IzveštajiTurneje

Kurve Euro weekend 2019

Dosadni tour reporti! Tko je gdje bio, s kim se sviralo, glupe benzinske i autoceste, vinjete i tuneli u Austriji i onda smo se vratili u Zagreb.

Dakle, krenuli smo u četvrtak u 13:00 iz Zagreba, kombi se napunio na Trešnjevci: bend + Vladek koji nas nesebično vozi i Toni Plutonij koji je uzeo GoPro i neke kablove jer ćemo snimati sranja na touru. Nismo ni krenuli, već smo stali na prvoj benzinskoj kupiti neke stvari, to je bilo nakon 4 minute vožnje.  Dosta loša spika, izašli smo iz kombija malo rastegnuti noge. Nakon toga, deset minuta nije minulo, stali smo već na drugoj benzinskoj riješiti se nekih dokaznih materijala da nas ne bi jebali na granici. Kad smo spalili dokaze, počeli smo nekako i putovati. Vladek nas je upozorio da se svi vežemo, na granici su nas pregledali jesmo li zaista svi vezani i ušli smo u Sloveniju. Dakle tour report ovdje postaje dosadan, osim što smo oko 21:00 negdje u Austriji stali na nekoj benzinskoj i popili 4 kave za 20 eura i onda se zgražali da to toliko košta. Malo smo napikavali po nekoj aplikaciji na videozidu ispred wc-a ali nismo uspjeli skužiti kako se zumira karta. Oko 22:00 smo došli u Minhen, google maps je našao klub bez nekih poteškoća. Klub se zove SunnyRed, nalazi se u podrumu neke sasvim OK građevine. Sišli smo dolje s opremom, pozdravili domaćine i oni nas, ukazali su nam na beskonačne pive u jednoj sobici i pokazali nam hranu a ne oružje koju smo mogli jesti ako smo bili gladni. Nismo bili gladni, pive smo višeručno prihvatili i stali ih otvarati. Nema stejdža, svira se na podu, gitare i oprema već namješteni za prvi bend. Tonsku smo fulali, ali s time smo nekako i računali. Inače smo dosta šugavi na gigovima jer se držimo skupa i razgovaramo o mjuzi, što je dosta glupo i na neki način ružno prema domaćinima pa smo se nasilno razišli i zabranili si okupljanja do kraja večeri. Klub se počeo puniti, nabrijana HC slušaona, bilo je i powerviolencea i sve skupa dosta žestoko: ljudi stoje ispred zvučnika i zapravo slušaju mjuzu, događaju se tijela i pokreti, dosta dobra vibra. Odnekud su počela izranjati neka poznata lica iz Hrvatske, svježi stanovnici Minhena. Alternativna dijaspora, ljudi koje smo poznavali ili za koje smo znali u HR već godinama. Tu smo se naravno raspričali, pili, kakav je život, kako se živi i takve stvari. I dobro im je.

Prvi bend je počeo nekad svirati, mislim da su to bili Kein Signal: stali smo ondje u prve redove i počeo je pank. Publika se lagano pokrenula, energija kluba bila je dosta zanimljiva već na prvom bendu. Dalo se osjetiti nešto od tog Black Rat Collectiva koji su i organizirali svirku, bilo je nečeg uključivog i zajedničkog unutra. Također, bilo je neke radosti panka, ne znam uopće kako to opisati – ono kad je ljudima drago da se uopće održava pank gig i kad se ne broje pank zrnca niti se izdrkava po stilskim razlikama. Dakle, bend svira neki radosni pankrok sa ska upadima, nakon crust/powerviolence slušaone – i nema neke razlike u publici, svi su tu i svi su došli na bend. Odrokali su svoj set, lijepo smo se zabavili, dolazi drugi bend, Mahoney. Ista priča, publika se naravno polako opušta i upušta, dolazi do nekih plesova oko štange usred kluba, počinej i poganje. Tko neće pogati, stoji iza ili sa strane, tko hoće pogati, pada po podu. Nema suđenja, nema ljutih pogleda, svima je sve OK. I ta energija jednostavno izranja iz kolektiva, iz scene, iz giga samog. Mahoney završava svoj set, imaju strašno zanimljivog gitarista kojeg je milina gledati jer se sav nekako daje u tu svirku, bez onog osjećaja da glumi sviranje, jednostavno to radi iz sebe. Sad se mi penjemo na stejdž koji je na podu, dakle ne penjemo se nego ostajemo, i iznenađujuće brzo počinjemo sa svirkom. Ovo kažem zato što je naš bubnjar dosta mutav za slaganje bubnja i to mu traje cijelu vječnost, plus koristi oba rack toma što je praktički blasfemija u panku i nije cool jer ne odaje tu neku dozu ležernosti koju treba imati ako sviraš pank. Međutim, mi zaista počinjemo dosta brzo i stvari uskoro postaju jako zanimljive. Dijaspora je tu u prvim redovima i počinju proizvoditi čudesa, ali i cijeli klub odjednom prihvaća mjuzu i ona jebena neverbalna magija panka, jezika koji svi razumijemo ako ne želimo biti seronje, počinje raditi svoje. Skužili smo se. Odjednom cijeli jebeni klub se mrdulji, pogo ili što već se događa u cijeloj prostoriji, svi padaju, ide radost: mi smo naravno još nabrijaniji čim nam publika vrati i tu smo se dosta raspištoljili. Jako jako jebena svirka, zadovoljni smo ko psi, jednako tako i mokri, pijemo čudesa pive na stejdžu, donose nam nove i u tom košmaru i lijepom kaosu nekad i završava gig. Odličan početak vikenda, odličan četvrtak. Čak smo i prodali nešto mercha i to uglavnom dijaspori. Merch ćemo tek kasnije prepoznati kao jako bitan element financiranja putovanja, o tome ću nešto kasnije, ako se sjetim. Ovo bi bilo OK boldati da se sjetim.

