ranim terminima gde sam gledao mnoštvo sjajnih malih bendova koje nikako nisam stizao da „overim“ prethodnih godina. RIS ili Rebellion Intorducing Stage i ove godine opravdao je u potpunosti postojanje i prebacio sva očekivanja jer je prostor ispred male bine na kojoj je svaki dan sviralo desetak novih, malih bendova (svako po lapo čuke) bez zvaničnih izdanja ili eventualno sa tek objavljenim debi albumom, uglavnom bio pun… Ajd da krenem redom…
Day One // 03/08/2017
Iz Beograda preko Beča stižem u prepodnevnim satima u Mančester odakle hvatam voz za Blekpul što je još dodatnih sat i dvadesetak minuta vožnje… Uglavnom stižem na sunčano primorje oko lapo 2, smeštam se i odmah palim u Winter Gardens. Dakle, savet onima koji budu ikad planirali da zapale na Rebellion… mnogo brže se stiže ako se leti sa presedanjem na Mančester pošto je od Londona zagarantovano klackanje vozom od preko 3 sata, a voz košta skoro koliko i avion, ili jeftinija varijanta busom što je jače od pet sati maltretiranja… Uglavnom, kad se sve baci na papir opcija sletanja na mančesterski aerodrom neuporedivo je lakša i brža a izađe isto novca. Oko trojke nalazim se sa Popom (ex Bolji život/Kapetan Leshi – koji je i ove godine stigao iz Ciriha) koji je doputovao recimo dva sata pre mene i već stigao da overi ženski bend The Tuts koji sam gledao prošli put. Prvi bend koji zajedno čekiramo u Areni je ANTI-SOCIAL kojem u zagradi stoji i USA da bi se znalo o kome je reč. Trio iz Kalifornije koji se mota po sceni od 1986. mirovao je nekih desetak godina da bi od 2004. krenuo ponovo… Nisam ranije obraćao pažnju na njih… melodično, sa dobrim vokalom, žestoko, sirovo… nekako na momente najbliže prvom Bad Religion-u, ili mi je samo tako delovalo uživo. Korekto. Nakon njih preselili smo se u Pavillion na još jedno staro amersko ime – RENO DIVORCE. Zapitam se koliko takvih bendova uopšte postoji?! Liče na sve živo, a nekako su najbliže mešavini Social Distortion (zbog boje glasa, određene doze rokabilija i samog stajlinga članova) i Bad Religion. Fino pun prostor (preko petsto ljudi) i ne mali broj onih koji dobro poznaju opus benda. Sasvim solidna svirka koja me nije nešto preterano dojmila s obzirom da ih nikada nisam slušao detaljnije osim onako u prolazu.

