Acroholia na festivalu Optimalinija/ Kaos Panonia

Pre jedno desetak godina Acroholia je nastupala na nekom grupnom koncertu u Inđiji. Kako to sa nama obično biva, put do i od festivala do naše beogradske baze operacija je bio ispunjen pustolovinama, konfuzijom i smrtnim opasnostima. Ako uračunamo promašivanje skretanja za Inđiju i vožnju nekoliko desetina kilometara u pogrešnom smeru, dve puknute gume i generalno neprijateljstvo koje se uvek iznova izgradi između članova benda kad moraju da zapravo sviraju zajedno, ovaj partikularni koncert  mi ne bi ni ostao u nekom posebnom sećanju da nismo tokom putovanja do Inđije vodili razgovor o tome jesmo li konačno suviše stari da bismo se bavili ovim.

Uobičajeni argumenti o tome da postoji određena doza apsurda u tome da se radi o bendu čiji su članovi tokom decenija pronašli način da primetno unazade sopstvenu sviračku tehniku i da su nam interesovanja danas drastično različita u odnosu na vreme kad smo počinjali su se na kraju skršili o jednu svima nama potpuno jasnu istinu. „Bendovi sa kojima sviramo večeras su mlađi od nas po deset i petnaest godina“, rekao je neko, a našta je neko drugi prokomentarisao: „Da, ali za deset godina oni neće postojati, njihovi članovi će biti u Demokratskoj stranci, raditi u marketinškim agencijama i ići u crkvu a mi ćemo i dalje svirati.“

Pokazalo se da su ovo bile proročke reči. Osim naravno u pogledu Demokratske stranke, ali dobro, i Tarabići bi se ugrizli za jezik da su morali narodu da saopšte kako će u 2016. godini na čelo iste doći – od svih mogućih ljudi – Šule tviteraš. Uostalom Tviter nije ni postojao pre deset godina, ljudi su u to vreme morali da se uzajamno vređaju koristeći glasnike na konjima i golubove pismonoše.

Deset godina kasnije, sedimo u kolima i vozimo se prema Novom Sadu, Žare, jedan od organizatora Kaos Panonija festivala nam je objasnio da se mesto izuzetno lako nalazi, i da je to nekakav Moto Ranč pored grada koji je nemoguće promašiti. Na moje, možda i nerazumno pitanje zašto nisu stavili barem nekakvu najprimitivniju mapicu na fejsbuk stranicu Festivala on mi kaže da je Poda, suorganizator, takvu ideju osudio sa najvećom indignacijom gunđajući nešto usput o hardkoru i tome kakvi su današnji klinci. Istina je da nisam dostojan ni da nosim činele proslavljenom bubnjaru Patarena i Fear of Dog pa prihvatam ovu filozofiju bez hroptanja.

Naravno, na putu do Moto Ranča se nekoliko puta izgubimo – zašto se uopšte ikakav topografski element u Vojvodini zove „ranč“ a ne „salaš“? – iz nekog razloga naš pevač, recimo, ne može da se seti gde je parkirao svoj auto. „Mislim da je u ovom smeru“, kaže dok tražimo kola kojima je došao iz Subotice u Novi Sad, „neka ulica vojvode… Mitića“. Naravno, prolaznice koje pitamo za pomoć nam se smeju – čaki vojvođanske žene znaju da u srpskoj istoriji nije postojao vojvoda Mitić, već Mišić, ali do kola na kraju, protivno svim izgledima, stižemo. Sad samo treba naći druga kola, put do ranča i sam ranč u okolini grada, a mrak već počinje da pada…

Tokom dolaska u Novi Sad u kolima pričam sa Duškom, iskusnim fotografom koji se proslavio brojnim akcionim slikama napravljenim na neprebrojnim hardkor koncertima tokom protekle decenije. Interno, ja ga i dalje zovem „mali Dule“,čoveka sa dvoje dece i decenijskom karijerom u osiguranju. U jednom momentu mu pomenem neku poznanicu koja je izgubila posao u osiguranju i sad bezuspešno traži novi i dodam „ali, dobro, ona ima već 40 godina.“ Duško me pogleda malo čudno pa mi kaže „Pa, ja imam 40 godina.“ Pogledam onda i ja njega. Gaddemit, pomislim, ON ima 40 godina?! Pa koliko onda JA imam?!!“

Stižemo na Festival po već potpunom mraku. Probijamo se kroz flotilu komaraca koja forsira ranč iz smera obližnjeg Dunava i pregovaramo sa Ruskinjom koja volontira na ulazu. Objašnjavamo joj da nas šestoro, navodno, svi sviramo u bendu. Da nam je još došao i basista pa da nas ima sedam – to je srećan broj. Ovako, Ruskinja je malo sumnjičava ali valjda je i njoj jasno da grupa neobrijanih ljudi starijih od četrdeset godina (sa sve ženom – nešto mlađom i sa manje facijalnih malja) nije došla ovamo iz Beograda i Subotice da na prevaru utrči na andergraund festival pa nam na kraju daje papirne narukvice koje nas uvode na ranč.

Da li smo mi suviše matori za sve ovo? Par sati ranije sedimo u kafeu u Novom Sadu. Poslednji je dan Exita i grad je pun internacionalne omladine koju bismo mi – da smo neka vlast – verovatno preventivno pohapsili. Pijemo limunade sa raznim aromama (jagoda, malina, nana), umesto piva kako bi bio red, i najveći problem je što nam kelner nije rekao da koriste sodu za njih. Gazirano piće ume čoveka da iznenadi ako mu se ne nada. Postoji ta neka neizgovorena – i svakako neutemeljena – nadmenostza stolom u vezi sa činjenicom da nikada nećemo svirati na Exitu i da umesto toga idemo na andergraund festival koji je toliko andergraund da nismo sigurni ni kako da do njega stignemo.