Spavanje je u nekom trailer parku, ne znam je li ti pristojno tako reći i postoji li neki solidarniji naziv ali to je u suštini to: Bicycle guy – nismo mu zapamtili ime, vodi nas tamo u jednu prikolicu koja je dugačka deset metara i cijelom kolektivu služi kao dnevna soba. Tu nas upućuje u pravila ponašanja, mi to sve pamtimo i prihvaćamo jer smo dobri ljudi. Ja sam otišao spavati, ostali su poumirali nekad kroz noć a neki su mislim i dočekali jutro na trijemu ispred te prikolice. Nemam pojma. Ujutro doručkujemo, Bicycle guy nam donosi neka peciva i namaze i to smo sve smazali, Gradski je složio kajganu, popili smo kavu. Peremo suđe štedeći pritom vodu, podjelili smo obaveze i kad smo sredili prikolicu da izgleda kao da nas nikada nije ni bilo, ostavljamo im neke pare u zajedničkoj škrabici i uskoro krećemo na put za Leipzig.

Autocesta, benzinske, pušenje, naplata WC-a i ostale nebitne stvari. Ja sam imao genijalnu ideju za taj prazan hod na autocestama: uzeli smo onog malog Marshalla na baterije i kao, iskoritit ćemo to vrijeme da svi zajedno radimo na novom EP-u. Izvadio sam gitaru, malo sam nadrkavao i to, onda je Gago pokazao neku rhytm-based igricu na mobitelu. Uskoro mu je mobitel spojen na bluetooth zvučnik, svi igraju, događa se natjecanje i moja plemenita namjera da radimo mjuzu u kombiju pada u vodu odnosno biva pregažena MIDI zvukovima iz te glupe igre. Kažem glupe jer je glupa, a ne zato što sam bio dosta loš u svakom krugu. Stižemo u Leipzig dovoljno rano da odradimo tonsku. Ah, Zoro! U Zorou smo svirali na Zoro festu prije dvije godine ili tako nešto i bilo je strašno dobro. Bilo je fantastično, zapravo. Svirali smo kao zadnji bend zadnjeg dana festivala, prije nas je svirao neki nahajpani bend iz Australije koji su svi došli pogledati. Mi smo nekako zatvorili festival tim ljudima i dogodio se onaj pank, jednostavno smo sa stejdža prebacili taj svoj HC/pank i ljudi su nam ga vratili natrag promjenjenog i jebenog. Saša Nužda nas je tada vozio na mini tour i rekao da smo ‘buldožerom prošli kroz klub’. S tim sjećanjima i takvim očekivanjima napravili smo tonsku u Zorou. Opet nam je, kao i prije dvije godine, bio prejeben zvuk. Otišao sam se zahvaliti toncu što nam je napravio tako lijepi saund, bilo mu je malo čudno ali imao sam potrebu zahvaliti čovjeku što je to tako lijepo uredio. Rekao je: ‘Nisam nikad slušao vaš bend, ali mislim da ovako treba zvučati.’ Najbolji čovjek na svijetu i dobro je mislio. Onda smo se malo nahodavali po toj zgradi, gore na zadnjem katu je dnevni boravak/kuhinja i tamo smo večerali fantastičnu, izvanrednu vegansku hranu. Ja sam tri ili četiri puta punio tanjur, što da kažem? Tu je isto frižider s beskonačnim pivama pa smo udarili i po tome. Jebeni Zoro funkcionira kao urica, podjela odgovornosti, preuzimanje odgovornosti… zdrav kolektiv i oaza panka. Malte, naš domaćin, nam je sredio Leipzig i prije dvije godine, nakon što smo zajedno