Prvi put ulazimo u najveću salu u pola 4 na IN EVIL HOUR. Gledao sam ih kada su bili na „demo bini“ pre par godina. Od tada, opasno su narasli, masovno ih hvale na sva usta, imaju album i dva EP-ija a upravo danas zvanično im je izašao novi CD/LP „Lights Down“. Najveća sala bila je gotovo ispunjena u potpunosti, a u masi popriličan broj ljudi u majicama benda. Ko je bio na Exitu imao je prilike pevačicu In Evil Hour da vidi kao support vokal Angelic Upstartsima, samo što njen matični bend žanrovski nema puno veze sa ostrvom. Žestoke gitare, čak blago zametalizirane, brz ritam, odličan vokal… Da ne znam da dolaze iz jebenog Darlingtona kladio bih se da su Ameri, naravno dok ona između pesama ne progovori severoistočnim akcentom. Najkonkretnije, In Evil Hour svira melodični punk/HC pod uticajem kalifornijske scene sa odličnim ženskim vokalom. Desetak pesama, odnosno malo jače od pola sata, koliko smo odgledali, proteklo je u odličnoj atmosferi, a „Don’t Wake Up“ sa novog albuma bila je poslednja koju su svirali kada smo se preselili na Introducing Stage da „uhvatimo“ TRAITS, koji su u momentu kada smo stigli svirali treću pesmu. Interesantan detalj… zbog preklapanja dela termina dva benda, gitarista Traitsa furao je majicu In Evil Hour i obrnuto. Ovaj bend postoji tri godine, iz Leedsa je, a basista je nekada svirao u Random Hand. S obzirom da su me do kraja večeri čekali sve sami amerski bendovi za trenutak pomislih da sam negde tamo a ne u Engleskoj, jer i Traits zvuče kao da su sa zapadne obale. Za nijansu je boja glasa pevača previsoka za moj ukus, ali je bend skroz OK. Kasnije, tokom večeri, sretnem prijatelja, Engleza s kojim sam prokomentarisao zanimljivu činjenicu… Taj dan, dakle u četvrtak 03. avgusta, sigurno 70 posto prisutnih imalo je na sebi majice Epitaph/Fat Wreck bendova, pri tom nije reč samo o klincima već o svim živim… najnormalnije su matorci od preko pet banki bili u Descendents, Strung Out, No Fx, ali i u majicama mnogo manje zvučnih imena iz 90ih poput: Pegboy (pozdravljam!), Coffin Break (takođe pozdravljam!), F.Y.P (gde se njih setiše?), J Church (sećam se split singla sa Less Than Jake)… „Šta smo imali u UK u prvoj polovini 90ih, bukvalno ništa! To je bio najmračniji period punk muzike na ostrvu. Svi smo u to vreme slušali bendove sa američke scene, od Operation Ivy, Rancid, Guttermouth i Bad Religion s jedne do Agnostic Front, Sick Of It All i Mad Ball s druge strane“, objasnio mi je prijatelj. Zato nije ni čudo što je bend koji smo i mi ovde slušali onomad, a koji je svirao tokom večeri u Ballroomu, mislim na 88 FINGERS LOUIE, bio primljen od strane publike kao da svira kod kuće. Oni su bukvalno pokidali u najvećoj sali i pred ozbiljnom gužvom promovisali novo ostvarenje, album „Thank You For Being A Friend“.
Pre njih, na najvećoj bini, od pola pet, nastupili su PEARS. Kada smo ih pre godinu i po dana gledali u Beču kao support Dag Nastyiju bili smo prijatno iznenađeni viđenim. U međuvremenu, „kruškice“ izrastoše u ozbiljno zajeban bend. Svirački deo ekipe sabija samo tako dok je pevač Zach Quinn lud za trojicu… Koliko je sama svirka energična toliko je njegov performans još energičniji. Pred kraj svirke četvoronoške, s mikrofonom u zubima, prošpartao je kroz raspamećenu masu. Inače, primetan broj njihovih majica furala je kako publika tako i članovi pojedinih bendova. Pears ne vrtim često na gajbi, ali ću ih pogledati kad god mi se ukaže prilika i najtoplije preporučiti svakome!
Prvi put na binu na otvorenom izašli smo u pola 8 na FACE TO FACE koji su mi uvek bili u top tri benda kalifornijskog punka. Bukvalno od momenta kada su se pojavili 1991. i kada sam ubrzo čuo njihov prvi album privukao me je kako zvuk gitara tako i Treverov specifičan vokal. Koliko je samo energije u njihovom nastupu! Sva četvorica svirku sa završili natopljeni znojem, kao da su svirali u malom zagušljivom klubu a ne na otvorenom na 18 stepeni. „You’ve Done Nothing“ je otvorila četrdesetpetominutni nastup Face To Face-a a onda su bukvalno lepili pesmu na pesmu… Kratku pauzu pravili su nakon svakog seta, odnosno nakon što bi otpeglali vezano 4-5 stvari. U prvom setu smo tako imali i „You Lied“ i „Ordinary“ pa potom nakon prvog obraćanja publici kreće „Walk The Walk“ na koju je nakalemljena „Blind“ pa na nju „I Won’t Say Sorry“ i „Complicated“. Poslednji peti set pesama završen je sa „I’m Trying“ i „Disconnected“ – za čistu desetku! Ono što me je zaintrigiralo da ostanem na istom stejdžu je što je kasniji/bolji slot od Face To Face dobio TEENAGE BOTTLEROCKET. Oni su počeli svoj nastup u pola 9, a Casbah (kako je nazvan open air stage) je bio prepun (za 30 posto više ljudi nego na F2F) što je recimo nešto ispod tri soma. Tokom svih četrdesetak minuta bio sam u šoku, što meni relativno nepoznat i prosečan bend ima toliku podršku ozbiljne mase. Činjenica je da ih nikada nisam slušao detaljno, s obzirom da su nastali desetak godina nakon što je prvi amerski melodični punk talas zapljusnuo Evropu, ali ni izbliza nisam očekivao takav rusvaj kako na bini tako ni u publici. Hitično, pevljivo, dobar deo otpevan horski… ukupna slika za najvišu ocenu! Dok se vršio changeover na Casbahu otpalili smo na Introducing Stage gde smo odgledali dvadesetak minuta nastupa sastava THE RELITICS iz Durhama, čiji članovi imaju svaki preko pet banki, a koji zvuče prilično neubedljivo. Bend otvoreno ističe svoje levičarske stavove, tekstovi su puni političkih tema, a ženski vokal na trenutak je podsetio na Penetration. Uglavnom izlazimo ponovo napolje i vraćamo se nazad na Casbah Stage gde je glavnokomandujuću palicu ove godine za FOH-om držao Đura (moj naklon za kvalitet zvuka tokom svih bendova koje sam gledao na toj bini što nije bio slučaj i na ostalim binama u Winter Gardensu).