Deset godina nakon nastupa u Inđiji, zaista, svi bendovi sa kojima smo tamo svirali više ne postoje. Ni mi ne postojimo u nekom ozbiljnom smislu, ali i dalje sviramo. Nije to zato što smo mi zaista hardkor a oni su bili turisti, mi smo samo suviše glupi da stanemo kad je pametno da se stane i nekreativni da radimo nešto pametnije. Naravno, i inertni smo, Žare se pošteno namučio da nas dovuče u Novi Sad i do samog kraja je sve visilo o koncu. Basista je otkazao tokom dana – Žena i dete su mu bolesni. Mi ostali ni ne znamo baš kako idu pesme. Imali smo jednu probu u poslednjih 18 meseci, tri dana pred nastup. Nije baš mnogo pomogla.

U kolima do Novog Sada slušamo valjda neki hard rok. Posle, kad pređem u druga kola prvo ide Haris Džinović pa onda neki ruski Cigani. Nismo mi hardkor, valjao bi nam i GPS, ali ni on nije od pomoći da se nađe taj prokleti ranč. Slušam o zavadama koje u bendu postoje već dve decenije. Nemaju veze sa bendom, samo sa ljudima u njemu. Ljudi smo. Sviramo zajedno. Viđamo se retko. Ali mi smo bend, već duže od dve i po decenije.

Naravno, ja i ne znam zašto nas uopšte zovu na ovakve festivale. Mi nemamo praktično ništa zajedničko sa publikom koja ih pohađa. Gledam klince oko sebe – svi u crnom, koži, pocepanim farmerkama i majicama, okićeni pirsinzima, tetovažama, prišivačima i bedževima. Pričaju mešavinom engleskog i vojvođanskog, mirišu na piće, seks i in situ pripremanu vegansku hranu.  Puni su energije.

Mi svi nosimo naočari, bermude i patike, imamo kratke ili nikakve kose, ne brijemo se i veče provodimo dopisujući se sa svojim ženama putem SMSa. Čim završimo sa svirkom moramo nazad, kažemo Žaretu koji nam se zahvaljuje što smo uopšte došli. Sada je i on svestan kakav je podvig bio dovesti ovaj bend na ovaj događaj. Mada i dalje nije jasno šta ćemo tu – mi smo u principu sve protiv čega publika ovog festivala treba da bude. Nismo hardkor, samo smo inertni.

Naravno, ja nemam ni činele ni bas pedalu. Obaveštavam Podu da mi je Žare rekao da će mi on pozajmiti svoje. Poda kaže, skoro se izvinjavajući, da on ima samo neke polomljene činele. Ou maj gad, pa meni su i takve isuviše dobre. Palice, jedini par koji imam dobio sam pre dve godine na poklon od koleginica iz bivše firme. Istanjene su skoro do providnosti, skoro da se plašim da njima udarim išta tvrđe od vazduha.

Ali udaram, sve redom, kože, drvo, metal, u kućici u kojoj sviramo je vruće, ali imam utisak da je publici gore nego meni. Oni bar imaju nadu da ćemo svirati malo bolje u sledećoj pesmi, a nada vodi u razočaranja. Ja znam da nećemo.

Stvari idu kako idu. Sviramo pesme iz svih perioda Acroholije, sa početka devedesetih, ali i od pre par godina. Ne da se razlika čuje. Bez basa smo pa je gitara – kompenzacije radi – pretvorena u zvuk glečerskog odrona. Pevač urla tako da mislim da će mu vene na čelu popucati. Neke pesme ponavljamo ne jer smo ih prvi put pogrešno svirali (jesmo) nego jer gitarista ne može da se seti drugih. Publika se ne usuđuje da previše prilazi, što je dobro – kadje čovek obuzet mržnjom i samoprezirom, može da nasrne i na nedužne.

Završavamo obradama Napalm Death, naravno. Nisam siguran da u publici uopšte ima više od 2% osoba koje znaju šta je to. I zašto bi, za ime svega što je u islamu sveto? Mogli smo isto tako da sviramo Little Richarda, matori smo mi za ovo.

Pre povratka jede se pasulj (ili sočivo?) koji se služi za publiku i bendove. Basista nas zove da pita kako je bilo. Otkuda ja znam kako je bilo, nisam lud da nasjoš i slušam… Jedan od Španaca iz benda Energumeno mi kaže „Jor spid iz emejzing“ i poklanja mi njihov CD. Ja mu kažem da džaba spid ako nema tehnike, mada posle nisam siguran da li misli na to kako sam svirao ili na neke lokalne metamfetamine. Mislim, ako u Vojvodini postoje rančevi, onda se sigurno kuva i met…

Pasulj (ili sočivo?) nije dovoljan, naravno, na povratku u Beograd stajemo još jednom da bend jede. Negde u visini Inđije maleni drumski lokal služi roštilj u jedan po ponoći. Kao jedini vegetarijanac u bendu zadovoljavam se gledanjem dok ostali satiru ćevapčiće i pljeskavice. Sutra ujutro je već danas ujutro a ja radim od pola osam, a onda ponovo uveče dolazim u Novi Sad da sviram na after partiju. U takvim trenucima znam da nisam hardkor, nikad bio, i da sam suviše mator za sve ovo.

Problem je samo u tome što se plašim da ćemo se ponovo videti na nekom koncertu za deset godina jer mi ne znamo da radimo ništa drugo.

Text by Uroš Smiljanić

Fotke by. Duško Damjanović

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top