svirali u zagrebačkom Attacku s njegovim Midnight Climaxom (nažalost pokojnim). Sad nam je opet sredio Zoro, ali i koncert naredni dan, u subotu, također u Leipzigu. Prije koncerta smo se družili s Malteom, razgovarali o koncertu i mjuzi, o njegovom bendu s kojim ćemo sutradan svirati negdje u gradu. Jako ga volimo, Maltea. Malo smo glupi Yugosi i sve što ide s time, ali mislim da smo se skužili. Pričao nam je o nedavnom gostovanju zagrebačke Eke Bube i uskoro je počeo prvi bend. Nažalost, nisam zapisao kako se bend zvao. Sviraju neku drugačiju mjuzu, istražuju saund, što ja znam… to smo pogledali i onda je došao red na nas. U klubu je bilo sve skupa oko stotinjak ljudi, dakle kapacitet trećinom popunjen ali nismo se dali smesti. Pa to je jebeni Zoro, gdje smo odsvirali jedan od najdražih nam gigova ikad! I onda, čudo. Mi tamo prangijamo na najjače, publika stoji prekriženih ruku i nadzire provedbu radova. Dosta usrano. Rokamo dalje, sad smo već na pola seta ali ne događa se ono što smo, naivno, očekivali od Zoroa. I tu se zapravo useremo u gaće i umjesto da se razvalimo od gušta, kako smo znali napraviti na manjim, intimnim gigovima, mi se usučemo u sebe kao kornjače i nekako preko kurca odsviramo set do kraja, maltene kao da se ispričavamo što smo ondje. Sve OK, ljudi plješću to je to nešto, ali ostaje nam gorak okus u ustima. Nakon nas, sviraju Es War Mord iz Berlina. Stara škvadra koja je prošla kroz hrpu legendarnih bendova koje je organizator Malte slušao u ranijoj mladosti, kako nam je rekao, a ovdje promoviraju svoj novi album. Počeli su rokati, rondali su taj dosta moćan hardcore, bilo je strašno nabrijanih stvari, bilo je nekih koje su trajale duže nego što bi im bilo korisno, ali sve u svemu, nabrijani ljudi koji znaju što rade. Bilo je tu i tamo nekog poga ali sve skupa nije se uspio dogoditi onaj kaos koji smo zapamtili sa Zoro festa. Cijelu večer. Poslije smo se družili na merchu s Es War Mord, nismo prodali ništa svojih skromnih majici, razmjenili kontakte za štampanje ploča, zapalili nekoliko pljugi i kasnije se svi skupa prebacili gore u onaj boravak kako bismo cugali, jeli, pušili i sve to. Obzirom na promociju ploče, cura iz Zoroa je Es War Mordu napravila tortu pa smo slavili, puhali u svjećice koje su bile zabijene u šećernu lubanju na vrhu. Ja opet odlazim spavati nekad kad sam procjenio da je najpametnije, ostali su čekali zoru ili nešto slično.

Drugi dan oporavci, opet fantastičan doručak, nekakvo prhko lisnato tijesto punjeno nečime sa špinatom i mislim

Kurve i ekipa sa toura

tunjevinom, ubili smo se od okusa i sreće. Nakon toga smo radili na novom EP-u, izmislio sam rif koji smo nazvali Zoro. Dolazi nam Malte, uskoro krećemo u grad na tu drugu lokaciju gdje je subotnji koncert. Gago (bubnjar) nam je tu retardiran sa slušalicama u ušima i ne čuje što mu govorimo, susramlje na najjače i vječna borba, ali uspjevamo potrpati bubnjeve u kombi i pičimo na gig.