Uglavnom, kako je veče odmicalo tako je servirana poslastica za poslasticom… dakle, GOOD RIDDANCE! Zbog preklapanja termina odgledao sam prvih pola sata, odnosno 2/3 njihovog nastupa. Majstori su bukvalno kidali sve vreme. Imaju taj specifičan bubanj, i Russov „režeći“ vokal – ma klasičan domaći zadatak! Bez pauze peglali su jednu za drugom, a sve hit za hitom. Nisam gledao Good Riddance kad je bio u zenitu popularnosti, ali sumnjam da su mogli da zvuče bolje od ovog! Toliko! Na žalost, „morao“ sam u Ballroom na PENNYWISE, koji su mi za deset posto draži bend a koji nikada nisam gledao sa Jimom na vokalu. Prethodni put kad su svirali, bilo je sve super samo što je falio njegov glas. Majstor se nakon kratke pauze vratio u postavu pre par godina i ovo mi je bila prva prilika da ih vidim u punom sastavu. Pakao kreće od samog starta, prvom pesmom sa prvog albuma – „Wouldn’t It Be Nice“… Od tog momenta počinje rusvaj u publici, „Can’t Believe It“ je naredna pa „Fight ’till You Die“. Odlična komunikacija sve vreme između mase i benda… Negde na polovini nastupa napravljen je mali brejk. Tada su odsvirane spojeno obrade „Minor Threat“ i „Wild In The Streets“ nakon kojih lagano koncert počinje da ulazi u završni deo prvo pesmom „Society“, pa totalnim ludilom na „Straight Ahead“ odnosno „Fuck Authority“. „Living For Today“ bila je pri kraju seta, trebalo je da uleti i „Stand By Me“ ali je iz beka dojavljeno da je bend na isteku 55og minuta nastupa odnosno da ima fore za još jednu pesmu… Očekivao, preskočili su obradu i izveli, zajedno sa gostima na bini i publikom „Bro Himn“ za kraj. Reći ću samo… Ufff!

PENNYWISE

Veče je završeno nekako logično, sa BAD RELIGION, koje sam gledao u raznim fazama u poslednje dve decenije pet, šest puta. Već duže vreme ih ne slušam ni blizu kao nekad, prestao sam davno pomno da pratim njihov rad. Posle „Stragner Than Fiction“, preslušao sam svaki naredni album, ali bez preteranog udubljivanja… Ali, koncertna set lista je gotovo svaki put (izuzev na Exitu) otprilike kao da sam je ja sastavljao. Majstor Bejker je uvodom u „American Jesus“ dao znak da žurka može da počne… u publici u tom trenutku eksplozija! Sledeća je „Do What You Want“ pa „No Control“, Anesthesia“, „Against The Grain“… Sve sami hitovi iz prve polovine 90ih. Odsviraše svega tri-četiri iz novog veka poput „New Dark Ages“, „Sorrow“, „Social Suicide“, „Fuck You“… mislim da je to to… pošto je ostatak set liste od 25 stvari okupirao opus sa prvih nekoliko albuma („Delirium Of Disorder“, „You“, „Henchmen“, „Generator“, „Conquer The World“, „Sanity“, „You Are The Government“, „Strager Than Fiction“, „Modern Man“, „You’re Only Gonna Die“…) – uglavnom, jedan od boljih nastupa Bad Religion koji sam gledao. U publici od 7 do 77… gomila roditelja sa klincima koji su svi od reda znali sve tekstove na pamet! Odlično! Dok se Don Letts spremao da svojim di džej setom spusti zavesu na prvo festivalsko veče, iscrpljeni od celodnevnog putovanja + gigovanja oko keca zapalismo na spavanje.

BAD RELIGION

Dodaću samo i spisak bendova koje smo propustili u četvrtak zbog preklapanja satnice sa nama danas bitnijim imenima: Lefover Crack, PTTB, Drongos For Europe, Barstool Preachers, Evil Blizzard, TV Smith, Buster Shuffle, Menace, Acidez, All Torn Up, Choking Susan. Jedino ime koje sam planirao da vidim a nisam uspeo je Burning Flag, HC bend sa ženskim vokalom iz Halifaksa koji je svirao na Introducing Stageu u vreme kad i Pears na najvećoj bini. Iz nepoznatog razloga, The Generators je otkazao svoj nastup.

 

Text by Zgro

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top