Neki veganski restoran slavi desetu godišnjicu poslovanja. Nalazi se na nekakvom velikom raskršću: dijagonalno nasuprot restoranu je adventski vašar, čuju se harmonike i petarde. Restoran je prilično malen, nekoliko desetaka kvadrata i čim smo unijeli opremu, upijamo taj prostor i osjećamo potencijal za dobrim gigom. Jučerašnji Zoro odlučujemo zaboraviti. Jedemo vegansku večeru, i uskoro počinje prvi bend. Neki inovativni powerviolence, svi u bendu su okrenuti leđima publici, došlo mi je žao bubnjara što se i on ne može okrenuti. Sviraju neku čudnu mjuzu, nije mi se svidjelo ali jebeš ukuse, kasnije se tip sa sintićem počeo naginjati prema ljudima pa mi je to bilo OK. Drugi bend je Malteov novi sastav! Woohooo! Vičemo tamo iz sveg glasa u tom malom prostoru ‘Malte, Malte!’ Opet jebeni Yugosi sramote čovjeka ali mislim da mu je ipak bilo drago da ga volimo. Roknuli su dosta kratki hardcore set, ma jebo me pas ako nije bilo nečeg jugoslavenskog u zvuku! Moram tu napomenuti da je Toni Plutonij otišao u neki dućan kupiti cugu ‘za kasnije’ i vratio se sa tri kopije jegera koje svaka koštaju valjda 4 eura ili tako nešto. Kad je Malte vidio cugu, prisjetio se djetinjstva, dakle sve je jasno.

Nakon njih, penjemo se na taj prostor za sviranje, dosta visoko i krećemo sa setom. Sound je naravno koma jer je razglas slab i vokali se praktički niti ne čuju, prostor zvoni, sve je kaos. Ali! Odjednom se počinje opet događati pankčina i vidimo u publici neka lica koja su i jučer bila u Zorou, došli smo svi zajedno na popravni ispit. Uskoro se netko penje po nekim gredama na stropu, Vito se valja po podu, netko se valja s njim da bi ga sprdao a onda i da bi bio iskren, ne pijemo pive na stejdžu nego tu kopiju Jegera i kaos se razmota u svoj svojoj ljepoti. Strašno dobar ispravak netočnog navoda. Gigčina, spontanost, nered, pank. Jebeno! Kasnije smo se svi dosta loše napili i bili u podrumu ispod restorana. Pričalo se o svemu i svačemu. Ljudi su gore zabrinuti jer se radikalna desnica uči rukovati oružjem i imaju gotovo pa vojničke kampove u kojima se pripremaju za neka ružna sranja. Smirujemo ih, pričamo kako smo fašistima već jebali mater i kako ćemo im opet jebati mater ako do toga dođe. Zanima ih povijest NOB-a i gerilsko ratovanje. Pričamo o partizanima, sve im je to romantično a mi se malo krpamo na dostignuća djedova i baki dok se šepurimo njihovim otporom. U jednom trenutku sam skužio da sam govorio kako ‘smo Švabama jebali mater’ i da se upravo nalazim u Njemačkoj. Ali mislim da smo se svi razumjeli. Onaj lažni jeger počinje uzimati maha i ja sam već izvan restorana na trežnjenju dok počinje rominjati nekakva povoljna kiša. U tom trenutku mislim da je Toni dolje u podrumu već gol ili polugol i da mlati kurcem Gagu po leđima, što nažalost nisam vidio. Vladek nas vozi natrag u Zoro, svi smo užasni i odurni, ja se po dobrom starom običaju povlačim na spavanje prije nego mi postane jako loše. Ostali nastavljaju cugati, slušati mjuzu, igraju lovice itd.Ujutro se budim prvi, pijem solo kavu, drago mi je da niti jedan od ovih dana nisam bio mamuran. Naučio sam svoju mjeru. Šaljem neke mejlove i obavljam stvari iz onog drugog života. Uskoro se svi počinju dizati iz mrtvih. Podjela poslova: bacamo smeće, peremo te stolove, šank, metemo pod, peremo svo suđe koje zatičemo u Zorovoj kuhinji, radne površine također. Nakon što smo sve doveli u najbolji red, pakiramo se i krećemo na put. Kombi se taman pokrenuo kad zamjećujemo Maltea i djevojku kako ulaze u dvorište. Zahvaljujemo mu, grlimo se s našim Malteom i odlazimo za Offenburg.

Dugi put i onda smo tamo. Nalazimo klub koji je smješten u podrumu neke upravne zgrade. Klub je jako zanimljivo položen, ulazi se u dugački hodnik kojim se treba probiti do drugog kraja zgrade, gdje je prostor za svirku, prostor sa šankom i predsoblje a stolnim nogometom. Klub postoji od 77-e, to nas je impresioniralo. Dočekuje nas domaćin Didi, jako ljubazan i srdačan lik i odmah se svi skompamo. Jedemo večeru. Obzirom da smo došli dosta kasno, nema tonske, idemo odmah sa svirkom. Točnije, uskoro kreće prvi bend. Saznajemo da su trebala svirati četiri benda, ali dva su silom prilika otpala (Löschen i Kick it!): jedne su panduri maknuli s ceste jer im je vozilo derutno, drugima je bubnjar slomio ruku. Ukratko, ostaje domaći bend Fatal Brutal iz Offenburga i mi. Zanimljivo, koncert je prvotno napravljen za ona dva benda koji sad nisu uspjeli doći, a domaći i mi smo uletjeli tek kasnije. Ali što ćeš, idemo od giga napraviti nešto suvislo. Fatal Brutal kreće prvi, jebeni su, energija, toplina, našpanani i točni. Super super otvaranje i zapravo polovica večeri. Gitaristu puca žica, trčimo po gitaru ali on je brz i efikasan i već stavlja zamjensku žicu. Nastavljaju set neokrznuti, završavaju ga, energija u publici je dobra i sve je našpanano kako treba. Mi se penjemo nakon njih, tonac nas pita je li ok da snimami gig jer su si ozvučili opremu pa da napravimo neko lajv izdanje. Odlično, idemo! Meni puca žica na drugoj pjesmi i ja sad također idem mjenjati, samo što nemam uredno posložene nove žice nego neuredno klupko nekih starih žica i sad tamo prebirem po tome dok ne nalazim A žicu. Ide već druga pjesma, mislim da sam se tek na kraju uključio u svirku. Ali ide dobro, energija nam je valjana, nabrijani smo, publika nam vraća i stvar se razvija onako kako treba. Klub ima politiku od 20 pića po bendu, nas je 5 plus Vladek i Toni. Didi, organizator, kaže da ništa ne brinemo o tome. Pijemo neke gemište u bočici od 0,25, ja sam si uzeo 4 komada na stejdž jer računam da mi je to isto kao dvije pive koje obično popijem u tih pola sata svirke. Mislim, po količini je isto. U pola giga Didi se pojavljuje s kartonom tih gemištića i stavlja ih pred nas na stejdž, dakle karte su poptuno otvorene, lica su nam već ionako ozarena od giga i ovaj mali znak pažnje nas lansira u svemir radosti i sreće. Razbijamo taj gig onako kako treba, nafulavali smo se najviše na svijetu baš onako za tu lajv snimku. Odličan kraj vikenda. Nakon nas nastupio je još jedan lik, puštao je mjuzu s laptopa, repao na mikrofon i paralelno prikazivao neke projekcije tamo na platnu s uputama za tjelovježbu za seniore. Pratili smo naravno upute i to radili, bilo je OK. Dogovor je da je doručak u ponedjeljak u 8.30 jer moramo voziti deset sati drugi dan do Zagreba. Didi nas vodi na spavanje i za to putovanje do konačišta puni gajbu raznim pićima, što smo radosno ponijeli sa sobom. Četiri minute od kluba dolazimo i u taj youth centar, jako uredno i lijepo, stvarno ugodno mjesto gdje smo počeli pomišljati da smo normalni. Tu smo također malo pijuckali, pušili i svašta nešto, Didi nas nekad ipak napušta i odlazimo na počinak. Budimo se tri sata kasnije, krećemo u klub na doručak. Predivan doručak, topli kruščići, namazi, svježe povrće. Ekipa nam pakira gajbu gaziranih i negaziranih voda i nekog Kuba pića s kofeinom. Razdragani, radosni i umorni odlazimo na put prema Zagrebu. I tu sad dolazi deset sati te ceste, Vladek nas vozi neumorno i guta nemilosrdne kilometre. Pričamo o politici, stanju u državi, korupciji i ostalim sranjima. Neki spavaju. U Austriji počinje ozbiljan snijeg ali nekako smo i to izbjegli. Obzirom da je badnjak, na granici nas puštaju bez da nam uopće i gledaju dokumente, izgledamo kao šljakeri koji se kasno vraćaju kući biti sa obiteljima ili tako nešto. Oko pola devet navečer smo u Zagrebu, peremo kombi, razilazimo se nakon toga. Znamo da sad Gago odlazi na neki put i da ga neće biti do lipnja, kad idemo svirati na To Be Punk festivalu u Novom Sadu. Nakon 2 i pol mjeseca intenzivnih svirki, sad nastupa pola godine nekog drugog života. Sad ćemo valjda raditi na tom četvrtom EP-u, preko conference callova, suradničkih platformi iz svijeta businessa i ostalih not-so-true-hard-core rješenja kojima se služimo da bi premostili nepremostivo i svirali taj jebeni pank, unatoč životu.

Šabo

Comments

comments

Tags
Close